Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3148/19 (M.Z.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3148/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-3148/19, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. Z.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 088974 16 Rev od 23. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 088974 15 Gž od 24. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 088974 14 P od 27. svibnja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 30. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 088974 16 Rev od 23. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 088974 15 Gž od 24. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 088974 14 P od 27. svibnja 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je prvotuženi (Ž.K.) da na ime naknade materijalne štete isplati apelantu određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, a zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen. Nadalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik zlatne ogrlice, koju je prvotuženi nezakonito prodao drugotuženom („HOLER" d.o.o. Novi Travnik) temeljem otkupnog bloka i da se naloži drugotuženom da apelantu odmah i bez odlaganja preda u posjed i vlasništvo predmetnu zlatnu ogrlicu. Osim toga, odbijen je i alternativno postavljeni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže drugotuženi da solidarno sa prvotuženim na ime naknade isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Konačno, obvezan je apelant da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati drugoluženom određeni novčani iznos iznos, a zahtjev drugotuženog za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen.

3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena na osnovu odredaba članka 383., članka 386. stavak 2. i članka 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je prema apelantovom uspjehu u parnici u odnosu na prvotuženog obvezao prvotuženog da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, a preostali dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka odbijen je kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvotuženi osporio visinu tužbenog zahtjeva, priznajući zahtjev do određenog iznosa, a drugotuženi je osporio u cjelosti tužbeni zahtjev navodeći da on nije kriv za krađu predmetne zlatne ogrlice, niti je znao da je ista ukradena, te da je izvršio otkup lomljenog zlata u skladu sa Pravilnikom o otkupu. Vrhovni sud je naveo da je člankom 154. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da tko drugom prouzroči štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, te ukazao da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da apelant nije dokazao da je drugotuženi kriv po bilo kojem osnovu. Vrhovni sud je naveo da prema članku 158. Zakona o obligacionim odnosima krivnja postoji kada je štetnik prouzročio namjerno ili nepažnjom, a ove činjenice je trebao dokazati apelant, budući da je drugotuženi u okviru svoje djelatnosti dokazao da je imao ovlaštenje da otkupljuje lomljeno zlato, kao i da je njegovo sjedište bilo izvan mjesta gdje se dogodio štetni događaj. Nadalje, naveo je da su nižestupanjski sudovi pravilno odbili zahtjev za utvrđenje da je apelant vlasnik predmetne zlatne ogrlice, jer ogrlica kao pokretna stvar nije u posjedu drugotuženog, zbog čega nije bilo osnova za primjenu članka 41. st. 1. i st. 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kao i drugih odredaba na koje se apelant pozvao. Dakle, kako nije dokazano da se zlatna ogrlica nalazi u faktičkoj vlasti drugotuženog, Vrhovni sud je istakao da se od njega ne može ni tražiti vraćanje po tom osnovu.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant ističe da prvostupanjski sud nije dosudio troškove odsustva iz ureda za vrijeme putovanja što je traženo po troškovniku i priloženo specifikaciji sukladno članku 26. Odvjetničke tarife, a prednju odluku nije obrazložio (191. ZPP-a), te istodobno nije pravilno primijenio članak 387. st. 1. i 2. ZPP-a (člankom 387. stavak 1. propisano je da će pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Stavkom 2. navedenog članka je propisano da ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi, na koji se sud pozvao u obrazloženju pobijanog rješenja o troškovima).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3148/19 (M.Z.) | Sudska praksa | Aktio