Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5557/17 (S. H.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nadležnost suda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5557/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5557/17, rješavajući apelaciju Safeta Handukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Handukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 047833 17 Gž od 9. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 047833 13 P od 19. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Handukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 047833 17 Gž od 9. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 047833 13 P od 19. juna 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 047833 13 P od 19. juna 2017. godine naloženo je Katastarskom uredu Grada Bihaća da izvrši brisanje upisa apelanta u katastru nekretnina, izvršenog na osnovu Ugovora o prodaji nekretnina zaključenog 15. januara 2010. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) i to na parcelama pobliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koji je zaključen između Opšte poljoprivredne zadruge „Ostrovica“ p.o. Kulen Vakuf (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao prodavca i apelanta kao kupca i da uspostavi ranije posjedovno stanje u katastarskim knjigama. Presudom je odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je ništav upis apelanta u katastru nekretnina Grada Bihaća izvršen na temelju Ugovora. Istom presudom je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

3. Prvostepeni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da je pravomoćnom presudom tog suda od 10. aprila 2015. godine utvrđeno da je ništav Ugovor na temelju kojeg se apelant upisao kao posjednik u katastru nekretnina, da je u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora ovlašteno lice za zastupanje tužitelja u sudskom registru bio upisan Mehmed Štrkljević, da je Haris Mešanović sada upisan kao ovlašteno lice za zastupanje tužitelja, da se apelant na osnovu navedenog Ugovora kao kupac upisao kao posjednik predmetnih nekretnina u katastru nekretnina. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja Općinski sud je primjenom odredbe člana 60. stav 2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta, kojeg je citirao, zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim tražio da se naloži katastru nekretnina Grada Bihaća brisanje upisa apelanta u katastarskim knjigama, izvršenog na osnovu predmetnog Ugovora (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 4 do 6 obrazloženja).

4. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je ništav upis apelanta u katastar nekretnina, Općinski sud je tužbu odbacio ocijenivši da tužbeni zahtjev ne može glasiti na utvrđenje ništavosti upisa, već samo na brisanje upisa izvršenog po osnovu Ugovora.

5. Općinski sud je odbio apelantov prijedlog da se predmetni postupak prekine jer je 14. aprila 2017. godine podnio zahtjev Općinskom sudu, kao registarskom sudu, za brisanje upisa Harisa Mešanovića, koji po njegovim tvrdnjama nije osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja. S tim u vezi, Općinski sud je ocijenio da je apelantov prijedlog neosnovan, budući da iz aktuelnog izvoda iz sudskog registra Općinskog suda od 6. marta 2017. godine, ovjerenog pečatom registarskog suda i potpisanog od ovlaštene osobe, proizilazi da je Haris Mešanović zakonski zastupnik tužitelja, odnosno osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja.

6. Nadalje, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan niti apelantov prigovor apsolutne nenadležnosti, odnosno stvarne nenadležnosti suda, jer je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da se izvrši brisanje upisa apelanta u katastru nekretnina, nastalog na osnovu Ugovora, o kojem tužbenom zahtjevu, s obzirom na vrstu spora, odnosno prirodu tužbenog zahtjeva, je nadležan sud. Općinski sud je ocijenio da je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, koji je istakao apelant, budući da su tužitelj, kao prodavač i apelant kao kupac, ugovorne strane u Ugovoru koji je utvrđen ništavim, pa je tužitelj legitimiran tražiti brisanje upisa apelanta u katastru nekretnina izvršenog temeljem tog Ugovora. Također, Općinski sud je ocijenio da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, jer je tužbenim zahtjevom tražio brisanje upisa apelanta, kao posjednika u katastru nekretnina, a koji je izvršen temeljem Ugovora koji je utvrđen ništavim pravomoćnom presudom tog suda od 10. aprila 2015. godine.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 P 047833 17 Gž od 9. novembra 2017. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva, te u dijelu gdje je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, a odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka. Istom presudom je odbačena apelantova žalba izjavljena protiv dijela presude kojom je tužba za dio tužbenog zahtjeva odbačena. Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

8. Kantonalni sud je neosnovanost žalbenih navoda, u dijelu kojim je utvrđeno da je odluka donesena u granicama postavljenog zahtjeva, da je tužitelj aktivno legitimisan, te da je prvostepeni sud cijenio dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), detaljno pojasnio na str. 4 i 5 obrazloženja presude. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je cijenio i druge žalbene navode ali da ti navodi nisu od odlučnog značaja u konkretnoj pravnoj stvari jer ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke suda, zaključivši da prvostepeni sud nije počinio ni povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti i uz pravilnu primjenu materijalnog prava tužbeni zahtjev je osnovan, zbog čega je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da je apelantova žalba, izjavljena protiv prvostepene presude u dijelu kojim je tužba za dio tužbenog zahtjeva odbačena, nedopuštena iz razloga što apelant nema pravnog interesa da prvostepenu presudu u navedenom dijelu pobija.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant ističe da je prvostepena presuda donesena izvan nadležnosti prvostepenog suda jer se upisivanje ili brisanje promjena ispravljanja grešaka u katastarskom operatu vrši po pravilima Zakona o upravnom postupku, a rješenje takvih stvari spada u isključivu nadležnost općinskih organa uprave.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.

14. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, imajući u vidu vrstu spora, odnosno prirodu tužbenog zahtjeva ocijenili da je neosnovan apelantov prigovor apsolutne nenadležnosti, odnosno stvarne nadležnosti suda. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5557/17 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio