Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1779/18 (L. M.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1779/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1779/18, rješavajući apelaciju Luce Mamić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Luce Mamić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Luca Mamić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnijela je 17. ožujka 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 019755 16 Rev od 18. siječnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o dopustivosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3978/16 od 6. prosinca 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP 4045/16 koju je apelantica podnijela 20. listopada 2016. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju odluke, Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 1. kolovoza 2019. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i zastupnika Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. kolovoza 2019. godine, a Općinski sud 2. rujna 2019. godine.
5. Vrhovni sud i zastupnici tuženog nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelantica je 12. listopada 2011. godine, zajedno sa I. M. Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade štete.
8. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 019755 11 P od 20. prosinca 2012. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev I. M, te je tuženi obvezan I. M. na ime naknade materijalne štete koja je nastala na njegovom vozilu uslijed prometne nezgode isplatiti određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu koji je bliže preciziran u izreci presude, dok je I. M. odbijen s viškom tužbenog zahtjeva. Istom presudom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete koju je apelantica pretrpjela kao suvozač u prometnoj nezgodi (zbog pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 400,00 KM, pretrpljenog straha iznos od 600,00 KM, duševnih boli i umanjenja životne aktivnosti iznos od 1.000,00 KM), a sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Osim toga, apelantica i I. M. su obvezani solidarno naknaditi troškove postupka tuženom u određenom novčanom iznosu uz zakonsku zateznu kamatu.
9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tijekom dokaznog postupka izveo dokaze uvidom u brojnu dokumentaciju (fotodokumentacija, zapisnici i skice mjesta prometne nezgode, izvješće o šteti), da je izvršeno prometno, strojarsko i medicinsko vještačenje, te da su saslušane parnične stranke i jedan svjedok. Općinski sud je istaknuo da iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da se 2010. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo kojim je upravljao apelantičin suprug I. M. i vozilo kojim je upravljao Z. S. Općinski sud je također naveo da vozilo kojim je upravljao Z. S. u momentu prometne nezgode nije bilo registrirano, pa se u skladu sa Zakonom o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila za nastalu štetu u prometnoj nezgodi odgovornim smatra tuženi. Općinski sud je također istaknuo da je u konkretnom slučaju za prometnu nezgodu utvrđena podijeljena odgovornost između I. M. i Z. S. u omjeru 80 % : 20 %, odnosno odgovornost I. M. od 80 % , te odgovornost Z. S. od 20 %. U odnosu na apelantičin tužbeni zahtjev, Općinski sud je istaknuo da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i raspoložive medicinske dokumentacije proizlazi da je apelantica u predmetnoj prometnoj nezgodi, kao suvozač u vozilu kojim je upravljao njezin suprug I. M., zadobila ozljede (udarac i nagnječenje u području prsnog koša), ali da te ozljede nisu bile uzrok umanjenja životne aktivnosti. Općinski sud je dalje istaknuo da je utvrđeno da je apelantica trpjela bol jakog intenziteta u trajanju do dva sata, bolove srednjeg intenzitete u trajanju do 24 sata, te bolove slabog intenziteta u trajanju do sedmicu dana, kao i da je trpjela primarni strah jakog intenziteta u trajanju do 10 minuta, strah srednjeg intenziteta u trajanju do dva sata, a nakon toga je nastupio sekundarni strah slabog intenziteta koji je trajao do mjesec dana. Općinski sud je, primjenom Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete iz 2006. godine, zaključio da navedeno spada u tzv. bagatelnu štetu, zbog čega apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju potražuje u konkretnom slučaju.
10. Apelantica je 14. siječnja 2013. godine izjavila žalbu protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude. Osim apelantice, žalbe su izjavili I. M. i tuženi.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine, između ostalog, djelomično je usvojena apelantičina žalba, te je prvostupanjska presuda preinačena tako što je tuženi obvezan apelantici na ime naknade nematerijalne štete po svim vidovima isplatiti ukupan iznos od 100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
12. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantičinoj žalbi, u obrazloženju presude naveo da kada je prometna nezgoda i iz nje proistekla šteta posljedica obostrane krivnje imalaca motornih vozila koji su u njoj sudjelovali, kao u konkretnom slučaju, prema odredbi članka 178. stavak 2. ZOO, svaki od sudionika se pojavljuje u ulozi štetnika, pa će svaki od njih i odgovarati za štetu razmjerno utvrđenoj odgovornosti. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da s obzirom na to da je za predmetni štetni događaj utvrđena razmjerna odgovornost I. M. i Z. S. u omjeru 80 % : 20 %, valjalo je navedeno uzeti u obzir i kod dosuđenja naknade nematerijalne štete. Prema stajalištu Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je izveo pogrešan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o bagatelnoj šteti. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 192. i 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te na Orijentacijske kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete iz 2006. godine, koji su bili na snazi u vrijeme nastanka prometne nezgode. Kantonalni sud, je uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, tj. razmjernu odgovornost I. M. i Z. S., omjer odgovornosti za nastalu štetu od 20 % na teret Z. S., duljinu trajanja fizičkih bolova i pretrpljenog straha kod apelantice, kao i da joj je bila privremeno smanjena radna aktivnost u trajanju od tri do četiri sedmice, zaključio da je apelantičinu žalbu valjalo djelomično uvažiti, preinačiti prvostupanjsku presudu i apelantici dosuditi ukupan iznos od 100,00 KM.
13. Apelantica je 8. listopada 2016. godine izjavila reviziju protiv drugostupanjske presude.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 P 019755 16 Rev od 18. siječnja 2018. godine odbačena je apelantičina revizija.
15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrhovni sud je istaknuo da budući da u apelantičinom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi navedeni cenzus, revizija je nedopuštena u smislu gore navedene zakonske odredbe, pri čemu odlučivanje o reviziji u konkretnom slučaju ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija nije dopuštena ni po kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak 3. ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelantica, u biti, vidi u proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi ZOO jer smatra da prema odredbama članka 178. stavak 4. navedenog Zakona „ona kao treća osoba u štetnom događaju ima pravo tražiti naknadu štete solidarno od oba sudionika prometne nezgode“. Osim toga, apelantica je istaknula da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo. U svezi s tim, apelantica je navela da je u siječnju 2013. godine izjavila žalbu protiv prvostupanjske presude, te da je predugo čekala na odluku o pravnom lijeku budući da je odluka donesena tek u rujnu 2016. godine.
II.Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini navodi o povredi prava na koja se poziva u predmetnoj apelaciji, te da je taj sud u svojoj Presudi broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine naveo razloge kojima se rukovodio kada je, između ostalog, djelomično uvažio apelantičinu žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu.
18. Općinski sud je istaknuo da je predmetni parnični postupak proveo u razumnom roku i u skladu s važećim zakonskim propisima, zbog čega nema povreda prava na koja apelantica ukazuje. V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.
Član 178. st. 1. 2. i 4.
(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.
(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpeli srazmerno stepenu svoje krivice.
[...] (4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. Podeljena odgovornost Član 192. stav 2.
[...] (2) Kad je nemoguće utvrditi koji deo štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Ustavni sud nalazi da kako je Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 P 019755 16 Rev od 18. siječnja 2018. godine odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude to je u konkretnom slučaju konačna odluka Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantičinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantičine navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4045/16 koja je odbačena kao preuranjena. Ustavni sud smatra da nije potrebno utvrđivati točan datum kada je apelantica primila navedenu presudu Kantonalnog suda od 5. rujna 2016. godine jer se podrazumijeva da je drugostupanjsku presudu primila prije datuma kada je donesena odluka o reviziji (8. listopada 2016. godine), a apelaciju u predmetu broj AP 4045/16 je podnijela 20. listopada 2016. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući „razuman rok“ kao segment prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].
a) U odnosu na osporenu odluku
28. U odnosu na apelantičine navode da je osporenom odlukom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjskom presudom odbijen u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi naknadi nematerijalnu štetu nastalu kao posljedica prometne nezgode, ali je Kantonalni sud, odlučujući o apelantičinoj žalbi, djelomično usvojio apelantičinu žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, te uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja (razmjernu odgovornost I. M. i Z. S., omjer odgovornosti za nastalu štetu od 20 % na teret Z. S., duljinu trajanja fizičkih bolova i pretrpljenog straha, kao i privremeno smanjenu radnu aktivnost kod apelantice) zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev djelomično utemeljen, te joj je dosudio naknadu, ali u manjem iznosu nego što je tražila tužbom. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u svezi s navedenim dao dovoljno jasno obrazloženje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredbi ZOO u bilo kojem smislu proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud, uzimajući u obzir gore navedeno, smatra da je neutemeljen apelantičin navod da „ona kao treća osoba u štetnom događaju ima pravo tražiti naknadu štete solidarno od oba sudionika prometne nezgode“, osobito kod činjenice da je apelantica tužbu za naknadu nematerijalne štete podnijela isključivo protiv tuženog, a ne i protiv I. M. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporenu odluku neutemeljena.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
30. U svezi s apelantičinim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
31. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
32. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom apelantice i I. M. 12. listopada 2011. godine, a da je odluka o posljednjem pravnom lijeku (protiv presude Kantonalnog suda kao konačne odluke u ovoj pravnoj stvari) donesena 18. siječnja 2018. godine (Rješenje Vrhovnog suda broj 68 0 P 019755 16 Rev). Dakle, postupak je ukupno trajao šest godina i tri mjeseca.
33. Analizirajući duljinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku po tužbi apelantice i I. M., kojom je apelantica tražila naknadu nematerijalne štete koju je pretrpjela u prometnoj nezgodi, dok je I. M. tražio naknadu materijalne štete nastale na njegovom motornom vozilu u istoj prometnoj nezgodi. S obzirom na sve navedeno, kao i na dokaze koje je u predmetnom postupku trebalo izvesti (uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, izvršena su tri vještačenja, saslušane parnične stranke i svjedok i sl.), Ustavni sud zaključuje da se radilo o složenom predmetu. Nadalje, u odnosu na apelantičin doprinos trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da iz predmetnog spisa ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način doprinijela duljini trajanja predmetnog postupka.
34. Glede ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku u razdoblju od šest godina i tri mjeseca donijeli tri odluke na tri sudske instance. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u roku od godinu i dva mjeseca donio prvostupanjsku presudu. Nadalje, Ustavni sud uočava da je drugostupanjski sud nakon tri godine i sedam mjeseci (računajući od dana kada je apelantica izjavila žalbu) donio odluku o žalbama apelantice, I. M. i tuženog. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao ukupno godinu i tri mjeseca (računajući od podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude).
35. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, iako je na temelju navedenog primjetno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto dulje, Ustavni sud, posebice imajući u vidu okolnost da je apelantica došla do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da se radilo o složenom postupku, te da su u predmetnom postupku u razdoblju od šest godina i tri mjeseca redovni sudovi donijeli tri sudske odluke, zaključuje da se u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao te, stoga, nije povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud, dakle, nalazi da su i ovi apelantičini navodi neutemeljeni.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, zaključio da apelantici, shodno svim okolnostima slučaja, pripada dosuđena naknada nematerijalne štete u manjem iznosu nego što je tražila tužbom, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je bio složen, trajao šest godina i tri mjeseca, u okviru kojeg razdoblja su sudovi donijeli tri sudske odluke, što se, pri ocjeni duljine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
38. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević