Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3409/19 (I.O.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
- Lišavanje slobode
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3409/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3409/19, rješavajući apelaciju I. O., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija I. O.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka
c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007484 19 Kž od 16. avgusta 2019. godine i Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007484 19 Kv 2 od 12. avgusta 2019. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. O. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007484 19 Kž od 16. avgusta 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007484 19 Kv 2 od 12. avgusta 2019.
godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. O. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007484 19 Kž od 16. avgusta 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007484 19 Kv 2 od 12. avgusta 2019. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 3. septembra 2019. godine apelant je 11. septembra 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 3. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su odgovorili na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Okružni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007484 19 Kv 2 od 12. avgusta 2019. godine apelantu produžio pritvor za jedan mjesec zbog razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka
g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 13. septembra 2019. godine.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 13. jula 2019. godine Okružni sud donio Rješenje (sudija za prethodni postupak) broj 12 0 K 007484 19 Kpp kojim je apelantu određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca i po tom rješenju pritvor je mogao trajati najduže mjesec dana, računajući od 13. jula 2019. godine. Pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav 1 u vezi sa članom 22. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljenjem tekstu: KZRS) i postojanja posebnog razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
7. Navedeno je da je Okružno tužilaštvo u podnesku broj T 14 0 KT 0025683 19 od 6. avgusta 2019. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora u kojem je navelo da sve istražne radnje nisu mogle biti okončane u prvobitnom roku trajanja pritvora, a da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant pokušao učiniti krivično djelo zbog koga je pritvor određen, kao i razlog za pritvor iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
8. Okružni sud je naveo da je nakon razmatranja i ocjene navoda iz prijedloga, izjašnjenja i stavova odbrane povodom prijedloga, dostavljenih dokaza i ostalih spisa predmeta zaključio da je prijedlog za produženje pritvora osnovan. Okružni sud je istakao da je ocjenom dokaza pribavljenih u dotadašnjem toku istrage, koji su navedeni u rješenju (strana 2), utvrdio postojanje činjenica i okolnosti iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je apelant 12. jula 2019. godine u opisanom mjestu u pravcu E.M. i maloljetnog A.O. (rođenog 24. maja 2003. godine) iz opisanog pištolja ispalio jedan metak i pogodio maloljetnog A.O. u desnu ruku i nanio mu prostrelnu ranu u predjelu nadlaktice. Time se, suprotno stavu odbrane, kako je naveo Okružni sud, na osnovu dokaza pribavljenih u dotadašnjem toku istrage utvrđuje da i dalje postoji osnovni zakonski uslov za primjenu mjere pritvora, a to je osnovana sumnja da je apelant pokušao lišiti života maloljetnog A.O. i da je time mogao učiniti krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav 1 u vezi sa članom 22 KZRS.
9. Stav Tužilaštva iz prijedloga da i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS ocijenjen je kao pravilan. S tim u vezi je citiran navedeni član, te ukazano da se protiv apelanta sprovodi istraga zbog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje pet godina, pa je ispunjen objektivni uslov za produženje pritvora u smislu navedene zakonske odredbe, budući da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina. Osim toga, istaknuto je da postoji osnovana sumnja da je apelant 12. jula 2019. godine, oko 22 časa, u opisanom mjestu, nakon što je stražario i u blizini svoje kuće primijetio dva lica za koja je pretpostavio da su prethodne večeri uznemiravala njegovu snahu, koja sa kćerkom živi u kući do njegove, i nakon što se tim licima obratio riječima „[…] vam majku, sačekajte me“ iz pripremljenog pištolja odmah u pravcu tih lica, a radilo se o E.M. i maloljetnom A.O., kroz otvorena balkonska vrata, sa udaljenosti od oko četiri metra ispalio jedan metak i njime pogodio maloljetnog A.O. u desnu ruku i nanio mu prostrelnu ranu u predjelu podlaktice. Ovakav način izvršenja krivičnog djela, ispaljenje metka iz pištolja bez upozorenja u pravcu lica koja su pred njegovu kuću došla bez zle namjere prema njemu i njegovoj imovini, pokušaj lišavanja života maloljetnog A.O. kome je nanesena teška tjelesna povreda, pri čemu je s umišljajem doveden u opasnost i život E.M., ukazuju da se radi o visokom stepenu društvene opasnosti djela i apelanta kao mogućeg izvršioca, te, bez obzira što nije nastupila smrtna posljedica, posebno teško krivično djelo koje je izazvalo uznemirenje oštećenih i njihovih srodnika i stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela, pa ove okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje ukazuju da je produženje pritvora neophodno radi predupređenja realne mogućnosti narušavanja javnog reda.
10. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je zaključio da i dalje postoje elementi pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS i da je radi uspješnog i neometanog vođenja krivičnog postupka i zaštite i očuvanja javnog reda i dalje neophodna primjena mjere pritvora prema apelantu na osnovu ove zakonske odredbe. Konačno, Okružni sud je naveo da mjeru pritvora u ovoj fazi istražnog postupka nije moguće zamijeniti nijednom od blažih mjera propisanih zakonom.
11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007484 19 Kž od 16. avgusta 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda.
12. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi kojim se dovodi u pitanje osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, kao i žalbene navode kojim je apelant osporavao postojanje razloga za produžavanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja.
13. Vrhovni sud je naročito naveo da je za uspostavljeni privorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS u pobijanom rješenju dato detaljno i valjano obrazloženje kroz ocjenu težine djela, sa aspekta zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo, te drugih okolnosti koje se odnose na način na koji je apelant ispalio hitac iz pištolja i način povređivanja maloljetnog oštećenog A.O. Kada se navedeno dovede u vezu sa činjenicom da je od izvršenja djela, za koje se istraga sprovodi, istekao kratak vremenski period (12. juli 2019. godine), onda su sve te okolnosti, i po ocjeni Vrhovnog suda, relevantne u vremenu donošenja pobijanog rješenja, koje ukazuju na nužnost produženja pritvora apelantu iz navedenog pritvorskog razloga, sadržanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, kako se to obrazlaže u pobijanom rješenju.
14. Ustavni sud konstatuje da iz odgovora Okružnog suda proizilazi da je taj sud Rješenjem broj 12 0 K 007484 19 Kv 3 od 11. septembra 2019. godine produžio pritvor apelantu za još jedan mjesec na osnovu istog pritvorskog razloga i koji po tom rješenju može trajati do 13. oktobra 2019. godine.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je sud produžio pritvor po osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i „proizvoljne primjene materijalnog prava“ slijedom čega su osporena rješenja nezakonita. Naime, apelant navodi da su redovni sudovi potpuno proizvoljno ocijenili postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, odnosno postojanje okolnosti iz kojih proističe da se radi o posebno teškom djelu s obzirom na način izvršenja i posljedice, kao i postojanje opasnosti da bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Apelant tvrdi da u prijedlogu Okružnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu od 6. avgusta 2019. godine nije obrazloženo postojanje činjenica i okolnosti na osnovu kojih se zaključuje da su ispunjeni zakonski uslovi za produženje pritvora iz pritvorskog razloga po članu 197 stav 1 tačka g). Smatra da sud nije mogao usvojiti neobrazložen prijedlog Tužilaštva, čime je povrijedio odredbe člana 196 ZKPRS. Sud, takođe, nije obrazlagao činjenice i okolnosti postojanja prijetnje, niti činjenice i okolnosti o stepenu prijetnje, niti se bavio protekom roka, te eventualnom promjenom činjenica i okolnosti, a što je bio obavezan. Apelant ističe da niti jednom jedinom činjenicom, niti okolnošću nije dokazano da postoje okolnosti da bi njegovo puštanje na slobodu imalo kao posljedicu stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je predmetni događaj zasigurno izazvao uznemirenje i negativnu reakciju građana Kamenice, a koja, sve i da je postojala nakon spornog događaja, zasigurno više ne postoji zbog proteka vremena. Konačno, apelant ističe da sud, mada je bio obavezan, nije razmotrio postojanje mogućnosti zamjene mjere pritvora drugom mjerom.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je istakao da mir predstavlja široko definisan pojam. U konkretnom slučaju, kako je navedeno, sama vrsta događaja, okolnosti pod kojima se događaj desio i posebno činjenica da je oštećeni maloljetno lice koje je samo pukom slučajnošću izbjeglo smrt predstavljaju okolnosti koje su u „znatnoj mjeri uznemirile stanovnike“ ovog dijela Bosne i Hercegovine, a što predstavlja zakonski uslov za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
17. Vrhovni sud je odgovorio da su izneseni argumenti iz apelacije bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, te da su o njihovoj neosnovanosti dati razlozi u osporenom Rješenju tog suda broj 12 0 K 007484 19 Kž od 16. avgusta 2019. godine.
18. Okružni sud smatra da apelantove tvrdnje i prigovori nisu osnovani, jer je produženje pritvora zasnovano na odluci u kojoj je utvrđeno i obrazloženo postojanje činjenica i okolnosti iz kojih proizilaze neophodni zakonski uslovi za produženje pritvora. O svemu ovome su u obrazloženju rješenja dati jasni i konkretni razlozi sa kojima se u potpunosti saglasio Vrhovni sud u osporenoj odluci kojom je odbijena žalba apelantovog branioca protiv rješenja o produženju pritvora.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 64/17) u relevantnom dijelu glasi:
Pokušaj Član 22.
(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Za pokušaj krivičnog djela učinilac će se kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Ubistvo Član 124.
(1) Ko drugog liši života, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno pod posebno olakšavajućim okolnostima, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 007484 19 Kž od 16. avgusta 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 26. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
U odnosu na pravo na pravično suđenje
25. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03). U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku o prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizilazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
27. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5 Evropske konvencije.
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
29. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
30. Apelant, u suštini, smatra da su osporena rješenja nezakonita, jer su izostali valjani razlozi i obrazloženja da postoji poseban razlog iz člana 197 stav 1 tačka g)
ZKPRS.
31. Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li druge osnove na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
32. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanuan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).
33. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da osporena rješenja ne sadrže valjane razloge i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, jer iz osporenih rješenja nije moguće zaključiti da postoje vanredne okolnosti, niti je predočen makar jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da on bude pušten na slobodu.
34. Ustavni sud podsjeća da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stanovištu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).
35. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3210/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), takođe, razmatrao apelantove navode u tom predmetu koji su se ticali opravdanosti i postojanja razloga za određivanje pritvora po osnovu člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, čija odredba je stipulisana na isti način kao i odredba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti u odnosu na postojanje tih razloga i osnova. U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog (tač. 63-65), ukazao na Izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine u kojem je u odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. OSCE je zaključio da se sveobuhvatan koncept javnog reda zasniva na ugroženosti javne bezbjednosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno, ili zbog posljedica navodnog djela. Međutim, OSCE je istakao da obrazloženja u vezi s primjenom ovog osnova, takođe, „ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po bezbjednost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni“.
36. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 3210/15, uzimajući u obzir standarde Evropske konvencije, praksu Evropskog suda, kao i navedeni izvještaj OSCE-a, zaključio da iz osporenih rješenja, zapravo, ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanta na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako, konačno, proizilazi iz tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH, koja, između ostalog, propisuje postojanje „stvarne prijetnje narušavanju javnog reda“. Zaključeno je da redovni sudovi nisu naveli niti jedan konkretan dokaz, niti bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora zaista i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopšte moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS ukazali da je u konkretnom slučaju riječ o krivičnom djelu ubistvo u pokušaju iz člana 124 stav 1 u vezi sa članom 22 KZRS za koje je zakonom propisana kazna od najmanje pet godina zatvora (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga) na način, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela. Naime, Okružni sud je zaključio, bez obzira što smrtna posljedica nije nastupila, da se radi o pokušaju izvršenja teškog krivičnog djela koje je izazvalo uznemirenje i osudu stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela, pa sve ove okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje ukazuju da je produženje pritvora neophodno radi predupređenja realne mogućnosti narušavanja javnog reda.
38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu apelanta moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, već su iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda pri čemu su propustili da utvrde postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za produžavanje pritvora i pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odigrati narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stanovištu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, budući da sama pretpostavka da će doći do narušavanja javnog reda nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
39. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.
40. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stanovište, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na ličnu slobodu i bezbjednost, te da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja/produžavanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
42. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l), člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević