Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3816/17 (A. Č.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3816/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3816/17, rješavajući apelaciju Ante Čečure, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ante Čečura protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 001773 16 Kžk od 10. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Čečura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 K 001773 16 Kžk od 10. maja 2017. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora po osporenoj presudi, sve dok se meritorno ne donese odluka o njegovoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
2. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 10. maja 2017. godine apelant je proglašen krivim što je, radnjama opisanim u toč. 1. i 2. izreke osporene presude, počinio dva kaznena djela Bludne radnje iz člana 208. stav 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca.
3. U obrazloženju presude je navedeno da su Optužnicom Kantonalnog tužiteljstva u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) od 7. oktobra 2011. godine, izmijenjenom 26. aprila 2012. godine, apelantu stavljena su teret dva kaznena djela Bludne radnje, kazneno djelo Spolni odnošaj sa djetetom i kazneno djelo Nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 14. juna 2012. godine apelant je proglašen krivim za djelo Bludne radnje, učinjeno na štetu oštećene S. Č., te za produženo kazneno djelo Bludne radnje učinjeno na štetu oštećene G. Č., te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istom je presudom apelant oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo Nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari.
4. Rješenjem Vrhovnog suda od 31. jula 2014. godine apelantova žalba je uvažena, pa je presuda Kantonalnog suda od 14. juna 2012. godine ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Nakon ponovnog suđenja, tijekom kojega je na glavnom pretresu Kantonalno tužiteljstvo izmijenilo činjenični opis kaznenih djela za koje se apelant tereti, Kantonalni sud je presudom od 28. maja 2015. godine, apelanta proglasio krivim za kazneno djelo Bludne radnje počinjeno na štetu oštećene S. Č. i za produženo kazneno djelo Bludne radnje počinjeno na štetu oštećene G. Č., te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
5. Presudom Vrhovnog suda od 25. maja 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba Kantonalnog tužiteljstva u odnosu na kazneno djelo Spolni odnošaj s djetetom i u odnosu na kazneno djelo Nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari, te je presuda Kantonalnog suda od 28. maja 2015. godine, u njenom oslobađajućem dijelu, potvrđena. Istom je presudom apelantova žalba djelomično uvažena, pa je presuda Kantonalnog suda u njenom osuđujućem dijelu ukinuta i u tom je dijelu određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
6. Na pretresu koji je održan pred Vrhovnim sudom bila je isključena javnost radi zaštite interesa maloljetnika, te osobnog života apelanta i oštećenih. Federalno tužiteljstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) je Optužnicom apelantu stavilo na teret dva kaznena djela Bludne radnje te kazneno djelo Spolni odnošaj sa djetetom.
7. Na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom preuzeti su dokazi izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka taksativno pobrojani u presudi. Dalje, navedeno je da su tijekom postupka pred Vrhovnim sudom neposredno ispitani svjedoci označeni u presudi, vještaci psiholog Milić prof. dr. sc. med. Aleksandar i psihijatar Stojaković prim. dr. M. Bogdan, te su pročitani njihovi pismeni nalazi i mišljenja, kao i apelant koji je dao iskaz u svojstvu svjedoka. Osim toga, izvršena je reprodukcija tonskog zapisa ispitivanja svjedokinja - oštećenih S. Č. i G. Č. sa glavnog pretresa održanog u Kantonalnom sudu. Navedeno je da je odbijen apelantov prijedlog da se pribavi i reproducira CD sa tonskim zapisom iskaza svjedokinja – oštećenih koji su dale prilikom njihovog saslušanja u Kantonalnom tužiteljstvu budući da tijekom neposrednog ispitivanja tih svjedokinja na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom nisu korišteni zapisnici o njihovom saslušanju u istrazi. Odbijen je i prijedlog odbrane za pribavljanje podataka sa graničnih prijelaza između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine pošto je iz dokaza jasno proizlazilo da je apelant često boravio u Republici Hrvatskoj, gdje je radio, a svjedokinje - oštećene se u iskazima nisu izjašnjavale o točnim datumima kada je apelant prema njima poduzimao radnje za koje je terećen. Odbijen je i apelantov prijedlog za pribavljanje medicinske dokumentacije na ime oštećene S. Č. koja se odnosi na liječenje oštećene od navodnog trovanja 2009. godine s obzirom da je predloženo pribavljanje medicinske dokumentacije koja se ne odnosi na događaj koji je predmet ovog postupka. Nadalje, odbijen je prijedlog obrane za psihofiziološko testiranje oštećenih, te testiranje apelanta putem poligrafa jer pribavljanje tog dokaza nije u skladu sa Zakonom o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Također, odbijen je apelantov prijedlog da iznese listu pitanja koja bi postavio svjedokinjama - oštećenim kad bi se one neposredno ispitivale pred Vrhovnim sudom, budući da je obrana imala mogućnost neposredno ispitati svjedokinje na glavnom pretresu tijekom prvostupanjskog postupka, tijekom kojega su svjedokinje bile i podvrgnute unakrsnom ispitivanju, a obrana je imala mogućnost i tijekom pretresa pred Vrhovnim sudom dati obrazloženja u vezi sa njihovim iskazima s glavnog pretresa. Dalje, navedeno je da je, prije završetka dokaznog postupka, Federalno tužiteljstvo izmijenilo činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenih djela za koja se apelant tereti tako da je apelantu stavljeno na teret kazneno djelo Bludne radnje u odnosu na oštećenu S. Č., i produženo kazneno djelo Bludne radnje u odnosu na oštećenu G. Č..
8. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je, cijeneći iskaze svjedokinja – oštećenih pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, prije svega, sa iskazima svjedoka i vještakinja psihologa i psihijatra koje je angažiralo Tužiteljstvo, našao iskaze svjedokinja - oštećenih vjerodostojnim. Pri ocjeni njihovih iskaza sud je, najprije, imao u vidu njihovu jezgrovitost u odnosu na odlučne činjenice u ovom predmetu tj. u odnosu na ono što im je apelant radio. Pojednostavljeni prikaz predmetnih događaja u njihovim iskazima, po ocjeni suda, odraz je odsustva namjere oštećenih da nerealno opisuju predmetne događaje i da prikazom detalja utiču na jačinu utiska koji njihov iskaz izaziva. Takvi iskazi oštećenih ukazuju i na njihovu potrebu da svaki razgovor o tome svedu na minimum. Nadalje, pri ocjeni vjerodostojnosti njihovih iskaza sud je imao u vidu i okolnosti u kojima je oštećena G. Č. odlučila da drugima ispriča šta joj se događa i način na koji je to učinila. Osim toga, pri ocjeni vjerodostojnosti njihovih sud je imao u vidu i iskaze vještakinja Tužiteljstva psihologa i psihijatra. U pogledu prigovora obrane da se nalaz i mišljenje vještakinje psihologa ne mogu koristiti kao dokaz budući da vještakinja nije stalni sudski vještak, Vrhovni sud je naveo da odredbe ZKP ne propisuju da vještačenje može vršiti samo osoba koja se nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, pa je taj prigovor našao neosnovanim.
9. Vrhovni sud je, u pogledu zaključka obje vještakinje Tužiteljstva da se iskaz djevojčica pred sudom može smatrati vjerodostojnim, ukazao da je ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka koji je dao u kaznenom postupku zadatak suda, a ne vještaka. Vještaci su dužni iznijeti svoje nalaze i mišljenja o postojanju odnosno nepostojanju određenih činjenica i/ili stanja, a zaključak o tome kakav je njihov značaj za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka i sama ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka zadatak je suda. Odredba člana 296. stav 2. ZKP obvezuje sud da savjesno ocjeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da, na osnovu takve ocjene, izvede zaključak je li neka činjenica dokazana, a odredba člana 305. stav 7. ZKP da u pismeno izrađenoj presudi navede i razloge kojima se rukovodio pri ocjeni vjerodostojnosti proturječnih dokaza. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je našao da su za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedokinja - oštećenih, kada su u pitanju nalaz i mišljenje vještaka psihijatra i psihologa, bitni nalazi ovih vještakinja koji se tiču psihološkog profila ovih djevojčica, ali da konačnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka daje sud.
10. Iz tih razloga, u naredbi Vrhovnog suda od 5. aprila 2017. godine kojom je, na prijedlog odbrane, određeno psihološko - psihijatrijsko ispitivanje i vještačenje oštećenih, radi utvrđivanja psihološkog profila i stanja duševnog zdravlja oštećenih u vrijeme počinjenja kaznenih djela za koje se apelant tereti, vještacima nije dat nalog da daju ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenih. Međutim, oba vještaka obrane su tu ocjenu u svojim nalazima i mišljenjima dali. Kada im je na to ukazano prilikom njihovog ispitivanja na pretresu, vještak Milić dr. Aleksandar je izjavio da je, po njegovom mišljenju, to bio sastavni dio njegovog zadatka budući da mu je kao vještaku dat zadatak da utvrdi psihološki profil oštećenih. Vrhovni sud je istakao da, iz već navedenih razloga, smatra da je ocjena o vjerodostojnosti iskaza svjedoka, pa i onih koji su bili predmet psihološkog i psihijatrijskog vještačenja, zadatak suda. Pri tome je, naravno, dužan cijeniti i podatke iz nalaza i mišljenja vještaka koji se odnose na psihički status svjedoka, na karakteristike njegovih osnovnih psiholoških funkcija, te na stanje njegovog duševnog zdravlja i posljedice koje ono može imati na određene psihološke funkcije. S druge strane, nalaz vještaka obrane Milić dr. Aleksandra i Stojaković M. dr. Bogdana o vjerodostojnosti iskaza svjedokinja – oštećenih se uglavnom zasnivao na ocjeni dokaza iz sudskog spisa i njihovim činjeničnim zaključcima na osnovu te ocjene, što je zadatak suda. Iz tog razloga, kao i zbog činjenice da zaključke tih vještaka o pojedinim psihičkim karakteristikama oštećenih nalazi proizvoljnim, Vrhovni sud nije prihvatio nalaze i mišljenja vještaka Milić dr. Aleksandra i Stojaković M. dr. Bogdana kao pouzdane smatrajući njihove pojedine zaključke o psihičkim karakteristikama oštećenih proizvoljnim iz više razloga, što je detaljno objašnjeno na str. 13-20 presude, kao i da iz tih razloga nalazi i mišljenja navedenih vještaka nisu doveli u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedokinja - oštećenih.
11. S obzirom na utvrđeno, te imajući u vidu činjenicu da je apelant kao susjed i rođak oštećenih znao njihovu životnu dob, odnosno da se radi o djeci, te kako je bio svjestan da poduzimanjem navedenih radnji zadovoljava svoj seksualni nagon i da to čini prema djeci, što je i htio s obzirom na radnje koje je poduzeo, Vrhovni sud je našao da je apelant svojim radnjama, opisanim u tačkama 1. i 2. izreke presude počinio dva kaznena djela Bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ. Pri utvrđivanju kazni za svako od kaznenih djela za koja je proglašen krivim, Vrhovni sud je kao olakšavajuće okolnosti apelantu cijenio njegovu raniju neosuđivanost, a kao otežavajuću okolnost to što je kazneno djelo učinio prema djevojčicama koje su mu bile susjede i rođake i koje su se družile sa njegovom kćerkom. Cijeneći te olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te imajući u vidu razlike u sadržaju radnji poduzetih prema oštećenima, sud je apelantu za kazneno djelo Bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH, opisano u tački 1. izreke ove presude, učinjeno prema oštećenoj S. Č., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo Bludnje radnje opisano u tački 2. izreke ove presude, a učinjeno prema oštećenoj G. Č., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te ga, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca.
12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant se poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Europske konvencije, argumentirajući svoje tvrdnje navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da sud u pobijanoj presudi suprotno načelu in dubio pro reo cijenio dokaze koje je izvelo Tužiteljstvo, što se odnosi na izjave oštećenih, kao i nalaz i mišljenje vještakinja Tužiteljstva, budući da činjenice koje je Tužiteljstvo željelo dokazati tim dokazima, nisu utvrđene sa potpunom sigurnošću jer ih je obrana svojim dokazima dovela u sumnju. Smatra da je do povrede jednakosti u postupanju došlo jer sud, Tužitelj i drugi organi koji su sudjelovali u postupku nisu sa jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje terete optuženog i koje mu idu u korist. Tvrdi da mu je u više navrata uskraćeno da izvodi dokaze koji mu idu u korist, čime mu je povrijeđeno pravo na obranu. Dalje, tvrdi da Vrhovni sud nije vršio ocjenu izvedenih dokaza u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, pri čemu je posebno istakao da je pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećenih, sud imao u vidu iskaze vještakinja Tužiteljstva koje su zaključile da se iskaz oštećenih može smatrati vjerodostojnim. Tvrdi da su, tom ocjenom, medicinski vještaci Tužiteljstva preuzeli ulogu suda. Dalje, ukazao je da je su, s obzirom na oprečne nalaze i mišljenja vještaka Tužiteljstva i obrane trebao narediti nad vještačenje. Apelant tvrdi da sud u obrazloženju pobijane presude nije opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i dovođenje tog ocjenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima, odnosno da nije na pravilan način izveden zaključak o dokazanosti činjenica. Na koncu, naveo je da Vrhovni sud nije pravilno cijenio olakotne okolnosti na njegovoj strani.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene presude Vrhovni sud opisao način na koji je utvrđena vjerodostojnost iskaza oštećenih, razloge iz kojih je iskazima pojedinih svjedoka poklonio vjeru, a drugima nije, kao i stav suda prema nalazima vještaka obrane i Tužiteljstva. S obzirom da Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost, kao i da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka, te imajući u vidu konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević