Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2755/19 („Euroherc Osiguranje“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2755/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-2755/19, rješavajući apelaciju „Euroherc Osiguranja“ d.d. Sarajevo, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Euroherc Osiguranje“ d.d. Sarajevo protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 041689 19 Gž od 23. svibnja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 041689 16 P od 3.
kolovoza 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Euroherc Osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Milas, Martinović i Partneri" iz Tuzle, podnio je 3. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 041689 19 Gž od 23. svibnja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 041689 16 P od 3. kolovoza 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, djelimično je usvojen precizirani tužbeni zahtjev tužitelja (N.K.) i obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti, po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, po osnovu pretrpljenog straha, po osnovu naruženosti) isplati određene novčane iznose, te da na ime materijalne štete (za uništeno odijelo, za troškove liječenja) isplati određene novčane iznose. Također, obvezan je apelant da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je, između ostalog, naveo da je tužitelj pretrpio materijalnu štetu i to za troškove liječenja, što proizilazi iz provedenih dokaza -računa i priznanica, koje je sud priznao u cjelosti, jer su su po mišljenju suda, realno postavljeni. Osim toga, naveo je da je tužitelju priznao i troškove za uništeno odijelo shodno članku 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji su po mišljenju suda realno postavljeni. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj djelimično uspio u parnici, pa je s obzirom na postignuti uspjeh, odredio da apelant tužitelju, na osnovu članka 386. stavak 2. ZPP, nadoknadi srazmjeran dio troškova (u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev). Pri tome, naveo je da u konkretnom slučaju nema osnova da se obračunaju troškovi postupka u formi procesnog prebijanja troškova zbog djelimičnog uspjeha stranaka u sporu, jer bi primjena ovog pravila mogla dati nepravične rezultate u parnicama za naknadu nematerijalne štete (pravno shvaćanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti). Pri tome, je naveo da cilj naknade nematerijalne štete nije restitucija i izjednačavanje štete i naknade, već satisfakcija, zadovoljenje i ublažavanje bolova i patnje sve u zavisnosti od okolnosti slučaja i najčešće se odmjerava prema slobodnoj ocjeni i njena visina nije poznata sudu u trenutku podnošenja tužbe.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu medicinskog vještačenja i ostalih dokaza provedenih tokom postupka, prvostupanjski sud pravilno utvrdio trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha, kao i prirodu tjelesnog oštećenja koju je tužitelj pretrpio (umanjenje životne sposobnosti od 20% i naruženost). S tim u vezi, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) da dosudeni iznosi naknade (a imajući u vidu i vansudsku isplatu naknade nematerijalne štete tužitelju), predstavljaju adekvatnu satisfakciju, imajući u vidu značaj povrijeđenog dobra i cilja kome služi ta naknada, pa su neosnovani apelantovi prigovor da je nematerijalna šteta paušalno dosuđena prvostupanjskom presudom. Naime, Okružni sud je naveo da se naknada za nematerijalnu štetu odmjerava primjenom pravnog standarda "pravične naknade" (član 200. Zakona o obligacionim odnosima), koji je je imovinsko-pravni standard, ali ne i odlučujući kod odmjeravanja naknade za nematerijalnu štetu. Pri tome, primjena tog standarda mora biti u svakom slučaju individualizirana, pa nije dovoljno vršiti poređenje dosuđenog iznosa naknade sa naknadom istovrsne štete u nekim drugim slučajevima, jer bi to vodilo tarifiranju naknade za nematerijalnu štetu. Imajući to u vidu, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud po pitanju nematerijalna šteta dao u svemu pravilne činjenične i pravne razloge. Također, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nema osnova da se obračunaju troškovi postupka u formi procesnog prebijanja troškova zbog djelimičnog uspjeha stranaka u sporu, jer se u konkretnom slučaju, između ostalog, radi o nematerijalnoj šteti, a visina nematerijalne štete nije poznata sudu u vrijeme podnošenja tužbe.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Pri tome, ukazao je da se drugostupanjski sud nije izjasnio o apelantovim žalbenim navodima, koji se odnose na dosuđenu naknadu materijalne štete, a koja prema mišljenju apelanta mora biti dokazana u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, apelant ističe da je tužitelj uspio u sporu sa manjim postotkom od onog koji je odredio prvostupanjski sud, te je apelant u postavio zahtjev za naknadu troškova postupka, a o tom zahtjevu sudovi nisu donijeli odluku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih suda. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević