Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5001/17 (J.O.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5001/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5001/17, rješavajući apelaciju J. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. O. podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom predmetu koji je okončan donošenjem presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 034694 17 Kž 2 od 6.
septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. J.O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 30. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta, a koji je završen donošenjem presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 034694 17 Kž 2 od 6. septembra 2017. godine.
2. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu (a koje je dostavio apelant, kao i Općinski sud u Živinicama –u daljnjem tekstu: Općinski sud i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju) mogu da se sumiraju na sljedeći način:
3. Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) podiglo je optužnicu protiv apelanta broj T03 0 KT 0006821 10 od 7. jula 2011. godine zbog krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), koja je potvrđena dana 11. jula 2011. godine. Ročište za prethodno saslušanje zakazano za dan 28. septembar 2011. godine nije održano zbog izostanka apelanta, te je određen novi termin za 13. oktobar 2011. godine na kojem se apelant izjasnio da zbog lošeg imovnog stanja želi da mu se postavi branilac po službenoj dužnosti. Dana 22. novembra 2011. godine održano je ročište za izjašnjenje o krivnji na kojem se apelant izjasnio da nije kriv.
4. Naredbom sudije od 20. marta 2013. godine zakazan je glavni pretres za 16. april 2013. godine koji je i održan. Dana 17. Aprila 2014. godine apelant je tražio izuzeće postupajućeg sudije, a 24. aprila 2014. godine donijeto je rješenje kojim se zahtjev apelanta odbija.
5. Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 034694 12 K od 12. decembra 2014. godine apelant je oglašen krivima da je radnjama navedenim u izreci presude počinio krivično djelo iz člana 383 stav 1 KZ pa mu je sud izrekao uslovnu osudu (preciziranu u dispozitivu presude).
6. U obrazloženju presude na strani 6. prvostepene presude navedeni su dokazi koji su provedeni u toku postupka po prijedlogu Tužilaštva ( dva svjedoka i vještak i materijalna dokumentacija), kao i dokazi provedeni po prijedlogu odbrane (dva svjedoka i materijalna dokumentacija).
7. Protiv presude prvostepenog suda Tužilaštvo je izjavilo žalbu 2. juna 2015. godine, a apelant 4. juna 2015. godine.
8. Kantonalni sud je dana 17. novembra 2015. godine donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, između ostalog ukazujući da osporena prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.
9. Dana 13.09.2016. godine održan je glavni pretres, zatim 13. novembra 2016. godine, 13.decembra 2016. godine, 1. februara 2017. godine i 24.februara 2017. godine, te je 27. februara 2017. godine donijeta presuda kojom je apelant oslobođen od optužbe na osnovu člana 299. stav 1. tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). U obrazloženju presude naveden je tok postupka, kao i da je postupano po uputama Kantonalnog suda iz rješenja od 17. novembra 2015. godine, te je na strani 2 navedeno da su na prijedlog Tužilaštva saslušana sva svjedoka i vještak , te su navedeni drugi materijalni dokazi koji su izvedeni, dok je na strani 3. navedeno da je na prijedlog odbrane izvršen uvid i čitanje materijalne dokumentacije (precizirano) dok je apelant na pretresu odražnom dana 13. decembra 2016. godine nakon što je saslušan vještak izjavio da nema potrebe da se saslušaju svjedoci, što je sud cijenio kao odustajanje od dokaznih prijedloga.
10. Protiv navedene presude Tužilaštvo je dana 5. aprila 2017. godine izjavilo žalbu. Po uloženoj žalbi, Kantonalni sud je dana 6. septembra 2017. godine donio presudu broj 33 0 K 034694 17 Kž 2 kojom je preinačio prvostepenu presudu i to tako što je apelanta oslobodio od optužbe na osnovu člana 299. stav 1. tačka a) da je na način opisan u izreci presude kao odgovorna osoba u Federaciji BiH iskorištavanjem svojih službenih ovlaštenja pribavio drugom korist i drugom nanio šteti, čime bi počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383 stav 1. KZ.
11. Apelant ukazuju da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog činjenice da je postupak pred sudovima trajao više od šest godina. Nadalje, apelant ukazuje da je u postupku sud saslušao četiri svjedoka i vještaka a u ponovljenom postupku još dva svjedoka i vještaka te nije bilo razloga za odugovlačenje postupka, te je dakle jasno da je došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje u razumnim roku.
12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je iznio hronologiju predmeta pred redovnim sudovima, te je između ostalog navedeno da je dana 22. novembra 2011. godine održano ročište za izjašnjenje o krivnji na kojem se apelant izjasnio da nije kriv, „te je sudija za prethodno saslušanje dana 12. januara 2012.odine izdala naredbu o otvaranju “K” faze i dodjele spisa drugom sudiji. Dana 16. januara 2012. godine naredbom sudije produžena evidencija do 1. oktobra 2012. godine. Naredbom drugog sudije od 20. marta 2013. godine zakazan je glavni pretres za 16. april 2013. godine koji je i održan. U daljem postupku sudija je redovno i u kontinuitetu poduzimao radnje i zakazivao glavne pretrese, s tim da su pretresi odlagani na zahtjev [apelanta] i Općine Živinice.“ Općinski sud je naveo da je dana 3. marta 2013. godine, 17. decembra 2013. godine i 21. februara 2014. godine sudija izdao naredbu za dovođenje apelanta. Takođe, u odgovoru Općinski sud je naveo da je sud ročišta zakazivao redovno, u kontinuitetu i u relativno kratkim rokovima, a da je postupak duže trajao u fazi zakazivanja ročišta za glavnu raspravu (nakon izjašnjenja o krivnji apelanta). Kako je navedeno u odgovoru, Općinski sud je u tom period imao u radu i veliki broj hitnih predmeta, te je naglasio da su sudije i sudovi imali obavezu da strogo uzimaju u rad predmete iz plana i po starosti inicijalnog akta. Osim navedenih okolnosti, na dužinu postupka uticala je i činjenica da je u više navrata Općina Živinice tražila odgodu ročišta, jednom Kantonalno tužilaštvo TK, nedostupnost apelanta te i okolnost da je za potrebe postupka bilo potrebno provoditi i vještačenje. Općinski sud je ukazao da je na dužinu trajanja sudskog postupka uticala i okolnost što je postupajućem sudiji prestao radni odnos u sudu, zbog čega je predmet dva puta presigniran drugom sudiji, a poznato je da svaka presignacija usporava rad suda i usporava završavanje nekog predmeta. Općinski sud je naveo da smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
13. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje u razumnom roku.
14. Tužilaštvo je navelo da ne smatra da je u krivičnom postupku protiv apelanta povrijeđeno pravo apelanta na suđenje u razumnom roku.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje isključivo odnose na činjenicu da je postupak trajao više od šest godina, dakle ukazuje da mu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje sa stanovišta razumnog roka, odnosno navodi da je krivični postupak trajao predugo.
20. U skladu s praksom Evropskog suda, Ustavni sud naglašava da se pri ocjeni razumnog roka u krivičnim stvarima za početak relevantnog perioda vezuje trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da o postojanju te sumnje sud donese odluku. Za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanju od optužbe ili odbacivanju optužbe mora biti konačna. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljeg vođenja krivičnog postupka.
21. Iako je Tužilaštvo u odgovoru navelo da je protiv apelanta pokrenuta istraga 13. juna 2011. godine, Ustavni sud ne zna tačan datum kada je apelant postao svjestan da je osumnjičen. Apelant u apelaciji ističe da je optužnica podignuta 7. jula 2011. godine, a da je končana odluka donijeta 27. februara 2017. godine. Imajući u vidu način na koji je apelant odredio dužinu trajanja postupka Ustavni sud primjećuje da je postupak trajao šest godina i dva mjeseca (od podizanja optužnice do donošenja pravosnažne presude). Takođe, imajući u vidu krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret (zloupotreba položaja ili ovlaštenja), kako je Ustavni sud ranije naveo u svojim odlukama može se zaključiti da se radi o relativno složenom postupku (vidi Odluka AP-523/19, od 11. juna 2019. godine, tačka 32., dostupna na www.ustavnisud.ba) pogotovo u odnosu na pitanja koje je sud rješavao u konkretnom predmetu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon održanog ročišta za izjašnjenje o krivnji apelanta (22. novembra 2011. godine) glavni pretres zakazan za 16. april 2013. godine. Ustavni sud primjećuje da je u ovom periodu postojao najveći zastoj u predmetu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud zaista nakon toga u kontinuitetu poduzimao radnje i da je presuda donijeta 12. decembra 2014. godine. Iako je ista ukinuta rješenjem Kantonalnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak, Ustavni sud primjećuje da se u nastavku postupka brzo postupalo. Stoga eventualni propusti koji su i postojali u pogledu brzine rješavanja predmeta, na samom početku postupka, što Općinski sud pokušava opravdati određenim okolnostima objektivne prirode, kasnije su očigledno ispravljeni naporima suda (i Općinskog suda i Kantonalnog suda) da predmet što hitnije riješe. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da iz odgovora Općinskog suda proizilazi da je i apelant doprinio dužini trajanja postupka jer određeno ročište za dan 28. septembra 2011. godine nije održano uslijed izostanka apelanta, te da je isti i u nastavku postupka bio nedostupan sudu. Takođe, Općinski sud je ukazao i na odgođeno ročište zbog spriječenosti tužioca, kao i Općine Živinice. Kada se sve navedeno uzme u obzir, Ustavni sud ne nalazi da u postupku u kojem su donijete osporene odluke, koji je ponovljen i koji je trajao šest godina i dva mjeseca može naći povredu prava na razumnu dužinu postupka, pogotovu imajući u vidu činjenicu da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka.
22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević