Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-44/18 („Tehnomerc“ d.o.o. Sarajevo – Ilidža)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-44/18

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 44/18, rješavajući apelaciju „Tehnomerca“ d.o.o. Sarajevo - Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Tehnomerca“ d.o.o.

Sarajevo - Ilidža podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 004719 17 Rev od 28. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Tehnomerc“ d.o.o. Sarajevo - Ilidža (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. januara 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 004719 17 Rev od 28. septembra 2017. godine. Apelant je 30. augusta 2019. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 I 000193 17 I 2 od 27. decembra 2017. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 44/18 od 19. septembra 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tuženih Vahide Grahić i Fabrike specijalnih vozila a.d. Istočno Sarajevo u stečaju zatraženo je 14. augusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. augusta 2019. godine, dok tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje Uvodne napomene

5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-35/05 od 20. februara 2006. godine, potvrđenom presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 20. septembra 2006. godine, tužena Fabrika specijalnih vozila a.d. Istočno Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženo preduzeće) je obavezana da tužitelju Emiru Grahiću preda u posjed nekretnine, pobliže označene izrekom presude, koje u naravi čine poslovni objekt sa zemljištem (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), dok je tužitelj obavezan da tuženom preduzeću plati iznos od 950.000,00 KM.

6. Tuženo preduzeće je postupilo po presudi i tužitelju predalo predmetne nekretnine u posjed, dok tužitelj nije izvršio svoju obavezu po navedenoj presudi. S obzirom na to tuženo preduzeće je 19. decembra 2006. godine Osnovnom sudu podnijelo prijedlog za provođenje postupka prinudnog izvršenja prodajom predmetnih nekretnina radi namirenja iznosa koji mu je dosuđen pravosnažnom presudom Osnovnog suda.

7. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 20. marta 2007. godine određeno je predmetno izvršenje.

8. Apelant je kao treće lice 20. septembra 2007. godine uložio prigovor protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda zbog toga što je nekretnine koje su predmet izvršnog postupka kupio, platio tužitelju, te ušao u njihov posjed zbog kog razloga one ne mogu biti predmet izvršnog postupka.

9. Rješenjem Osnovnog suda od 17. marta 2009. godine usvojen je prigovor apelanta kao trećeg lica izjavljen protiv rješenja Osnovnog suda od 20. marta 2007. godine na način što je navedeno rješenje stavljeno van snage i što su ukinute sve provedene radnje, dok je apelant rješenjem od 1. aprila 2010. godine upućen da svoja prava ostvaruje u parničnom postupku. Osporene presude

10. Apelant je Okružnom privrednom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) 28. maja 2012. godine podnio tužbu protiv tužene Vahide Grahić kao prvotužene (u daljnjem tekstu: tužena), kao zakonske nasljednice prvobitno tuženog Emira Grahića (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužene) i tuženog preduzeća kao drugotuženog radi utvrđivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora i utvrđenja da je izvršenje nedopušteno.

11. Presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 004719 14 Ps 2 od 29. januara 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor, preciziranog broja od 25. septembra 2007. godine, zaključen između pravnog prednika tužene i apelanta, bio pravno valjan osnov za stjecanje prava vlasništva na dan predaje Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Zemljišnoknjižni ured), te da se Zemljišnoknjižnom uredu naloži da izvrši upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama, što je pravni prednik tužene dužan trpjeti i da se istovremeno izvrši brisanje tog prava u korist pravnog prednika tužene. Nadalje je presudom (stav II izreke) utvrđeno da je izvršenje određeno rješenjem o izvršenju Osnovnog suda, preciziranog broja od 20. marta 2007. godine, na predmetnim nekretninama - poslovnom prostoru nedopušteno, pa je (stavom III izreke) odlučeno da se navedeno rješenje ukida, te da se nalaže obustava izvršnog postupka. Također, navedenom presudom obavezani su tuženi da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 27.800,00 KM.

12. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude prezentirao sadržaj tužbe i odgovora na tužbu, te naveo koje je dokaze proveo po prijedlogu apelanta i tuženog preduzeća (str. 5 i 6 presude), te je u daljnjem tekstu obrazloženja iznio njihov sadržaj (str. od 6 do 10). Uvidom u pravosnažni dio presude ovog suda od 15. jula 2013. godine Okružni privredni sud je utvrdio da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao vanknjižno vlasništvo na predmetnim nekretninama, koja je na osnovu Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 004719 13 Pž od 14. novembra 2013. godine u ovom dijelu postala pravosnažna, tako da se u predmetnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Stoga je taj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje da je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama Okružni privredni sud odbio kao neosnovan.

13. Nadalje je utvrđeno da su predmetne nekretnine u međuvremenu ušle u zaostavštinu tužene, jer je njen pravni prednik (Emir Grahić) umro 8. januara 2015. godine, tako da je tužena u ostavinskom postupku proglašena za njegovog jedinog zakonskog nasljednika. Okružni privredni sud je, također, utvrdio da su pravni prednik tužene kao prodavca i apelant kao kupac 27. juna 2006. godine zaključili predugovor o kupovini predmetnih nekretnina a 27. juna 2006. godine i aneks tog predugovora. Uvidom u evidenciju Zemljišnoknjižnog ureda utvrđeno je da je apelantov prijedlog za predbilježbu upisa prava vanknjižnog vlasništva na predmetnim nekretninama rješenjem, preciziranog broja od 3. novembra 2008. godine, odbačen jer nije pravno valjan za upis u zemljišnu knjigu, odnosno jer nije notarski obrađen. Nadalje je ukazano na tok izvršnog postupka u vezi sa presudom Osnovnog suda od 20. februara 2006. godine (na način kako je on prezentiran u ovoj odluci u dijelu uvodne napomene) u smislu da je postupajući po prijedlogu tuženog preduzeća u smislu da je Osnovni sud rješenjem o izvršenju od 20. marta 2007. godine odredio izvršenje prodajom predmetnih nekretnina radi namirenja tuženog preduzeća. Okružni privredni sud je u vezi s tim ukazao na sadržaj člana 51. stav 1. i člana 52. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te istakao da je u konkretnom slučaju apelant kao treće lice upućen da u parničnom postupku dokaže da je izvršenje na predmetnim nekretninama nedopušteno. U vezi sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (st. II i III izreke), Okružni privredni sud je utvrdio da apelant ima pravo koje sprečava izvršenje na predmetnim nekretninama, a koje, po ocjeni suda, crpi iz predugovora i aneksa tog predugovora koji je zaključio sa pravnim prednikom tužene 20. augusta 2006. godine i 2. oktobra 2006. godine, te koji su prethodili zaključenju kupoprodajnog ugovora od 25. septembra 2007. godine. S obzirom na to Okružni privredni sud je zaključio da je apelant ovlašten da traži da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje na navedenim nekretninama u smislu člana 51. stav 1. ZIP-a, bez obzira što nije njihov vlasnik, pa je slijedom navedenog usvojio apelantov zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvršenja na predmetnim nekretninama, a istovremeno je odbijen njegov zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, ocijenivši da je pitanje upisa prava vlasništva pitanje drugog postupka. Odluku o troškovima parničnog postupka Okružni privredni sud je donio primjenom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 004719 16 Pž 4 od 17. novembra 2016. godine žalba tuženog preduzeća je djelimično usvojena, tako da je presuda Okružnog privrednog suda preinačena u stavu III, tako što je rješenje Osnovnog suda od 20. marta 2007. godine ukinuto u dijelu kojim je dozvoljeno izvršenje na parceli k.č. broj 1027/12, pa je u tom dijelu naložena obustava izvršnog postupka, te je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u presudi prvostepenog suda (stav IV), tako što je dosuđeni iznos od 27.800,00 KM smanjen na iznos od 16.598,80 KM. Žalba tuženog preduzeća je u preostalom dijelu odbijena (stav II) i prvostepena presuda je potvrđena.

15. Viši privredni sud je naveo da je tuženo preduzeće blagovremeno izjavilo žalbu protiv prvostepene presude (st. II, III i IV) zbog svih razloga propisanih odredbom člana 208. ZPP, koju je taj sud odbio kao neosnovanu. Nadalje je navedeno da Viši privredni sud smatra da žalba tuženog preduzeća nije osnovana. U vezi s tim, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao vanknjižno vlasništvo nad predmetnim nekretninama zbog toga što je pravosnažnom presudom Okružnog privrednog suda od 15. jula 2013. godine u ovom dijelu apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Dalje Viši privredni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima tuženog preduzeća, smatra da obrazloženje prvostepene presude zadovoljava kriterije propisane odredbom člana 191. ZPP, da je prvostepeni sud dao ocjenu svih provedenih dokaza , te je u presudi naveo činjenice koje je utvrdio na temelju provedenih dokaza, iz kog razloga je zaključio da ovi žalbeni navodi tuženog preduzeća o povredi postupka nemaju osnova. Dalje, taj sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 51. stav 1. ZIP-a, te u vezi s tim ukazao da iz sadržaja navedene zakonske odredbe slijedi da za proglašenje izvršenja nedopuštenim moraju biti ispunjene određene pretpostavke, a to je da na nekom predmetu je određeno izvršenje i da trećem licu u pogledu predmeta izvršenja pripada neko pravo koje sprečava izvršenje. U vezi s tim je ukazao da to pravo može da bude i stvarnoopravnog i obligacionopravnog karaktera. U konkretnom slučaju, kako je naveo Viši privredni sud, apelant predmetnu nekretninu na kojom je određeno izvršenje koristi od 2007. godine, u njen posjedu je ušao na temelju predugovora koji je zaključen 27. marta 2006. godine i na osnovu ugovora o prodaji koji je zaključen 20. oktobra 2006. godine. Kupoprodajna cijena pravnom predniku tužene je isplaćena 2006. godine, prije nego što je tuženo preduzeće pokrenulo postupak izvršenja. Dakle, taj sud smatra da sama činjenica da je apelant u posjed predmetnih nekretnina uveden od prednika tužene i da je njemu u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, ukazuje na to da apelant polaže određena prava i crpi određena prava iz predmetnih nepokretnosti, što samo po sebi izvršenje čini nedopuštenim. Također, Viši privredni sud ocjenjuje da za razrješenje pitanja dopuštenosti izvršenja po prigovoru trećeg lica nije odlučna samo činjenica da li je to treće lice vlasnik nekretnina koje su predmet izvršnog postupka. Njegov prigovor je izlučnog karaktera i treće lice u izvršnom postupku može tražiti obustavu izvršenja zbog toga što je vlasnik nekretnina ili nekog drugog predmeta koji je predmet izvršnog postupka, kao i zbog toga što smatra da polaže određena prava na predmetu izvršenja, koja sprečavaju provođenje izvršnog postupka zbog kog razloga se i upućuje na parnicu da dokaže koja su to prava. Viši privredni sud je, nadalje, naveo da pitanje da li je apelant na temelju valjanog pravnog posla stekao osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama „nije bilo predmet ocjene u ovom sudskom postupku“. Okolnost da je odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, po ocjeni ovog suda, ne znači i neosnovanost zahtjeva za obustavu izvršenja, jer vlasništvo kao stvarno pravo nije jedini razlog za utvrđenje da je izvršenje nedopušteno. U vezi s tim je ukazao da, shodno odredbi člana 51. ZIP-a, postojanje apelantovog prava koje sprečava izvršenje (stav II izreke prvostepene presude), te je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je izvršenje na nekretnini, parceli broj 1027/12 (stav II izreke), što je apelant tražio konačno postavljenim zahtjevom, nedopušteno. Međutim, u vezi s tim je istaknuto da je rješenjem o dozvoli izvršenja dozvoljeno izvršenje na parceli broj 1027/13, pa budući da apelant „ne traži utvrđenje nedopuštenosti postupka izvršenja na parceli k.č. broj 1027/13, to prvostepeni sud nije mogao presudom utvrditi (stav III) da se ukida rješenje o izvršenju i u pogledu te parcele, broj 1027/13, i u tom dijelu obustaviti postupak izvršenja“. Prema tome, Viši privredni sud je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP presudu prvostepenog suda u ovom dijelu preinačio, dok je o troškovima postupka ovaj sud odlučio primjenom člana 396. st. 1. i 2. ZPP.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 004719 17 Rev od 28. septembra 2017. godine revizija tuženog preduzeća je usvojena, obje nižestepene presude su preinačene u dijelu kojim je odlučeno o nedopuštenosti izvršenja, tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 20. marta 2007. godine sa zahtjevom za ukidanje tog rješenja i obustavom izvršnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.250,00 KM.

17. Vrhovni sud je naveo da je tuženo preduzeće izjavilo reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, koju je taj sud ocijenio osnovanom. Naime, Vrhovni sud je zaključio da shvatanja nižestepenih sudova nisu pravilna, pa je u vezi s tim ukazao da je u ovoj pravnoj stvari apelant kao treće lice tvrdio da je kupovinom predmetnih nekretnina od pravnog prednika prvotužene stekao pravo vlasništva na navedenim nekretninama na koji način sprečava postupak izvršenja na njima. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da, shodno članu 51. stav 1. ZIP-a, podnošenje prigovora trećeg lica ne sprečava provođenje izvršenja i ostvarivanje potraživanja tražitelja izvršenja, ako zakonom nije drugačije određeno (član 51. stav 2. ZIP-a). Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelant kao treće lice tvrdi da je kupovinom predmetnih nekretnina od prednika tužene stekao pravo vlasništva na tim nekretninama koje sprečava izvršenje. U vezi s tim je naveo da apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, budući da se to pravo stječe upisom u javne knjige, kako je to određeno članom 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO). Također je istaknuto da je nesporno da je apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda od 3. novembra 2008. godine odbačen zbog toga što kupoprodajni ugovor koji je apelant zaključio sa pravnim prednikom tužene nije pravno valjan za upis u zemljišne knjige, jer nije notarski obrađen. Također je ukazao da, sve i da je apelant na zakonom propisan način stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, navedeno bi bilo od utjecaja samo u slučaju da je ugovor o kupoprodaji zaključen prije donošenja rješenja o izvršenju. Međutim, kako u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju apelant nije bio u posjedu predmetnih nekretnina, a kupoprodajni ugovor apelant je sa pravnim prednikom tužene zaključio pola godine nakon što je dozvoljeno izvršenje, to je, po ocjeni Vrhovnog suda, pogrešan stav nižestepenih sudova da nije od značaja valjanost pravnog posla na kome apelant temelji svoje pravo na navedenim nekretninama. Vrhovni sud je dalje naveo da se nikakvo pravo ne može steći na osnovu ugovora koji nije pravno valjan, slijedom čega smatra pogrešnim stav nižestepenih sudova da nije bitno da li je pravno valjan ugovor zaključen između apelanta i pravnog prednika tužene. Također, Vrhovni sud smatra da se ne može prihvatiti ni stav nižestepenih sudova da apelant ima pravo posjeda koje sprečava izvršenje na navedenim nekretninama. Ovo zbog toga što je članom 70. ZOVPO definirano da posjed (državina) sam po sebi nije nikakvo pravo, već činjenica, odnosno faktičko stanje, te da posjed može biti i bespravan, a samo ako se temelji na valjanom pravnom osnovu, njegov titular može polagati neko pravo na predmetu državine. U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su pravosnažno odbili apelantov zahtjev za utvrđivanje valjanosti osnova na temelju koga on drži u posjedu predmetne nekretnine. Osim toga, smatra da su navedeni sudovi, također, zanemarili činjenicu da je apelant stupio u posjed predmetnih nekretnina nakon donošenja rješenja kojim je određeno izvršenje na tim nekretninama njihovom prodajom radi namirenja potraživanja tuženog preduzeća, što, također, čini neosnovanim njegov zahtjev za utvrđivanje nedopuštenosti rješenja o izvršenju. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za proglašenje izvršenja nedopuštenim donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa je primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

18. Apelant je 30. augusta 2019. godine, uz zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavnom sudu dostavio rješenje Osnovnog suda, preciziranog broja od 27. decembra 2017. godine, kojom od Ustavnog suda traži odgađanje provođenja izvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji. Iz rješenja proizlazi da je Osnovni sud, postupajući po prijedlogu tuženog preduzeća od 6. novembra 2017. godine, a radi nastavka izvršnog postupka prema presudi Vrhovnog suda od 28. septembra 2017. godine, predmetnim rješenjem usvojio prijedlog tuženog preduzeća kao tražitelja izvršenja i rješenje ovog suda od 2. februara 2017. godine stavio van snage, te utvrdio da se izvršni postupak nastavlja na osnovu rješenja o izvršenju od 20. marta 2007. godine. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava iz člana 33. ZOVPO i člana 51. stav 1. ZIP-a. Naime, smatra da je pravni zaključak iz osporene presuda proizvoljan. Dalje, apelant navodi da Vrhovni sud nije ocijenio činjenicu da je prije zaključenja ugovora o kupoprodaji od 25. septembra 2007. godine sa pravnim prednikom tužene imao zaključen predugovor o kupovini predmetnih nekretnina i aneks na njega od 27. juna 2006. godine. Stoga, smatra da je, kako navedeni predugovor i aneks na njega imaju sve elemente ugovora o kupoprodaji zaključenog 25. septembra 2007. godine, pogrešan stav Vrhovnog suda [da nije dopušteno izvršenje na stvari koju je treće lice steklo prije nego što je doneseno rješenje o izvršenju]. Da bi se u zemljišnim knjigama proveli svi navedeni ugovori (predugovor i aneks na njega), apelant ističe da je 25. septembra 2007. godine sa pravnim prednikom tužene zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, shodno kojem je izvršio plaćanje kupoprodajne cijene i uveden u njihov posjed. Stoga, budući da je navedeni ugovor zaključen u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima, smatra da je predmetni ugovor pravno valjan, pa je, shodno navedenom, i njegovo pravo na predmetnim nekretninama osnovano. Prema tome, apelant ističe da presuda Vrhovnog suda ne ispunjava zakonom propisane elemente iz člana 51. ZIP-a.

20. Obrazlažući zahtjev za određivanje privremene mjere, apelant je, osim ponavljanja navoda iz apelacije, dostavio rješenje Osnovnog suda od 27. decembra 2017. godine iz koga proizlazi da je ovaj sud usvojio prijedlog tuženog preduzeća kao tražitelja izvršenja i rješenje ovog suda od 2. februara 2017. godine stavio van snage, te utvrdio da se izvršni postupak nastavlja na osnovu rješenja o izvršenju od 20. marta 2007. godine. Apelant dalje navodi [da je nakon donošenja presude Višeg privrednog suda od 17. novembra 2016. godine predmetne nekretnine prodao kupcu „Agora“ d.o.o. Istočno Sarajevo, zbog čega ističe da bi, u slučaju nastavka izvršnog postupka, po njega nastupile nenadoknadive štetne posljedice s obzirom na to da se kupoprodajnim ugovorom obavezao da novom kupcu predmetnih nekretnina odgovara za sve pravne nedostatke, pa, između ostalog, i ukoliko u postupku sudskog izvršenja ova nekretnina bude prodata trećem licu]. b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi zbog čega smatra da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Dalje, navodi da se apelant u apelaciji poziva da je na temelju predugovora zaključenog sa pravnim prednikom tužene stekao pravo na predmetnim nekretninama. U vezi s tim, ističe da predugovor nije osnov za stjecanje vlasništva ili nekog drugog prava, već se njime stranke samo obavezuju da će zaključiti glavni ugovor. Također, navodi da je odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama. Imajući u vidu navedeno, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

22. Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, „Službeni list SRJ“ broj 29/96 i „Službeni glasnik RS“ broj 115/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

23. Zakon o izvršnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 51. stav 1.

(1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem. VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 004719 17 Rev od 28. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda odnosio na utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina zaključenog između apelanta i pravnog prednika tužene, te utvrđenje da je izvršenje na predmetnim nekretninama nedopušteno iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

33. Ustavni sud, također, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. ZPP). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

34. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog predmeta reviziju tuženog preduzeća usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o nedopuštenosti izvršenja i troškovima parničnog postupka, tako što je u cijelosti odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvršenja određenog rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 20. marta 2007. godine, kao i zahtjev za ukidanje tog rješenja i obustavi izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, ocjenom izvedenih dokaza i primjenom odredbe člana 51. stav 1. ZIP-a a u vezi sa članom 33. ZOVPO jasno i argumentirano obrazložio da apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, zbog čega nije dozvoljeno izvršenje na navedenim nekretninama, budući da se pravo vlasništva stječe upisom u javne knjige. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, upravo ocjenjujući činjenicu da je apelant u toku cijelog ovog postupka postavljenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je na temelju ugovora zaključenog sa pravnim prednikom tužene stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, jasno ukazao da je o navedenom apelantovom zahtjevu pravosnažno odlučeno presudom Okružnog privrednog suda od 15. jula 2013. godine, koja je potvrđena rješenjem Višeg privrednog suda, kojim je apelantova žalba odbačena, pa se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant sa pravnim prednikom tužene zaključio kupoprodajni ugovor (25. septembra 2007. godine), dakle, pola godine nakon što je dozvoljeno izvršenje (20. marta 2007. godine), te stoga smatra da je Vrhovni sud jasno ukazao da, sve i da je apelant na način propisan zakonom stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, navedeno bi bilo od utjecaja samo u slučaju da je ugovor o kupoprodaji zaključen prije donošenja rješenja o izvršenju, na temelju čega je, također, ocijenio da je apelantov zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti rješenja o izvršenju neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, a suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu.

35. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredaba ZOVPO i ZIP-a, te dovodeći ih u vezu sa izvedenim dokazima, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda dato jasno i argumentirano obrazloženje u vezi sa primjenom relevantnih zakonskih odredaba citiranog zakona, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta, a niti nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

36. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelant posebno ne obrazlaže iz čega proizlazi da ih zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti apelantovi navodi već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje prava na imovinu, nije ukazao u čemu se ono ogleda a iz činjenica predmeta ne proizlazi da je miješanje u imovinu bilo proizvoljno.

Zabrana diskriminacije

38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

39. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

40. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A, broj 6).

41. U konkretnom slučaju apelant se nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu, također, neosnovani. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZIP-a i ZOVPO, u osporenoj odluci detaljno obrazložili zašto je revizija tuženog preduzeća usvojena i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava, kršenje tog prava posebno ne obrazlaže, iz čega proizlazi da ga vezuje za istu argumentaciju koju je iznio u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, niti iz činjenica predmeta proizlazi da je miješanje u imovinu bilo proizvoljno.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporene odluke.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-44/18 („Tehnomerc“ d.o.o. Sarajevo – Ilidža) | Sudska praksa | Aktio