Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4771/17 (N. M.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povrat stana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 143
- Zakon o upravnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4771/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4771/17, rješavajući apelaciju Nedžada Muharemovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nedžada Muharemovića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 008148 16 Uvp od 24. augusta 2017. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedžad Muharemović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bojanović, advokat iz Zenice, podnio je 17. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 008148 16 Uvp od 24. augusta 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 008148 16 U od 7. juna 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: davalac stana) zatraženo je 11. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 18, odnosno 21. januara 2019. godine, dok davalac stana nije odgovorio.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Nermin Prguda i Ermina Prguda su 1. oktobra 1999. godine Službi za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) podnijeli zahtjev za vraćanje stana u posjed u Zenici, Bulevar kralja Tvrtka I broj 9/V (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Rješenjem Službe broj 03-23-12-3538/99 od 2. decembra 2013. godine, donesenim u ponovnom postupku, utvrđeno je da je Nermin Prguda bio korisnik predmetnog stana (stav I izreke rješenja). Stavom II izreke rješenja naloženo je apelantu da u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja predmetni stan isprazni od lica i stvari i stan stavi na raspolaganje Nerminu Prgudi. Stavom III izreke rješenja je utvrđeno da apelant nema pravo na „smještaj“, te da, ukoliko otuđi imovinu iz predmetnog stana ili stan na drugi način ošteti prije nego što dobrovoljno ili putem prinude napusti stan, protiv njega će biti pokrenut krivični postupak.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je davalac stana predmetni stan dodijelio na korištenje zaposleniku Nerminu Prgudi po osnovu ugovora o korištenju samačkog smještaja zaključenog 12. jula 1989. godine, na osnovu Odluke o raspodjeli samačkog smještaja davaoca stana broj 148/89 od 31. maja 1989. godine. Dalje je utvrđeno da se Nermin Prguda uselio u predmetni stan i koristio ga (prema zapisniku o primopredaji samačkog smještaja od 12. jula 1989. godine), odnosno da je ušao u posjed predmetnog stana. Činjenica korištenja stana utvrđena je i saslušanjem svjedoka, te izvedenim materijalnim dokazima (upis u birački spisak, plaćanje stanarine i sl.). Iz provedenih dokaza dalje je utvrđeno da je Nerminu Prgudi prestao radni odnos sporazumnim raskidom sa davaocem stana 30. juna 1994. godine radi prelaska na novo radno mjesto u Metalurškom institutu u Zenici. Služba je, dalje, utvrdila da je Nermin Prguda predmetni stan razdužio u ispravnom stanju 21. jula 1997. godine. Također je istaknuto da je Nermin Prguda izjavio da je predmetni stan sa porodicom koristio do 21. jula 1997. godine, kada se preselio u drugi stan koji mu je dodijelio Metalurški institut iz kojeg je deložiran, jer je podnesen zahtjev za povrat tog stana, da bi nakon deložacije kupio stan u Blatuši broj 34. Služba je dalje utvrdila da je, nakon što je predmetni stan predat davaocu stana, rješenjem o dodjeli kadrovskog stana od 10. novembra 1998. godine predmetni stan dat na korištenje zaposleniku Vahidu Haseljiću. Davalac stana je 27. maja 1998. godine sa JP „Zenica-stan“ Zenica zaključio ugovor o predaji na upravljanje i održavanje stambenih objekata T1,T2 i C3 među kojima je i predmetni stan. Nakon toga Vahid Haseljić je sa JP „Zenica-stan“ Zenica zaključio ugovor o korištenju stana 2. decembra 1998. godine, te je kao nosilac stanarskog prava 18. aprila 2001. godine sa davaocem stana zaključio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo. Rješenjem Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 23. aprila 2001. godine Vahid Haseljić je upisan kao vlasnik predmetnog stana u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda.
8. U dokaznom postupku Služba je dalje utvrdila da je apelant 29. oktobra 2002. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa Vahidom Haseljićem kojim je kupio predmetni stan. Predmetni kupoprodajni ugovor apelant je ovjerio u Općinskom sudu 22. novembra 2002. godine, te se na osnovu rješenja od 25. marta 2008. godine upisao kao vlasnik predmetnog stana u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda. Služba je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključila da se predmetni stan može smatrati domom Nermina Prgude u smislu pozitivnih zakonskih propisa u stambenoj oblasti u BiH, kao i u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je smatrala da je otkup predmetnog stana suprotan zakonu, budući da je bio podnesen zahtjev za povrat stana. Pored toga, Služba je navela da je, donoseći predmetno rješenje u ponovnom postupku, postupala i u skladu sa uputama iz presude Vrhovnog suda od 23. oktobra 2008. godine, shodno čl. 57. do 59. Zakona o upravnim sporovima.
9. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-1372/02 od 29. januara 2016. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta, Vahida Haseljića i davaoca stana izjavljene protiv navedenog rješenja Službe. Ispitavši navode žalbi Ministarstvo je zaključilo da su sve tri podnesene žalbe neosnovane, te je na osnovu člana 210. stav 2. i člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku donijelo navedeno rješenje.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 008148 16 U od 7. juna 2016. godine odbijena je kao neosnovana tužba davaoca stana kojom je pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva u predmetu vraćanja u posjed predmetnog stana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su Nermin Prguda i Ermina Prguda 1. oktobra 1999. godine podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana, koji je prvobitno bio odbijen, odnosno da su rješenje prvostepenog organa i osporeno rješenje doneseni u ponovnom postupku provedenom u skladu sa uputama i pravnim shvatanjem iz Presude Vrhovnog suda broj Už-60/04 od 23. oktobra 2008. godine. Kantonalni sud je smatrao da je pravilan zaključak upravnih organa da je Nermin Prguda bio korisnik predmetnog stana u periodu od 12. jula 1989. godine pa do 21. jula 1997. godine zajedno sa svojom porodicom, te da je predmetni stambeni prostor njegov dom. Stoga je, kako je zaključeno, valjalo poštovati pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, koje je zagarantirano i Ustavom BiH. Istaknuto je da je pravilno utvrđeno da je Nermin Prguda predmetni stan koristio na temelju valjanog pravnog osnova, odnosno po osnovu ugovora o korištenju samačkog smještaja. Po ocjeni tog suda, pravilno je i zakonito osporeno rješenje tuženog i rješenje prvostepenog organa zbog čega je odlučeno da je tužba koju je podnio davalac stana neosnovana.
11. Apelant kao zainteresirano lice je protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu Vrhovni sud je Presudom broj 04 0 U 008148 16 Uvp od 24. augusta 2017. godine zahtjev odbio kao neosnovan.
12. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istakao da je apelant u zahtjevu za preispitivanje odluke prvostepenog suda osporio zakonitost i pravilnost pobijane presude zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene pozitivnih zakonskih normi i Evropske konvencije. Apelant je istakao da je odlukom da se predmetni stan stavi na raspolaganje Nerminu Prgudi utvrđeno „jače pravo“, pri čemu ni osporenim rješenjem, ni pobijanom presudom nisu poništeni ugovori o kupoprodaji predmetnog stana zaključeni između davaoca stana i Vahida Haseljića, odnosno između Vahida Haseljića i apelanta, što stvara „pravni haos“. Pri tome, kako je navedeno, nije donesena ni odluka o poništenju uknjižbe prava vlasništva apelanta na predmetnom stanu, kao i da je nezakonito odlučivanje o pravu na posjed ili pravu na restituciju posjeda.
13. Ispitujući navedeni zahtjev shodno odredbama Zakona o upravnim sporovima, Vrhovni sud je istakao da donošenjem pobijane presude Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni tog suda, apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Vrhovni sud je dalje utvrdio da se, prema utvrđenom činjeničnom stanju, predmetni stan ima smatrati domom Nermina Prgude, prema Međunarodnim standardima o ljudskim pravima i osnovnim slobodama predviđenim u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima (direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima - član II stav 2. Ustava Bosne i Hercegovine) u koji Nermin Prguda ima pravo da se vrati (član 1. tačka I. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini) u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Po ocjeni Vrhovnog suda, organi uprave i prvostepeni sud su pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili pozitivnopravne propise u konkretnoj upravnoj stvari, pri čemu se Vrhovni sud pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 34/05. Vrhovni sud je ocijenio da su navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje neosnovani. Pri tome, kako je zaključio Vrhovni sud, treba imati u vidu da su se i odredbe Zakona o prestanku primjene morale u konkretnom slučaju tumačiti na način koji bi bio suglasan sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, a što su pravilno ocijenili i organi uprave u svojim odlukama, kao i prvostepeni sud.
14. Nadalje je utvrđeno da ni ostalim navodima apelantovog zahtjeva nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, prije svega zbog toga što se u tužbi neosnovano izlaže postojanje mogućnosti vođenja postupaka kod redovnog (parničnog) suda o pitanju zaštite prava vlasništva ili zaštite posjeda, budući se u konkretnom slučaju nije radilo (niti se trebalo raditi) o toj vrsti postupka, već o vraćanju prava korištenja stana na temelju izloženih odredaba Evropske konvencije i Zakona o prestanku primjene. Također, pitanje poništenja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i izvršene uknjižbe prava vlasništva na apelantovo ime, po ocjeni Vrhovnog suda, nije predmet konkretnog upravnog postupka i upravnog spora, već je to predmet drugih postupaka koji hronološki slijede nakon donošenja pobijane presude. Pored toga, utvrđeno je da nisu od značaja ni apelantovi navodi u vezi sa činjenicom da je Nermin Prguda u kasnijem toku tog upravnog postupka kupio stan u Blatuši, a što je prvostepeni sud pravilno ocijenio u svojoj odluci i za šta je dao jasne i precizne razloge. Pri tome zaključak prvostepenog suda u pogledu ocjene i prihvatanja, odnosno neprihvatanja izvedenih dokaza Vrhovni sud, kako je naveo, nije ni mogao ispitivati u smislu člana 41. Zakona o upravnim sporovima, kao ni pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja koju apelant, suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, osporava. Utvrđeno je da su neosnovani i navodi zahtjeva da je dispozitivom prvostepenog rješenja Nerminu Prgudi utvrđeno „jače pravo“, a koji su već isticani u provedenom upravnom postupku i na koje je odgovoreno u obrazloženju osporenog rješenja. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da se Nermin Prguda vraća u istu pravnu situaciju u kojoj je bio prije iseljenja iz predmetnog samačkog smještaja, jer mu organ uprave u postupku povrata stana ne može dati više prava nego što je imao prije napuštanja stana. Primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Vrhovni sud je donio navedenu presudu.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istaknuto je da je u konkretnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant ističe da je on predmetni stan kupio od Vahida Haseljića, kome je davalac stana prethodno dodijelio taj stan i koji je on otkupio. Nadalje, ističe da je upisan kao vlasnik predmetnog stana, što predstavlja njegovu imovinu. Također, navodi da je predmetni stan njegov i dom njegove porodice, koji koristi od 29. oktobra 2002. godine. Po apelantovom mišljenju, u postupku je pogrešno utvrđeno da je predmetni stan bio dom Nermina Prgude budući da ga je on predao davaocu stana i kasnije u toku postupka je kupio novu stambenu jedinicu u Blatuši u Zenici. U konkretnom slučaju je, po apelantovom mišljenju, pravo na dom izjednačeno sa pravom na bivši posjed, kao i da je nelogično da neko ko je bio nosilac prava korištenja ima veća prava od trenutnog nosioca prava raspolaganja - vlasništva. Smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, kao i član 8. Evropske konvencije kojim je zagarantirano pravo na dom. Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz navoda apelacije proizlazi da se u cijelosti radi o navodima koji su izneseni i u zahtjevu za vanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda i koji su već bili predmet ocjene pred tim sudom. Istaknuto je da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana i neutemeljena, jer je odluka tog suda pravilna i zakonita.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 142.
Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti o tom pitanju, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.
(…) Član 146.
Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja u nadležnom organu, nastavit će se nakon što rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno.
Postupak se može nastaviti po službenoj dužnosti i u slučaju kad se ocijeni da više nema razloga da se čeka na konačno rješenje prethodnog pitanja u nadležnom organu, osim u slučaju iz stava 1. člana 143. ovog zakona.
19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 U 008148 16 Uvp od 24. augusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu navedenih odredaba jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o upravnim postupcima u okviru kojih se raspravljalo o pitanju povrata predmetnog stana prijeratnom korisniku i iseljenju apelanta kao vlasnika stana, što nesporno ulazi u okvir apelantovih «građanskih prava i obaveza». Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Iz apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, što je u konačnici rezultiralo osporenim odlukama.
29. Dalje, u vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
31. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom upravnom postupku i postupku upravnog spora utvrđeno da je predmetni stan koristio Nermin Prguda na temelju ugovora o korištenju samačkog smještaja u periodu od 12. jula 1989. godine do 21. jula 1997. godine, kada je predmetni stan dobrovoljno predao davaocu stana, jer je dobio drugi stan kod novog poslodavca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je predmetni stan imao svojstvo samačkog smještaja, shodno članu 4. Zakona o stambenim odnosima, sve do 27. maja 1998. godine, kada je davalac stana sa JP „Zenica-stan“ Zenica zaključio ugovor o predaji na upravljanje i održavanje stambenih objekata među kojima je i predmetni stan. Prema članu 4. Zakona o stambenim odnosima, samački smještaj, odnosno kadrovski stanovi su definirani kao stambene jedinice koje se ne smatraju stanom (u pravnom smislu) shodno članu 3. Zakona i na kojima se ne može steći stanarsko pravo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je davalac stana 10. novembra 1998. godine predmetni stan (kao kadrovski) dao na korištenje Vahidu Haseljiću, koji je sa JP „Zenica-stan“ Zenica zaključio ugovor o korištenju stana 2. decembra 1998. godine na kojem je od tada prvi put konstituirano stanarsko pravo. Ustavni sud dalje ističe da su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da Nerminu Prgudi kao prijeratnom korisniku predmetnog stana kao samačkog smještaja pripada pravo na vraćanje u posjed stana, shodno članu 8. Evropske konvencije i članu 3. Zakona o prestanku primjene, dok su u odnosu na apelanta koji je predmetni stan koristio kao zemljišnoknjižni vlasnik odlučili da je dužan predmetni stan napustiti bez prava na smještaj. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da se na jednoj strani nalazi prijeratni korisnik koji je predmetni stan koristio kao samački smještaj na kojem se nije moglo steći stanarsko pravo, te koji je dobrovoljno predao predmetni stan davaocu stana, jer je dobio drugi stan kod novog poslodavca, a da se na drugoj strani nalazi apelant koji je kupio predmetni stan i uknjižio se kao vlasnik, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, zapravo, postoji sukob između prava vlasništva koje posjeduje apelant i prava na povrat stana korisnika stana u smislu Zakona o prestanku primjene.
32. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je organima uprave, a i redovnim sudovima bila poznata činjenica da je apelant u oktobru 2002. godine kupio predmetni stan uknjiživši pravo vlasništva (25. marta 2008. godine) na predmetnom stanu u relevantnim evidencijama. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je navedena okolnost tokom postupaka potpuno zanemarena, a na nju je apelant uporno ukazivao. Dakle, Ustavni sud u takvim okolnostima smatra da se u postupku povrata prava na korištenje stana samo po sebi kao prethodno pitanje nametnulo pitanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, a samim tim i sva prava koja vlasništvo za sobom povlači. Stoga, Ustavni sud smatra da se organi uprave i redovni sudovi nisu mogli upustiti u raspravu o zahtjevu za povrat predmetnog stana sve dok je na pravnoj snazi postojao kupoprodajni ugovor, čija se validnost ne ispituje u upravnom postupku, već u parničnom postupku. Naime, Ustavni sud zapaža da je Služba kao organ uprave zaključila da je otkup predmetnog stana suprotan zakonu, jer je postojao podnesen zahtjev za povrat, iako pitanje pravne valjanosti kupoprodaje stana i, s tim u vezi, stjecanja prava vlasništva spada u sudsku nadležnost. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da se u konkretnom slučaju nije radilo (niti se trebalo raditi) o pitanju zaštite prava vlasništva, ili zaštite apelantovog posjeda, već o vraćanju prava korištenja stana prijeratnom korisniku, te da su ta pitanja predmet eventualnih budućih parničnih postupaka. Međutim, suprotno navedenom, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak u kojem je apelantu naloženo da napusti predmetni stan u čijem se posjedu nalazio kao vlasnik stana istovremeno odnosio i na apelantova prava koja je stekao na predmetnom stanu. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi zanemarili odredbe člana 142. ZUP-a, koje jasno propisuju da se upravni postupak prekida u situaciji kao u konkretnom slučaju, kada se kao prethodno pitanje za rješavanje konkretne upravne stvari nametne pitanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1210/10 od 27. februara 2014. godine, tačka 38, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedeno stoga što se validnost kupoprodajnog ugovora koji je apelant zaključio u oktobru 2002. godine može, kako je već naglašeno, ispitati samo u okviru parničnog postupka, a ne u upravnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i na analognu primjenu Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (CRPC) koji u članu 7. stav 7. propisuje da, „u slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava, nadležni organ uprave će, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku ('Službene novine Federacije BiH' broj 2/98) kojima se rješavaju prethodna pitanja, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom radi odlučivanja o navodima“.
33. Također, Ustavni sud ističe da pozivanje Vrhovnog suda na predmet Ustavnog suda broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine nije relevantno u konkretnom slučaju budući da ne pokreće slična pravna i činjenična pitanja. Naime, u navedenom predmetu Ustavni sud je utvrdio povredu prava na apelantov dom u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov prijedlog da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na spornom stanu u kojem je živio zajedno sa svojom bakom kao nositeljicom stanarskog prava i da je nakon njene smrti trajno nastavio da živi u spornom stanu zasnovavši svoju porodicu. Nadalje, u odnosu na svoju vlastitu praksu, Ustavni sud ističe da je u predmetu broj AP 3102/09 zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje u situaciji kada je u osporenim odlukama potpuno izostalo obrazloženje naloga kojim se određuje apelanticinom suprugu, odnosno apelantici koja je uknjižena kao vlasnik spornog stana da napusti sporni stan (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3102/09 od 6. decembra 2012. godine, tačka 37, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, ne ulazeći u pitanje konačnog ishoda postupka u vezi sa povratom predmetnog stana, zaključuje da je, zbog arbitrarne primjene zakona i datog obrazloženja Vrhovnog suda u vezi sa činjenicom da je apelant vlasnik spornog stana, a koja okolnost nesporno predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu Nermina Prgude za povrat predmetnog samačkog smještaja, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ponovnom postupku povodom zahtjeva prijeratnog korisnika za povrat predmetnog stana, zbog procesnog propusta organa uprave i redovnih sudova da prekinu postupak do rješavanja ključnog pitanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora kojim je apelant stekao pravo vlasništva, prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti presudu Vrhovnog suda, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima kada su se organi uprave i redovni sudovi u ponovnom postupku povodom zahtjeva prijeratnog korisnika stana na temelju ugovora o korištenju samačkog smještaja upustili u raspravu povodom zahtjeva za povrat stana, zanemarivši okolnost da je apelant u oktobru 2002. godine zaključio pravno valjan kupoprodajni ugovor kojim je predmetni stan otkupio na osnovu koga se i uknjižio kao vlasnik u javnim evidencijama.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević