Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3991/17 (H. M.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3991/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3991/17, rješavajući apelaciju Hasiba Mujkanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasib Mujkanović protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 095862 17 Kž 2 od 20. juna 2017. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 095862 16 K od 10. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasib Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maoče, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 095862 17 Kž 2 od 20. juna 2017. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Osnovni sud) broj 96 0 K 095862 16 K od 10. februara 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 095862 16 K od 10. februara 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama pobliže opisanim u izreci presude, počinio kazneno djelo Ubojstvo iz člana 163. stav 1. Kaznenog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u stjecaju sa kaznenim djelom Neovlaštena nabavka, držanje ili prodaja oružja ili bitnih dijelova za oružje iz članka 65. stavak 1. Zakona o oružju i municiji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, pa mu je prvostupanjski sud, za kazneno djelo Ubojstvo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, a za kazneno djelo Neovlaštena nabavka, držanje ili prodaja oružja ili bitnih dijelova za oružje utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, nakon čega je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina i 1 mjeseca. Istom je presudom od apelanta oduzet pištolj marke „Pietro Beretta“. Apelant je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka, dok je oštećeni sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak.

3. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli Tužiteljstvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužiteljstvo) i apelant.

4. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 095862 17 Kž 2 od 20. juna 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužiteljstva, a djelomično je uvažena apelantova žalba pa je preinačena presuda Osnovnog suda broj 96 0 K 095862 16 K od 10. februara 2017. godine, u odluci o kazni, tako što je apelantu, zbog počinjenja kaznenog djela Ubojstvo, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina i četiri mjeseca, a zbog počinjenja kaznenog djela Neovlaštena nabavka, držanje ili prodaja oružja ili bitnih dijelova za oružje, preuzeta kao utvrđena kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, nakon čega je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina i pet mjeseci. U stavu II izreke presude je navedeno da u odluci o uračunavanju pritvora u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora, oduzimanju oružja, upućivanju oštećenog sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu, kao i u pogledu troškova kaznenog postupka, prvostupanjska presuda ostaje nepromijenjena.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant prvostupanjsku presudu osporio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenopravnoj sankciji.

6. Apelant je prvostupanjsku presudu pobijao zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i to povrede odredbe člana 3. (presumpcija nevinosti), člana 6. (prava optuženog), člana 7. (prava na obranu), člana 281. stav 2. (dokazi na kojima se zasniva presuda), člana 290. stav 7. (sadržaj presude), te člana 297. stav 1. točka j. i stav 2. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), koje su po njemu, pojedinačno i zbirno takvog karaktera da su imale odlučujući i neposredan utjecaj na donošenje nepravilne i nezakonite presude, pogotovu kada se ima u vidu da su sve naprijed navedene povrede počinjene isključivo na apelantovu štetu.

7. U odgovoru na apelantove navode da je činjenično stanje pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice pogrešno utvrdio uslijed paušalne, proizvoljne i neobjektivne ocjene ključnih dokaza provedenih tijekom glavne rasprave, a prije svih iskaza svjedoka Jusufa Zečić i Paše Kurtalić, što je dovelo do grubog zanemarivanja i kršenja načela ,,in dubio pro reo“, Apelacioni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantovi žalbeni navod, detaljno obrazlažući svoj stav na str. 4. i 5. presude.

8. U pogledu apelantovih tvrdnji da je ubijeni sačekao apelanta „u zasjedi”, znajući da se on tim putem svakodnevno vraća kući, Apelacioni sud je stava da one nemaju nikakvog činjeničnog utemeljenja u dokazima provedenim tijekom prvostupanjskog postupka, obrazlažući razloge za takav stav na strani 5. presude.

9. U pogledu činjenice koliko je hitaca ispalio u ubijenog, apelant je u žalbi istakao da je prvostupanjski sud pogrešno, proizvoljno i bez uporišta u bilo kojem dokazu provedenom tijekom glavne rasprave, zaključio da je apelant sva tri hica ispalio prema ubijenom i da je sva tri hica ispalio s namjerom da ga liši života. Tvrdi da je prvi hitac ispalio u zrak kao upozorenje, a pošto je ubijeni nastavio sa protupravnim napadom na apelanta približavajući mu se sa nožem u ruci, apelant je u namjeri da od sebe odbije protupravno, istovremeni i ne skrivljeni napad, uporabom jedinog sredstva koji mu je u tom momentu bilo na raspolaganju ispalio dva hica u pravcu oštećenog, ali ne s ciljem da ga liši života, nego da ga odvrati od napada. Drugačijim zaključkom je prvostupanjski sud po apelantovom mišljenju zanemario načelo ,,in dubio pro reo“ i u odsustvu pouzdanih dokaza na temelju kojih bi ova činjenica bila sa sigurnošću utvrđena, propustio postupiti na način koji je povoljniji za optuženog. Apelacioni sud smatra da takav apelantov stav nije prihvatljiv jer se temelji isključivo na onom što je apelant iznio tijekom svoje obrane, a što nema nikakvog prihvatljivog uporišta u dokazima provedenim tijekom prvostupanjskog postupka, odnosno materijalnim tragovima prikupljenim tijekom očevida na mjestu počinjenja kaznenog djela, obrazlažući na str. 6 i 7. presude zbog čega su ti apelantovi navodi neutemeljeni.

10. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da je prvostupanjski sud cjelokupni dokazni materijal cijenio sa preduvjerenjem da je apelant lišio života ubijenog pri tome ne utvrđujući relevantne činjenice vezane za to pod kojim okolnostima je došlo do lišenja života ubijenog, odnosno da je apelant ubijenog lišio života u nužnoj obrani, zbog čega nije prihvatio apelantovu obranu uz obrazloženje da je apelantova namjera izbjegavanja kaznene odgovornosti, čime je drastično prekršio načelo presumpcije nevinosti, odnosno protuzakonito negirao pravo na obranu optuženog, Apelacioni sud je stava da za takav stav apelant nema uporišta u razlozima koje je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju presude u povodu bilo kojih odlučnih činjenica na kojim se temelji prvostupanjska presuda, obrazlažući razloge za takav stav na str. 7.- 12. presude.

11. U pogledu izrečene kaznene sankcije, Apelacioni sud je stava da je osnovano žalbom ukazano da je prvostupanjski sud prigodom izbora vrste i visine kaznene sankcije koju će utvrditi optuženom za svako od kaznenih djela za koje je oglašen krivim, kao i prigodom izricanja jedinstvene kazne zatvora, propustio postupiti u skladu s članom 49. KZ, jer na strani apelanta nije našao niti jednu olakšavajuću okolnost, dok je na drugoj strani kao otežavajuće okolnosti cijenio raniju osuđivanost optuženog za kazneno djelo počinjeno na štetu ubijenog, iako je to u suprotnosti s članom 125. stav 7. KZ. Dalje, Apelacioni sud je stava da je apelant osnovano ukazao na nelogičnost da se u njegovim generalijskim podacima navodi da je ranije osuđivan zbog kaznenog djela Krivotvorenje isprave iz člana 217. stavak 3. Kaznenog zakona SR BiH, a da mu se u točki 29. obrazloženja pobijane presude kao otežavajuća okolnost uzima ranija osuđivanost zbog kaznenog djela laka tjelesna povreda, koju je hladnim oružjem nanio upravo ubijenom, pozivajući se na dokaz optužbe broj D-83. Apelacioni sud je iz navedenog dokaza zaključio da je apelant ranije pet puta pravomoćno osuđivan zbog kaznenih djela sa elementima nasilja, pa i za nanošenje lake tjelesne povrede ubijenom, međutim, sve su te pravomoćne osude, osim osude na koju se poziva prvostupanjski sud u generalijskim podacima za optuženog (krivotvorenje isprave), brisane iz kaznene evidencije, pa imajući u vidu odredbu članka 125. stavak 7. KZ prvostupanjski sud nije imao zakonskog osnova da raniju osuđivanost, u pogledu osude za lako tjelesno povrjeđivanje

12. S obzirom na to da se iz obrazloženja pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na odmjeravanje kazne optuženom, ne može zaključiti da je prvostupanjski sud cijeneći raniju osuđivanost optuženog kao otežavajuću okolnost, prigodom utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako od kaznenih djela za koja je optuženog oglasio krivim, te kazne utvrdio u skladu s člankom 49. stavak 3. KZ (odmjeravanje kazne počinitelju u povratu), Apelacioni sud je samo djelomično uvažio žalbu branitelja optuženog u pogledu visine pojedinačno utvrđene kazne za kazneno djelo Ubojstva, a za počinjenje kaznenog djela Neovlaštena nabavka, držanje ili prodaja oružja ili bitnih dijelova za oružje, preuzeo iz prvostupanjske presude kao već utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dva) mjeseca, nakon čega je apelanta, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina i pet mjeseci.

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ustavni sud zapaža da je apelant ponovio navode koje je istakao u žalbi protiv prvostupanjske presude, pa je tako naveo da smatra da su u obje osporene presude sudovi svoje zaključke bazirali na paušalnoj, proizvoljnoj i neobjektivnoj ocjeni iskaza svjedoka, da su zaključci suda i činjenicama iz predmeta pogrešni, da je načelo slobodne ocjene dokaza tumačeno ekstenzivno, da je zanemareno načelo in dubio pro reo, kao i da su sudovi stav o apelantovoj krivnji zauzeli prije provođenja svih dokaza na glavnom pretresu. Tvrdi da je protiv sebe odvijao protupravni napad, što posebno proizlazi iz činjenice da je prestao s bilo kakvim radnjama jednom kada je ubijeni pao , odnosno kada ga je apelant onemogućio da nastavi s napadom.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i donijeli odluku u ovom predmetu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih presuda Apelacioni i Osnovni sud detaljno opisali način na koji su utvrdili činjenično stanje, razloge iz kojih je iskazima pojedinih svjedoka poklonjena vjera, a drugima nije, kao i proces ocjene materijalnih dokaza, te svih dokaza pojedinačno i zajedno s drugima. S obzirom da Ustavni sud u ovakvom obrazloženjima Apelacionog i Osnovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost, kao i da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluka, te imajući u vidu konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3991/17 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio