Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2078/19 ("Atos osiguranje" a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2078/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-2078/19, rješavajući apelaciju "Atos osiguranje" a.d. Bijeljina, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Atos osiguranje" a.d. Bijeljina protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 114322 18 Pž od 24. siječnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Atos osiguranje" a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zorana Srećo odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 13. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 114322 18 Pž od 24. siječnja 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Višeg privrednog suda djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostupanjska presuda u pogledu troškova parničnog postupka, tako da se troškovi parničnog postupka umanjuju, dok se u preostalom dijelu žalba odbija i potvrđuje prvostupanjska presuda (kojom je obvezan apelant da tužitelju (Kravag-Logistic Versicherungs - AG iz Njemačke), na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos kao protuvrijednost za iznos u eurima, na ime preostalog dijela regresa isplaćene naknade štete na vozilu, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zakonsku zateznu kamatu na plaćeni iznos naknade i iznos na ime naknade troškova sačinjavanja nalaza o visini štete).

3. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da apelantovi žalbeni navodi da tužiteljeva dokumentacija nema dokaznu snagu (da na njoj nema potpisa i pečata tužitelja, te da se registarske tablice na motornom vozilu mogu promijeniti) u konkretnom slučaju nisu osnovani s obzirom da je apelant u vansudskom postupku isplatio tužitelju dio štete, te na taj način ovakvi žalbeni navodi ne mogu dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu. Nadalje, Viši privredni sud je u vezi mjerodavnog prava ukazao da se radi o sporu sa međunarodnim elementom, jer je tužitelj inozemno osiguravajuće društvo. Ukoliko je štetna radnja izvršena i posljedica nastupila u BiH sud će primijeniti domaće pravne propise, međutim, ukoliko je štetna radnja izvršena i posljedica nastupila na području druge strane države, sud treba imati u vidu da treba primijeniti pravo koje je povoljnije za oštećenog. S obzirom da oštećeni ima pravo na potpunu naknadu štete shodno odredbi člana 190. Zakona o obligacionim odnosima, prilikom čega se moraju uzeti u obzir i okolnosti konkretnog slučaja, koje su nastupile poslije prouzročene štete, Viši je privredni sud naveo da je prvostupanjski sud, prilikom određivanja visine naknade štete, pravilno cijenio nalaz sudskog vještaka mašinske struke, koji je uzeo u obzir i dužinu trajanja opravke u BiH, kvalitet opravke, nepostojanje ovlaštenog servisa u BiH. Pri tome, je naveo da apelant nije dokazao da je osiguranik tužitelja oštećeni autobus mogao popraviti u BiH odnosno Republici Srpskoj, na isti način po kvalitetu kao i u Njemačkoj. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je osnovano u žalbi istaknuto da troškovi parničnog postupka nisu u svemu pravilno odmjereni (tužitelj nema pravo na troškove sačinjavanja tri podneska, s obzirom da je na ročištima mogao iznijeti sve ono što je naveo u tim podnescima, te mu ne pripadaju troškovi pristupa punomoćniku tužitelja na ročišta koja su odložena i na kojima se nije raspravljalo). Dakle, shodno odredbama članka 397., a u vezi sa člankom 383., 386. i 387. Zakona o parničnom postupka, Viši privredni sud je smanjio iznos dosuđenih troškova.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2078/19 ("Atos osiguranje" a.d. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio