Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3690/17 (A. N.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3690/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3690/17, rješavajući apelaciju Almaza Nezirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. stav (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Almaza Nezirovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 017570 17 Krž 3 od 8. juna 2017. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 017570 15 Kri od 16. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Almaz Nezirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupaju Kerim Čelik i Alen Nakić, advokati iz Sarajeva, podnio je 31. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 017570 17 Krž 3 od 8. juna 2017. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 017570 15 Kri od 16. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 14. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je 15. marta 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo BiH 27. marta 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 017570 15 Kri od 16. februara 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u tačkama 1–22. izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju je uračunato vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru, kao i u pritvoru po rješenjima Suda BiH. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u tačkama I–III presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

6. U obrazloženju prvostepene presude Sud BiH je naveo da je u toku postupka saslušao svjedoke optužbe i odbrane (detaljno pobrojane u Aneksu A presude), među kojima i oštećene, kao i apelanta u svojstvu svjedoka, izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, kojeg je i saslušao, te izvršio uvid u sve materijalne dokaze optužbe i odbrane (također detaljno pobrojane u Aneksu A presude). Sud BiH je naveo da je u smislu člana 281. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) savjesno i sadržajno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, analizirao navode optužbe i odbrane, te utvrdio da je apelant učinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ na način detaljno opisan u izreci prvostepene presude.

7. Sud BiH je također naveo da je Tužilaštvo BiH pismenim podneskom od 24. novembra 2015. godine detaljno označilo tok izvođenja dokaza optužbe, te vremenski okvir koji će biti potreban za izvođenje tih dokaza. Zatim, da je apelantov branilac 9. novembra 2016. godine dostavio pismeni podnesak u kojem je istakao da namjerava pozvati i saslušati pet svjedoka, pregledati CD, saslušati apelanta u svojstvu svjedoka, te uložiti materijalnu dokumentaciju. Statusna konferencija, odnosno pretpretresno ročište, održana je 27. novembra 2015. godine, na kojoj je dogovoren način i dinamika izvođenja dokaza, dok je glavni pretres započeo 14. januara 2016. godine. Glavni pretres je okončan 9. februara 2017. godine iznošenjem završnih riječi odbrane. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je na ročištu 24. novembra 2016. godine odbio prijedlog za izvođenje dokaza odbrane saslušanjem svjedoka (D. Č., M. S., I. P. i A. P.), kao i prijedlog za ulaganje CD-a (video zapisi postavljeni na kanal YouTube naziva „Ko sud bili tužitelji Almaza Nezirovića“ i „Dokumenti i svjedoci 1992. godine“). Sud BiH je naveo da se iskazi predloženih svjedoka, kao i sadržaj CD-a odnose na opći koncept dešavanja i stanja u Derventi u inkriminiranom periodu, zbog čega su irelevantni za predmetni postupak s obzirom na pravnu kvalifikaciju, opće elemente krivičnog djela, te činjenični opis koji se apelantu stavlja na teret predmetnom optužnicom. Pored toga, Sud BiH je naveo da je saslušanje tri svjedoka (M. S., I. P. i A. P.) predloženo putem videokonferencijske veze sa Sjedinjenim Američkim Državama, međutim, branilac je upozoren da je takav prijedlog u fazi postupka u kojoj je predložen suprotan odredbi člana 13. stav 2. ZKPBiH. Naime, Sud BiH je naveo da je branilac trebao blagovremeno podnijeti zahtjev jer organizacija videokonferencijske veze sa Sjedinjenim Američkim Državama iziskuje duži vremenski period, a pogotovo budući da su svjedoci nastanjeni u različitim državama, što bi u konačnici ugrozilo efikasnost vođenja postupka.

8. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 017570 17 Krž 3 od 8. juna 2017. godine odbijena je žalba odbrane, dok je žalba Tužilaštva BiH djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u osuđujućem dijelu, u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju je uračunato vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru, kao i u pritvoru po rješenjima Suda BiH, dok je žalba Tužilaštva BiH u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

9. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je apelantov branilac žalbu izjavio samo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, dok su na javnoj sjednici održanoj pred apelacionim vijećem apelant i njegov branilac, prilikom izlaganja žalbe, ukazali na niz osnova, činjenica i okolnosti koje u žalbi nisu navedene. U vezi s tim, Sud BiH je stranke i branioca upozorio da sud odlučuje na osnovu onoga što je u žalbi istaknuto i na šta je žalbom ukazano, u skladu sa članom 306. ZKPBiH. Sud BiH je dalje naveo da nisu osnovani navodi iz apelantove žalbe da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanta prilikom odmjeravanja vrste i visine krivične sankcije. Naprotiv, prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, prvostepeni sud im je dao preveliku važnost. Naime, odbrana je u žalbi ukazivala na apelantovo poštovanje suda i odazivanje zahtjevima i pozivima suda kao okolnost koju je trebalo posebno cijeniti i dati joj naročit značaj. Međutim, Sud BiH je podsjetio da je optuženi (u krivičnom postupku) dužan da se odaziva na pozive i zahtjeve suda, kao i da je dužan da se primjereno ponaša u sudnici, dakle, njegovo korektno ponašanje i držanje u sudnici predstavlja obavezu. Činjenica da je apelant postupao u skladu sa zakonskim obavezama, odnosno da je njegovo ponašanje bilo korektno, prema ocjeni Suda BiH, nije takvog karaktera niti intenziteta da bi se moglo vrednovati kao olakšavajuća okolnost. Nadalje, apelantova odbrana kao olakšavajuću okolnost vidi i protek vremena od izvršenog krivičnog djela. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da protek vremena i držanje optuženog, u određenim slučajevima, mogu biti od značaja kod odmjeravanja kazne, posebno kada u nekom dužem vremenskom periodu izvršilac krivičnog djela pokazuje primjereno ponašanje. Međutim, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju apelant duži vremenski period bio nedostupan organima gonjenja u BiH, za njim je bila raspisana potjernica i predmetni krivični postupak je došao u fazu glavnog pretresa tek nakon okončanja procesa ekstradicije. Dakle, Sud BiH je istakao da je sam apelant doprinio tome da se postupak vodi toliko godina nakon izvršenja krivičnog djela. Osim toga, Sud BiH je naveo da se u apelantovoj žalbi ukazuje da je apelant krivično djelo počinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti i u tom smislu žalba se poziva na iskaz svjedoka M. Š. (koji je naveo da je apelant i prije rata bio psihički nestabilan). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je odbrana imala priliku da takvu tvrdnju ističe i dokazuje u toku postupka, prije svega odgovarajućim medicinskim vještačenjem. Međutim, Sud BiH je naveo da je odbrana svoje tvrdnje zasnovala samo na pozivanju na jednu paušalnu tvrdnju svjedoka, istaknutu u žalbi. Iz svih navedenih razloga, Sud BiH je naveo da nisu osnovani apelantovi istaknuti žalbeni prigovori.

10. S druge strane, Sud BiH je u obrazloženju drugostepene presude istakao da je žalbom Tužilaštva BiH osnovano ukazano da je prvostepeni sud preblago odmjerio kaznu apelantu, odnosno da nije na pravilan način vrednovao olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je pogrešno utvrdio da olakšavajuće okolnosti koje je našao na strani apelanta imaju karakter naročito olakšavajućih okolnosti. Sud BiH je ponovio da okolnost korektnog držanja i proteka vremena od izvršenja djela nemaju karakter olakšavajućih okolnosti. Sud BiH je također naveo da okolnosti vezane za apelantovu ličnost jesu okolnosti koje treba imati u vidu pri odmjeravanju kazne, ali da nisu okolnosti koje imaju takav značaj da bi opravdavale ublažavanje kazne. Sud BiH je naveo da takav značaj ne može imati ni okolnost da je apelant, prema utvrđenju prvostepenog suda, nabavljao i donosio lijekove oštećenim, koju okolnost je prvostepeni sud naročito cijenio pri odmjeravanju kazne. Prvostepeni sud je u vezi s tim poklonio vjeru apelantu i njegovim tvrdnjama, ali je drugostepeno vijeće Suda BiH navelo da je činjenica da niko od svjedoka nije negirao ovu tvrdnju, jednako kao što je niko nije mogao ni potvrditi jer su svjedoci tvrdili da ne znaju odakle su dobivali lijekove. S obzirom na sve naprijed navedeno, Sud BiH je naveo da je osnovan žalbeni navod Tužilaštva BiH da je prvostepeni sud ove okolnosti u njihovoj ukupnosti pogrešno vrednovao kada ih je ocijenio kao naročito olakšavajuće. Nadalje, Sud BiH je naveo da je žalbom Tužilaštva BiH osnovano ukazano i da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio otežavajuće okolnosti. Sud BiH je istakao da brojnost radnji izvršenja i njihova težina, težina posljedica koje su kod pojedinih oštećenih dovele i do trajnih oštećenja, te motivi kojima je apelant vođen ukazuju na izražen veći stepen apelantove krivične odgovornosti. Nadalje, Sud BiH je naveo da okolnost da je izvršenje radnji krivičnog djela preduzimano u periodu od gotovo dva mjeseca, da se radilo o zlostavljanju civila zatočenih u posebno teškim uvjetima, te da je način izvršenja pojedinih radnji naročito okrutan ukazuje na težinu i ozbiljnost počinjenog krivičnog djela. Slijedom iznesenog, Sud BiH je naveo da je nakon utvrđenih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti na strani apelanta uzeo u obzir zakonski raspon kazne predviđene za predmetno krivično djelo, te je zaključio da će kazna zatvora u trajanju od šest godina biti adekvatna težini krivičnog djela, izrazit će osudu društva, te ostvariti cilj izricanja krivičnopravnih sankcija i kroz satisfakciju žrtve. Sud BiH je istakao da, nasuprot tome, kazna zatvora u trajanju od dvije godine nije adekvatna niti srazmjerna težini krivičnog djela, nastalim posljedicama, niti može služiti svrsi specijalne i generalne prevencije. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je „unatoč činjenici da je u prvostepenoj presudi opisan proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, u konkretnom predmetu ipak izostala jasna, precizna i kritička analiza izvedenih dokaza, zbog čega je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu“. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i na jednakost stranaka u postupku jer je odbijen njegov prijedlog dokaza od 9. novembra 2016. godine (saslušanje svjedoka D. Č., M. S., I. P., i A. P. i ulaganje video zapisa). Nadalje, apelant navodi da drugostepeni sud nije ispravno cijenio olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne, posebno ističući držanje apelanta pred sudom i protek vremena od izvršenja krivičnog djela. Apelant, također, ističe da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek jer se drugostepeni sud nije upustio u razmatranje svih navoda žalbe, te da nije zadovoljen standard obrazložene odluke u pogledu drugostepene presude.

II.Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH je istakao da apelant navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i odbijanju dokaza odbrane prvi put ističe u apelaciji i da ih drugostepeni sud nije razmatrao u sklopu odlučivanja o žalbi. Sud BiH dalje ukazuje da je u osporenim odlukama dato obrazloženje u vezi s odlukom o krivičnopravnoj sankciji, kao i da je odgovoreno na sve relevantne žalbene navode.

13. Tužilaštvo BiH je navelo da predmetnu apelaciju treba „odbaciti“ budući da su apelantovi navodi očigledno neosnovani, te je istaklo da je sud detaljno obrazložio osporenu odluku u vezi sa svim prigovorima koji se iznose u apelaciji.

V.Relevantni propisi

14. Krivični zakon Savezne Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

Svrha kažnjavanja Član 33.

U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija (član 5. stav 2), svrha kažnjavanja je: 1) sprečavanje učinioca da čini krivična dela i njegovo prevaspitavanje;

2) vaspitni uticaj na druge da ne čine krivična dela;

3) jačanje morala socijalističkog samoupravnog društva i uticaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 41.

(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je delo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje posle učinjenog krivičnog dela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.

(2) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije delo iste vrste kao i novo djelo, da li su oba dela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.

(3) Pri odmjeravanju novčane kazne sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinioca, vodeći pri tome računa o visini njegovog ličnog dohotka, o njegovim drugim prihodima, o njegovoj imovini i o njegovim porodičnim obavezama.

Ublažavanje kazne Član 42.

Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:

1) kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti;

2) kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

15. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 13.

Pravo na suđenje bez odlaganja (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 233a.

Pretpretresno ročište U toku priprema za glavni pretres sudija ili predsjednik vijeća može održati ročište sa strankama i braniocem da bi se razmotrila pitanja relevantna za glavni pretres.

Član 261.

Izvođenje dokaza (1) Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

a) dokazi optužbe,

b) dokazi odbrane,

c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),

d) dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika),

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,

f) sve dokaze relevantne za izricanje krivičnopravne sankcije.

(3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.

Član 263.

Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 017570 17 Krž 3 od 8. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presuda apelant je primio 4. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

24. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, zbog čega je dokazni postupak proveden na njegovu štetu. Osim toga, navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku jer mu je sud odbio prijedlog za izvođenje dokaza i za to odbijanje dao paušalno obrazloženje. Apelant, također, navodi da drugostepeni sud nije ispravno cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije.

25. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

26. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u ovom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, te da je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude. S obzirom na to, te kako apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su ovi navodi potpuno neosnovani.

28. Nadalje, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivično-pravnoj stvari primijenjen relevantni materijalno-pravni propis prilikom donošenja odluke o visini kazne zatvora. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH vrlo detaljno i jasno obrazložio zbog čega je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni. Sud BiH se na prvom mjestu osvrnuo na žalbene prigovore odbrane da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanta prilikom odmjeravanja kazne. Sud BiH je precizno i podrobno obrazložio zbog čega smatra da okolnosti koje je odbrana isticala kao olakšavajuće nemaju to svojstvo. Nadalje, Sud BiH je analizirao žalbene prigovore Tužilaštva BiH kojima se ističe suprotna tvrdnja – da je prvostepeni sud dao preveliki značaj olakšavajućim okolnostima, a premali otežavajućim, i da je apelanta osudio na kaznu zatvora u visini koja ne ispunjava svrhu kažnjavanja. U vezi s tim, Sud BiH je još jednom podsjetio na svoj stav u vezi s okolnostima koje je prvostepeni sud cijenio kao olakšavajuće i naročito olakšavajuće okolnosti, a na osnovu kojih je apelantu izrekao kaznu zatvora ispod donje granice propisane zakonom. Nakon toga, Sud BiH je uvjerljivo i argumentirano izvršio analizu svih onih okolnosti koje je on ocijenio kao otežavajuće okolnosti na strani apelanta, a nakon toga je konkretno krivično djelo i izvršioca djela doveo u vezu sa svrhom kažnjavanja, kako generalnom tako i specijalnom, i zaključio da je izrečena kazna zatvora u dužini od šest godina srazmjerna težini krivičnog djela i nastalim posljedicama. Slijedom svega iznesenog, Ustavni sud ističe da ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima Suda BiH.

29. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i na jednakost stranaka u postupku budući da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za izvođenje dokaza odbrane saslušanjem svjedoka i ulaganje CD-a od 9. novembra 2016. godine, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42). Ustavni sud, također, podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je načelo ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezano s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Ovo načelo predstavlja važan element pravičnog suđenja, posebno u krivičnom postupku. Navedeno načelo podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.

30. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odbio prijedlog za izvođenja dokaza odbrane saslušanjem svjedoka (D. Č., M. S., I. P. i A. P.) i ulaganje CD-a od 9. novembra 2016. godine, prvenstveno zato što je ocijenio da se iskazi predloženih svjedoka, kao i sadržaj CD-a odnose na opći koncept dešavanja i stanja u Derventi u inkriminiranom periodu i da su zbog toga irelevantni za predmetni postupak. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao da je saslušanje tri navedena svjedoka (M. S., I. P. i A. P.) predloženo putem videokonferencijske veze sa Sjedinjenim Američkim Državama. U vezi s tim je naveo da je branilac trebao blagovremeno podnijeti prijedlog (budući da organizacija videokonferencijske veze sa Sjedinjenim Američkim Državama iziskuje duži vremenski period, što bi u konačnici ugrozilo efikasnost vođenja postupka), te da je branilac upozoren da je takav prijedlog, u fazi postupka u kojoj je predložen, suprotan odredbama člana 13. stav 2. ZKPBiH. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Sud BiH odbio prijedlog za izvođenje dokaza odbrane saslušanjem svjedoka (M. S., I. P. i A. P.) jer branilac nije blagovremeno podnio prijedlog, te zato što je ocijenio da su saslušanje svjedoka M. S., I. P. i A. P., kao i svjedoka D. Č. i ulaganje CD-a irelevantni za predmetni postupak.

31. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta (iz kojeg proizlazi da je pretpretresno ročište održano 27. novembra 2015. godine, a da je apelantov branilac izvođenje ovih dokaza predložio 9. novembra 2016. godine, te odredbe člana 13. stav 2. ZKPBiH i člana 263. stav 2. ZKPBiH, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude jasno ukazao da je ovaj prigovor branilac optuženog istakao tek na javnoj sjednici, odnosno da ga je propustio istaći u žalbi na prvostepenu presudu, zbog čega drugostepeni sud u skladu s odredbom člana 306. ZKPBiH ovaj prigovor nije ni razmatrao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz stava 3. tačka d) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

32. Osim toga, apelant smatra i da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu koji je razmotrio njegove žalbene navode, za koje je smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda da drugostepeni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, u predmetnoj apelaciji nije ukazao zbog čega su ti ostali žalbeni navodi od značaja za rješavanje predmetne pravne stvari, odnosno na koji način su mogli dovesti do drugačijeg odlučenja redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

33. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada sudovi odbiju prijedlog za izvođenje dokaza i za to daju obrazloženje koje nije u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje, odnosno načelom ravnopravnosti stranaka, te kada sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, i na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada za svoje odlučenje u tom pogledu daju detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja, odnosno kada podrobno i argumentirano obrazlože ocjenu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.

35. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

36. Na osnovu člana 59. stav (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3690/17 (A. N.) | Sudska praksa | Aktio