Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-743/18 ("Palma 1" restoran, vl. Emir Zejneli s.p.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-743/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 743/18, rješavajući apelaciju restorana "Palma 1", vl. Emir Zejneli s.p., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija restorana "Palma 1", vl. Emir Zejneli s.p., podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 Ps 000306 17 Rev od 22. novembra 2017. godine i 96 0 Ps 000306 16 Pž 3 od 7. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 000306 13 Ps2 od 29.

avgusta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Restoran "Palma 1", vl. Emir Zejneli s.p. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 3. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 Ps 000306 17 Rev od 22. novembra 2017. godine i 96 0 Ps 000306 16 Pž 3 od 7. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 000306 13 Ps2 od 29. avgusta 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 22. jula 2019. godine zatraženo je od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao pravnog zastupnika tuženog Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i pravni zastupnik tuženog su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. jula do 16. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je Osnovnom sudu 8. maja 2007. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete.

6. Nakon podnošenja tužbe Osnovni sud je održao 15 ročišta, te je šest ročišta odgodio (bliže navedeni datumi u obrazloženju prvostepene presude od 29. avgusta 2016. godine, u dijelu u kojem su obrazloženi troškovi postupka), pa je 24. maja 2012. godine donio presudu koju je Apelacioni sud rješenjem od 2. avgusta 2013. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

7. U ponovnom postupku Osnovni sud je održao osam ročišta, a tri odgodio (bliže navedeni datumi u obrazloženju prvostepene presude od 29. avgusta 2016. godine, u dijelu u kojem su obrazloženi troškovi postupka).

8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 000306 13 Ps2 od 29. avgusta 2016. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama (bliže opisano u izreci navedene presude), dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Takođe, istom presudom određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je istakao, između ostalog, koji su sve dokazi sprovedeni u toku postupka, odnosno da su saslušani apelantov zakonski zastupnik, 12 svjedoka, da su sprovedena vještačenja vještaka elektrostruke V. N. i P. K. (u ponovnom postupku dozvoljeno vještačenje drugog vještaka elektrostruke), ekonomske struke M. Ž. i građevinske struke G. N., te mnogobrojni materijalni dokazi (sve bliže navedeno u obrazloženju prvostepene presude). Nadalje je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je u apelantovom ugostiteljskom objektu 23. novembra 2006. godine došlo do požara (kada je apelantu nastala predmetna šteta).

10. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju šteta za apelanta nastala u vezi sa opasnom djelatnošću, distribucijom električne energije koju je apelant koristio na uobičajen način, odnosno da postoji uzročno-posljedična veza između isporuke električne energije i požara, nastalog na elektromreži tuženog. Naime, naveo je da se u konkretnom slučaju radi o opasnoj djelatnosti, te da je tuženi odgovoran po principu objektivne odgovornosti.

11. Osnovni sud je istakao da je ustanovio da je odgovornost tuženog za predmetnu štetu zasnovana na odredbama čl. 173 i 174 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da nema apelantovog doprinosa nastaloj šteti. Nadalje je istakao da apelant potražuje iznos obične štete koja se ogleda u troškovima koji su bili potrebni da se objekat vrati u stanje prije nastale štete, te isplaćenim ličnim dohocima za zaposlene radnike. U vezi s tim je navedeno da, po ocjeni suda, apelantu pripada pravo na naknadu obične štete a koja se ogleda u vrijednosti nužnih i neophodnih radova i materijala potrebnih da se objekat vrati u stanje prije nastanka štete. Naime, u tom dijelu prihvaćeno je mišljenje vještaka građevinske struke s obzirom na to da je navedeni vještak i pozvan da vještači vrstu, količinu i cijenu radova i materijala potrebnih da se objekat vrati u stanje prije nastanka štete, a ne vještaka ekonomske struke koji je svoj nalaz zasnovao na računima koje je dostavio apelant i prostim sabiranjem računa dobio određeni novčani iznos.

12. Osnovni sud je istakao da, po njegovoj ocjeni, a shodno odredbi člana 189 ZOO, apelant ima pravo na naknadu procijenjene vrijednosti radova uloženih u njegov poslovni objekat, a koji su bili neophodni da bi objekat bio uslovan za ponovno obavljanje djelatnosti kojom se bavio prije nastanka štete, jer tuženi nije bio obavezan da snosi i troškove „uljepšavanja“ objekta. Naime, apelant je po ovom osnovu potraživao troškove za rad i materijal sabiranjem vrijednosti utvrđene nalazom vještaka građevinske struke i nalazom vještaka ekonomske struke, što bi u konkretnom značilo da se apelantu dva puta dosuđuje iznos po istom osnovu. Osnovni sud je istakao da je vještačenjem vještaka građevinske struke utvrđena vrijednost stvarno potrebnih radova i materijala kojim bi se objekat vratio u stanje prije požara, pa je tuženog uz primjenu odredbi čl. 185, 190 i 18 ZOO, obavezao kao u izreci presude, a višak apelantovog tužbenog zahtjeva odbio.

13. Nadalje je navedeno da apelant, osim naknade štete u vidu troškova radova i materijala, na ime obične štete potražuje i određeni novčani iznos koji je isplatio radnicima za dva mjeseca iako u tom vremenskom periodu nisu obavljali djelatnost na svojim radnim mjestima. Osnovni sud je naveo da je apelantovo potraživanje u tom dijelu osnovano a u kojem dijelu je prihvaćen nalaz vještaka ekonomske struke koji je naveo da je taj iznos utvrdio prema materijalnoj dokumentaciji kojom je raspolagao (platnim listama i ispisu banke), te je apelantu dosudio taj iznos.

14. Osnovni sud je ukazao da apelant od tuženog potražuje i izmaklu korist koja se odnosi na izgubljenu zaradu za dva mjeseca nerada, a prema visini koju je utvrdio vještak ekonomske struke. Nadalje je ukazao da je apelant dokazao osnov, kao i visinu ovog vida štete, te da je prihvatio nalaz vještaka ekonomske struke u ovom dijelu (iz kojeg slijedi koliko je apelant u 2006. godini ostvarivao tržišnog dohotka od samostalne djelatnosti, odnosno koliko je ostvarivao u prosjeku mjesečno, te se do dosuđenog iznosa došlo sabiranjem tog prosjeka za dva mjeseca).

15. U obrazloženju dijela odluke koji se odnosi na troškove postupka Osnovni sud je istakao, između ostalog, da je 29. avgusta 2014. godine objavljeno pravno shvatanje Panela za ujednačenu sudsku praksu u postupanju sudova u BiH kod dosude troškova parničnog postupka (u daljnjem tekstu: Panel), koje obavezuje Osnovni sud da kod odlučivanja o naknadi troškova postupka odredbu člana 119 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) primjenjuje na način da u postupku u kojem se raspravlja samo po tužbi mogu uspjeti i tužilac i tuženi, a da se uspjeh tuženog ocjenjuje kroz neuspjeh tužioca i da se, u konačnom, prebijaju troškovi koji su dosuđeni tužiocu sa troškovima koji su dosuđeni tuženom i onoj strani u postupku na čijoj postoji pozitivna razlika dosude troškova postupka. Osnovni sud je istakao da je, u skladu sa odredbama člana 119 stav 2 ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

16. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Ps 000306 16 Pž 3 od 7. juna 2017. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je njegov tužbeni zahtjev odbijen preko dosuđenog iznosa, te je djelimično usvojena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena na način da je tuženi obavezan da isplati apelantu određeni novčani iznos (manji nego što je bio dosuđen prvostepenom presudom), te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

17. U obrazloženju navedene odluke Apelacioni sud je istakao da je predmet raspravljanja u konkretnoj parnici prvo apelantov zahtjev da mu tuženi naknadi materijalnu štetu uzrokovanu kratkim spojem na instalacijama u apelantovom poslovnom objektu uslijed čega je izbio požar u kome je izgorio poslovni objekat i uništeni ugostiteljski inventar i oprema, a onda i zahtjev da mu tuženi naknadi i izgubljenu dobit zbog nemogućnosti da obavlja ugostiteljsku djelatnost dva mjeseca. Zatim, navedeno je da je u toku postupka (nakon vještačenja vještaka ekonomske struke) apelant tužbu preinačio tako što je uz navedene zahtjeve tražio da mu tuženi naknadi i plate i doprinose koje je isplatio radnicima u vrijeme kada ugostiteljski objekat nije radio.

18. Apelacioni sud je istakao da apelant neosnovano tvrdi da na osnovu sprovedenih dokaza prvostepeni sud nije mogao priznati kao nužne i neophodne radove (da bi se oštećeni objekat vratio u stanje prije nastanka štete) samo radove koje je u svom nalazu i mišljenju uzeo u obzir vještak građevinske struke već da je trebalo da uzme u obzir i radove i utrošeni materijal koje je vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju nabrajao. Naime, odredbom člana 185 stav 1 ZOO je propisano pravilo odštetnog prava prema kojem je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je nastala šteta. Zatim, kada stranka u postupku nešto tvrdi, ona to mora i dokazati, a to znači radi opravdanja te svoje tvrdnje, sudu mora predložiti adekvatne dokaze i pred sudom te dokaze izvesti. U vezi s tim je istaknuto da, kada se ima u vidu da je apelant predložio vještačenje vještaka građevinske struke na okolnosti visine nastale materijalne štete (odnosno vrijednosti građevinskih radova koje je nakon štetnog događaja izveo na ugostiteljskom objektu), a da je prvostepeni sud odredio vještačenje navedenog vještaka, koji je sačinio nalaz i mišljenje (u kojem je detaljno opisao od čega je, kojeg materijala ugostiteljski objekat bio napravljen prije štetnog događaja, šta je od toga u štetnom događaju oštećeno ili uništeno, kao i koje je to građevinske radove bilo potrebno izvesti na oštećenom objektu kako bi se doveo u stanje prije požara), onda nije bilo mjesta da se sprovodi dokaz vještačenjem vještaka ekonomske struke na iste okolnosti. Ovo tim prije što činjenice i okolnosti o kojima je vještak ekonomske struke vještačio nisu u domenu njegove struke, već u domenu vještaka građevinske struke, a pogotovo kad se ima u vidu da je svoj nalaz i mišljenje sačinio isključivo na osnovu računa koje mu je dostavio apelant (pri tome nije uzimao u obzir da li su svi izdaci koje je u svom nalazu i mišljenju pobrojao sadržani u nalazu vještaka građevinske struke i da li su doista bili opravdani, odnosno da li su bili nužni i neophodni da bi se ugostiteljski objekat vratio u stanje u kakvom je bio prije štetnog događaja). Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je istakao da je apelant propustio da u postupku pred prvostepenim sudom izvede adekvatne dokaze na okolnosti koja oprema je postojala u njegovom objektu i njenu vrijednost u trenutku kada je uništena, što bi poslužilo kao podloga za dalje utvrđivanje visine štete u pogledu inventara, odnosno da nije bilo osnova da se apelantu prizna pravo na naknadu ovog vida materijalne štete utemeljenog na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, koji je visinu izračunao prostim sabiranjem priloženih računa.

19. Apelacioni sud je istakao da nije osnovana ni apelantova tvrdnja da prvostepeni sud nije pravilno odlučio o troškovima postupka, odnosno da se pravno shvatanje u pogledu troškova postupka može primijeniti tek od trenutka kada je ono stupilo na snagu, tačnije na radnje koje je preduzeo punomoćnik nakon 29. avgusta 2014. godine. Naime, princip važenja pravne norme i zabrana retroaktivne primjene pravne norme se odnose na propise i ne odnose se na pravna shvatanja i zaključke Panela, koji nisu propisi, već je, zbog dileme i različitog postupanja sudova u primjeni određene zakonske odredbe, uobličena sudska praksa, pa budući da predstavlja faktički autoritet tako se i primjenjuje bez vremenskog ograničenja. S tim u vezi, nakon što je navedeno pravno shvatanje objavljeno, kod konačnog odlučivanja o naknadi troškova postupka, bez obzira kada su troškovi nastali, primjenjuje se navedeno pravno shvatanje.

20. Apelacioni sud je naveo da tuženi osnovano u žalbi tvrdi da je prvostepeni sud njegovim obavezivanjem da apelantu plati iznos plata koje je on isplatio svojim radnicima za period kada nije mogao obavljati djelatnost postupio suprotno odredbi čl. 154 i 155 ZPP s obzirom na to da tuženi nije pristao na preinačenje tužbe. U vezi sa tim je ukazano da je u konkretnom slučaju do preinačenja tužbe došlo nakon što je vještak ekonomske struke sačinio nalaz i mišljenje, odnosno nakon što je na ročištu za glavnu raspravu usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje. Međutim, vještaku je, na osnovu naredbe za vještačenje tadašnjeg apelantovog punomoćnika, u zadatak stavljeno da izvrši finansijsko-materijalno vještačenje na okolnosti utvrđenja visine obične štete (procjenu vrijednosti elemenata namještaja, kuhinjske i radne opreme, retro-vitrine, kao i ostalih materijala i opreme zajedno sa uslugama njenog instaliranja i montiranja u poslovni objekat) i izgubljene dobiti koju apelant nije ostvario u periodu kada njegov lokal nije radio. Apelacioni sud je citirao odredbe čl. 261 i 263 ZPP, te je istakao da sud, kada radi utvrđenja ili razjašnjenja određenih činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže, na prijedlog stranke odredi izvođenje dokaza vještačenjem, u pogledu predmeta i obima vještačenja ograničen je prijedlogom stranke, a vještak je prilikom davanja nalaza i mišljenja dužan da se drži uputa datih u rješenju suda kojim se određuju predmet i obim vještačenja. Naime, kako naredbom za vještačenje vještaku nije stavljeno u zadatak da vještači okolnosti u vezi sa ovom štetom (isplaćene plate za radnike kada ugostiteljski objekat nije radio), vještak nije mogao prekoračiti predmet i obim vještačenja i u svom nalazu dati očitovanje o visini ove materijalne štete zbog čega je prvostepeni sud, dozvolivši apelantu da preinači tužbu (na osnovu takvog nalaza vještaka), počinio povredu odredbe člana 155 ZPP. Naime, vještak ne može kod izrade nalaza ići izvan naloga za vještačenje, niti sud može na osnovu takvog nalaza dozvoliti tužiocu/apelantu da preinači tužbu isticanjem novog zahtjeva u situaciji kada tuženi nije pristao na preinačenje tužbe i kada se nije upustio u raspravljanje o preinačenom tužbenom zahtjevu.

21. Apelacioni sud je ukazao da je odredbom člana 130 ZPP propisano da će drugostepeni sud, ako preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučiti i o troškovima cijelog postupka. S obzirom na to da je prvostepena presuda djelimično preinačena, trebalo je preinačiti i odluku o troškovima cijelog postupka, pa je na osnovu odredbe člana 129 stav 2 ZPP Apelacioni sud obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

22. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Ps 000306 17 Rev od 22. novembra 2017. godine apelantova revizija je odbijena.

23. U obrazloženju navedene presude Apelacioni sud je istakao, između ostalog, da je drugostepeni sud, saglasno odredbi člana 330 ZPP, ispitao prvostepenu presudu u pogledu apelantovih žalbenih navoda, tako što se očitovao o žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja (apelant se žalio na dio prvostepene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa i na odluku o naknadi troškova parničnog postupka). Naime, u obrazloženju drugostepene presude je navedeno da apelant kroz sva tri žalbena razloga tvrdi da je pravilnom ocjenom dokaza sprovedenih u postupku, a posebno pravilnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke tužbeni zahtjev „trebalo u cijelosti ili u pretežnom dijelu usvojiti", a drugostepeni sud je ocijenio da je odluka suda sadržana u drugom stavu izreke prvostepene presude pravilna i nadalje naveo razloge koji su jasni i dovoljni, odnosno naveo je zašto smatra da je odluka prvostepenog suda u pobijanom dijelu zakonita. Takođe, navedeno je da se drugostepeni sud u obrazloženju odluke decidirano očitovao zbog čega nije osnovana ni apelantova tvrdnja da nije pravilna odluka prvostepenog suda o troškovima postupka.

24. Apelacioni sud je naveo da navedeni razlozi drugostepenog suda u obrazloženju pobijane presude nedvosmisleno potvrđuju da primjenom odredaba čl. 185 i 189 ZOO apelantu na ime naknade štete pripada dosuđeni iznos, koji je drugostepeni sud dosudio kao štetu koju je apelant pretrpio na svom ugostiteljskom objektu. Zatim, navedeno je da apelantu ne pripada ni iznos koji je potraživao za plate radnika (koji je apelant tražio u prvostepenom postupku nakon izvršenog vještačenja vještaka ekonomske struke, a o kojem apelantovom zahtjevu se nije moglo ni odlučivati, jer prvostepeni sud, kako je to ustanovio drugostepeni sud, nije mogao dozvoliti preinačenje tužbe povećanjem apelantovog zahtjeva za taj iznos), kao ni iznos koji je apelant tražio za uništenu opremu-inventar, „jer apelant nije izveo dokaze kojima bi potvrdio osnovanost dosude traženog iznosa, pa nije bilo osnova da se apelantu prizna pravo na naknadu ovog vida materijalne štete". IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

26. Apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka, ukazujući šta je isticao u tužbi, žalbi i reviziji, odnosno smatra da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza trebali u cijelosti usvojiti njegov tužbeni zahtjev, te da u vezi sa troškovima postupka nije trebalo da se primijeni stav sa Panela, odnosno da se o troškovima koji su nastali prije Panela i zauzetog pravnog shvatanja trebalo da donese odluka o troškovima postupka na način kako se to činilo u vrijeme nastanka svakog pojedinog troška. Nadalje je istakao da smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju nepravilno primijenili procesne odredbe na način da su postavili značajno viši standard dokazivanja prema apelantu u odnosu na druge predmete koji su istovrsni (te je ukazao na predmet broj 96 0 P 087844 15 P). Takođe je istakao da nije prihvaćeno njegovo preinačenje tužbe, kao i dokaz u vezi sa tako preinačenim tužbenim zahtjevom, što jasno ukazuje na povredu apelantovih procesnih prava, pristup sudu i djelotvoran pravni lijek na šta je ukazivao i u žalbi i u reviziji. Apelant smatra da je na navedeni način, kao posljedica evidentne povrede prava na pravično suđenje, odnosno pristupa sudu i na djelotvoran pravni lijek, povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu.

27. Takođe, a u vezi sa dužinom trajanja postupka, apelant je istakao da je u predmetnom postupku već bila donesena prvostepena presuda, koja je ukinuta, pa da je postupak ponovo vođen, odnosno apelant smatra da se predmetni postupak neopravdano dugo vodio više od 10 godina.

b) Odgovor na apelaciju

28. Osnovni sud je istakao da su apelantovi navodi neosnovani i neargumentovani, da je apelantu u potpunosti omogućeno učestvovanje pred sudom, da su sprovedeni svi dokazi koje je predložio apelant, pa da mu ničim nije uskraćeno pravo na pravično suđenje i pristup sudu, a niti mu je uskraćeno pravo na mirno uživanje njegove imovine. Takođe je istaknuo da je apelant razloge iznesene u apelaciji već iznosio kako tokom prvostepenog postupka, tako i tokom drugostepenog postupka, te su ocijenjeni pred Osnovnim i Apelacionim sudom, pa Osnovni sud ističe da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

29. Apelacioni sud je ukazao na osporenu drugostepenu odluku, odnosno na obrazloženja data u vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na tvrdnje da je prilikom priznavanja nužnih i neophodnih radova trebalo uzeti u obzir radove i utrošeni materijal koji je vještak ekonomske struke nabrajao, a koje vještak građevinske struke u svom nalazu ne pominje. Zatim, ukazao je da obrazloženje dato na apelantove navode u vezi sa preinačenim tužbenim zahtjevom, kao i da se prilikom donošenja odluke o troškovima postupka nije moglo primijeniti pravno shvatanje Panela. Apelacioni sud je istakao i da se apelant neosnovano poziva na predmet broj 96 0 P 087844 15 P, imajući u vidu način na koji su postavljeni tužbeni zahtjevi u navedenom predmetu i konkretnoj parnici, te činjenice koje su u toku oba postupka utvrđene, a koje se u bitnom razlikuju. Apelacioni sud je istakao da ostaje kod obrazloženja datog u drugostepenoj presudi, te da smatra da njenim donošenjem nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

30. Pravni zastupnik tuženog je istakao da apelant u apelaciji nije jasno ukazao da postoje povrede ljudskih prava i sloboda u predmetnom parničnom postupku, da iznosi činjenice u vezi sa samim tokom postupka pred redovnim sudovima, pri tome ne navodeći jasno u kom dijelu postupka su povrijeđena apelantova prava na koja se poziva, te da je iste prigovore iznosio i u žalbi i reviziji na koje navode su odgovorili redovni sudovi. Stoga, predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu, odnosno da je odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH» br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

4. Preinačenje tužbe Član 154. stav 1.

(1)Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

Član 155. st. 1., 2., 3. i 4.

(1) Tužilac može da preinači tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može da dozvoli preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupaka i ako tuženi pristane na preinačenje.

(3) Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.

(4) Sud će, u slučaju iz stava 2 ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kada se tuženi protivi preinačenju, ako su ispunjeni svi slijedeći uslovi:

1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, 2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja o preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

5. Vještaci Član 260.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 261. stav 1.

(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje.

Član 263.

Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:

1) ime, prezime i zanimanje vještaka, 2) predmet spora, 3) predmet i obim vještačenja, 4) rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja.

32. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Ko odgovara za štetu Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185. stav 1.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1., 2. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Ps 000306 17 Rev od 22. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. decembra 2017. godine a apelacija je podnesena 3. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

40. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelant u konkretnom predmetu uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U odnosu na osporene presude

41. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski temelje na nezadovoljstvu odlukama donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu apelant ukazuje da je u osporenom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

42. Dakle, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, jer je odbijen njegov zahtjev za preinačenje tužbenog zahtjeva. Shodno iznesenom prigovoru, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u obrazloženju drugostepene presude detaljno pojasnio razloge zbog kojih prvostepeni sud nije trebalo da dopusti preinačenje tužbenog zahtjeva, koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, posebno u svjetlu relevantnih odredaba ZPP koje je taj sud imao u vidu i koje je doveo u vezu s relevantnim okolnostima konkretnog slučaja (čl. 154 i 155 ZPP, kao i čl. 261 i 263 ZPP, vidi Relevantne propise). Stoga, Ustavni sud ne može izvesti zaključak o opravdanosti iznesenog prigovora, niti iz raspoloživih dokumenata proizilazi bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje u segmentima prava na pristup sudu.

43. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

44. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da je na njega stavljen prevelik teret dokazivanja pri čemu ukazuje na odluke donesene u predmetu broj 96 0 P 087844 15 P. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 236 ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Dakle, prema navedenoj odredbi, sud će u svakom konkretnom slučaju slobodnom ocjenom dokaza utvrditi određene činjenice. U kontekstu navedenog Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužilac) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev a u vezi sa naknadom materijalne štete preko dosuđenog iznosa, odnosno naknadom za uništenu opremu-inventar, „jer apelant nije izveo dokaze kojima bi potvrdio osnovanost dosude traženog iznosa pa nije bilo osnova da se apelantu prizna pravo na naknadu ovog vida materijalne štete", te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim (tač. 12 i 18 ove odluke), Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i pred prvostepenim sudom, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili Osnovni i Apelacioni sud prilikom donošenja prvostepene presude i odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud u drugostepenoj presudi detaljno i jasno odgovorio i na apelantove navode koji se odnose na primjenu pravnog shvatanja Panela a u vezi sa donošenjem odluke o troškovima postupka (tačka 19 ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju i primjeni pozitivnopravnih propisa.

U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka

45. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

46. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 8. maja 2007. godine, a da je okončan presudom Apelacionog suda od 22. novembra 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko 10 godina i šest mjeseci.

47. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, najprije, zapaža da su u predmetnom postupku sprovedena četiri vještačenja četiri različita vještaka, da su saslušani mnogobrojni svjedoci i sprovedeni brojni materijalni dokazi, pa Ustavni sud smatra da ima elemenata koji ukazuju da se radilo o složenom postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, a imajući u vidu relevantne odredbe zakona, ne radi o hitnom postupku.

48. Nadalje, analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u prvoj fazi postupka preinačavao i precizirao tužbeni zahtjev (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira), što je u određenom dijelu uticalo na dužinu trajanja predmetnog postupka.

49. Ocjenjujući ponašanje nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud posebno uočava da su redovni sudovi donijeli veći broj meritornih i procesnih odluka. Naime, Osnovni sud je u prvoj fazi postupka prvostepenu presudu donio nakon pet godina, ali je u tom periodu održao veliki broj ročišta. Zatim, Apelacioni sud je donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak nakon jedne godine i oko dva mjeseca (od dana donošenja prvostepene presude). U ponovnom postupku Osnovni sud je donio prvostepenu presudu nakon tri godine (od dana donošenja rješenja Apelacionog suda) u kom periodu je održao veći broj ročišta. Apelacioni sud je donio drugostepenu presudu nakon 10 mjeseci (od dana donošenja prvostepene presude), odnosno revizionu odluku nakon pet mjeseci (od dana donošenja drugostepene presude).

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, sagledajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli više meritornih i procesnih odluka, te da se radilo o složenom predmetu, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj naravi nije hitne prirode, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek

52. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava temelji na identičnim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

53. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant i ove navode, u suštini, zasnovao na navodima u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant, kako jasno proizilazi iz dijela ove odluke u kojem je izneseno činjenično stanje konkretnog predmeta, imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku, konkretno podnošenjem žalbe i revizije, o kojima su donesene meritorne odluke u kojim su redovni sudovi ispitali apelantove žalbene, odnosno revizione navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i u dijelu apelacije koji se tiče člana 13 Evropske konvencije apelacija, takođe, neosnovana.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge. Takođe, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata, kao i obrazloženja osporenih odluka ne proizilazi bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje u segmentima prava na pristup sudu. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od deset godina i šest mjeseci, u okviru kojeg perioda je doneseno više meritornih i procesnih odluka, prešla granice „razumnog roka“.

55. Nema povrede ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio pravne lijekove propisane zakonom, a činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-743/18 ("Palma 1" restoran, vl. Emir Zejneli… | Sudska praksa | Aktio