Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-530/18 (JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-530/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 530/18, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 104574 14 Rev od 23.

listopada 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, generalni direktor Marinko Gilja, podnijelo je 24. siječnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 104574 14 Rev od 23. listopada 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od MH „ERS“ matično poduzeće a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 22. srpnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 13. do 22. kolovoza 2019. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 104574 12 Ps od 22. siječnja 2013. godine obvezan je apelant isplatiti tužitelju iznos od 3.006.490,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom bliže navedenom u izreci presude, kao i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 22.212,32 KM.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj u tužbi podnesenoj 17. veljače 2012. godine i tijekom postupka istaknuo da je na ime potraživanja po osnovi gubitaka električne energije na mreži prijenosa u razdoblju od travnja 2009. do travnja 2010. godine fakturirao apelantu navedeni iznos, koji apelant nije platio do dana podnošenja tužbe. Također je ukazano da je tužitelj u obrazloženju svog tužbenog zahtjeva naveo da je Neovisni operater sustava u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: NOSBiH) izvršio dodatni obračun gubitaka električne energije na mreži prijenosa za sporno razdoblje iz tužbe u količini od 44.829.896 kWh, što iznosi 2.569.649,64 KM bez PDV-a, što je osnova fakturiranja tužitelja u predmetnom slučaju. Isto tako, navedeno je da je cijena po kojoj je izvršen obračun cijena određena važećom Odlukom Državne regulatorne komisije za električnu energiju (u daljnjem tekstu: DERK) o određivanju tarifa za pomoćne usluge za navedeno razdoblje od 25. ožujka 2009. godine. Kako je apelant odbio platiti predmetni dug, tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obvezati apelanta na isplatu iznosa od 3.006.409,06 KM (što predstavlja cijenu za izgubljenu količinu električne energije uvećanu za 17 % PDV), sa zakonskom zateznom kamatom.

7. Općinski sud je dalje istaknuo da je nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke utvrđeno da je predmetna obveza fakturirana apelantu i prije i poslije spornog razdoblja, da je apelant tu obvezu prije i poslije spornog razdoblja izmirio u cijelosti, ali da uplatama vršenim u spornom razdoblju nije vršio plaćanje predmetne obveze gubitaka električne energije na mreži prijenosa jer mu ta obveza nije bila ni fakturirana u tim računima. Najzad, navedeno je da je Općinski sud usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 8. i 11. Zakona o električnoj energiji, odredbi čl. 4.2. i 4.8. Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prijenosu), odredbi čl. 5. i 10. Odluke o određivanju tarifa za pomoćne usluge s izmjenama i Tržišnih pravila, kao i odredbi članka 17. stavak 1. i članka 262. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, ukazano je da je Općinski sud to učinio zaključujući da je tužitelj preko prijenosne mreže isporučio apelantu određenu količinu električne energije, ali da mu nije plaćena sva količina isporučene električne energije zato što se jedan dio električne energije „izgubio“ tijekom prijenosa iz raznih razloga, zbog čega je naprijed navedenim propisima za gubitke predviđen poseban način obračuna i apelantova obveza da ih naknadi, koji obračun je pojašnjen preporukom DERK-a i koji je tužitelj u cijelosti ispoštovao, a na temelju kojeg je apelantu i ispostavljena sporna faktura polazeći od nesporno utvrđene količine gubitaka električne energije na mreži prijenosa za apelanta, koju apelant nije platio.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 104574 13 Pž od 20. lipnja 2014. godine odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena i potvrđena prvostupanjska presuda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da se iz stanja spisa vidi da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio na Odluci DERK-a o određivanju tarifa za pomoćne usluge od 25. ožujka 2009. godine, na Odluci DERK-a o izmjenama Odluke o određivanju tarifa za pomoćne usluge od 16. lipnja 2009. godine i na Odluci DERK-a o produljenju važenja odluke o određivanju tarifa za pomoćne usluge od 29. prosinca 2009. godine, a da se apelant, pozivanjem na te odluke, usprotivio zahtjevu smatrajući da upravo po njima tužitelju ne pripada nikakva posebna naknada. Dakle, ukazano je da u konkretnom slučaju nije pitanje treba li primijeniti prednje ili neke druge norme, već je samo pitanje tumačenja prednjih normi. U svezi s tim, navedeno je da je tumačenje dao DERK u svom dopisu od 29. studenog 2011. godine, ali ga apelant nije prihvatio smatrajući ga nezakonitim. Također je navedeno da od toga kako se tumače prednje odluke ovisi i suština spora, odnosno od toga jesu li „gubitak na prijenosnoj mreži“ i „neželjena odstupanja“ iste ili sasvim različite kategorije ovisi je li apelant isplatio već utuženi iznos tužitelju kroz „neželjena odstupanja“ za utuženo razdoblje (travanj 2009.–travanj 2010. godine).

10. Kantonalni sud je dalje istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radi o „gubitku na prijenosnoj mreži”, po osnovi koga tužitelju ništa nije plaćeno, pa je iz tih razloga i u cijelosti usvojio njegov tužbeni zahtjev. Prema tome, ukazano je da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo, pa nijedan žalbeni razlog ne stoji. U prilog tome, Kantonalni sud je ukazao da se posebno prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da je DERK tumačio svoje vlastite propise, dakle propise koje je sam donio, zbog čega je tumačenje DERK-a kao autentično tumačenje jedino relevantno i nitko drugi nije mogao davati tumačenje odluka DERK-a, niti predlagati sporna rješenja osim DERK-a, jer su to isključivo nadležnosti DERK-a koje proizlaze iz relevantnih zakona i drugih propisa. Isto tako, navedeno je da se prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da se ne radi ni o kakvom retroaktivnom tumačenju i primjeni odluke, kako smatra apelant, jer se takva odluka primjenjivala samo na razdoblje u kojem je važila, odnosno počela se primjenjivati na razdoblje koje je slijedilo nakon donošenja (1. travnja 2009. godine), a nikako na razdoblje koje je prethodilo donošenju odluke, a tumačenje te odluke je dano kada su se pojavile nedoumice glede njezine primjene.

11. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 58 0 Ps 104574 14 Rev od 23. listopada 2017. godine.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora tužiteljevo potraživanje sporedne usluge po osnovi gubitaka električne energije na mreži prijenosa u razdoblju od travnja 2009. do travnja 2010. godine, fakturirane apelantu u iznosu od 3.006.490,60 KM, koju on nije platio. Vrhovni sud je dalje istaknuo da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji apelant temelji na tvrdnji da je drugostupanjski sud pogrešno raspravio njegov prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer, po apelantu, tužitelj nije imao pravnu osnovu da mu fakturira gubitak električne energije na mreži prijenosa za utuženo razdoblje. Također je ukazano da je navedene odluke koje su važile u spornom razdoblju DERK donio u cijelosti poštujući relevantne odredbe i propisana načela iz Zakona o električnoj energiji i Zakona o prijenosu. Isto tako, navedeno je da je na temelju svojih predmetnih odluka DERK svim elektroprivredama u BiH propisao cijenu gubitaka električne energije na prijenosnoj mreži za sporno razdoblje (obuhvaćeno tužbom) u visini cijene aktivne energije na pragu proizvodnje od 5.732 pfeniga/kWh, kako je propisano odredbom članka 5. stavak 1. navedene Odluke s izmjenama. Naime, ukazano je da je iz samog naslova ispod članka 5. Odluke o određivanju tarifa za pomoćne usluge od 25. ožujka 2009. godine jasno da se predviđene cijene iz ovog članka odnose samo na cijene gubitaka na prijenosnoj mreži jer je cijena neželjenih odstupanja dana posebno odredbama članka 10. predmetne Odluke s izmjenama, pa se ne može prihvatiti navod revizije da tužitelj nije imao osnovu u zakonu da apelantu fakturira posebno ovu pomoćnu uslugu.

13. Vrhovni sud je dalje istaknuo da iz naprijed navedenih odredbi proistječe da nema mjesta dvojbi da je u spornom razdoblju bila posebno predviđena apelantova obveza u pokrivanju gubitaka na prijenosnoj mreži, ali da je Odlukom o određivanju tarifa za pomoćne usluge od 25. ožujka 2009. godine promijenjen način obračuna gubitaka na prijenosnoj mreži (članak 5. Odluke) u odnosu na ranije odluke. Vrhovni sud je naveo da zbog toga fakturiranje gubitaka od strane tužitelja nije vršeno u spornom razdoblju jer je tužitelju bilo sporno kako obračunati ovu uslugu, zbog čega ta usluga nije ni bila fakturirana apelantu u ispostavljenim računima za isporučenu električnu energiju u tom razdoblju, a time nije ni mogla biti plaćena, a što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke. Stoga je ukazano da se ne može prihvatiti ni stajalište revizije da je ova usluga plaćena i da je ona sadržana u fakturiranoj pomoćnoj usluzi nedozvoljena odstupanja reguliranoj člankom 10. Odluke o određivanju tarifa za pomoćne usluge od 25. ožujka 2009. godine jer se ne radi o pojmovno istim sporednim uslugama i različito se obračunavaju, a da je tako proizlazi i iz samih definicija ovih usluga i načina njihovog fakturiranja danim u naprijed navedenoj odluci, te nalaza i mišljenja vještaka.

14. Također je ukazano da činjenicu da je tužitelj bio u tijeku problematike načina obračuna ove pomoćne usluge propisane naprijed navedenom Odlukom potvrđuje dano tumačenje navedenih odluka od strane DERK-a, a dano nakon sastanka od 14. studenog 2011. godine održanog između NOSBiH, DERK-a i predstavnika sva tri elektroprivredna poduzeća u BiH.

15. Naime, navedeno je da su se na tom sastanku svi složili da su količine energije koje je evidentirao NOSBiH u svojim mjesečnim obračunima mjesečnih usluga, a odnose se na razliku između proizvedene energije za pokrivanje gubitaka i obveza za pokrivanje gubitaka tri elektroprivredna poduzeća u BiH u razmatranom razdoblju od travnja 2009. do travnja 2010. godine, točne i nesporne, a koje nisu fakturirane, te da su predstavnici svih triju elektroprivreda u BiH i NOSBiH zaključili da bi DERK u okviru važeće odluke za razmatrano razdoblje svojim dodatnim tumačenjem trebao predložiti model za rješenje razmatranog problema na temelju kojeg bi NOSBiH izvršio sve potrebne dodatne obračune. Nakon danog tumačenja od strane DERK-a predmetne odluke kojom su predviđene cijene gubitaka na prijenosnoj mreži u članku 5. navedeno je da je tužitelj za sve tri elektroprivrede izvršio obračun i prema njemu fakturirao ovu sporednu uslugu naknadno, pa i apelantu, što apelant po primitku računa nije platio. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da sama činjenica da je DERK tumačio propise koje je donio, Odluku o određivanju tarifa za pomoćne usluge od 25. ožujka 2009. godine, nema značenje neovlaštenog tumačenja, kako se to revizijom tvrdi, jer to pravo pojašnjenja, tumačenja ovih odredbi s ciljem pravedne, razumne i ravnopravne cijene obračuna gubitka na prijenosnoj mreži, utemeljene na objektivnim kriterijima i određivane na transparentan način, jeste u obvezi DERK-a proistekloj na temelju odredbi čl. 4.2. i 4.8. Zakona o prijenosu. Također je navedeno da tim tumačenjem nije ustanovljena obveza plaćanja ove sporedne usluge, kako se to neutemeljeno revizijom tvrdi, nego je dano pojašnjenje načina njezinog obračuna, a koja sporedna usluga je propisanom tarifom i obračunom je sadržana i propisana u Odluci o određivanju tarifa za pomoćne usluge koja je bila na snazi u utuženom razdoblju.

16. Na kraju, Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu navedeno, te utvrđenu činjenicu da apelant predmetnu sporednu uslugu u utuženom razdoblju nije platio tužitelju, kao i činjenicu da je ova obveza za apelanta utvrđena Odlukom o određivanju tarifa za pomoćne usluge od 25. ožujka 2009. godine (članak 5.), tužitelj je kao stranka koja je na tim činjenicama utemeljila svoje pravo dokazao materijalno-pravne pretpostavke o postojanje apelantove obveze na plaćanje ove sporedne usluge, zbog čega su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje zašto su utvrdili dopis DERK-a od 29. studenog 2011. godine kao osnovu za obvezu apelantu kao pravnoj osobi koja ostvaruje prihod proizvodnjom i prodajom električne energije za naknadno plaćanje pomoćnih usluga na ime gubitaka električne energije na prijenosnoj mreži. Isto tako, apelant ukazuje da je Vrhovni sud svojom presudom prihvatio shvaćanja nižestupanjskih sudova kako je DERK tumačio svoje vlastite propise, ne vodeći pri tome računa da DERK u okviru svojih ovlasti ne daje nikakva tumačenja, da se radi o pravnom odnosu koji je reguliran odredbama zakona i podzakonskih akata, te da je ono što sud naziva autentičnim tumačenjem, zapravo, neformalno stajalište DERK-a izraženo u formi dopisa. Najzad, apelant ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o prijenosu, Zakona o električnoj energiji, kao i odredbe podzakonskih provedbenih akata koje je donio DERK. U tom smislu, apelant navodi da pravna osnova presude mora biti utemeljena na mjerodavnom zakonskom odnosno podzakonskom propisu i ne smije biti proizvoljna, odnosno izvan konteksta konkretnog predmeta, niti njezino tumačenje pravne norme smije biti izvan okvira pozitivnih zakonskih propisa.

II.Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istaknuo da ostaje pri razlozima danim u odluci tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu neutemeljene. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neutemeljena.

19. Općinski sud je naveo da je uvidom u apelantove navode jasno da je nezadovoljan ishodom sudskog postupka i pravomoćnom presudom, te da se poziva na nepravilnu primjenu odnosno tumačenje mjerodavnog materijalnog prava. Također je istaknuto da je apelant u predmetnom sudskom postupku ostvario zajamčeni pristup sudu jer mu je osiguran isti i potpuno ravnopravan pristup sudu kao i tužitelju u postupku. Osim toga, ukazano je da ni različita apelantova percepcija glede činjenica na kojima temelji svoje pravo na imovinu, kao ni apelantova različita pravna shvaćanja glede primijenjenih odredbi materijalnog prava ne znače da je apelantovo rezoniranje točno i da je nastupila povreda prava na imovinu.

20. Tužitelj je naveo da se iz sadržaja odluka koje se apelacijom pobijaju lako može zaključiti da apelant nije pretrpio bilo kakvu štetu, već da je apelantovim postupanjem štetu pretrpio upravo tužitelj, što su presude redovnih sudova utvrdile i ispravile. Dalje je ukazano da iznijeti navodi, kroz prezentaciju činjenica, dani u obrazloženjima presuda koje se ovom apelacijom pobijaju, očito ne predstavljaju kršenje prava na koje se apelant poziva, što čini da njegov zahtjev nije opravdan. Naprotiv, iznijete činjenice, uz njihovo podvođenje pod pravne norme, jasno i očigledno upućuju na utemeljenost postavljenog tužiteljevog tužbenog traženja, što su sva tri suda utemeljeno prepoznala. Najzad, tužitelj je istaknuo da su nadležna, legalna i legitimna tijela Bosne i Hercegovine nesporno utvrdila količinu električne energije kao imovinu i svaku drugu robu, te definirala cijenu te robe (čak nižu od redovne cijene za električnu energiju), koju apelant nije htio da plati iako ju je preuzeo s mreže, što su izvedenim dokazima utvrdila sva tri redovna suda i što apelaciju čini potpuno proizvoljnom.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Ispunjenje obaveze i posledica neispunjenja Član 262. stav (1) (1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

22. Zakon o električnoj energiji („Službene novine Federacije BiH“ broj 41/02) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

U cilju onemogućavanja monopola u elektroprivrednoj djelatnosti, racionalizacije u potrošnji električne energije, omogućavanja trećim stranama pristupa na distributivnu mrežu ovim se zakonom osigurava postupno uvođenje tržišta električne energije, sukladno aktima Državne regulatorne komisije za električnu energiju (u daljnjem tekstu: Državna komisija).

Postupno uvođenje i razvoj tržišta električne energije do potpune liberalizacije provodit će se sukladno energetskoj politici i reformi energetskog sektora i provedbenim propisima, uključujući i propise o ustroju tržišta električne energije. Do potpune liberalizacije tržišta električne energije elektroprivredne djelatnosti utvrđene ovim zakonom obavljat će se sukladno pravilima kojima se uređuju odnosi na tržištu električne energije ili kao pružanje javnih usluga.

Članak 11.

Regulatorna komisija je specijalizirana, samostalna, neovisna i neprofitna organizacija u Federaciji.

Regulatorna komisija ima svojstvo pravne osobe.

23. Zakon o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 7/02 i 13/03) u relevantnom dijelu glasi: 4.2. Obujam mjerodavnosti toč. b), c) i j) Među mjerodavnosti i ovlasti DERK-a spadaju:

[...]

b) odobravanje, nadziranje i stavljanje na snagu tarifa i tarifnih metodologija za prijenos i regulaciju pomoćnih usluga,

c) sukladno odredbama ovog zakona i politici koju uspostavi Ministarstvo, izdavanje pravila i propisa u okviru njegove mjerodavnosti, među koje spada i revizija i usvajanje tržišnih pravila i mrežnih kodeksa koje pripremi NOS, i normi i uvjeta za priključak i pristup mrežama, [...]

j) rješavanje sporova među korisnicima sustava, kako se detaljnije utvrdi u pravilima DERK-a i propisima i drugim zakonskim aktima, sukladno regulatornim ovlastima i odnosnim državnim zakonima, [...] 4.8. Tarife DERK ima ovlasti i mjerodavnost da odobri, prati i provodi tarifne metodologije, sukladno odredbi članka 4.2. Među ovlasti i mjerodavnosti DERK-a spadaju:

1. Tarife za usluge prijenosa, pomoćne usluge i rad NOS-a regulirat će i odobravati DERK.

2. DERK će izdati pravila i propise kojim će uspostaviti metodologiju određivanja tarifa koja će u sebi sadržavati slijedeća načela:

a) cijene će biti pravedne i razumne, ravnopravne, utemeljene na objektivnim kriterijima i određivane na transparentan način,

b) cijene će prvenstveno ovisiti o opravdanim troškovima rada, održavanja, zamjene, izgradnje i obnove objekata, uključujući i razuman iznos povrata investicije, amortizaciju i poreze i uzimajući u obzir zaštitu okoliša i potrošača, [...]

3. DERK će davati suglasnost na tarife koje zadovoljavaju metodologiju određivanja tarifa, sukladno procedurama i kriterijima koje utvrdi DERK prema svojim pravilima i propisima. [...]

24. Odluka o određivanju tarifa za pomoćne usluge („Službeni glasnik BiH“ broj 25/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 5.

(Pokrivanje gubitaka na prijenosnoj mreži) (1)Troškovi gubitaka električne energije na mreži prijenosa određuju se na osnovu prosječne proizvodne cijene aktivne energije na pragu proizvodnje unutar balansno odgovornih strana na godišnjoj razini, koje za 2009. godinu iznose:

BOS EP HZHB 6,809 feninga/kWh, BOS EP BiH 8,242 feninga/kWh, BOS ERS 5,633 feninga/kWh, pri čemu je koeficijent podešenja kg = 1.

(2) Cijene iz prethodnog stavka su osnova za utvrđivanje tarifa za pokrivanje gubitaka na prijenosnoj mreži iz članka 9. ove odluke.

(3) Prije početka svakog kalendarskog mjeseca NOS BiH će subjektima koji posjeduju licencu za proizvodnju električne energije, odnosno balansno odgovornim stranama u BiH, dostaviti njihove obveze i dnevne 24-satne dijagrame energije koju su dužni osigurati za pokrivanje gubitaka na mreži prijenosa za naredni mjesec. Ovi iznosi bit će prijavljeni u okviru procedura dnevnog planiranja. Odstupanja od dnevnog rasporeda po osnovu obveza pokrivanja gubitaka na mreži prijenosa tretiraju se u skladu sa člankom 10. ove odluke.

(4) Po isteku svakog kalendarskog mjeseca NOS BiH će na osnovu podataka iz dnevnog rasporeda i podataka dobivenih sa mjernih točaka napraviti obračun gubitaka na prijenosnoj mreži u kome će biti naznačene energetske pozicije svih balansno odgovornih strana. Obveze subjekata koji nemaju vlastitu proizvodnju (kvalificirani kupci i ED Brčko) u pokrivanju prijenosnih gubitaka, bit će definirane Ugovorima o balanasiranju koje će sklopiti sa svojom balansno odgovornom stranom najkasnije u roku od 15 dana od stupanja na snagu ove odluke.

Članak 10.

(Nedopuštena odstupanja) Nedopuštena odstupanja na satnoj osnovi svake balansno odgovorne strane obračunavat će se i plaćati u skladu sa čl. 47-52. Tržišnih pravila. Za obračun cijena nedopuštenih odstupanja, u skladu sa člankom 52. Tržišnih pravila, NOS BiH će koristiti regulirane cijene energije na pragu proizvodnih jedinica u BiH date u slijedećoj tabeli: […]

25. Odluka o izmjenama Odluke o određivanju tarifa za pomoćne usluge („Službeni glasnik BiH“ broj 50/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

U članku 5. stavak (1) broj: "8,242" zamjenjuje se brojem: "8,593" a broj:

"5,633" zamjenjuje se brojem: "5,732".

26. Odluka o produženju važenja Odluke o određivanju tarifa za pomoćne usluge („Službeni glasnik BiH“ broj 2/10) u relevantnom dijelu glasi:

(1) Do donošenja nove odluke o pomoćnim uslugama, produžava se važenje ranije donijete Odluke Državne regulatorne komisije za električnu energiju o određivanju tarifa za pomoćne usluge ("Službeni glasnik BiH", broj 25/09 i 50/09).

VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 104574 14 Rev od 23. listopada 2017. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je osporenu presudu primio 6. prosinca 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. siječnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

32. U svezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Europskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelant javno poduzeće i kao takvo nositelj određenih javnopravnih ovlasti. Stoga, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoje stajalište ustanovljeno u Odluci broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . U toj odluci je zaključeno da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava, a ne i prava iz Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom odnosi na postupak utvrđivanja obveze isplate apelantovog duga tužitelju, odnosno na predmet građanskopravne naravi. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelant kao tuženi uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će stoga Ustavni sud ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

36. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, stavak 35.) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud se, dakle, može iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući na tri sudske instance, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje stajalište jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, posebice zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u žalbi i u reviziji koje su sudovi ispitali u svojim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je Vrhovni sud svojom presudom prihvatio shvaćanja nižestupanjskih sudova kako je DERK tumačio svoje vlastite propise, ne vodeći pri tome računa da DERK u okviru svojih ovlasti ne daje nikakva tumačenja, da se radi o pravnom odnosu koji je reguliran odredbama zakona i podzakonskih akata, te da je ono što sud naziva autentičnim tumačenjem, zapravo, neformalno stajalište DERK-a izraženo u formi dopisa. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud glede istaknutih navoda obrazložio da sama činjenica da je DERK tumačio propise koje je donio nema značenje neovlaštenog tumačenja jer to pravo pojašnjenja, tumačenja tih odredbi s ciljem pravedne, razumne i ravnopravne cijene obračuna gubitka na prijenosnoj mreži, utemeljene na objektivnim kriterijima i određivane na transparentan način, jeste u obvezi DERK-a proistekloj na temelju odredbi čl. 4.2. i 4.8. Zakona o prijenosu. Pozivanje Vrhovnog suda na relevantne odredbe materijalno-pravnih propisa, također, prema ocjeni Ustavnog suda, ne sadrži elemente proizvoljne primjene prava. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao apelantove revizijske navode glede toga da tužitelj nije imao pravnu osnovu da apelantu fakturira gubitak električne energije na mreži prijenosa za utuženo razdoblje. Obrazloženje koje je dao Vrhovni sud za svoj zaključak da je tužiteljev tužbeni zahtjev utemeljen Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u biti, veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neutemeljenim i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili da sama činjenica da je DERK tumačio propise koje je donio nema značenje neovlaštenog tumačenja, te da pozivanje Vrhovnog suda na relevantne odredbe materijalno-pravnih propisa ne sadrži elemente proizvoljne primjene prava, kao i da je tužitelj imao pravnu osnovu da apelantu fakturira gubitak električne energije na mreži prijenosa za utuženo razdoblje.

42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-530/18 (JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio