Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4853/17 (F. R.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4853/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4853/17, rješavajući apelaciju Ferida Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ferida Ramića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 000967 13 Rev od 25. oktobra 2017. godine i Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 000967 13 Rev od 23. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ferid Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. novembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 000967 13 Rev od 25. oktobra 2017. godine i Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 000967 13 Rev od 23. decembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, kao i od tuženog Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. juna 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud i tuženi su 24. juna 2019. godine dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant, M. R., E. R. i E. R. su prije ratnih dejstava i sve do 1997. godine bili nosioci prava trajnog korištenja na zemljištu i nosioci prava vlasništva na stambenim objektima izgrađenim na tom zemljištu, koje teritorijalno pripada tuženom. Rješenjem Sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo Općine Brčko (pravni prednik tuženog) od 15. maja 1997. godine određeno je rušenje stambenih objekata jer je utvrđeno da su „napušteni i predstavljaju opasnost po život i zdravlje ljudi“.

6. Nakon rušenja navedenih objekata, a na zahtjev JP Zavod za izgradnju od 20. augusta 1997. godine, u katastarskoj i zemljišnoknjižnoj evidenciji izvršeno je brisanje upisanih stambenih objekata, brisano trajno pravo korištenja zemljišta, te je navedeno zemljište dobilo karakter neizgrađenog građevinskog zemljišta.

7. Rješenjem Skupštine općine Brčko od 24. septembra 1997. godine od apelanta, M. R., E. R. i E. R. oduzeto je navedeno „neizgrađeno građevinsko zemljište“. Apelant, M. R., E. R. i E. R. podnijeli su tužbu protiv tuženog kojom su tražili predaju zemljišta u posjed, ali je tužba odbijena kao neosnovana pravomoćnom presudom Osnovnog suda od 2. februara 2005. godine.

8. Nakon toga, apelant, M. R., E. R. i E. R su 26. februara 2008. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade štete. U tužbi je navedeno da je tuženi nezakonitim postupanjem nanio materijalnu štetu apelantu i ostalim tužiocima, te na osnovu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima traže da sud obaveže tuženog da štetu naknadi. Tužbenim zahtjevom je također zatraženo da sud dosudi zakonske zatezne kamate na novčani iznos naknade od dana podnošenja tužbe. Tuženi je osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Osnov tužbenog zahtjeva je osporen jer nije proveden ponovni upravni postupak u kojem bi nadležni organ donio pravomoćno rješenje o izuzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta ili o eksproprijaciji. Tuženi je istakao i prigovor zastare jer je tužba podnesena nakon više od 10 godina od štetnog događaja i da nije bilo prekida zastarijevanja.

9. Osnovni sud je 20. februara 2012. godine donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu, M. R., E. R. i E. R. isplati određeni iznos novčane naknade sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni novčani iznos počev od 26. februara 2008. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.

10. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je pravni prednik tuženog nezakonito preuzeo od apelanta, te M. R., E. R. i E. R. neizgrađeno građevinsko zemljište, prethodno porušivši njihove stambene objekte, čime im je prouzrokovana šteta, pa je tuženi kao pravni sljednik bivše Općine Brčko dužan isplatiti naknadu štete prema članu 172. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s prigovorima tuženog, „sud je zaključio da ti prigovori nisu osnovani i da se ne mogu prihvatiti“. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je „od izuzimanja nekretnina protekao period od 14 godina i da bi se, gledajući samo protekli period, mogao usvojiti prigovor zastare potraživanja, ali naknada za izuzeto neizgrađeno građevinsko zemljište nikada nije utvrđena“. Imajući u vidu i činjenicu da je pravomoćnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za povrat nekretnina, te „imajući u vidu neodgovornost upravnih organa tuženog“, Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Odluka o zakonskim zateznim kamatama nije posebno obrazložena.

11. Apelacioni sud je presudom od 7. maja 2013. godine odbio žalbu tuženog kao neosnovanu u dijelu koji se odnosi na isplatu novčane naknade, dok je u dijelu koji se odnosi na troškove postupka žalbu usvojio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U žalbi je tuženi, između ostalog, naveo da je sud „dao primat odredbama Zakona o obligacionim odnosima umjesto da primjenjuje Zakon o eksproprijaciji, Zakon o vanparničnom postupku i Zakon o upravnom postupku i sam odredio osnov tužbenog zahtjeva i nazvao ga naknada, a ne naknada za štetu kako bi izbjegao prigovor tuženog o zastari potraživanja naknade štete, koji je očigledan“. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da su tvrdnje tuženog neosnovane jer „sud nije vezan pravnom kvalifikacijom spora koju su dali tužioci, već je dužan tužiocima pružiti pravnu zaštitu u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva u onom obimu u kome to, s obzirom na činjenične navode i činjenice utvrđene u postupku, omogućuju propisi materijalnog prava“. Odluka o zakonskim zateznim kamatama nije posebno obrazložena.

12. Apelacioni sud je presudom od 23. decembra 2015. godine djelimično usvojio reviziju tuženog i presude Osnovnog suda i Apelacionog suda preinačio u dijelu kojim je dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos novčane naknade od 26. februara 2008. godine kao dana podnošenja tužbe, tako da je tuženi obavezan da tužiocima M. R., E. R. i E. R. plati zakonsku zateznu kamatu od 20. februara 2012. godine kao dana donošenja prvostepene presude umjesto od 26. februara 2008. godine kao dana podnošenja tužbe. U ostalom dijelu revizija je odbijena i presuda Apelacionog suda potvrđena.

13. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno: „Zahtjev tužilaca u ovom sporu (prema činjeničnim navodima za koje je sud vezan) je zahtjev za isplatu naknade za nekretnine koje su im faktički eksproprirane tako što je javna vlast, bez formalne eksproprijacije, preuzela zemljište na kojem su tužioci imali pravo korištenja, čemu je prethodila odluka o rušenju objekata tužilaca.“ Dalje, „na ostvarivanje zaštite njihovih prava ne primjenjuju se pravila o zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima s obzirom na to da se sporno pravno pitanje ne rješava kroz institut naknade štete jer je osnov tužbenog zahtjeva tužilaca zahtjev za povrat prava koja su imali, pa s obzirom na to da povrat i uspostavljanje prijašnjeg stanja nisu mogući to zahtjev za određivanje pravične naknade za eksproprirane nekretnine ne zastarijeva“. U pogledu prihvaćanja revizije i preinačavanja presude u dijelu dosuđivanja zakonske zatezne kamate, u obrazloženju presude je navedeno: „[…] ovo stoga što je u ovom sporu naknada tužiocima koja im pripada u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine i određena prvostepenom presudom, pa zakonska zatezna kamata, u smislu odredbe člana 227. Zakona o obligacionim odnosima, može početi teći od 20. februara 2012. godine kao dana kada je donesena prvostepena presuda kojom je utvrđena novčana obaveza tuženog i nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zakonsku zateznu kamatu na iznos novčane naknade dosudili od 26. februara 2008. godine kao dana podnošenja tužbe, odnosno prije donošenja prvostepene presude.“

14. Odlučujući o prijedlogu (zahtjevu) tuženog za ispravljanje presude Apelacionog suda od 23. decembra, Apelacioni sud je donio rješenje od 25. oktobra 2017. godine kojim se presuda tog suda od 23. decembra 2015. godine ispravlja u dijelu kojim je dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos novčane naknade tako da je tuženi obavezan da tužiocima M. R., E. R., E. R. i apelantu plati zakonsku zateznu kamatu od 20. februara 2012. godine kao dana donošenja prvostepene presude umjesto od 26. februara 2008. godine kao dana podnošenja tužbe. U ostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je tuženi 18. oktobra 2017. godine Apelacionom sudu podnio zahtjev za ispravku presude Apelacionog suda od 23. decembra 2015. godine jer je u izreci te presude „izostavljeno ime Ferid Ramić (apelant), koji je u predmetnom postupku učestvovao kao tužilac i koji je kao tužilac naveden u uvodu te presude“. Shodno navedenom, Apelacioni sud je odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su u konkretnom slučaju nekretnine oduzete još davne 1997. godine i u to vrijeme oduzimanje nekretnina nije se moglo vršiti prema odredbama Zakona o eksproprijaciji, već prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu. Stoga, apelant smatra da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, dakle relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji. Apelant smatra da Apelacioni sud u obrazloženju svoje odluke nije dao „pravno uporište“ za svoju odluku u pogledu vremena početka računanja zatezne kamate.

b) Odgovor na apelaciju

16. Apelacioni sud je naveo da je taj sud prihvatio stav nižestepenih sudova da je apelant lišen prava koja je imao u pogledu porušenih nekretnina, te budući da zahtjev za faktičku eksproprijaciju ne zastarijeva, Apelacioni sud je zaključio da je pravilna odluka suda da apelant ima pravo na naknadu koja predstavlja tržišnu vrijednost i da kod takvog stanja stvari zakonska kamata pripada apelantu na dosuđeni iznos naknade od dana donošenja prvostepene presude kojom je utvrđena novčana obaveza tuženog, shodno odredbama Zakona o eksproprijaciji. Slijedom navedenog, Apelacioni sud smatra da odlukom revizionog vijeća nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje apelacijom.

17. Tuženi smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ u predmetnoj apelaciji. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje treće licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. (....)

Član 277.

(1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikove docnje.

Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

19. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže, u granicama određenim zakonom.

Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.

Član 8.

Pravo svojine se može oduzeti ili ograničiti u skladu sa ustavom i zakonom.

20. U Zakonu o eksproprijaciji Distrikta Brčko („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 26/04, 19/07, 2/08, 19/10 i 15/11) relevantne odredbe glase:

Naknada za eksproprisanu nekretninu Član 33.

Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi.

Tržišnu vrijednost nekretnina utvrđuje Direkcija za finansije Distrikta (u daljnjem tekstu: Direkcija), na zahtjev Odjeljenja.

Ako se ekspropriše stambeni objekat ili poseban dio stambenog objekta, prijašnjem vlasniku obezbijedit će se naknada za eksproprisanu nekretninu prije rušenja eksproprisanog objekta.

Član 50.

Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije pravosnažno okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona, okončat će se po odredbama ranijih Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH” br. 12/87), te Zakona o eksproprijaciji (“Službeni glasnik RS” br. 8/96), osim u slučajevima kada su predmet eksproprijacije poslovni i stambeni objekti, koji postupci će se voditi po odredbama ovog zakona.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost u kome, do dana stupanja na snagu ovog zakona, nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno donesena pravomoćna sudska odluka okončat će se po odredbama ovog zakona.

21. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) relevantne odredbe glase: Član 5.

Pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo pod uslovima i na način određen zakonom.

Član 21.

(1) Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva.

Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Statutom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i pod uslovima određenim zakonom.

(2) U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda od 23. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

29. Ustavni sud zapaža da predmetni postupak, u kojem se odlučivalo o postojanju pravnog osnova i visini naknade za gubitak apelantovih nekretnina i u vezi s tim o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni novčani iznos naknade predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo jer je „revizioni sud prilikom odlučivanja o reviziji arbitrarno odlučivao o visini naknade, a što se odnosi na odluku tog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos novčane naknade“.

31. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

33. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je o istom pravnom pitanju odlučivao u predmetu broj AP 1013/16, u kojem je donesena konačna odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1013/16 od 29. novembra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1013/16 razmatrao apelaciju M. R., E. R., E. R. kojom je osporena ista presuda Apelacionog suda od 23. decembra 2015. godine, te je u vezi s tim zapazio da je Apelacioni sud, odlučujući o reviziji tuženog, „na jasan i precizan način obrazložio svoj stav kako je zahtjev tužilaca u ovom sporu zahtjev za isplatu naknade za nekretnine tužilaca koje su im faktički eksproprirane, da se na ostvarivanje zaštite njihovih prava ne primjenjuju pravila o zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima jer se sporno pravno pitanje ne rješava kroz institut naknade štete s obzirom na to da je osnov tužbenog zahtjeva tužilaca zahtjev za povrat prava koja su imali, pa s obzirom na to da povrat i uspostavljanje prijašnjeg stanja nisu mogući, ne zastarijeva zahtjev za određivanje pravične naknade za eksproprirane nekretnine“. Ustavni sud je u navedenoj odluci, također, ukazao da je „u ovom sporu naknada tužiocima koja im pripada u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine određena prvostepenom presudom, pa zakonska zatezna kamata, u smislu odredbe člana 227. Zakona o obligacionim odnosima, može početi teći od dana kada je donesena prvostepena presuda kojom je utvrđena novčana obaveza tuženog“.

34. Ustavni sud je u citiranoj Odluci (AP 1013/16) podsjetio da je u svojoj praksi odlučivao o apelacijama koje su pokretale pitanje „faktičke eksproprijacije“ (vidi, npr. odluke broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine, AP 4312/12 od 21. jula 2015. godine, AP 4875/13 od 15. septembra 2016. godine i druge). U vezi s tim je ukazao da je u svim ovim odlukama istaknuto da je usaglašeno pravno shvaćanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva, imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva. Ustavni sud je također podsjetio i na to da su redovni sudovi prilikom raspravljanja tog spornog pitanja na panelima imali u vidu da pravo zahtijevati povrat vlasništva ne zastarijeva, pa da shodno tome ne zastarijeva ni zahtjev za traženu naknadu. U takvim okolnostima kada povrat nekretnina, odnosno povrat u prijašnje stanje više nije bio moguć, kada je u postupku faktičke eksproprijacije vlasnik i/ili posjednik nesporno lišen svoje imovine, ni zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti.

35. Ustavni sud je također u citiranoj Odluci (AP 1013/16), imajući u vidu da se radi o zahtjevu apelanata za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine, u pogledu toka zakonske zatezne kamate na iznos dosuđen na ime naknade zbog eksproprijacije nekretnina, podsjetio na svoju praksu prema kojoj kamate teku od dana donošenja odluke o utvrđivanju naknade (vidi, npr. odluke br. AP 4240/14 od 19. aprila 2017. godine, AP 5522/14 od 10. maja 2017. godine, AP 5331/14 od 15. jula 2017. godine i AP 5464/15 od 20. decembra 2017. godine).

36. Shodno navedenom, Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj AP 1013/16 zaključio da je Apelacioni sud u revizionoj presudi dao jasno i precizno obrazloženje svoje odluke, zasnovano na utvrđenom činjeničnom stanju i relevantnom materijalnom pravu koje, prije svega, zadovoljava standard obrazložene odluke kao segment prava na pravično suđenje, te da se takvo obrazloženje ne može smatrati arbitrarnim.

37. Stoga, podržavajući svoju praksu usvojenu u predmetu broj AP 1013/16 koji je pokretao identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu iste presude Apelacionog suda i identičnih apelacionih prigovora, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog istih razloga neosnovani, te da osporenom presudom Apelacionog suda nisu prekršena ni apelantova navedena prava.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Apelacioni sud, primjenom relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine i Zakona o obligacionim odnosima, odlučio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4853/17 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio