Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-953/18 (Z. I.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pristup sudu
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-953/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 953/18, rješavajući apelaciju Zinete Isaković, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Zinete Isaković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020941 16 Rsž 2 od 12. siječnja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zineta Isaković (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijela je 19. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020941 16 Rsž 2 od 12. siječnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020941 15 Rs 2 od 14. lipnja 2016. godine. Apelantica je uz apelaciju dostavila Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020941 17 Rev 2 od 5. listopada 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1081/17 od 22. svibnja 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1081/17 koju je apelantica podnijela 21. ožujka 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020941 16 Rsž 2 od 12. siječnja 2017. godine jer je apelantica protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobraniteljstva Živinice kao zakonskog zastupnika tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. srpnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 19. srpnja do 9. rujna 2019. godine. Zastupnik tužene nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 3. lipnja 2010. godine podnijela tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
7. Općinski sud je 21. prosinca 2010. godine održao pripremno ročište, a tijekom 2011. i 2012. godine održano je više ročišta, a neka ročišta su odlagana zbog različitih razloga (sudac raspoređen na drugi referat, zakonski zastupnik tužene nije mogao prisustvovati jer je u isto vrijeme imao zakazano još jedno ročište, nepravovremeno uručivanja dopunskog nalaza i mišljenja vještaka, nedolazak vještaka).
8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020941 10 Rs od 27. studenog 2012. godine djelomično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev, te je tužena obvezana apelantici isplatiti na ime manje obračunate i isplaćene plaće za precizirano razdoblje određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i uplatiti doprinose za mirovinsko-invalidsko osiguranje za precizirano razdoblje, te isplatiti određeni novčani iznos na ime toplog obroka za precizirano razdoblje. Također, navedenom presudom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je tražila da se tužena obveže da apelantici isplati na ime manje obračunate i neisplaćene plaće za precizirano razdoblje određeni novčani iznos, uplati doprinose za mirovinsko-invalidsko osiguranje za precizirano razdoblje, isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu i isplati određeni novčani iznos na ime toplog obroka za određeno razdoblje. Presudom je dalje obvezana apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka u određenom iznosu.
9. Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 Rs 020941 13 Rsž od 12. svibnja 2015. godine kojom je žalbe apelantice i tužene uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o regresu i u dijelu odluke o toplom obroku tako što je obvezao tuženu da apelantici isplati određene novčane iznose na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu i na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu za precizirano razdoblje, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u odnosu na dosuđujući i odbijajući dio odluke o apelantičinom zahtjevu za isplatu manje obračunate i isplaćene plaće za precizirano razdoblje, te za uplatu doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje za precizirano razdoblje, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka.
10. Protiv navedene drugostupanjske presude u odnosu na dio kojim je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev (regres i topli obrok) tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je donio Rješenje broj 33 0 Rs 020941 15 Rev od 23. listopada 2017. godine kojim je odbačena revizija tužene.
11. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 33 0 Rs 020941 15 Rs 2 od 14. lipnja 2016. godine kojom je odbio kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obveže da joj na ime manje obračunate i isplaćene plaće za precizirano razdoblje isplati određeni novčani iznos (stavak I. izreke), te da naloži tuženoj uplatu doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje za precizirano razdoblje (stavak II. izreke). Presudom je dalje obvezana tužena da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 178,77 KM (stavak III. izreke).
12. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju članka 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa) i Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o odvjetništvu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o odvjetništvu), a sve prema uspjehu stranaka u sporu. Naime, Općinski sud je uspjeh stranaka utvrdio prema vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u podnesenoj tužbi i prema dosuđenom iznosu apelantici po presudi od 12. svibnja 2015. godine u kojem pogledu je i apelantičin uspjeh utvrdio u procentu od 17,94%, dok je uspjeh tužene utvrdio u procentu od 82,06%. Naime, Općinski sud je utvrdio ukupni iznos apelantičinih troškova postupka (koji se sastoje od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, zastupanja na pripremnom ročištu, zastupanja na više ročišta za glavnu raspravu i nastavku glavne rasprave, pristupa na odgođenu glavnu raspravu, za sastavljanje žalbe i odgovora na žalbu) u određenom novčanom iznosu i priznao pravo apelantici na naknadu razmjernog iznosa u određenom novčanom iznosu s obzirom na izraženi procent njezinog uspjeha u postupku. Osim toga, Općinski sud je ocijenio da apelantici ne pripadaju troškovi za sastavljanje tri precizno navedena podneska jer se ne radi o obrazloženim podnescima kako predviđa Tarifa, nego je riječ o podnescima kojim se apelantičin punomoćnik očitovao na nalaze i mišljenja vještaka i precizirao tužbeni zahtjev. Nadalje, Općinski sud je od ukupno utvrđenog iznosa troškova tužene (koji se sastoje od nagrade za zastupanje na dva nastavka glavne rasprave i troškova vještačenja) u određenom novčanom iznosu i priznao pravo tuženoj na naknadu razmjernog iznosa u određenom novčanom iznosu prema izraženom procentu uspjeha tužene u postupku, te je polazeći od načela procesne ekonomije izvršio prebijanje tih pripadajućih iznosa apelantici i tuženoj, te obvezao tuženu da apelantici naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
13. Apelantica je podnijela žalbu na odbijajući dio prvostupanjske presude, te u odnosu na odluku o troškovima postupka. Tužena je također podnijela žalbu na dosuđujući dio odluke o troškovima postupka.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020941 16 Rsž 2 od 12. siječnja 2017. godine odbijena je apelantičina žalba i prvostupanjska presuda je potvrđena u odbijajućem dijelu (st. I. i II. izreke presude), dok je žalba tužene djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka (stavak III. izreke presude), tako da se apelantica obvezuje tuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 288,88 KM.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu sa člankom 221. ZPP utvrdio da apelantičina žalba nije utemeljena, a da je žalba tužene djelomično utemeljena. Kantonalni sud je podsjetio da je prvostupanjski sud uspjeh stranaka utvrdio prema vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u podnesenoj tužbi i prema dosuđenom iznosu apelantici po presudi od 12. svibnja 2015. godine. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud zanemario da je apelantica tijekom ovog postupka precizirala tužbeni zahtjev i u odnosu na koji iznos se i trebao cijeniti uspjeh stranaka u predmetnom sporu. Kantonalni sud je istaknuo da je krećući se u granicama razloga žalbe u skladu sa člankom 221. ZPP uspjeh stranaka u ovom sporu mogao cijeniti samo u odnosu na naznačeni iznos vrijednosti spora u žalbi tužene, u kojem pogledu se i apelantičin konačni uspjeh imao iskazati u procentu od 11,34%, dok se konačni uspjeh tužene imao iskazati u procentu od 88,66%, pa je prihvaćajući utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na ukupne iznose troškova postupka apelantice i tužene utvrdio razmjerne pripadajuće iznose troškova apelantice i tužene u određenim novčanim iznosima, te izvršio procesno prebijanje tih pripadajućih iznosa i dobio pozitivnu razliku u korist tužene u određenom novčanom iznosu. Stoga je Kantonalni sud odlučio kao u izreci primjenom članka 224. stavak 1. točka 5. (očitom omaškom suda navedeno 235. točka 3.) u svezi sa člankom 386. stavak 2. ZPP.
16. Vrhovni sud je Rješenjem broj 33 0 Rs 020941 17 Rev 2 od 5. listopada 2017. godine odbacio kao nedopuštenu apelantičinu reviziju izjavljenu protiv drugostupanjske presude. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pristup sudu, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
18. Apelantica je u predmetnoj apelaciji istaknula da u cijelosti ostaje pri ranije podnijetoj apelaciji, izuzev dijela koji se odnosi na dio potraživane razlike plaća i doprinosa za MIO. Dakle, apelantica ostaje pri navodima i tvrdnjama koje se tiču propusta Kantonalnog suda da u pobijanoj odluci odluči o dijelu žalbe u odnosu na odluku Općinskog suda o troškovima postupka, a kojim propustom joj je onemogućen pristup sudu i povrijeđeno pravo na imovinu. Jednako tako, apelantica ostaje pri navodima o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
19. Apelantica je u apelaciji AP 1087/17 istaknula više navoda koji se tiču primjene materijalnog i procesnog prava (između ostalog, da je trebalo primijeniti Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene, da nije odlučeno o dijelu njezine žalbe u odnosu na odluku Općinskog suda o troškovima postupka, da su troškovi tuženoj dosuđeni nezakonito prema Tarifi i vrijednosti spora, te da se nije mogao primijeniti članak ZPP kojim je priznato pravo na troškove postupka javnom pravobraniteljstvu jer tuženu nije zastupalo javno pravobraniteljstvo, već općinsko pravobraniteljstvo koje je utemeljeno Zakonom o pravobraniteljstvu Tuzlanskog kantona, koji propisuje da pravobraniteljstvo ima pravo na naknadu troškova postupka, ali ne propisuje i nagradu koju je dosudio Općinski sud). Osim toga, apelantica je u apelaciji AP 1081/17 navela da je od 3. lipnja 2010. godine kada je podnijela tužbu pa do donošenja konačne odluke, presude Kantonalnog suda od 12. siječnja 2017. godine, proteklo šest godina i sedam mjeseci, te da je na takvu duljinu, prije svega, utjecala neažurnost Općinskog suda, te da se radi o hitnom postupku.
II. Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud smatra da su navodi apelacije u cijelosti paušalni, neutemeljeni, te konačno neprihvatljivi jer iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi da apelantica pokušava dovesti u pitanje zakonitost nižestupanjskih presuda koristeći upravo apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, a što apelacija nije, pa u tu svrhu ne može biti ni korištena. Vrhovni sud navodi da odluka drugostupanjskog suda sadrži odluku o troškovima postupka, a izjavljeni pravni lijekovi, predloženi i izvedeni dokazi, te apelantičino učešće u svakoj fazi postupka potvrđuju da je imala pristup sudu, te predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neutemeljena.
21. Kantonalni sud navodi da je predmetni spis prvi put po žalbama apelantice i tužene zaprimljen 23. siječnja 2013. godine i da je presuda donesena 12. svibnja 2015. godine, te da je po dostavi spisa drugi put odluka donesena 12. siječnja 2017. godine. Kantonalni sud smatra da nisu utemeljeni ni apelantičini navodi da nije odlučio o dijelu žalbe koji se odnosio na odluku o troškovima postupka jer iz izreke presude i danih razloga drugostupanjske presude slijedi da nije prihvatio utemeljenim apelantičine žalbene navode koji su se ticali i pobijanja prvostupanjske odluke o troškovima postupka, zbog čega se neprihvatljivim pokazuje i apelantičino pozivanje na povredu prava na pristup sudu i na povredu prava na imovinu. Smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku, a niti pravo na imovinu, pa time i da nije utemeljen izneseni prijedlog u apelaciji da se apelantici dosudi potraživana naknada štete, te predložio da se apelacija odbije.
22. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 3. lipnja 2010. godine, te da je nakon dostave tužbe na odgovor 21. prosinca 2010. godine održano pripremno ročište, a zatim više nastavaka glavne rasprave koja je zaključena 19. studenog 2012. godine, a 27. studenog 2012. godine je donesena prvostupanjska presuda, te je po podnesenim žalbama predmet dostavljen na odlučivanje Kantonalnom sudu 22. siječnja 2013. godine, kao i da je predmet vraćen ovom sudu 11. lipnja 2015. godine na ponovni postupak u odnosu na apelantičin zahtjev za isplatu plaće, te uplate doprinosa, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka. Općinski sud je istaknuo da je u međuvremenu nakon vraćanja spisa tužena izjavila reviziju, te da su spisi i revizije dostavljeni na odgovor Vrhovnom sudu. U ponovnom postupku Općinski sud navodi da je nakon nekoliko zakazanih ročišta za glavnu raspravu koja nisu održana glavna rasprava održana u više nastavaka zbog dopuna i nalaza i mišljenja vještaka, koja je zaključena 10. svibnja 2016. godine, a 14. lipnja 2016. godine je donesena presuda.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
e) Granice ispitivanja prvostupanjske presude Članak 221.
Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka iz članka 209. stavak 2. toč. 2), 3), 8),9), 12) i 13) ovoga zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Članak 224. stavak (1) točka 5) Drugostupanjski sud može u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave:
5) preinačiti prvostupanjsku presudu.
Članak 386. stavak (2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda AP 1081/17 od 22. svibnja 2017. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020941 16 Rsž 2 od 12. siječnja 2017. godine jer je pred Vrhovnim sudom u tijeku bio postupak provodom apelantičine revizije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020941 17 Rev 2 od 5. listopada 2017. godine (apelantica primila navedeno rješenje 2. veljače 2018. godine) odbačena revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020941 16 Rsž 2 od 12. siječnja 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o apelantičinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantičine navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1081/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1081/17 od 22. svibnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelantica je primila navedenu presudu Kantonalnog suda 26. siječnja 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, a apelaciju u predmetu broj AP 1081/17 podnijela je 21. ožujka 2017. godine.
27. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pristup sudu, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnoj apelaciji istaknula da u odnosu na ranije podnesenu apelaciju ostaje pri navodima i tvrdnjama koje se tiču propusta Kantonalnog suda da u pobijanoj odluci odluči o dijelu žalbe u odnosu na odluku Općinskog suda o troškovima postupka čime joj je onemogućen pristup sudu i povrijeđeno pravo na imovinu, te pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud razmatrati apelaciju u okviru ovih apelacijskih navoda.
Pravo na pravično suđenje Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na pobijanu odluku u dijelu koji se odnosi na troškove postupka
31. Apelantica tvrdi da je Kantonalni sud u pobijanoj odluci propustio odlučiti o dijelu žalbe u odnosu na odluku Općinskog suda o troškovima postupka čime joj je onemogućen pristup sudu i povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku i apelantica i tužena podnijele žalbu protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka, a apelantica i u odnosu na odbijajući dio presude (st. I. i II. izreke presude). Ustavni sud uočava da je Općinski sud odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju članka 386. stavak 2. ZPP, a u skladu s važećom Tarifom i Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o odvjetništvu, a sve prema uspjehu stranaka u sporu koji je utvrdio prema vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u podnesenoj tužbi od 3. lipnja 2010. godine i prema dosuđenom iznosu apelantici po presudi od 12. svibnja 2015. godine. Međutim, presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantičina žalba i prvostupanjska presuda je potvrđena u odbijajućem dijelu (st. I. i II. izreke presude), dok je žalba tužene djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka (stavak III. izreke presude) tako da se apelantica obvezuje tuženoj naknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je taj sud krećući se u granicama razloga žalbe u skladu sa člankom
221. ZPP uspjeh stranaka u ovom sporu mogao cijeniti samo u odnosu na naznačeni iznos vrijednosti spora u žalbi tužene, u kojem pogledu se i konačni uspjeh apelantice i tužene imao iskazati u određenim procentima, pa je prihvaćajući utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na ukupne iznose troškova postupka apelantice i tužene utvrdio razmjerne pripadajuće iznose troškova apelantice i tužene u određenim novčanim iznosima, te izvršio procesno prebijanje tih pripadajućih iznosa i dobio pozitivnu razliku u korist tužene u određenom novčanom iznosu, a u smislu članka 224. stavak 1. točka 5. u svezi sa člankom 386. stavak 2. ZPP. Dakle, Ustavni sud napominje da sama činjenica da je Kantonalni sud donio pobijanu odluku kojom je odlučivano o apelantičinoj žalbi, što je uključivalo i odlučenje tog suda o troškovima predmetnog postupka, nepobitno potvrđuje da je apelantičino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacijski navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neutemeljenim. U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica tužbu podnijela 3. lipnja 2010. godine, a da je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020941 16 Rsž 2 donesena 12. siječnja 2017. godine, pa će Ustavni sud razmatrati kao relevantno razdoblje od podnošenja tužbe do donošenja presude Kantonalnog suda, tj. od oko šest godina i sedam mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
34. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom članka 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
35. Analizirajući ponašanje apelantice i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je apelantica na ročištu za glavnu raspravu u ponovnom postupku (18. prosinca 2015. godine) precizirala tužbeni zahtjev, što jeste njezino procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u relevantnom razdoblju donijeli četiri meritorne presude. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije i pol godine, a u kojem razdoblju je održano više ročišta, te da su neka ročišta odlagana zbog različitih razloga (sudac raspoređen na drugi referat, zakonski zastupnik tužene nije mogao prisustvovati jer je u isto vrijeme imao zakazano još jedno ročište, nepravovremeno uručivanje dopunskog nalaza i mišljenja vještaka, nedolazak vještaka). Proizlazi da je Općinski sud u tom razdoblju kontinuirano poduzimao procesne radnje i održao više ročišta, te da su neka ročišta odlagana zbog objektivnih okolnosti. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je i žalbeni postupak trajao oko dvije i pol godine (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak u odnosu na isplatu razlike plaća i doprinosa, te troškova postupka vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Najzad, u ponovnom postupku Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i jedan mjesec (od donošenja drugostupanjske presude), a postupak pred Kantonalnim sudom je trajao nepunih sedam mjeseci.
36. Imajući u vidu sve navedeno, posebno činjenicu da su redovni sudovi u relevantnom razdoblju (oko šest godina i sedam mjeseci) donijeli četiri meritorne presude, te okolnost da je apelantica do konačne odluke u svom predmetu došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
37. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da, shodno tome, nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
38. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno na navodima o povredi prava na pristup sudu. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ovom segmentu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantičini navodi o povredi prava na imovinu. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada nije bilo povrede prava na pristup sudu jer je Kantonalni sud donio pobijanu odluku kojom je odlučivano o apelantičinoj žalbi, što je uključivalo i odlučenje tog suda o troškovima predmetnog postupka. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi u okviru relevantnog razdoblja od šest godina i sedam mjeseci donijeli četiri meritorne odluke, što se u ocjeni duljine trajanja postupka u cjelini ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević