Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4055/17 (M. B.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4055/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4055/17, rješavajući apelaciju Mire Bijelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Bijelić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 011373 17 Kž 2 od 27. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mira Bijelić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 25. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 011373 17 Kž 2 od 27. juna 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Osnovni sud je odgovor dostavio 4. februara 2019. godine, a Tužilaštvo 16. januara 2019. godine. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011373 06 K od 22. aprila 2013. godine apelantica je proglašena krivom da je radnjama opisanima u izreci presude počinila krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM.

5. Apelantica je proglašena krivom što je kao odgovorno lice, predsjednica Skupštine stanara Zajednice etažnih vlasnika zgrade u Banjoj Luci, bliže označene u presudi, u namjeri pribavljanja imovinske koristi sebi i svom suprugu, kao i N. P., B. S., V. B. i Č. B. (u daljnjem tekstu: investitori) uradila kako slijedi. Investitori su, navodno, podnijeli zajednički zahtjev za dobijanje saglasnosti od Skupštine stanara za nadogradnju sprata na navedenoj zgradi, čiji prijem nije propisno protokoliran i za koji se ne može utvrditi kada, na koji način i kome je dostavljen. Apelantica je, svjesna svog djela i htijući njegovo izvršenje, sazvala Skupštinu stanara koja je održana 28. augusta 2004. godine. Na toj sjednici navedeni zahtjev nije mogao biti razmatran na Skupštini stanara budući da je u odredbi člana 23. stav 1. Zakona o održavanju stambenih zgrada predsjednik Skupštine stanara dužan da najmanje osam dana prije održavanja sjednice Skupštine u pisanoj formi s dnevnim redom obavijesti sve etažne vlasnike o terminu održavanja Skupštine. Međutim, apelantica je, prekoračivši svoje ovlasti, predsjedavala Skupštinom stanara koja je održana suprotno odredbi člana 24. stav 1. Zakona o održavanju stambenih zgrada (kojom je propisano da je za održavanje sjednice skupštine bila potrebna „natpolovična većina etažnih vlasnika“, odnosno u konkretnom slučaju je bilo neophodno prisustvo sedam od ukupno dvanaest etažnih vlasnika, dok je toj Skupštini stanara prisustvovalo samo pet etažnih vlasnika, čega je apelantica bila svjesna), sačinila, potpisala i pečatom ovjerila odluku Skupštine stanara kojom se daje saglasnost za pretvaranje tavanskih prostora u stambene, tj. nadogradnju kosog krova za stambeni prostor za M. B. i N. P. na ulazu broj 66 i B. S. i Č. B. na ulazu broj 68. Odluka kojom se daje saglasnost za nadogradnju na Skupštini stanara Zajednice etažnih vlasnika nije donesena, što je vidljivo iz zapisnika sa Skupštine stanara u kojem se takva odluka nigdje ne navodi, niti je na samoj Skupštini stanara prisutnima pokazan zahtjev za dobijanje saglasnosti od Skupštine stanara za nadogradnju sprata i o njemu traženo izričito izjašnjenje prisutnih lica. Osim toga, takva je odluka bila u suprotnosti s voljom većine etažnih vlasnika, što je apelantici bilo poznato. Nakon toga, investitori su na nezakonit način dobijenu saglasnost od apelantice iskoristili da bi dobili urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje, te izvršili nadogradnju sprata na stambenoj zgradi, pribavivši sebi na taj način imovinsku korist u iznosima označenim u presudi, pri čemu ti iznosi pribavljene imovinske koristi predstavljaju razliku između utrošenih sredstava na dogradnji stanova i uređenju zajedničkih prostorija i tržišne vrijednosti stanova.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom Tužilaštva od 6. decembra 2006. godine apelantici stavljeno na teret da je počinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. Nakon što je optužnica potvrđena, za 11. januar 2007. godine zakazano je ročište o apelanticinom saslušanju u postupku izdavanja krivičnog naloga na kojem se apelantica izjasnila da nije kriva za predmetno krivično djelo, pa je nastavljen redovni krivični postupak. Dalje, navedeno je da je, nakon promjene postupajućeg sudije u ovom predmetu, Tužilaštvo sudu 23. aprila 2012. godine dostavilo izmijenjenu optužnicu po kojoj je predmetni postupak i proveden. Tokom prvostepenog postupka provedeni su dokazi optužbe pobrojani u presudi (saslušanjem većeg broja svjedoka, kao i čitanjem i ulaganjem u sudski spis većeg broja materijalnih dokaza), kao i dokazi odbrane, također pobrojani u presudi.

7. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu pa je Okružni sud Rješenjem broj 71 0 K 011373 14 Kž od 15. decembra 2014. godine žalbu uvažio, ukinuo presudu Osnovnog suda od 22. aprila 2013. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011373 15 K 2 od 24. oktobra 2016. godine apelantica je proglašena krivom što je radnjama opisanim u izreci presude kao odgovorno lice u namjeri da sebi i drugome pribavi imovinsku korist prekoračila granice svog ovlaštenja, čime je počinila krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM.

9. U obrazloženju presude je navedeno da se na glavnom pretresu, u ponovnom postupku po rješenju Okružnog suda od 15. decembra 2014. godine, Tužilaštvo izjasnilo da ostaje pri prijedlogu dokaza koje je imalo u ranijem postupku. Dalje je navedeno da je Tužilaštvo na glavnom pretresu održanom 11. oktobra 2016. godine izvršilo izmjenu činjeničnog opisa optužnice na način pobliže opisan u presudi. Tokom postupka kao dokazi optužbe izvedeni su dokazi saslušanjem osam svjedoka i saslušanjem vještaka građevinsko-arhitektonske struke, te materijalni dokazi označeni u presudi. Kao dokazi odbrane saslušana je apelantica u svojstvu svjedoka, saslušana su tri svjedoka i izvedeni su materijalni dokazi označeni u presudi. U nastavku presude, Osnovni sud je detaljno analizirao sve provedene dokaze i relevantne propise, pa je zaključio da su dokazima izvedenim na glavnom pretresu u cijelosti dokazani svi činjenični navodi iz optužnice, odnosno sve činjenice navedene i opisane u dispozitivu presude.

10. Istaknuto je da kod donošenja odluke o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti ne može biti od utjecaja Odluka Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-UVP-07-000244 od 9. jula 2008. godine u kojoj se odlučivalo o vanrednom preispitivanju presude Okružnog suda kojom je faktično ozakonjena izvršena nadogradnja u upravnopravnom smislu. Istaknuto je da navedena presuda Vrhovnog suda ne može biti od utjecaja na donošenje odluke o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti u odnosu na krivično djelo koje joj je stavljeno na teret jer se radi o odluci Vrhovnog suda po prijedlogu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u vezi s rješenjem donesenim u upravnom postupku, a u konkretnom slučaju kod utvrđivanja apelanticine krivične odgovornosti relevantni su propisi krivičnopravnog materijalnog zakonodavstva, odnosno KZ. Okružni sud nije dalje obrazlagao svoj stav o ovoj temi.

11. Ustavni sud ukazuje da je presuda Vrhovnog suda od 9. jula 2008. godine donesena po zahtjevu investitora za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011- 0 U- 06-000636 od 9. oktobra 2007. godine. Tom presudom Okružnog suda odbijena je tužba protiv akta Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-361- 545/05 od 7. aprila 2006. godine kojim je poništeno Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka broj 03-361-733/05 od 28. septembra 2005. godine kojim je tužiocima (investitorima) izdato odobrenje za nadogradnju sprata nad postojećim objektom u Banjoj Luci, bliže označenom u presudi i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Naime, akt Odjeljenja od 28. septembra 2005. godine osporili su etažni vlasnici stanova iz navedene zgrade, navodeći, između ostalog, da se tim aktom dira u njihova prava na zajedničkim dijelovima zgrade, kao i da je za izdavanje odobrenja za građenje bila potrebna pisana i ovjerena saglasnost svakog pojedinog etažnog vlasnika. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-25/05 od 16. augusta 2005. godine utvrđena nesaglasnost s Ustavom Republike Srpske odredbe člana 21. alineja 10. Zakona o održavanju stambenih zgrada (u daljnjem tekstu: ZOSZ) kojom je bilo propisano da je skupština etažnih vlasnika zgrade nadležna donositi odluku o pretvaranju tavanskih prostora u stambene prostore ili nadogradnji kosog krova sa stambenim prostorom nad postojećim ravnim krovom zgrade. Prema tome, skupštinski način odlučivanja u pravcu raspolaganja elementima zgrade predstavlja neopravdano miješanje u pravo zajedničkog vlasništva etažnih vlasnika na ravnom krovu i tavanu koji bi se pretvorio u stambeni prostor. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je zgrada na kojoj je izvršena nadogradnja imala klasični kosi krov, po sadržaju tavan, kao i da je odobrenjem za građenje investitorima odobreno da nadograde još jedan sprat i novu krovnu konstrukciju. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u tom se slučaju radilo o izgradnji novog sprata i novog tavana, kako proizlazi iz projektne dokumentacije za koju je izdata građevinska dozvola. Dakle, investitorima nije odobreno pretvaranje tavana u stambeni prostor, niti nadogradnja kosog krova sa stambenim prostorom na postojećem ravnom krovu, nego im je odobrena gradnja još jedne etaže uz izgradnju novog tavana. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je stava da takvi radovi ne predstavljaju miješanje u pravo zajedničkog vlasništva, niti ograničavanje tog prava, s obzirom na to da tavan opet postoji, kao novoizgrađen, te da je prema tome odluka Skupštine etažnih vlasnika donesena valjano, na način propisan odredbom člana 24. stav 1. ZOSZ.

12. Dalje, navedeno je da je sud u cijelosti prihvatio iskaze saslušanih svjedoka optužbe kao logične, tačne i istinite jer su u cijelosti saglasni u pogledu odlučnih činjenica kojima su potvrđene tvrdnje iz optužnice, koji su potkrijepljeni i u bitnom saglasni s provedenim materijalnim dokazima i tokom postupka ničim nisu dovedeni u sumnju. Sud je u cijelosti prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka građevinsko-arhitektonske struke Radenka Vukovića od 8. juna 2016. godine.

13. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka N. M. i N. P. u onom dijelu u kojem su naveli da je sva dokumentacija za nadogradnju pribavljena i sva procedura poštovana, kao i da je na sastanku stanara 28. augusta 2004. godine bilo prisutno sedam od 12 stanara budući da su ti navodi u suprotnosti s iskazima drugih svjedoka saslušanih tokom postupka, kao i s drugim provedenim dokazima. Navedeno je i da sud nije mogao prihvatiti apelanticinu odbranu budući da je bila u suprotnosti s provedenim dokazima, a apelantica nije sudu ponudila dokaze kojima bi svoju odbranu potvrdila, nego se, prema mišljenju suda, radi samo o paušalnim tvrdnjama koje su sračunate na izbjegavanje ili umanjenje krivične odgovornosti.

14. Dalje, Osnovni sud je naveo da, imajući u vidu rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka, smatra dokazanim sve činjenične navode iz optužnice. Naime, nesporno je utvrđeno da je sporna skupština stanara održana 28. augusta 2004. godine, za koju je nedvojbeno utvrđeno da u konkretnom slučaju nije bilo prisutno potrebnih sedam etažnih vlasnika, pa tako nije bilo niti uvjeta za održavanje te skupštine, niti za donošenje odluke jer je za održavanje skupštine bilo potrebno prisustvo natpolovične većine etažnih vlasnika. Provedenim dokazima utvrđeno je da D. U., koji je na sastanku bio prisutan umjesto svoje majke R. U., nije imao odgovarajuću punomoć pa nije mogao učestvovati u donošenju sporne odluke. Također, u vezi s prisustvom Š. F. kao etažnog vlasnika, utvrđeno je da je punomoć imala sasvim drugu namjenu. Osim toga, iz iskaza svjedoka je utvrđeno da se na spornoj skupštini uopće nije raspravljalo o zahtjevu navodnih investitora za vršenje nadogradnje, kao i da na toj skupštini nije donesena odluka o nadogradnji. Nesporno je utvrđeno da je apelantica kao predsjednica Skupštine etažnih vlasnika imala svojstvo odgovornog lica u smislu krivičnopravnih odredbi, a provedenim dokazima je potvrđeno da je apelantica imala lični interes da, uprkos nepostojanju formalnih uvjeta za održavanje Skupštine, taj sastanak ipak održi i ipak načini odluku o tome da se dopušta sporna nadogradnja, upravo iz razloga što je jedan od investitora apelanticin suprug, kojem je na taj način omogućeno da, uz ostale investitore, za sebe pribavi imovinsku korist u vrijednosti novosagrađenih stanova u vidu nadogradnje na zgradi.

15. Nakon što je utvrđeno da je apelantica počinila djelo za koje je osuđena, sud je utvrdio i da je apelantica u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila uračunljiva budući da u vezi s tim tokom postupka sud nije našao niti jednu činjenicu ili okolnost koja bi dovela u pitanje apelanticinu mogućnost da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Utvrđujući pitanje vinosti, sud je stava da je apelantica postupala s direktnim umišljajem, da je bila svjesna svog djela i htjela je njegovo izvršenje s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi za sebe i druga lica.

16. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije sud je kao olakšavajuće okolnosti cijenio činjenicu da se radi o licu koje do sada nije osuđivano, srednje životne dobi, protiv kojeg se ne vodi drugi krivični postupak, što upućuje na to da se ne radi o licu sklonom vršenju krivičnih djela. Otežavajuće okolnosti sud nije našao. S obzirom na navedeno, ocijenjeno je da je u konkretnom slučaju opravdana primjena zakonskih propisa o ublažavanju kazne iz člana 39. stav 1. tačka 4. KZ i da se kao adekvatna sankcija apelantici izrekne novčana kazna, te je odlučeno da to bude novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM, pri čemu je od utjecaja bila i činjenica o protivpravno pribavljenoj imovinskoj koristi apelantice i drugih lica.

17. Presudom Okružnog suda broj 71 0 K 011373 17 Kž 2 od 27. juna 2017. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 71 0 K O11373 15 K od 24. oktobra 2016. godine.

18. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u žalbi ukazala na povredu odredaba krivičnog postupka jer je izreka presude nerazumljiva i u obrazloženju su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, kao i na nepravilnu primjenu odredbe čl. 290. i 291. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) jer je Tužilaštvo izmijenilo činjenične navode optužnice nakon zaključenja dokaznog postupka, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP koja je utjecala na zakonitost i pravilnost osporene presude. Okružni sud je našao neosnovanim navode da je prvostepena presuda nerazumljiva i protivrječna iz razloga što je utvrdio da je činjenični opis radnje počinjenja, onako kako je naveden u izreci presude, potpun i jasan i sadrži sve bitne elemente bića krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja. U činjeničnom opisu krivičnog djela iz izreke presude sadržan je opis radnji optužene u počinjenju djela, takav opis radnji u svemu je usaglašen s razlozima datim u obrazloženju presude za sve odlučne činjenice na kojima je zasnovan zaključak o apelanticinoj krivnji. Dalje, Okružni sud je ukazao da su u osporenoj presudi navedeni razlozi za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka i vještaka, te materijalnih dokaza, kao i razlozi za ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza svjedoka, zbog čega nisu osnovane tvrdnje u žalbi kojima se ukazuje na izostanak razloga o odlučnim činjenicama i time povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP.

19. Okružni sud je stava da nije počinjena povreda čl. 3. i 1. stav 2. u vezi sa čl. 290. i 291. ZKP koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost osporene presude, koja je, kako tvrdi apelantica, počinjena na način što je prvostepeni sud dopustio Tužilaštvu da na glavnom pretresu, nakon završenog dokaznog postupka, izmijeni optužnicu. Istaknuto je da je odredbom člana 290. ZKP propisano da, ako Tužilaštvo ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Slijedom toga, s obzirom na to da se glavni pretres završava nakon iznošenja završnih riječi, pa kako je u konkretnom slučaju Tužilaštvo izmijenilo optužnicu na glavnom pretresu prije davanja završnih riječi, te kako je sudija pitao stranke i branioca da li imaju drugih dokaznih prijedloga, te je omogućio apelantici da se izjasni o izmijenjenoj optužnici, radi pripreme odbrane, to, prema stavu Okružnog suda, nije počinjena povreda odredaba krivičnog postupka koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost osporene presude.

20. Dalje, istaknuto je da su u obrazloženju osporene presude dati razlozi za ocjenu vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka, pa su ti iskazi ocijenjeni u povezanosti s iskazima svjedoka N. M. i N. P., kao i apelanticine izjave koju je dala u svojstvu svjedoka. U povezanosti s tim iskazima ocijenjen je i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Radenka Vukovića, te njegov iskaz na glavnom pretresu, kao i materijalni dokazi provedeni tokom prvostepenog postupka. Okružni sud je stava da se radi se o sveobuhvatnoj, sistematičnoj i kritičkoj ocjeni, na način da su izneseni sadržaji iskaza svjedoka, sa obrazloženjem u kojem dijelu su ti iskazi saglasni ili protivrječni, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. Pravilnost takve ocjene, pa time i valjanost razloga datih u osporenoj presudi, kako u ocjeni protivrječnih iskaza tako i u ocjeni iskaza u smislu člana 295. stav 2. ZKP, ne može se osporiti žalbenim prigovorima branioca optužene.

21. Okružni sud smatra da krivično djelo za koje je apelantica osuđena zbog načina na koji je izvršeno ne ispunjava uvjete iz člana 8. stav 2. KZ da bi se smatralo krivičnim djelom neznatne društvene opasnosti, niti može biti malog značaja, bez obzira na visinu protivpravne imovinske koristi. Naime, da bi se jedno djelo moglo ocijeniti kao djelo neznatne društvene opasnosti, potrebno je da se steknu dva uvjeta: da je djelo malog značaja i da je njegova posljedica neznatna, odnosno da je uopće nema. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od navedenih uvjeta, Okružni sud je našao apelanticine žalbene prigovore u tom smjeru neosnovanima. Dalje, Okružni sud je naveo da su u obrazloženju prvostepene presude, u skladu s obavezom iz člana 304. stav 7. ZKP, dati razlozi za odbijanje dokaznog prijedloga odbrane da se pribavi i prihvati kao dokaz dokumentacija koju posjeduje sadašnji predsjednik Zajednice etažnih vlasnika, te razlozi za odbijanje drugih dokaznih prijedloga, tako da su i u tom dijelu žalbeni prigovori neosnovani. U pogledu apelanticinih žalbenih navoda o odluci o krivičnoj sankciji i odluci o troškovima postupka, Okružni sud ih je, nakon izvršene analize, našao neosnovanima budući da je stava da je prvostepeni sud donio pravilne i zakonite odluke u tom pogledu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navela je da su razlozi koji su navedeni o dokazanosti bitnih elemenata krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret nejasni i protivrječni provedenim dokazima, čime je počinjena povreda člana 311. stav 1. tačka k) ZKP. Dalje, istakla je da je Tužilaštvo na glavnom pretresu, nakon što je sud objavio da je dokazni postupak završen, odnosno donio rješenje da je dokazni postupak završen, učinilo izmjenu činjeničnog opisa djela iz optužnice, koju je sud prihvatio i na njoj zasnovao presudu, što predstavlja bitnu povredu postupka kršenjem čl. 290. i 291. ZKP i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da sud u obrazloženju presude, kršeći odredbu člana 304. tačka 7. ZKP, nije naveo razloge zbog kojih nije uvažio apelanticine prijedloge, odnosno onemogućio je apelanticu da provede dokaze koje je namjeravala, kršeći načelo ravnopravnosti stranaka, kao i da je interpretirao samo djelomično izjave saslušanih svjedoka, bez njihove pojedinačne ocjene i dovođenja u vezu s drugim dokazima, što je rezultiralo proizvoljnim utvrđivanjem činjenica. Ukazala je i na manjkavosti u nalazu i mišljenju vještaka, u smislu da vještak nije adekvatno odgovorio na naredbu za vještačenje. Istakla je da je proizvoljno utvrđenje suda da je investitorima odobreno pretvaranje tavana u stambeni prostor, budući da je ustvari odobrena nadogradnja još jedne etaže uz izgradnju novog tavana, kao i da ti radovi ne predstavljaju miješanje u pravo zajedničkog vlasništva, niti ograničavanje tog prava, s obzirom na to da tavan postoji kao novoizgrađen. Tvrdi da je donesena odluka Skupštine valjana, što je potvrđeno presudom Vrhovnog suda od 9. jula 2008. godine. Ukazala je da propustom da pravilno ocijeni dokaze sud nije adekvatno ocijenio ni njene navode da se u konkretnom slučaju radi o „malom značaju i neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica“. Nadalje, apelantica je detaljno, na svoj način, interpretirala provedene dokaze čime je nastojala ukazati kako je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog propisa kako u pogledu blanketne norme tako i samog krivičnog djela, te načela pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo. Osim toga, istakla je da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo. U vezi s tim, navela je da je optužnica podignuta 6. decembra 2006. godine, a da je osporena presuda donesena 27. juna 2017. godine. Povredu prava na imovinu apelantica vezuje za troškove postupka koje je obavezana platiti, kao i za izrečenu novčanu kaznu, te pravo koje je sud ostavio etažnim vlasnicima da ostvaruju naknadu štete u parničnom postupku. II.Odgovor na apelaciju

23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su po njegovoj ocjeni svi navodi izneseni u apelaciji bili detaljno razmotreni i analizirani kako u postupku pred Osnovnim sudom tako i u žalbenom postupku pred Okružnim sudom, kao i da je stava da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak u ovoj krivičnoj stvari. Istaknuto je da je Osnovni sud jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava i nije učinio ništa što bi ukazivalo da su navedeni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti je učinjeno bilo šta što bi imalo elemente povrede na koje se apelantica poziva.

24. Tužilaštvo je navelo da smatra da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti institut in dubio pro reo jer su apelanticine radnje utvrđene na osnovu jasnih i nedvosmislenih dokaza. Dalje, smatra da nema povrede apelanticinih ustavnih prava koje je navela u apelaciji budući da su sudovi potpuno jasno obrazložili utvrđeno činjenično stanje koje je zasnovano na brojnim dokazima i činjenicama koje ničim nisu dovedene u sumnju.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja Član 347.

(3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

26. Zakon o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02 i 65/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23. stav 1.

Predsjednik skupštine je dužan da najmanje osam dana prije održavanja sjednice skupštine, u pisanoj formi sa dnevnim redom, obavijesti sve etažne vlasnike o terminu održavanja skupštine.

Član 24.

Za održavanje sjednice skupštine potrebna je nadpolovična većina etažnih vlasnika, a odluke donosi većinom glasova prisutnih. Odluke skupštine obavezuju etažne vlasnike i upravni odbor. Svaki etažni vlasnik ima jedan glas. Ako etažno vlasništvo na posebnom dijelu zgrade ima više lica zajedno, pravo glasa imaju jedinstveno, putem lica koji oni odrede.

27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Pravo na suđenje bez odgađanja Član 13.

Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

Jednakost u postupanju Član 14.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Izmjena optužnice Član 290.

Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Dopuna dokaznog postupka Član 291.

Nakon izvođenja dokaza sudija, odnosno predsjednik vijeća će upitati stranke i branioca da li imaju drugih dokaznih prijedloga.

Ukoliko stranke i branilac nemaju novih dokaznih prijedloga ili prijedlozi budu odbijeni, sudija, odnosno predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen.

Završne riječi i završetak glavnog pretresa Član 292.

Nakon završetka dokaznog postupka sudija, odnosno predsjednik vijeća će pozvati tužioca, oštećenog, branioca i optuženog, radi davanja završne riječi.

Posljednja riječ uvijek pripada optuženom.

Ako optužnicu zastupa više tužilaca ili optuženi ima više od jednog branioca, svi mogu dati završnu riječ, ali se njihova izlaganja ne mogu ponavljati.

Nakon završnih riječi, sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, a sud se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude. Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304.

[…] Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći mjeru bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi.

[…] Žalbeni osnovi Član 310.

Presuda se može pobijati ako je žalba izjavljena:

zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,

b) zbog povrede Krivičnog zakona,

v) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i

g) zbog odluke o krivičnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude posredstvom sredstava javnog informisanja.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.

(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

[…]

k) je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

[…] Granice ispitivanja presude Član 320.

Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 K 011373 17 Kž2 od 27. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući „razuman rok“ kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

35. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom i osuđena za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelantice, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku okončanom osporenom presudom povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje na način na koji to apelantica tvrdi.

36. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je sud proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim donošenjem pogrešne presude.

37. U vezi s apelanticinim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Zatim, u pogledu apelanticinih navoda koji upućuju na ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Pri tome, Ustavni sud napominje da član

6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje je regulirano domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni tokom krivičnog postupka samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izveli zaključke iz provedenih dokaza. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

39. Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, uključujući i ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u kojem odredbe člana 281. stav (2) glase: „[...] Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana“, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, već citiranu Odluku AP 661/04, stav 30).

40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena osuđujuća presuda koja je zasnovana na iskazima osam svjedoka, nalazu i mišljenju vještaka, te na velikom broju materijalnih dokaza. Ustavni sud podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja i mora se u vezi s tim ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi odbrane i optužbe, te da je na osnovu toga utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelantica, na način opisan u izreci presude, počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom i kažnjena. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, dok je Okružni sud takvu ocjenu dokaza ocijenio pravilnom i zakonitom. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da se u nekim od iskaza svjedoka pojavljuju protivrječnosti, kao i da su se na te protivrječnosti očitovali obrazlažući zašto određenim iskazima daju vjeru, a drugima ne. Isto vrijedi i za stav koji su sudovi zauzeli u pogledu materijalnih dokaza, opisan je proces njihove ocjene kako pojedinačno tako i u odnosu na druge provedene dokaze. Sudovi su dali obrazloženje i zašto su odbili prijedloge za izvođenje pojedinih dokaza. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavovi dali jasna, precizna i argumentirana obrazloženja koja se, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne mogu ocijeniti proizvoljnim.

41. U pogledu apelanticinih navoda da je proizvoljno utvrđenje suda da je investitorima odobreno pretvaranje tavana u stambeni prostor i da ti radovi predstavljaju miješanje u pravo zajedničkog vlasništva, odnosno da je odluka Skupštine valjana, što je potvrđeno presudom Vrhovnog suda od 9. jula 2008. godine, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju prvostepene presude ukazano da je presudom Vrhovnog suda u upravnom postupku ispitivana zakonitost rješenja kojim je utvrđeno da je valjano Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka broj 03-361-733/05 od 28. septembra 2005. godine kojim je investitorima izdato odobrenje za nadogradnju sprata nad postojećim objektom. Naime, Vrhovni sud je u predmetnom postupku, postupajući u skladu s Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-25/05 od 16. augusta 2005. godine prema kojoj skupštinski način odlučivanja u pravcu raspolaganja elementima zgrade predstavlja neopravdano miješanje u pravo zajedničkog vlasništva etažnih vlasnika na ravnom krovu i tavanu koji bi se pretvorio u stambeni prostor, utvrdio da u konkretnom slučaju investitorima nije bilo odobreno pretvaranje tavana u stambeni prostor, nego im je odobrena gradnja još jedne etaže uz izgradnju novog tavana. S obzirom to, Vrhovni sud je zaključio da takvi radovi ne predstavljaju miješanje u pravo zajedničkog vlasništva niti ograničavanje tog prava, s obzirom na to da tavan opet postoji kao novoizgrađen. Dakle, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju nije skupštinski odlučivalo o raspolaganju elementima zgrade, nego je ustvari odobrena nadogradnja nad kojom će zajednički dijelovi zgrade i dalje postojati, Vrhovni sud je zaključio da je u tom smislu odluka Skupštine etažnih vlasnika donesena valjano, na način propisan odredbom člana 24. stav 1. ZOSZ. Međutim, iz obrazloženja presude Ustavni sud nije mogao zaključiti da se Vrhovni sud u predmetnom postupku upuštao u način na koji je donesena odluka Zajednice etažnih vlasnika kojom je data saglasnost za nadogradnju sprata, niti ocjenu njene pravilnosti. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da zaključak iz presude Vrhovnog suda, kojom je u upravnom postupku utvrđivano da li se izdatom građevinskom dozvolom dira u zajednička prava etažnih vlasnika na krovu i tavanu stambene zgrade, nije mogao biti od značaja pri utvrđivanju da li su se u apelanticinim radnjama stekla obilježja krivičnog djela za koje je proglašena krivom.

42. Dalje, u pogledu apelanticinih navoda kojima je osporila način na koji je donesena odluka o krivičnopravnoj sankciji u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1. Evropske konvencije pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne (vidi, na primjer, presude Evropskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). U vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen relevantni materijalnopravni propis prilikom donošenja odluke o kazni. Naime, Ustavni sud zapaža da je sud prilikom donošenja odluke o kazni imao u vidu zakonom propisanu kaznu za djelo za koje je apelant proglašen krivim, ali i sve okolnosti koje mogu biti od utjecaja da kazna bude veća ili manja. U odnosu na izrečenu kaznu, sud se vodio olakšavajućim okolnostima koje je našao kod apelantice, kao i činjenicom da nije našao nikakve otežavajuće okolnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode u odnosu na odluku o kazni koja joj je izrečena.

43. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju načela in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelantica i ove navode zasniva na vlastitoj interpretaciji i analizi provedenih dokaza, zbog čega smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da je ovo načelo kao dio načela pretpostavke nevinosti prekršeno. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da su redovni sudovi u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelantica počinila krivično djelo za koje je osuđena, proizlazi da su i ovi apelanticini navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Konačno, Ustavni sud nalazi neosnovanim i apelanticine navode u odnosu na dužinu trajanja predmetnog krivičnog postupka. Ovakav stav Ustavnog suda je prvenstveno zasnovan na činjenici da apelantica te navode nije konkretizirala, osim što je ukazala na period koji je protekao od podizanja optužnice do donošenja osporene presude Okružnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je mišljenja da je apelantica navode u odnosu na navodno kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao samostalnog prava – aspekta prava na pravično suđenje u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije trebala konkretizirati, a ne samo na paušalan način istaći s ciljem dodatnog argumentiranja u prilog svojim tvrdnjama o navodnom kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

45. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Kršenje navedenog prava vezuje za tvrdnje da je sud proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim donošenjem pogrešne presude. S obzirom na to da je te navode Ustavni sud detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i utvrdio da u tom dijelu nije bilo proizvoljnosti, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u odlukama redovnih sudova nije izostala savjesna ocjena dokaza, niti je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te kada su redovni sudovi dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja koja u kontekstu primjene pozitivnopravnih propisa ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Također, nema kršenja ni apelanticinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. Evropske konvencije budući da apelantica svoje navode nije konkretizirala, nego ih je na paušalan način dovela u vezu s navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

47. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelantica tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za proizvoljnu i pogrešnu ocjenu dokaza, odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pri čemu je Ustavni sud utvrdio da u odlukama redovnih sudova nije bilo proizvoljnosti u ocjeni dokaza i utvrđivanju činjeničnog stanja.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4055/17 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio