Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3578/19 (H.A.)

Odluka donesena 04. 10. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3578/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

04. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 4. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3578/19, rješavajući zahtjev H.A. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev H.A. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. H.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Salih Lemeš, advokat iz Visokog, podnio je 13. septembra 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 131696 17 Rev od 11. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 131696 16 Rs od 25. maja 2017. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio JZU – Zavod za bolesti od ovisnosti Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) da ga vrati na poslove Medicinskog tehničara u Odjeljenju za stacionarni tretman – Detox, do donošenja odluke o apelaciji. Pored toga, apelant traži da Ustavni sud privremenom mjerom odloži izvršenje troškova parničnog postupka dosuđenih Presudom Vrhovnog suda od 11. juna 2019. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Rs 131696 16 Rs od 25. maja 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 4. decembra 2015.godine kojom je apelantu otkazan Ugovor o radu od 31. januara 2013. godine, kao i Odluka od 12. januara 2016. godine kojom je odbijen prigovor apelanta protiv Odluke o otkazu, nezakonite, da se navedene odluke poništavaju, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na rad, odnosno uspostavi mu radno pravni status, rasporedi ga na poslove koje je radio, ili druge odgovarajuće poslove, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da je apelant bio zaposlenik tuženog na poslovima medicinskog tehničara u Odjeljenju za ambulantni tretman (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), te da mu je Odlukom o otkazu ugovora o radu od 4. decembra 2015. godine prestao radni odnos zaključen na neodređeno vrijeme bez otkaznog roka, zbog teže povrede radne obaveze zaključno sa 4. decembrom 2015. godine. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja Općinski sud je primjenom odredba člana 97. i

104. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te člana 84, 89. i 94. Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te preporuke Disciplinske komisije od 1. decembra 2015. godine, utvrdio da je apelantu otkazan ugovor o radu bez otkaznog roka zbog teže povrede radne obaveze. Naime, Općinski sud je uvidom u Odluku o otkazu utvrdio da je 30. septembra 2015. godine šef Odjeljenja Dr H.A. dobio usmeni prigovor pacijenta na apelantov rad, nakon čega je podnio direktoru zahtjev da se provjere navodi pacijenta u kojem se tereti za nesavjestan rad. Tokom postupka je utvrđeno da je u zahtjevu od 30. novembra 2015. godine šef Odjeljenja tražio da se pregledaju snimci video nadzora od strane neposrednih rukovodilaca, glavne sestre S.H. i glavnog tehničara N.B, i daju izjave na naprijed navedene okolnosti, kojom prilikom je ustanovljeno da je apelant sipao čistu vodu u flašu metadona koja je već bila za trećinu ispražnjena. Nadalje, Općinski sud uvidom u Odluku o otkazu utvrdio da su, postupajući po zahtjevu šefa Odjeljenja, glavna sestra S.H. i glavni tehničar N.B. u svojoj izjavi od 30. novembra 2015. godine potvrdili da su pregledom snimka video kamere utvrdili da je apelant lijek metadon koji se koristi kao terapijsko sredstvo razblaživao sa vodom. Također, Općinski sud je uvidom u izjavu apelanta od 30. novembra 2015. godine [koju je sačinio na taj način što je zamolio šefa Odjeljenja Dr H.A. da mu pomogne pošto je on bio zbunjen i nije znao šta da napiše, nakon čega mu je šef Odjeljenja izdiktirao šta da napiše], utvrdio da je izjava napisana rukom i potpisana od strane apelanta u kojoj je izjavio, između ostalog, da je lijek razblaživao vodom sa namjerom da namiri manjak u količini metadona. Općinski sud je naveo da je Disciplinska komisija utvrdila da je apelant neovlašteno razblažavao koncentrovani lijek metadona prije pojedinačnog doziranja čime je neovlašteno smanjivao koncentraciju lijeka te direktno ugrozio adekvatno provođenje tretmana, da je na taj način počinio težu povredu radne obaveze nesavjesnog i nemarnog izvršenja radne obaveze sa reperkusijama na cijelu zdravstvenu ustanovu, te je shodno tome sačinila preporuku u kojoj je predložila direktoru da prema apelantu provede mjere predviđene ZOR-om i Pravilnikom. Općinski sud je također naveo da je apelantu u skladu sa članom 101. ZOR-a data mogućnost da se izjasni o elementima kojima mu se stavljaju na teret, te da prema članu 89. Pravilnika, nemarno i nesavjesno izvršavanje radne obaveze predstavlja težu povredu radne obaveze.

4. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelant tvrdi da Odluka o otkazu nije obrazložena, Općinski sud je imao u vidu odredbu čl. 97. i 104. ZOR-a, koje je citirao, naglasivši da je Odluka o otkazu obrazložena, te su u tom smislu neosnovani apelantovi navodi što je potkrepljeno relevantnim činjenicama, posebno ako se ima u vidu sadržina navedene odluke, koju je sud cijenio pojedinačno, kao i zajedno sa ostalim dokazima. Pored toga, Općinski sud je ocijenio da je Odluka o otkazu donesena u prekluzivnom roku iz člana 100. ZOR-a, pojasnivši da je kao dan saznanja cijenio 27. novembar 2015. godine kada je, nakon prijave jednog pacijenta da je redovno kupovao metadon od apelanta, izdata naredba za pregled video zapisa sigurnosne kamere broj 4. Općinski sud je odbio kao neosnovane i apelantove tužbene tvrdnje da mu je u disciplinskom postupku povrijeđeno pravo na odbranu time što mu nisu dati na uvid snimci video nadzora. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se apelant, u svom izvještaju od 30. novembra 2015. godine, tako i u zapisniku iz provedenog disciplinskog postupka od 1. decembra 2015. godine, nakon što je upoznat sa činjenicama koje mu se stavljaju na teret, branio izjavom da je lijek razblaživao sa namjerom da namiri manjak u količini lijeka, kao i na zapisniku gdje je naveo da su prije bile volonterke na dijeljenju metadona, te je na taj način napravljen manjak, pa je zbog toga sipao vodu.

5. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 131696 17 Rsž od 23. oktobra 2017. godine, apelantova žalba je uvažena i preinačena presuda Općinskog suda od 25. maja 2017. godine, tako što je utvrđeno da su Odluka o otkazu od 4. decembra 2015. godine, kojom je apelantu otkazan Ugovor o radu od 31. januara 2013. godine, kao i Odluka od 12. januara 2016. godine kojom je odbijen apelantov prigovor protiv Odluke o otkazu, nezakonite, pa su navedene odluke poništene i tuženi obavezan da apelanta vrati na radi, odnosno uspostavi mu radnopravni status i rasporedi ga na poslove koje je radio ili druge odgovarajuće poslove i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio činjenice koje su odlučne za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da na takvo utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe člana 97. stav 1. u vezi sa odredbama čl. 100, 101. i

104. ZOR-a. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je, upravo kod činjenice da je ugovor o radu otkazan u skladu sa članom 97. ZOR-a, apelantu trebalo omogućiti pravo na odbranu u smislu člana

101. ZOR-a. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da tuženi kao poslodavac nije u toku prvostepenog postupka konkretizovao šta predstavlja povredu radne dužnosti apelanta, kada je ta povreda učinjena, na koji način, iz čega slijedi da apelantova izjava od 30. novembra 2015. godine (koju tokom disciplinskog postupka tuženi smatra priznanjem apelanta, na što upućuje i u odgovoru na žalbu), te sve dovodeći sa nespornim stanjem spisa da je navedena izjava izdiktirana apelantu od strane šef Odjeljenja Dr H.A, a što ni sam ne spori, nije i ne može predstavljati priznanje apelanta, a niti da je time tuženi ispunio svoju obavezu da apelantu omogući pravo na odgovor iz člana 101. ZOR-a, što Odluku o otkazu ugovora o radu čini nezakonitom.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 131696 17 Rev od 11. juna 2019. godine revizija tuženog je usvojena, drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.684,80 KM.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da nije tačno da tuženi nije dokazao koje postupanje apelanta predstavlja težu povredu radne obaveze i kada je ista izvršena, jer tako ne proizilazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, prema kojem je tuženi, nakon usmenog prigovora pacijenta od 30. septembra 2015. godine, pregledom snimaka video nadzora utvrdio da je apelant, prije pojedinačnog doziranja lijeka „metadon“, koji se koristi kao terapijsko sredstvo, isti neovlašteno razblaživao sa vodom, čime je direktno ugrozio adekvatno provođenje tretmana. Vrhovni sud je istaknuo da je tuženi u reviziji pravilno ukazao da je drugostepeni sud presudu donio na osnovu pogrešnog tumačenja odredbe člana 101. ZOR-a. Naime, pravo radnika na odbranu podrazumijeva mogućnost njegovog izjašnjavanja o elementima koje mu se stavljaju na teret. Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica nižestepenih sudova u konkretnom slučaju proizilazi da je apelant od strane tuženog bio upoznat sa činjenicom da je kamera video nadzora zabilježila njegovo postupanje prilikom izdavanja lijeka „metadon“ koji se daje pacijentima koji su na terapiji od odvikavanja od heroina. Vrhovni sud je pojasnio da su ti pacijenti specifična populacija sa kojom je potrebno postupati posebno pažljivo, a i sam postupak davanja propisane terapije također zahtijeva pažljivo postupanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelant u konkretnom slučaju bio upoznat da je njegovo ponašanje zabilježeno video kamerom, i data mu je mogućnost da se o tome izjasni, da on u svom izjašnjenju nije osporio razblaživanje lijeka vodom, nego je, naprotiv, svoj postupak pravdao postojanjem manjka lijeka, koji je na taj način želio namiriti. Vrhovni sud je ocijenio da se apelant na navedeni način izjasnio o činjenicama koje su bile razlog tuženom za donošenje pobijene odluke o otkazu ugovora o radu, ali tuženi njegovo opravdanje nije prihvatio, pa je njegovo postupanje ocijenio kao nesavjestan rad, odnosno težu povredu radne obaveze.

9. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da okolnost da tuženi nije dostavio apelantu traženi snimak video nadzora ne predstavlja uskraćivanje prava na odbranu, ako mu je data mogućnost da se izjašnjava o činjenicama koje su na taj način utvrđene, a o čemu je on od strane poslodavca bio upoznat. Vrhovni sud je pojasnio da pravo na odbranu, u smislu odredbe člana 101. ZOR-a, podrazumijeva pravo radnika da se izjašnjava o činjenicama, a ne obavezu poslodavca da mu dostavlja pribavljene dokaze o njegovom ponašanju. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju apelantu od strane tuženog data mogućnost da se u postupku u kojem su utvrđene činjenice od značaja za odluku o otkazu, o tim činjenicama izjasni, te kako apelantovo priznanje tih činjenica u konkretnom postupku nije dovedeno u pitanje, nego je, naprotiv, potvrđeno izvedenim dokazima, pogrešan je pravni zaključak drugostepenog suda da razlozi za otkaz nisu bili opravdani. Na opravdanost donesene odluke je od uticaja i činjenica da je zbog prirode posla koji je apelant obavljao, i ozbiljnosti učinjene povrede pravila službe, zbog postupanja apelanta moglo doći do štete po život i zdravlje pacijenata koji koriste usluge tuženog.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava obrazlaže tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava. U suštini, apelantovi prigovori se odnose na kršenje procedure u disciplinskom postupku koji je vođen protiv njega zbog teže povrede radne dužnosti. S tim u vezi, ističe da nije jasno zašto mu disciplinska komisija nije omogućila uvid u video snimak nadzorne kamere, na koji način mu je prekršeno pravo na odbranu. Nadalje, smatra da je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje na osnovu dokaza koji nikako nije pravno valjan, nego je, naprotiv, utvrdio činjenično stanje na osnovu posrednih dokaza i to iskaza svjedoka, koji su pregledali sporni video snimak. Apelant također ističe da je Vrhovni sud u osporenoj presudi na nedopustiv način tumačio odredbu člana 101. ZOR-a.

11. Slijedom navedenog apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio tuženom da ga vrati na poslove Medicinskog tehničara u Odjeljenju za stacionarni tretman – Detox, do donošenja odluke o apelaciji, kao i da odloži izvršenje troškova parničnog postupka dosuđenih Presudom Vrhovnog suda od 11. juna 2019. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

14. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. Usto, Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke (u dijelu kojim je apelantu naloženo da tuženom naknadi troškove parničnog postupka) mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na nepravilnostima koje su se desile u parničnom postupku u pogledu, kako apelant tvrdi, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primijene materijalnog prava, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelanta u parničnom postupku. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na ranije izneseni stav da razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda

19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3578/19 (H.A.) | Sudska praksa | Aktio