Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3835/17 (D. P.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Nadležan sud
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3835/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3835/17, rješavajući apelaciju Dake Pikule, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dake Pikule podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017025 17 Kž 13 od 8. juna 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 017025 16 K od 26. decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dako Pikula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, koji se nalazi na izdržavanju kazne u Kazneno-popravnom zavodu Foča, podnio je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017025 17 Kž 13 od 8. juna 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017025 16 K od 26. decembra 2016. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. avgusta 2019. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 3835/17.

2. Apelantov branilac Milorad Ivošević, advokat iz Banje Luke, u svojstvu apelantovog punomoćnika podnio je 11. septembra 2017. godine apelaciju protiv istih presuda Vrhovnog suda i Okružnog suda. Ova apelacija, registrovana pod brojem AP 3852/17, dopunjena je 24. novembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP 3835/17 i AP 3852/17 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3835/17.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Okružnog tužilaštva Banja Luka – Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 22. i 25. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Učesnici u postupku, osim Specijalnog tužilaštva, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 11. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Optužnicom Specijalnog tužilaštva od 16. decembra 2015. godine, koja je potvrđena 18. decembra iste godine, apelant je optužen da je kao podstrekač, zajedno s Miljanom Ratkovićem, učestvovao u izvršenju krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka 2 u vezi sa članom 24 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Istom optužnicom Radovan Andrić je optužen za pomaganje u izvršenju navedenog krivičnog djela.

8. Na pretresu od 18. oktobra 2016. godine prethodna optužnica je djelimično izmijenjena tako što su apelant i Miljan Ratković optuženi da su kao saizvršioci počinili krivično djelo teškog ubistva iz člana 149 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 2 KZRS, a Radovan Andrić za pomaganje u izvršenju navedenog krivičnog djela.

9. Okružni sud je nakon održanog usmenog i javnog pretresa donio Presudu broj 11 0 K 017025 16 K od 26. decembra 2016. godine kojom su apelant i Miljan Ratković proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude organizovano drugog lišili života i počinili krivično djelo teškog ubistva iz člana 149 stav 2 KZRS, za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a Miljan Ratković na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Trećeoptuženi Radovan Andrić (u daljnjem tekstu: trećeoptuženi) oslobođen je optužbe da je s umišljajem pomogao apelantu i Miljanu Ratkoviću da drugog organizovano liše života.

10. Okružni sud je na glavnom pretresu proveo dokaze optužbe, dokaze odbrane (apelanta i ostalih optuženih), dodatne dokaze Specijalnog tužilaštva i dodatne dokaze koje su predložila sva tri optužena, koji su pobrojani na str. od 7 do 14 obrazloženja presude. Prije analize i ocjene izvedenih dokaza Okružni sud je obrazložio zbog čega smatra neosnovanim prigovore odbrane u pogledu nenadležnosti suda, izmjene optužnice i nepristrasnosti suda. U tom pravcu je istaknuto da se nadležnost Okružnog suda zasniva na odredbi člana 28 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala koji je važio u vrijeme kada je optužnica podnesena sudu jer je krivično djelo teškog ubistva od posebnog interesa za Republiku Srpsku i spada u nadležnost Specijalnog tužilaštva i Okružnog suda. Prigovori da sud nije mogao na glavnom pretresu prihvatiti izmijenjenu optužnicu su takođe ocijenjeni neosnovanim primjenom odredbe člana 290 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) prema kojoj tužilac do kraja glavnog pretresa može izmijeniti optužnicu nezavisno od toga da li su se na glavnom pretresu pojavili novi dokazi. Činjenica da su sudije Mihajlo Brelak i Emira Puškar, članovi pretresnog vijeća, učestvovali u donošenju rješenja o produženju pritvora apelantu i ostalim optuženim, prema ocjeni pretresnog vijeća, sama po sebi, ne izaziva sumnju u njihovu pristrasnost i ne može predstavljati razlog za izuzeće jer su u pitanju dvije različite faze krivičnog postupka i različit nivo dokazanosti činjenica, pa je i ovaj prigovor ocijenjen neosnovanim. Takođe je u pravcu neosnovanosti prigovora odbrane da je apelant zbog bolesti procesno nesposoban da učestvuje u krivičnom postupku sprovedeno medicinsko vještačenje, iz čijeg nalaza i mišljenja je proizašao zaključak da je apelant sposoban da prati sudski postupak i u njemu učestvuje, pa je nakon što su otklonjene nejasnoće u vezi s apelantovim zdravstvenim stanjem i njegovom procesnom sposobnošću i ovaj prigovor odbijen kao neosnovan.

11. Svi izvedeni dokazi su, kako je obrazloženo u presudi, ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, nakon čega je izveden zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta i Miljana Ratkovića za krivično djelo teškog ubistva, dok je trećeoptuženi oslobođen optužbe da je pomogao u izvršenju krivičnog djela. U tom pravcu su prije svega istaknuti nesporni dokazi na osnovu kojih je utvrđeno da je oštećeni Marko Đerić (u daljnjem tekstu: oštećeni) smrtno stradao 24. maja 2015. godine oko 3:25 časova od povreda koje je zadobio iz vatrenog oružja (službena zabilješka PS Trebinje, zapisnik o uviđaju, foto-dokumentacija lica mjesta, obdukcija oštećenog). U nastavku obrazloženja presude je naveden sadržaj dokaza na osnovu kojih je utvrđeno na koji način je kod oštećenog nastupila smrtna posljedica, između ostalog uviđajem na licu mjesta, obdukcijom oštećenog, DNK analizom uzroka smrti oštećenog, analizom spornih uzoraka pronađenih na licu mjesta, analizom čaura pronađenih na licu mjesta, balističkog vještačenja, te saslušanjem velikog broja svjedoka optužbe i odbrane. Zatim su na str. od 19 do 21 obrazloženja presude navedeni brojevi i datumi naredbi Okružnog suda iz faze istrage koje su izdate u periodu od 24. maja do 2. avgusta 2015. godine, koje se, između ostalog, odnose i na pretres stana – kuće koje je koristio apelant, kao i službenih prostorija koje je koristio (kancelarija Administrativne službe Grada Trebinje), pri čemu je, kako proizlazi iz zapisnika, pretresu stana prisustvovala apelantova supruga, a pretresu službenih prostorija rukovodilac ustanove, koji su zapisnike o pretresu potpisali bez primjedbi. U tom pravcu je, odlučujući o apelantovom i prigovoru ostalih optuženih, zaključeno da su svi navedeni pretresi (osim pretresa vozila koji se ne odnosi na apelanta već na trećeoptuženog) izvršeni na zakonit način, da su o pretresima sačinjeni zapisnici, izdate potvrde o privremenom oduzimanju i u potvrdama taksativno nabrojani predmeti koji se oduzimaju. Navedeni predmeti su zatim pojedinačno predati u depozit suda na čuvanje, uz potpise lica od kojih su privremeno oduzeti, pa stoga nije bilo potrebe da budu otvarani i pregledani od strane tužioca, kako smatra apelantova odbrana, u smislu člana 135 ZKP-a. Obrazlažući dalje, prihvatajući pri tome prigovor odbrane Miljana Ratkovića o nezakonitosti pojedinih dokaza koji se djelimično odnose i na apelanta, Okružni sud je na str. 24 i 25 presude naveo mobilne telefone s njihovim bližim karakteristikama (marka, boja, broj), SIM kartice i USB stikove koji prije upućivanja na vještačenje nisu pretreseni u smislu člana 115 st. 2 i 3 ZKP-a, zbog čega predstavljaju nezakonit dokaz u smislu člana 10 stav 2 ZKP-a. U tom pravcu su pobrojani svi dokazi koji su proizašli iz nezakonitog vještačenja u vezi s navedenim mobilnim telefonima i pokretnim stvarima koje su bile predmet vještačenja, te su na strani 25 obrazloženja presude pobrojani svi dokazi koji su ocijenjeni nezakonitim i na kojima presuda nije zasnovana.

12. Što se tiče predmeta i tragova koji su izuzeti prilikom uviđaja na licu mjesta i prilikom pretresa kuća i drugih prostorija koje su koristili apelant i ostali optuženi (odjevni predmeti), kao i predmeta koji su izuzeti prilikom obdukcije oštećenog, Okružni sud je istakao da su dostavljeni na odgovarajuća vještačenja koja su izvršena u MUPRS, te da su nalazi i mišljenja izvršenih vještačenja ocijenjeni u vezi sa svim izvedenim dokazima, između ostalog, s iskazima velikog broja svjedoka optužbe i odbrane.

13. Na str. od 32 do 56 obrazloženja presude je naveden sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, pri čemu su za neke od saslušanih svjedoka pročitani i iskazi o njihovom saslušanju dati u fazi istrage. S obzirom na to da je apelantova i odbrana ostalih optuženih tokom glavnog pretresa osporila kredibilitet svjedoka Rajka Bovana koji je na glavnom pretresu svjedočio kao svjedok pod imunitetom (odluka o imunitetu koji mu je dao tužilac 5. avgusta 2015. godine) i koji je i sam bio učesnik u izvršenju krivičnog djela, pri čemu je predloženo i medicinsko vještačenje na okolnost psihičkog stanja svjedoka u pravcu njegove uračunljivosti i mogućnosti da svjedoči, Okružni sud je prihvatio prijedlog i odredio da se obavi medicinsko vještačenje navedenog svjedoka i psihijatrijski intervju. Vještak je na glavnom pretresu, nakon obavljenog vještačenja, dao nalaz i mišljenje da je navedeni svjedok procesno sposoban da učestvuje u postupku i da može svjedočiti. Na str. od 37 do 40 presude je naveden sadržaj iskaza svjedoka Rajka Bovana (u daljnjem tekstu: svjedok pod imunitetom), te je ocijenjeno da je njegov iskaz jasan i u potpunosti saglasan iskazima drugih saslušanih svjedoka koje je sud prihvatio u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica i izvedenim materijalnim dokazima. Pri tome je takođe napomenuto da je svjedok pod imunitetom mijenjao iskaze u prethodnom postupku i da je to na glavnom pretresu priznao i potvrdio da je prethodno lažno svjedočio u namjeri da pomogne apelantu i Miljanu Ratkoviću, kao i da prikrije svoje učešće u izvršenju djela. Nakon poligrafa, kako je objasnio svjedok pod imunitetom, otišao je u CJB Trebinje, a nakon toga u Specijalno tužilaštvo i dao istinit iskaz.

14. Osim toga, na glavnom pretresu je pregledan video-nadzor sa benzinske pumpe „Hercegovina oil plus“ jer je odbrana, negirajući apelantovu krivicu, isticala da se apelant u inkriminisano vrijeme nalazio na benzinskoj pumpi i da stoga nije mogao počiniti krivično djelo za koje je optužen. S obzirom na to da video-nadzor na navedenoj pumpi funkcioniše 24 sata i da je u sistemu memorisano vrijeme koje se ne može pomjeriti (ni naknadno), odbijeni su navodi apelantove odbrane da je vrijeme u video-nadzoru pomjereno, odnosno da nije tačno. Nakon analize predmetnog video-zapisa, Okružni sud je utvrdio odlučne činjenice koje se tiču vremena apelantovog dolaska i odlaska s pumpe, te ostvarenih kontakata u tom periodu s licima koja su u postupku saslušana u svojstvu svjedoka, što je detaljno navedeno na strani 57 presude. Na osnovu listinga za relevantne brojeve mobilnih telefona koje je koristio apelant, ostali optuženi i pojedini svjedoci, utvrđeno je vrijeme komunikacija između apelanta i drugih lica u inkriminisano vrijeme. U vezi s ovim dokazom je napomenuto da je listing pribavljen na osnovu naredbe Okružnog suda od 31. avgusta 2015. godine, da je uvršten u dokazni materijal na glavnom pretresu, te stoga nije obuhvaćen u dokazni materijal koji je bio predmet nezakonitog vještačenja (o čemu je podrobno obrazloženje navedeno na strani 25 presude) iz faze istrage.

15. Na prijedlog odbrane su u svojstvu svjedoka saslušani apelant i Miljan Ratković. Sadržaj apelantovog iskaza je interpretiran na str. 65 i 66 obrazloženja presude, a sadržaj iskaza Miljana Ratkovića na str. od 62 do 64 obrazloženja, nakon čega je Okružni sud zaključio da su međusobno kontradiktorni i da su u suprotnosti s iskazima svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, te s materijalnim dokazima koje je izvelo Tužilaštvo. Stoga je zaključeno da su njihovi iskazi iskonstruisani i usmjereni na izbjegavanje krivične odgovornosti. U pogledu apelantovog iskaza, Okružni sud je ocijenio da je u odlučnim činjenicama suprotan iskazu optuženog Miljana Ratkovića i iskazima svjedoka čija su imena navedena u obrazloženju, kao i iskazu koji je dao u prethodnom postupku. U tom pravcu su na str. od 68 do 75 obrazloženja presude navedeni iskazi svjedoka koji su i prethodno ispitani u fazi istrage, uz predočavanje relevantnih zapisnika prilikom njihovog prethodnog saslušanja, nakon čega su navedeni iskazi dovedeni u vezu s iskazima s glavnog pretresa, iskazima apelanta i Miljana Ratkovića i u vezu s materijalnim dokazima u spisu. Na okolnost postojanja sukoba između apelanta i njegove supruge s jedne strane i oštećenog s druge strane saslušan je, između ostalih, i svjedok Stefan Knežević, brat apelantove supruge. Sadržaj njegovog iskaza sa glavnog pretresa naveden je na str. od 42 do 44 obrazloženja presude, pri čemu je (prilikom direktnog ispitivanja) korišćen i dokazni materijal iz istrage, konkretno zapisnik o saslušanju u istrazi od 25. maja 2015. godine s obzirom na to da se iskaz navedenog svjedoka iz prethodnog postupka razlikuje od iskaza s glavnog pretresa koji je, prema ocjeni Okružnog suda, iskonstruisan i usmjeren na dovođenje optuženih u povoljniji krivično-pravni položaj. Osim toga, nije prihvaćena tvrdnja navedenog svjedoka, koju je isticala i apelantova odbrana, da je iskaz u prethodnom postupku dao pod prisilom i prijetnjom jer iz zapisnika o njegovom saslušanju proizlazi da ga je pročitao, da tom prilikom nije imao primjedbi i da ga je potpisao. Za tvrdnje da je bio pod fizičkim i psihičkim pritiskom svjedok nije dostavio niti jedan dokaz, pa ih sud nije mogao ni prihvatiti kao istinite. Apelantova odbrana je takođe izvela dokaze saslušanjem svjedoka koje je predložila (12 svjedoka), te je na glavnom pretresu prikazan snimak video-nadzora iz kafe bara u kojem je oštećeni bio zaposlen na dan 24. maj 2015. godine.

16. Kritičkom ocjenom svih izvedenih dokaza i dovođenjem u međusobnu vezu, Okružni sud je zaključio da je Miljan Ratković imao sukob s oštećenim u aprilu 2015. godine, a apelant i njegova supruga sedam dana prije ubistva oštećenog; da su u tim prilikama apelant i Miljan Ratković prijetili oštećenom da će ga ubiti; da su od tada planirali kako će se osvetiti oštećenom; da su pravili plan u vezi s ubistvom oštećenog i odlučili da ubistvo izvrši Miljan Ratković u vrijeme kad bude radio noćnu smjenu (zaposlen u bolnici Trebinje), što je ujedno trebao biti i njegov alibi; da je apelant boravio na benzinskoj pumpi s video-nadzorom počev od 1:10 časova pa do jutra, što je trebao biti njegov alibi, te da su sa svjedokom koji je dobio imunitet dogovorili da prati oštećenog i javi Miljanu Ratkoviću porukom dogovorenog sadržaja kad oštećeni krene s posla. Bez obzira na negiranje apelanta i ostalih optuženih da su počinili krivično djelo, Okružni sud je analizom i ocjenom velikog broja provedenih dokaza, kako je obrazloženo, nesumnjivo utvrdio da je ubistvo oštećenog izvršeno organizovano, da se radilo o takvom ubistvu koje je izvršeno nakon određenih priprema, dogovora i planova za izvršenje, da je u pitanju nužno saizvršilaštvo apelanta i Miljana Ratkovića u kojem svaki od njih ima status izvršioca djela i pojedinačno se kažnjava kao izvršilac djela, nezavisno od toga ko je preduzeo neposrednu radnju izvršenja ubistva. U tom pravcu je naglašeno da u situaciji postojanja nužnog saizvršilaštva jednako odgovara onaj koji je stvorio plan i onaj koji ga je realizovao, dakle oštećenog neposredno lišio života (u konkretnom slučaju je to Miljan Ratković), jer je djelovanje bilo usaglašeno, sa istih pozicija, u istom smjeru, radi postizanja istog cilja – ubistva oštećenog. Obrazlažući dalje, Okružni sud je naveo da su u konkretnoj inkriminisanoj radnji učestvovali apelant, Miljan Ratković i svjedok koji je dobio imunitet, dok je Radovan Andrić oslobođen optužbe za pomaganje u izvršenju djela jer pretresno vijeće nije moglo izvesti pouzdan zaključak da je on znao za plan ubistva, niti da je preduzeo bilo koju radnju pomaganja. Iz navedenog je proistekao zaključak da je ubistvo izvršeno udjelom i doprinosom više lica, da su plan osmislili apelant i Miljan Ratković i na osnovu dogovora pronašli i saučesnika, svjedoka pod imunitetom, te su u sklopu navedenog plana dogovorili mjesto i način na koji će lišiti života oštećenog i na koji način će obezbijediti alibi – apelant pojavljivanjem na benzinskoj pumpi pod video-nadzorom, a Miljan Ratković radom u trećoj smjeni.

17. Obrazlažući dalje, Okružni sud je podsjetio da kvalifikatornu okolnost krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149 stav 2 KZRS predstavlja činjenica da je ubistvo organizovalo više lica (najmanje dva), pri čemu motiv nije bitno obilježje navedenog krivičnog djela, pa je konstatovano da je tužilac pogriješio kada je navedenu zakonsku odredbu doveo u vezu sa stavom 1 tačka 2 navedene zakonske odredbe. U tom smislu je, budući da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom djela iz optužnice, izvršena izmjena pravne kvalifikacije jer se radi o genusno istom krivičnom djelu. Kako u organizovanom ubistvu učestvuje više lica, pri čemu imaju status nužnih saizvršilaca (svaki učesnik ima status izvršioca i kažnjava se pojedinačno), Okružni sud je nakon izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio odlučnu činjenicu prema kojoj su plan za ubistvo oštećenog stvorili apelant i Miljan Ratković, da je saizvršilac u planiranom ubistvu bio i svjedok pod imunitetom koji je imao zadatak da prati oštećenog i da je neposredni izvršilac ubistva Miljan Ratković. Slijedom navedenog, pretresno vijeće Okružnog suda je zaključilo da su apelant i saizvršioci postupali upravo onako kako je opisano u izreci presude, te da su time počinili krivično djelo teškog ubistva iz člana 149 stav 2 KZRS. Zaključeno je da su postupali s direktnim umišljajem jer su bili svjesni da zajednički učestvuju u izvršenju krivičnog djela i da djeluju u okviru utvrđenog dogovora, da su bili svjesni djela koje namjeravaju izvršiti i svjesni da je ono nedopušteno. U apelantovim radnjama opisanim u izreci presude, kako je zaključio Okružni sud, stekla su se sva bitna obilježja krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149 stav 2 KZRS. Okružni sud je na strani 87 presude istakao da je izmijenio činjenične navode izmijenjene optužnice u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem, cijeneći da na taj način nije prekoračena optužba budući da je neznatno izmijenjen opis djela, ostajući u granicama onih činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva. Pri odmjeravanju kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, dakle olakšavajuće (porodičnost, neosuđivanost) i otežavajuće (bezobzirna osveta s predumišljajem) te je apelantu, imajući pri tome u vidu povod za osvetu koji je beznačajan u odnosu na nastalu posljedicu teškog ubistva, izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, cijeneći da će se na taj način postići svrha kažnjavanja.

18. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 017025 17 Kž 13 od 8. juna 2017. godine odbio kao neosnovane žalbe apelantovog branioca, oca i supruge, žalbu Miljana Ratkovića i Republičkog tužilaštva, te potvrdio presudu Okružnog suda u Banjoj Luci u odnosu na ove okrivljene. Žalba Republičkog tužilaštva je uvažena samo u odnosu na trećeoptuženog i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude, vijeće Vrhovnog suda je podsjetilo na sadržaj i odlučenje prvostepene presude, zatim na navode iz žalbi apelantove odbrane i odgovore na žalbu Tužilaštva, te je u vezi s navodima apelantovih žalbi, koje su podnijeli njegov branilac, otac i supruga, istakao da je žalbama ukazano na povrede krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s prijedlogom da se žalbe uvaže, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U tom pravcu je, nakon ispitivanja prvostepene presude u smislu odredbe člana 320 ZKP-a pojedinačno ispitan svaki žalbeni prigovor i zaključeno da oni nisu osnovani, te su u nastavku obrazloženja navedeni razlozi za takav stav.

19. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora iz žalbi apelantovog branioca, oca i supruge koje su suštinski podudarne u pogledu bitne povrede postupka, Vrhovni sud je podsjetio da je žalbama ukazano na brojne oblike povreda iz člana 311 stav 1) tač. g), e) z) i) i k), te člana 311 stav 2 ZKP-a. U vezi s tim je prije svega prigovoreno nadležnosti suda koji je donio pobijanu presudu; zatim je prigovoreno izmjeni optužnice kojom je apelantu određen novi, konkretno teži procesno-pravni položaj u odnosu na prvobitnu optužnicu (saizvršilac u odnosu na podstrekača); uskraćivanju prava na odbranu po izmijenjenoj optužnici; narušavanju principa jednakosti u postupanju; nezakonitosti pojedinih dokaza (svjedoka Stefana Kneževića koji je iznuđen i svjedoka pod imunitetom suprotno uslovima iz člana 149 ZKP-a); povredi objektivnog identiteta optužbe i time bitne povrede odredbi krivičnog postupka; nerazumljivosti izreke presude i izostanku razloga o odlučnim činjenicama; nepravilnosti ocjene dokaza i time nepravilnosti činjeničnog osnova. Vrhovni sud je zatim pojedinačno ispitao svaki od naprijed navedenih žalbenih prigovora, te je zaključio da nijedan nije osnovan.

20. U tom pravcu je, u pogledu neosnovanosti prigovora o nenadležnosti suda, podsjetio na relevantnu odredbu člana 28 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala u kojoj je propisana nadležnost Posebnog odjeljenja Okružnog suda i odredbu člana 4 stav 1 istog zakona kojom je propisana nadležnost Specijalnog tužilaštva.

21. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji da je činjeničnim izmjenama unesenim u izreku pobijane presude u odnosu na izmijenjenu optužnicu povrijeđen objektivni identitet optužbe i da je time učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka i) ZKP-a, Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnim okolnostima nije povrijeđen princip koji zahtijeva identitet između optužbe i presude iz člana 294 stav 1 ZKP-a. U tom kontekstu je navedeno da, i pored toga što ne postoji činjenična podudarnost opisa djela datog u optužnici Specijalnog tužilaštva od 16. decembra 2015. godine, koja je izmijenjena 18. oktobra 2016. godine, i onog koji je sadržan u izreci pobijane presude, u činjeničnom opisu djela u izmijenjenoj optužnici sadržan je opis zajedničke djelatnosti apelanta i Miljana Ratkovića kao rezultata njihovog zajedničkog i prethodnog dogovora u vremenskom periodu od 17. do 24. maja 2015. godine i plana da liše života oštećenog. Pri tome je opisan motiv, mjesto i način izvršenja djela u ostvarenju tog zajedničkog cilja tako da činjenične izmjene u izreci pobijane presude koje se odnose na isti događaj i kreću se u okviru genusno istog djela kojima se precizira zajednički dogovor apelanta i Miljana Ratkovića koje je zasnovano na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu nisu dovele do povrede objektivnog identiteta optužbe i time bitne povrede postupka.

22. U pogledu neosnovanosti navoda o povredi prava na odbranu u vezi s izmjenom optužnice iz člana 311 stav 1 tačka (g) ZKP-a i definisanju apelantovog saučesništva u izvršenju djela (od podstrekavanja na izvršenje djela do saizvršilaštva u organizovanom ubistvu), zajedno s Miljanom Ratkovićem i Radovanom Andrićem kao pomagačem (u izmijenjenoj optužnici), od odlučnog značaja je to, kako je navedeno, da je po zahtjevu odbrane (kako proizlazi iz zapisnika glavnog pretresa od 14. novembra 2016. godine), odgođen glavni pretres za 25. novembar 2016. godine i na taj način odbrani omogućeno da se izjasni na izmijenjenu optužnicu i po potrebi i sopstvenoj procjeni predloži izvođenje dokaza, s vremenom koje su branioci odredili i usaglasili kao dovoljnim za pripremu odbrane.

23. U pogledu neosnovanosti prigovora kojima je ukazano na nezakonitost dokaza, član 311 stav 1 tačka (z) ZKP-a, Vrhovni sud je podsjetio da je u skladu s odredbom člana 149 stav 3 ZKP-a specijalni tužilac dao imunitet svjedoku Rajku Bovanu, pri čemu je jasno definisano da se imunitet daje u krivičnom predmetu koji se vodi protiv apelanta i drugih zbog krivičnog djela opisanog u izreci presude, pa su bez osnova prigovori i tvrdnje da je nerazumljivo zašto je navedeni svjedok dobio imunitet, kao i prigovori koji se tiču ovlašćenja specijalnog tužioca pri davanju imuniteta. U tom smislu je ocijenjen i zapisnik o saslušanju navedenog svjedoka iz kojeg, kako je napomenuo Vrhovni sud, proizlazi da je svjedok upozoren u skladu s odgovarajućim procesnim odredbama koje se odnose na saslušanje svjedoka, pa i odredbom člana 149 ZKP-a, zbog čega su bez osnova žalbeni prigovori da je iskaz pribavljen bez upozorenja. Takođe je, s aspekta prava na odbranu, Vrhovni sud podsjetio na diskreciono pravo suda da odluči o dokaznim prijedlozima (uz obavezu propisanu u članu 304 stav 7 ZKP-a) u vezi s prihvaćanjem prijedloga odbrane da se izvrši psihijatrijsko vještačenje svjedoka koji je dobio imunitet. Činjenica da je vještačenje povjereno vještaku kojeg je odredio sud, a ne vještaku kojeg je predlagala odbrana, ne predstavlja povredu prava na odbranu, niti je argumentima istaknutim u pravcu da je vještak kojeg je predlagala odbrana iskusniji i stručniji načinjena bitna povreda postupka (član 311 stav 1 tačka (g) ZKP-a). Osim toga, Vrhovni sud je u ovom kontekstu ukazao na razloge prvostepene presude za odbijanje dokaznog prijedloga da se kao dokaz prihvati „kritički osvrt“ vještaka kojeg je predlagala odbrana na dati nalaz i mišljenje vještaka kojeg je odredio sud povodom psihijatrijskog vještačenja svjedoka pod imunitetom, te je zaključeno da u tom segmentu takođe nema osnova za tvrdnju da je povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno da je time učinjena bitna povreda postupka. Vrhovni sud je podsjetio da je u skladu s ovlašćenjima odredbe člana 278 stav 2 ZKP-a prvostepeni sud, na osnovu odredbe člana 304 stav 7 ZKP-a, u pobijanoj presudi dao obrazloženje za odbijanje dokaznih prijedloga odbrane, te razloge kojima se rukovodio, kao i u pogledu prihvatanja dokaznih prijedloga odbrane i dodatnih dokaza, njihove analize i ocjene pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te u vezi sa svim drugim izvedenim dokazima u smislu člana 295 stav 2 ZKP-a. Neosnovani su, prema ocjeni Vrhovnog suda, i navodi žalbi da je iskaz svjedoka Stefana Kneževića dat u istrazi iznuđen i time nezakonito pribavljen. U tom pravcu, Vrhovni sud je ukazao na razloge prvostepene presude date na strani 42 u kojima je vrlo detaljno navedeno da iskaz navedenog svjedoka dat u istrazi nije iznuđen (svjedok upozoren u smislu svih relevantnih odredbi ZKP-a na svoja prava povodom davanja iskaza), pri čemu je isti svjedok tek na glavnom pretresu ukazao na prethodnu prinudu za koju nije ponudio niti jedan dokaz pa je, prema ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud pravilno odlučio kada je prihvatio iskaz navedenog svjedoka iz istrage.

24. U pogledu neosnovanosti prigovora iz žalbe da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna datim razlozima i da u dijelu određenih odlučnih činjenica ne sadrži razloge (član 311 stav 1 tačka (k) ZKP-a, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj izreke koji je, suprotno žalbenim tvrdnjama, jasan i sadrži sve bitne elemente bića krivičnog djela teškog ubistva za koje su apelant i Miljan Ratković proglašeni krivim. U tom pravcu, Vrhovni sud je podsjetio da je u činjeničnom opisu djela sadržan opis zajedničkog dogovora i plana apelanta i Miljana Ratkovića da oštećenog liše života, opis radnji Miljana Ratkovića kao neposrednog izvršioca djela, kao i rezultata njihovog zajedničkog dogovora i plana, dakle lišenja života oštećenog. Takav opis radnji izvršenja je, prema ocjeni Vrhovnog suda, u svemu usaglašen s razlozima datim u obrazloženju presude, uz odlučne činjenice na kojima je zasnovan zaključak o njihovoj krivici za djelo za koje su pobijanom presudom proglašeni krivim. U tom smislu su dati i razlozi za ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza apelanta i Miljana Ratkovića međusobno i u povezanosti s iskazima ostalih saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima, zbog čega su neosnovanim ocijenjene žalbene tvrdnje kojima se ukazuje da su u jednom dijelu izostale odlučne činjenice i da je na taj način počinjena bitna povreda postupka. Pravilnost i valjanost tako datih razloga Vrhovni sud je ispitao i u vezi sa žalbenim prigovorima kojima je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U tom smislu su na str. 11 i 12 presude interpretirani iskazi apelanta i Miljana Ratkovića, te su ponovljeni razlozi iz prvostepene presude u pogledu njihove međusobne protivrječnosti i iskonstruisanosti s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Takođe su ponovljeni razlozi iz prvostepene presude za ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza nekih od saslušanih svjedoka koji su dati u istrazi i na glavnom pretresu (iskazi 17 svjedoka i optuženih u svojstvu svjedoka), te povezanosti s iskazima svih ostalih saslušanih svjedoka. Vrhovni sud je u tom smislu zaključio da je prvostepeni sud u pogledu ocjene dokaza postupio sistematično, sveobuhvatno i da je dao kritičku ocjenu tako što je iznio sadržaj saslušanih svjedoka u istrazi i na glavnom pretresu s obrazloženjem u kojem dijelu odlučnih činjenica su ti iskazi saglasni ili protivrječni, pa je pravilnost takve ocjene, a time i valjanost razloga datih u pobijanoj presudi (kako u ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih iskaza u smislu odredbe člana 304 stav 7 ZKP-a tako i ocjeni u smislu člana 295 stav 2 ZKP-a) ne može osporiti žalbenim prigovorima. Vrhovni sud je posebno naglasio da je obrazloženje prvostepene presude zasnovano na izvedenim dokazima kako u pogledu odlučne činjenice koja se tiče sukoba između apelanta i njegove supruge s jedne strane i oštećenog s druge strane u kafe baru u kojem je oštećeni bio zaposlen („Merlot“) i radnji koje su uslijedile nakon tog događaja, konkretno apelantovog plana za osvetu zbog tog događaja, tako i odlučne činjenice koja se tiče apelantovog boravka na benzinskoj pumpi pod video-nadzorom u inkriminisano vrijeme, kontakata s određenim licima u tom periodu koji su saslušani u svojstvu svjedoka na okolnost apelantovog ponašanja u tom periodu, te u vezi s tim zaključka o nepostojanju alibija. U tom kontekstu je ukazano na iskaze svjedoka Spasoja Živanića u pogledu apelantove izjave „da ne može da ide sa pumpe, da mora biti tu“, svjedoka Nemanje Burlice i Zorana Grede u pogledu lica koja su učestvovala u sukobu u kafe baru 17. maja 2015. godine i teme razgovora između apelanta i Miljana Ratkovića nakon izvršenja djela i nakon sahrane oštećenog koja se može okarakterisati kao „crni humor“. U tom pravcu je Vrhovni sud, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, ukazujući na sadržaj izjava naprijed navedenih svjedoka, podsjetio da je Okružni sud iskaze ovih svjedoka cijenio s aspekta njihovog sadržaja, njihovog obrazloženja za izmjene tih iskaza na glavnom pretresu, te u povezanosti s drugim dokazima, prvenstveno s iskazima drugih saslušanih svjedoka i iskazima apelanta i Miljana Ratkovića u svojstvu svjedoka.

25. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovane su žalbene tvrdnje prema kojima je prvostepena presuda zasnovana na iskazu jednog svjedoka čiji kredibilitet odbrana dovodi u pitanje, svjedoka koji je dobio imunitet, s obzirom na to da je prvostepeni sud zajednički dogovor i plan za izvršenje, na način kako je opisano u izreci presude, između apelanta i Miljana Ratkovića, utvrdio na osnovu iskaza brojnih saslušanih svjedoka, brojnih materijalnih dokaza pronađenih na licu mjesta tokom uviđaja i pribavljenih kasnije tokom postupka. Ocjenom dokaza prvostepeni sud je pravilno utvrdio i dao valjane razloge u presudi da je ubistvo oštećenog organizovano i da se radi o ubistvu koje je izvršeno u skladu s prethodnim dogovorom apelanta i Miljana Ratkovića i planom izvršenja djela koji su oni zajednički stvorili, u koji je bio uključen i svjedok koji je dobio imunitet s ulogom da Miljanu Ratkoviću javi (pošalje poruku dogovorenog sadržaja) kada oštećeni kritične večeri krene kući iz objekta u kojem je radio na obezbjeđenju, pri čemu je Miljan Ratković neposredni izvršilac djela, koji je hicima iz automatske puške lišio oštećenog života. Vrhovni sud je odbio izvođenje novog dokaza koji je apelantov branilac predložio u žalbi, i to službene zabilješke CJB Trebinje od 28. maja 2015. godine u pogledu tačnog vremena dolaska svjedoka pod imunitetom na benzinsku pumpu u inkriminisanom periodu jer se, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne radi o odlučnoj činjenici, niti bi se na osnovu tog dokaza utvrdilo drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u prvostepenoj presudi na osnovu svih izvedenih dokaza na glavnom pretresu.

26. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud je zaključio da je pobijana presuda u odnosu na radnje iz tačke 1 izreke presude zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i da je pravilno primijenjen KZ kada su radnje apelanta i Miljana Ratkovića kvalifikovane kao krivično djelo teškog ubistva iz člana 149 stav 2 KZ-a.

27. Vrhovni sud je u konačnici prvostepenu presudu ispitao i u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, te je u vezi s tim zaključio da je dato obrazloženje prvostepene presude valjano i jasno, da su u dovoljnoj mjeri cijenjene kako olakšavajuće tako i otežavajuće okolnosti i u vezi s tim navedeni razlozi, te da je u odnosu na apelanta za krivično djelo teškog ubistva iz člana 149 stav 2 KZRS pravilno odmjerena kazna zatvora u trajanju od 15 godina s aspekta individualizacije i opšte svrhe kažnjavanja iz člana 28 KZ-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući kršenje ovog prava, apelant ukazuje da su obje presude posljedica proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljnog utvrđivanja činjenica, iz čega je proizašla i proizvoljna primjena prava. U tom kontekstu naglašava da su oba suda, prihvaćajući pouzdanim iskaz svjedoka pod imunitetom, proizvoljno postupala, a takva proizvoljnost je dovela do pogrešne sudske odluke i osude bez dokaza. Smatra da je svjedoku dat imunitet isključivo s ciljem kako bi on (apelant) bio osuđen jer je od prvobitnog podstrekača izmjenom optužbe postao saizvršilac, konkretno onaj koji je planirao djelo. O „užasu“ koji donosi institut svjedoka pod imunitetom ukazao je Vrhovnom sudu u žalbama, ali je Vrhovni sud te navode ignorisao vjerovatno zato što je apelantov otac sudija Okružnog suda u Trebinju. Vrhovni sud je, prema apelantovom mišljenju, ignorisao i jasne žalbene tvrdnje iz kojih proizlazi da nijednim izvedenim dokazom nije sa sigurnošću utvrđeno da je počinilac krivičnog djela za koje je osuđen. Smatra da je Vrhovni sud neosnovano odbio izvođenje novog dokaza koji je predložen u žalbi i da je stoga povrijeđen princip jednakosti u postupanju i princip in dubio pro reo. Apelant smatra da je izreka presude nerazumljiva jer u njoj nedostaje radnja izvršenja budući da se njegova krivica zasniva na uopštenom zaključku o „planiranju“ i „dogovaranju“ izvršenja djela, a da pri tome za navedeno ne postoji nijedan pouzdan dokaz. Vrhovni sud je, kako smatra, i ove žalbene navode ignorisao jer je, kako smatra, u pitanju krivični predmet u kome je unaprijed bilo „zacrtano da mora biti osuđen“ zbog svog položaja budući da je „sin sudije Okružnog suda u Trebinju i šef gradonačelnika Trebinja“, pa je u medijima taj položaj često naglašavan kao najvažniji, što je u konačnici rezultiralo presudama koje su zbog proizvoljnosti na koju je prethodno ukazao u suprotnosti s garancijama prava na pravično suđenje.

29. Apelantov branilac je u apelaciji takođe ukazao na povredu prava na pravično suđenje, te je u vezi s tim istakao: nedostatke u ocjeni dokaza i utvrđivanju činjenica; proizvoljnosti u primjeni prava; kršenje principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo; kršenje principa jednakosti u postupanju; povredu principa objektivnog identiteta predmeta presude i predmeta optuženja; izmjenu optužnice u suprotnosti s relevantnim odredbama ZKP-a, te pogrešnu kvalifikaciju saizvršilaštva. U opširnoj apelaciji su zatim ponovljeni svi žalbeni navodi istaknuti protiv prvostepene presude, te su u tom kontekstu izneseni sopstveni zaključci apelantovog branioca, iz kojih suštinski proizlazi neslaganje sa zaključcima iz osporenih presuda. U tom kontekstu je ukazano na nepravilnosti u vezi s ocjenom dokaza, naročito u vezi s kredibilitetom svjedoka pod imunitetom i svjedoka Stefana Kneževića koji je svoj iskaz u fazi istrage dao pod prinudom, smatrajući da su nezakoniti. Osim toga, smatra da je Vrhovni sud bez valjanog obrazloženja odbio izvođenje novog dokaza koji je predložen u žalbi, iako se radi o dokazu koji dovodi u pitanje iskaz svjedoka pod imunitetom koji su sudovi prihvatili na apelantovu štetu. Predloženo je da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud je istakao da se navodima apelacije ukazuje na bitne povrede odredbi krivičnog postupka, te u vezi s tim na povredu principa jednakosti u postupanju i prava na odbranu, zatim povredu objektivnog identiteta optužnice i time povredu odredbi krivičnog zakona. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelacijom se vrši analiza utvrđenog činjeničnog stanja i osporava zaključak o saizvršilačkoj djelatnosti apelanta u vezi s ocjenom dokaza i pravilnošću zaključka o odlučnim činjenicama, te se u konačnom osporava pravilnost primjene krivičnog zakona. Izneseni argumenti, kako je naveo Vrhovni sud, bili su predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi i obrazloženje o svakom žalbenom prigovoru, koji su ponovljeni u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

31. Okružni sud je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana jer su u konkretnom krivičnom postupku ispoštovana sva apelantova prava koja mu garantuje Ustav BiH i Evropska konvencija, te da stoga nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

32. Republičko tužilaštvo je u veoma opširnom odgovoru navelo da su suštinski apelacioni prigovori identični navodima koji su isticani i prethodno u žalbama protiv presude Okružnog suda i da su o njima svoj pravilan i na zakonu zasnovan stav zauzeli sudovi u osporenim presudama i o tome dali valjano obrazloženje. U vezi s navodima apelacije koji se tiču postupanja Specijalnog tužilaštva, u konkretnom premetu je navedeno da je predmet izuzet od Okružnog suda u Trebinju u skladu s važećim zakonskim propisima prema tadašnjem Zakonu o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, što je opširno navedeno u prvostepenoj presudi koju je potvrdio Vrhovni sud. Predmetna apelacija je najvećim dijelom interpretacija obrazloženja prvostepene presude uz sopstvenu ocjenu izvedenih dokaza. U tom kontekstu je naveden sadržaj člana 6 Evropske konvencije, te je napomenuto da je apelantu u konkretnom postupku koji se protiv njega vodio bilo omogućeno da se pred nadležnim sudom izjasni o svim činjenicama i okolnostima na kojima se zasniva optužnica, o svim dokazima koje je izvelo Tužilaštvo, kao i da izvodi svoje dokaze i da su mu bila omogućena sva ostala prava zagarantovana Ustavom i Evropskom konvencijom. U pogledu neosnovanosti navoda apelacije kojim je ukazano na ocjenu vrijednosti pojedinih dokaza, Tužilaštvo je uputilo na činjenicu da su identični navodi bili istaknuti i u žalbi o kojoj je odlučio drugostepeni sud i dao iscrpno obrazloženje zbog čega su i u kojim dijelovima izjave pojedinih svjedoka prihvaćene, a u kojim dijelovima nisu, te da stoga nije narušen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. U pogledu neosnovanosti tvrdnji da je prvostepeni sud promijenio objektivni identitet optužnice na štetu apelanta i ostalih optuženih, Tužilaštvo je napomenulo da činjenične izmjene u izreci presude koje se odnose na isti događaj i kreću se u okviru genusno istog djela nisu dovele do povrede objektivnog identiteta optužnice. U tom pravcu Tužilaštvo je podsjetilo da je nakon svih izvedenih dokaza u činjeničnom opisu izreke presude preciziran zajednički dogovor apelanta i prvookrivljenog zasnovan na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu. Najzad, Tužilaštvo smatra da u apelaciji nisu navedeni argumenti ni valjani razlozi u pogledu navodne povrede prava na koja je apelacijom ukazano, te je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

33. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Član 28.

U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:

1) sprečavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitavanje, 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela, 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštovanja zakona.

Član 37. stav 1.

(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen „krivice“, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. Teško ubistvo Član 149.

(1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:

(…) 2) ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete, mržnje ili iz drugih naročito niskih pobuda, (…) (2) Kazna iz stava 1. ovog člana primijeniće se i kad je lišenje života izvršeno organizovano ili po narudžbi.

34. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Zakonitost dokaza Član 10.

Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Obaveza sastavljanja zapisnika Član 62.

(1)O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastaviće se zapisnik istovremeno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga.

(...)

Sadržaj zapisnika Član 63.

Zapisnik sadrži: naziv državnog organa pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i čas kad je radnja počela i završena, imena i prezimena prisutnih lica, u kojem svojstvu prisustvuju, kao i naznačenje krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja.

Zapisnik treba da sadržava bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori. Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to će se naznačiti u zapisniku, a oduzete stvari će se priključiti zapisniku ili će se navesti gdje se nalaze na čuvanju.

Prilikom preduzimanja radnji kao što su uviđaj, pretresanje stana ili lica ili prepoznavanje lica ili predmeta, u zapisnik će se unijeti i podaci koji su važni s obzirom na prirodu takve radnje ili za utvrđivanje istovjetnosti pojedinih predmeta (opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na predmetima i drugo), a ako su napravljene skice, crteži, planovi, fotografije, filmski snimci i slično, to će se navesti u zapisniku i priključiti zapisniku.

Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari Član 115. stav 2.

(2) Pretresanje pokretnih stvari u smislu odredbe stava 1. ovog člana obuhvata i pretresanje kompjuterskih sistema, uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, kao i mobilnih telefonskih aparata. Lica koja se koriste ovim uređajima dužna su da omoguće pristup, predaju medij na kome su pohranjeni podaci, te pruže potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Lice koje odbije njihovu predaju može se kazniti prema odredbi člana 129. stav 5. ovog zakona.

Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 132.

Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisnik će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i izdati o tome potvrdu.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 135.

(1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.

(2)O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan da obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.

(...)

Izmjena optužnice Član 290.

Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Vezanost presude za optužbu Član 294.

Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304.

(...)

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.

(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

a) je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja, (...)

g) je povrijeđeno pravo na odbranu, (...)

e) je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, (...)

z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (...)

i) je optužba prekoračena iz člana 294. stav 1. ovog zakona,

k) je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

35. Zakon o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (prečišćeni tekst „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 111/07) u relevantnom dijelu glasi:

Specijalno tužilaštvo Član 4.

(1) U Okružnom tužilaštvu Banja Luka, osniva se Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljem tekstu: Specijalno tužilaštvo), koje postupa u predmetima iz člana 3. ovog zakona.

Posebno odjeljenje suda za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala Član 28. stav 2.

(2) Posebno odjeljenje, nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 017025 17 Kž 13 od 8. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. jula, a njegov branilac 13. jula 2017. godine, dok su apelacije o kojima će se donijeti jedna odluka u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda podnesene 8. i 11. septembra 2017. godine, dakle obje u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant smatra da je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

42. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

[…]

43. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i za koje mu je izrečena kazna zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).

45. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se odnose na povrede pravila postupka u vezi s izmjenom optužnice i narušavanjem identiteta optužbe i presude, ocjenu provedenih dokaza suprotno principu presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, nenadležnost suda, uskraćivanju prava na odbranu u vezi s izmjenom optužnice, povredu principa jednakosti u postupanju, nezakonitosti pojedinih dokaza i u konačnici nedostatak obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica, pri čemu naročito ističe presudu Vrhovnog suda koja, kako smatra, nije dala odgovore na žalbene tvrdnje cijeneći da je prvostepena presuda razumljiva i pravilna, odbijajući pri tome i prijedlog za izvođenje novog dokaza.

46. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda koji se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije.

47. U vezi s navodima kojima je ukazao da u konkretnom slučaju nije sudio stvarno nadležan sud, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud svoju nadležnost zasnovao na odredbi člana 28 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala koji je važio u vrijeme kada je optužnica podnesena sudu (16. decembra 2015. godine) jer je krivično djelo teškog ubistva od posebnog interesa za Republiku Srpsku, zbog čega spada u nadležnost Specijalnog tužilaštva i Okružnog suda.

48. U vezi s navodima kojima je ukazano na propuste i nepravilnosti prilikom izmjene optužnice u različitim fazama postupka (istraga, glavni pretres) i povrede principa identiteta optužbe i presude u vezi s pravom na odbranu, Ustavni sud zapaža da je apelant identičan prigovor isticao tokom postupka pred prvostepenim sudom i u žalbenom postupku, ukazujući da mu je izmijenjenom optužnicom na teret stavljena veća količina inkriminisanih radnji i da je od podstrekača postao saizvršilac u organizovanom ubistvu. U tom kontekstu, Vrhovni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, podsjetio na odredbu člana 290 ZKP-a prema kojoj tužilac ima ovlašćenje da izmijeni optužnicu nezavisno od toga da li su se na glavnom pretresu pojavili novi dokazi. Ustavni sud ukazuje da tužiočevo pravo na izmjenu optužnice tokom pretresa za Ustavni sud nije upitno (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1165/10 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) jer tužilac u toj fazi postupka ima mogućnost procjene u pogledu eventualne izmjene činjeničnog stanja iznesenog u optužnici. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora u kontekstu prava na odbranu u vezi s definisanjem apelantovog položaja u konkretnom krivičnom postupku (od podstrekača do saizvršioca), ukazao na ključnu okolnost da je povodom izmijenjene optužnice (izmijenjena 18. oktobra 2016. godine) prema zapisniku s glavnog pretresa od 14. novembra 2016. godine glavni pretres odgođen za 25. novembar 2016. godine i na taj način apelantu i njegovoj odbrani omogućeno da pripreme odbranu, konkretno da se izjasne na izmijenjenu optužnicu i po sopstvenoj procjeni predlože izvođenje svojih dokaza. Osim toga, kako je dalje navedeno, između prvobitnog opisa krivičnog djela teškog ubistva i opisa djela u izmijenjenoj optužnici postoji istovjetnost o osnovnom događaju, u okviru genusno istog krivičnog djela, zbog čega izmijenjena optužnica, bez obzira na to što se radilo o izmjeni činjeničnih navoda i pravne kvalifikacije, nije zahtijevala pokretanje novog postupka, odnosno novo potvrđivanje optužnice, kako smatra apelant.

49. U pogledu neosnovanosti povrede principa identiteta optužbe i presude iz člana 294 stav 1 ZKP-a, Vrhovni sud je ukazao da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom djela iz optužnice. Osim toga, u obrazloženju presude je podsjetio da i pored toga što ne postoji činjenična podudarnost opisa djela datog u optužnici i onog koji je sadržan u izreci pobijane presude, u činjeničnom opisu djela u izmijenjenoj optužnici je sadržan opis zajedničke djelatnosti apelanta i prvookrivljenog Miljana Ratkovića, opisan je motiv, mjesto i način izvršenja djela koje se odnosi na isti događaj i kreće se u okviru genusno istog krivičnog djela, pri čemu je preciziran njihov zajednički dogovor i apelantova uloga u smislu člana 23 KZRS (saizvršilaštvo), pa je zaključeno je da je tužilac pogriješio kada je kvalifikatornu okolnost (ubistvo koje je organizovalo više lica, najmanje dva) doveo u vezu sa članom 149 stav 1 tačka 2 KZRS umjesto sa stavom 2 iste zakonske odredbe. S tog aspekta Vrhovni sud je uputio na obrazloženje i zaključak presude Okružnog suda (strana 87) u kome su navedeni jasni razlozi zbog kojih su činjenični navodi izmijenjene optužnice prilagođeni u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem i pravnom kvalifikacijom krivičnog djela od strane suda, pri čemu optužba nije prekoračena, niti je izmijenjen njen identitet iz razloga koji su već navedeni (suštinski isto krivično djelo koje je zbog načina izvršenja pravno kvalifikovano kao stav 2, a ne stav 1 člana 149 KZRS kako je bilo u prvobitnoj optužnici).

50. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi između ostalih Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 4868/15 od 10. aprila 2018. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 35), te istakao da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopšteni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uslovom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. U konkretnom slučaju, Okružni sud je u skladu s rezultatima izvedenih dokaza izvršio određene dozvoljene modifikacije činjeničnog opisa optužnice, o čemu je na strani 87 presude dato opširno i jasno obrazloženje, s ciljem preciznijeg određenja činjeničnog opisa djela, ne mijenjajući pri tome kvalifikaciju krivičnog djela iz optužnice za koje je apelant osuđen. Imajući u vidu jasna i argumentovana obrazloženja presuda Vrhovnog suda i Okružnog suda, Ustavni sud smatra da u ovom segmentu, dakle primjeni procesnog zakona u vezi s izmjenom optužnice, te principom identiteta optužbe i presude, nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje na apelantovu štetu.

51. Apelant nadalje ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, te u vezi s tim na pogrešnu ocjenu dokaza suprotno principu ne bis in idem tvrdnjama da su osporene presude zasnovane, između ostalog, i na nezakonitim dokazima.

52. U odnosu na apelantove navode u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može da bude prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

53. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju, nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

54. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je u krivičnom postupku koji se protiv njega vodio proveden veliki broj dokaza, ali da nijedan dokaz ne potvrđuje da je zaista i počinio krivična djela za koja je osuđen. U tom kontekstu, između ostalog, ukazuje na nezakonitost prilikom davanja imuniteta svjedoku koji je prethodno (prvobitnom optužnicom) bio obuhvaćen u svojstvu osumnjičenog i na iskaz svjedoka Stefana Kneževića koji je svoj iskaz dao pod prinudom u fazi istrage.

55. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je vijeće Vrhovnog suda imalo u vidu navedene prigovore i da ih je ocijenilo neosnovanim. S tog aspekta, Vrhovni sud je, prije svega, istakao da su neosnovani prigovori koji se odnose na ovlašćenje tužioca pri davanju imuniteta i da je u tom pravcu jasno definisano da se imunitet daje u krivičnom predmetu koji se vodi protiv apelanta i dr. zbog krivičnih djela koja su opisana u optužbi. Takođe je pojašnjeno da je iskaz svjedoka koji je dobio imunitet pribavljen u smislu odredbe člana 149 ZKP-a i da je svjedok saslušan uz prethodno upozorenje na sve procesne odredbe koje se odnose na saslušanje svjedoka. Osim toga, s aspekta prava na odbranu i diskrecionog prava suda da odluči o dokaznim prijedlozima, Vrhovni sud je podsjetio da je prvostepeni sud prihvatio prijedlog odbrane da se izvrši psihijatrijsko vještačenje svjedoka koji je dobio imunitet, pa je tek po sačinjenom nalazu i mišljenju, iz kojeg proizlazi procesna sposobnost navedenog svjedoka da učestvuje u postupku, on saslušan na glavnom pretresu. U kontekstu nepostojanja bitne povrede postupka u vezi s uskraćivanjem prava na odbranu, Vrhovni sud je takođe istakao da su suštinski apelantovi prigovori vezani uz činjenicu što je vještačenje (svjedoka pod imunitetom) povjereno vještaku kojeg je odredio sud, a ne vještaku kojeg je predlagala odbrana, te da se na takvim argumentima ne može uspostaviti povreda prava na odbranu.

56. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ističe, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba), da u odnosu na standarde iz člana 6 Evropske konvencije činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivice s licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku, ne znači, sama po sebi, diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku. Navedeni stav se može primijeniti i na svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja s obzirom na to da je njegov procesno-pravni položaj sličan procesno-pravnom položaju svjedoka koji je s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice. Ustavni sud, takođe, podsjeća (vidi, između ostalih, AP 3044/12 od 30. juna 2015. godine, dostupna na www. ustavnisud.ba, tačka 37) da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja potkrijepljen i drugim dokazima čiji je proces izvođenja i analize sud detaljno obrazložio. U odnosu na pitanje koje je problematizovano u predmetu broj AP 3044/12 u kontekstu iskaza svjedoka Ž. J. koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja, tj. da li je u konkretnom slučaju trebalo odstupiti od principa legaliteta prema kojem tužilaštvo ima obavezu da krivično goni počinioce krivičnih djela, Ustavni sud je ukazao da je jedan od načina koji koriste savremene države i međunarodna zajednica za uspješniju borbu protiv izvršilaca teških krivičnih djela, svakako, stvaranje zakonskih mehanizama koji dopuštaju da tužilac pod određenim uslovima odstupi od principa legaliteta krivičnog gonjenja, a to su svakako posebni slučajevi, kada to zahtijeva veći javni interes. U takvim slučajevima radi se o specifičnoj primjeni principa oportuniteta od krivičnog progona za lice koje je na određeni način bilo umiješano u izvršenje krivičnog djela ukoliko takvo lice sarađuje s organima gonjenja u smislu davanja podataka, informacija i dokaza koji imaju presudnu ulogu u otkrivanju teških krivičnih djela i procesuiranja njihovih izvršilaca. Ustavni sud naglašava da u krivičnom postupku i iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja mora da bude potkrijepljen i drugim dokazima, što je put pravilne ocjene njegove vjerodostojnosti. Navedeni stav je i stav Evropskog suda koji je takođe ukazao da je svjedok koji je dobio imunitet „svjedok“ na čijem se iskazu može zasnovati odluka, ali pod uslovima koji daju garanciju pravičnog suđenja i pod uslovom da ovo nije jedini ili isključivi dokaz na kojem se presuda zasniva. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su oba vijeća već razmotrila ove apelantove navode i u tom pogledu dala razloge zašto su ti navodi neosnovani, ukazujući pri tome na relevantne odredbe ZKP-a u pogledu saslušanja svjedoka pod imunitetom i tužiočevih ovlašćenja u tom pravcu.

57. U analizi iskaza svjedoka Stefana Kneževića za kojeg apelant smatra da je iznuđen i stoga nezakonito pribavljen, izveden je isti zaključak. U tom pravcu Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost apelantovih žalbenih tvrdnji, naglasio da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak i o tome u presudi naveo valjane razloge prihvatajući iskaz ovog svjedoka iz istrage, a ne sa glavnog pretresa. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu da je svjedok prilikom svjedočenja u fazi istrage upozoren na sva procesna prava u smislu relevantnih odredbi ZKP-a, kao i na glavnom pretresu, zbog čega je sud imao ovlašćenje da prihvati ili ne prihvati njegov iskaz iz istrage ili sa glavnog pretresa, što nije u domenu nezakonitosti dokaza već slobodnog sudijskog uvjerenja. Pri tome je napomenuto da navedeni svjedok, promjenom iskaza na glavnom pretresu, nije doveo u sumnju iskaz dat u fazi istrage koji je potpuno saglasan svim odlučnim činjenicama, niti je za eventualnu iznudu na koju je ukazao na glavnom pretresu ponudio dokaze.

58. Osim toga, Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost žalbenih prigovora o nedostatku odlučnih činjenica, ukazao da je prvostepeni sud, u skladu s obavezom iz člana 304 stav 7 ZKP-a, dao razloge za ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza apelanta i prvookrivljenog Miljana Ratkovića, i to kako međusobno tako i u povezanosti s iskazima ostalih saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima, koji je Vrhovni sud ispitao i u kontekstu žalbenih prigovora pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U tom pravcu je zaključeno da su u obrazloženju prvostepene presude dati jasni razlozi za ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza pojedinih svjedoka iz istrage i sa glavnog pretresa i da su zaključci o odlučnim činjenicama izvedeni u zavisnosti od saznanja svjedoka u vezi s krivičnim djelom s aspekta vremenske i prostorne povezanosti, uz obrazloženje u kojem dijelu odlučnih činjenica su ti iskazi saglasni ili protivrječni. Pravilnost takve ocjene, imajući pri tome u vidu sveobuhvatnu, sistematičnu i kritičku ocjenu od strane prvostepenog suda, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije mogla biti dovedena u sumnju prigovorima apelantove žalbe.

59. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred vijećem Okružnog suda proveden veliki broj dokaza, da je saslušan veliki broj svjedoka koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, da su na sporne okolnosti, između ostalog, saslušani apelant i prvookrivljeni, te da su svi izvedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala njihova brižljiva analiza i ocjena. Naročita pažnja je pri tome poklonjena iskazima apelanta i prvookrivljenog, i to u njihovim kontradiktornim dijelovima s obzirom na to da su, kako je navedeno u obrazloženju, svaki za sebe pokušavali dokazati da nisu počinioci krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. Navedene kontradiktornosti su dovedene u vezu s ostalim izvedenim dokazima, prije svega s iskazima svjedoka apelantove odbrane i svjedoka optužbe, video-nadzorom s benzinske pumpe na okolnost apelantovog dolaska i odlaska s pumpe u inkriminisanom periodu, te je njihovom pojedinačnom i međusobnom analizom i ocjenom proistekao zaključak o činjeničnim utvrđenjima za radnje opisane u tački 1 izreke prvostepene presude.

60. Takva obrazloženja, prema ocjeni Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Okružnog suda prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih na glavnom pretresu. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u veoma obimnom krivičnom postupku, kako zbog broja prvobitno osumnjičenih tako i zbog bitnih elemenata krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, proveden veliki broj dokaza, kako onih koje je predložilo Tužilaštvo tako i dokaza koje je predložila ne samo apelantova odbrana već i odbrana ostalih optuženih (Miljan Ratković, Radovan Andrić). Svi izvedeni dokazi su ocijenjeni pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, nakon čega je proizašao zaključak o krivičnopravnoj odgovornosti apelanta i prvookrivljenog (nužni saizvršioci), pri čemu osporene presude nisu zasnovane jedino na dokazima za koje je apelant tvrdio da su nezakoniti, odnosno da su nezakonito pribavljeni.

61. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama o kršenju principa presumpcije nevinosti budući da ništa ne ukazuje da je Okružni sud postupao s predubjeđenjem o apelantovoj krivici. Takođe, u vezi s apelantovim navodima o povredi prava na jednakost strana u postupku, Ustavni sud smatra da su ti navodi neosnovani budući da je u prethodnim stavovima ove odluke detaljno pojašnjeno da je apelant u postupku imao tretman prema kojem je objema stranama u postupku data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda Dombo B. V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19) i da su tokom postupka (glavni pretres) provedeni svi dokazi koje je predložio. U pogledu izvođenja novih dokaza koje je apelantova odbrana predložila u žalbi na okolnost utvrđenja tačnog dolaska svjedoka pod imunitetom na benzinsku pumpu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odbijajući taj prijedlog, istakao da se ne radi o odlučnoj činjenici i da se provođenjem tog dokaza ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno prvostepenom presudom na osnovu velikog broja dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. Imajući u vidu jasno obrazloženje navedene presude, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na jednakost u postupanju.

62. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant zajedno s prvookrivljenim počinio krivično djelo teškog ubistva za koje mu je izrečena kazna zatvora.

63. Apelant je u dopunama apelacije od 24. novembra 2017. i 28. avgusta 2019. godine dostavio presude Okružnog i Vrhovnog suda kojim je trećeosumnjičeni pravosnažno oslobođen optužbi da je u svojstvu pomagača učinio krivično djela za koje je njemu (apelantu) utvrđena krivičnopravna odgovornost i izrečena kazna. Apelant je u dopunama ukazao da u predmetu koji se vodio protiv trećeosumnjičenog sud nije prihvatio iskaz svjedoka pod imunitetom, čime je praktično ponovio navode apelacije i razloge koji dovode u sumnju kredibilitet tog svjedoka. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se garancije ljudskih prava i osnovnih sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije ispituju u svakom konkretnom slučaju, te da su u prethodnom dijelu ove odluke ispitani svi standardi iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, dakle i ocjena iskaza svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja, koji nije jedini i isključivi dokaz na kojem je zasnovana presuda o krivičnopravnoj odgovornosti apelanta, koji su u cijelosti ocijenjeni neosnovanim.

64. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja iz presuda Okružnog i Vrhovnog suda s aspekta člana 6 stav 1 Evropske konvencije ispunjavaju standarde koje je taj član Evropske konvencije postavio.

VIII.Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, kada odluke nisu zasnovane na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na odbranu i jednakost strana u postupku, pri čemu nisu ostala nerazjašnjena pitanja u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.

66. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3835/17 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio