Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4726/17 (LJ.F.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Prava iz radnog odnosa
  • Šta se smatra imovinom
  • Radni spor
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4726/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4726/17, rješavajući apelaciju Lj. F., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Lj. F. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 037534 17 Rsž 2 od 28. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant Lj. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 11. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 037534 17 Rsž 2 od 28. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tuženog ZP „Rudnik i termoelektrana“ a. d. Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. aprila 2019. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 3. aprila 2015. godine pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi isplate ukupnog iznosa od 24.508,79 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po osnovu nezakonite obustave apelantove lične zarade od strane tuženog u periodu od januara 2008. godine do decembra 2015. godine, suprotno odredbama člana 96 Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: ZOR).

6. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 95 0 Rs 037534 16 Rs 2 od 23. februara 2017. godine kojom je obavezao tuženog na isplatu iznosa od 24.508,79 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 6.492,00 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Uvidom u raspoložive dokaze Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je apelant po osnovu ugovora o kreditu od 31. oktobra 2007. godine dao saglasnost i ovlastio kreditora da radi namirenja potraživanja iz ugovora u iznosu od 29.000,00 KM uvećanog za ugovorene kamate, naknade i druge troškove, zaplijeni dio iznosa njegove plate, penzije ili drugog stalnog ili povremenog novčanog primanja, i to u 120 mjesečnih anuiteta od po 344,08 KM, počevši od 30. novembra 2007. godine do konačne otplate kredita, te ukoliko dođe do zastoja u plaćanju rata iz bilo kojeg razloga ili u slučaju raskida ugovora o kreditu dospjele rate, odnosno cijeli dug biće predmet zapljene shodno Zakonu o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Utvrđeno je da je apelant dao saglasnost i ovlastio kreditora radi namirenja potraživanja iz još jednog kredita u „ProCredit bank“, i to u mjesečnim ratama od 105,60 KM. Potom je Osnovni sud utvrdio da je rješenjem o izvršenju Osnovnog suda, Odjeljenje u Nevesinju, od 6. novembra 2013. godine dozvoljeno izvršenje pravosnažne presude od 7. maja 2013. godine kojom je apelant obavezan na isplatu doprinosa na ime izdržavanja djece u iznosu od 30% od ostvarene mjesečne plate kod tuženog za svaki mjesec pa sve dok za to bude postojala zakonska obaveza.

8. Na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Osnovni sud je osnovanost zahtjeva zasnovao na relevantnim odredbama ZIP-a, kao i apelantovom ustavnom pravu na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prvostepeni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe člana 21 stav (3), te člana 138 stav (1) ZIP-a koja propisuje gornju granicu do koje sud može da odredi izvršenje, pri čemu je sud dužan da u svakom konkretnom slučaju ispita sve okolnosti, te da prema tome odredi izvršenje na način da ne ugrozi egzistenciju izvršenika. Potom je Osnovni sud imao u vidu suštinu prava na imovinu zaključivši da apelantova plata nesumnjivo predstavlja apelantovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno svemu tome, imajući u vidu da je apelantova mjesečna plata opterećena mjesečnom ratom kredita u iznosu od 344,08 KM u Sperbanci, zatim ratom kredita u iznosu od 105,60 KM u „ProCredit bank“, te alimentacijom u visini od 30% od zarade, prema ocjeni Osnovnog suda, nesporno je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, koje predstavlja preveliki teret za apelanta, odnosno lišavanje apelantove imovine nije proporcionalno legitimnom cilju, niti predstavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. Prema shvatanju prvostepenog suda, kada je apelant potpisao administrativnu zabranu, u tom trenutku nije znao da će doći do opterećenja njegove plate za 30% na ime obaveze zakonskog izdržavanja, pa se shodno tome odbijanje po administrativnoj zabrani moglo izvršiti samo u procentu od 20%, kako ne bi bio ugrožen apelantov životni standard, pa bi se na taj način ispoštovala odredba člana 96 ZOR-a i „član 108 ZIP-a“. Visina tužbenog zahtjeva zasnovana je na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke kojem je prvostepeni sud poklonio punu vjeru.

9. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj 95 0 Rs 037534 17 Rsž 2 od 28. septembra 2017. godine žalbu uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih razloga tuženog, Okružni sud je zaključio da se žalbom opravdano ukazuje na proizvoljnost prvostepenog suda u primjeni relevantnih propisa, te na nedostatak argumentovanih razloga za usvajanje tužbenog zahtjeva. Za Okružni sud je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da je tuženi, vršeći obustavu plate apelantu, narušio pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa, zbog čega je izvršenje postalo pretjeran teret za apelanta. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom odlučenja zanemario činjenicu da se apelantu po osnovu pravosnažne sudske odluke odbija 30% od mjesečne zarade, i to na ime obaveza zakonskog izdržavanja, dok se ostale mjesečne obustave od njegove plate ne vrše na osnovu sudskih odluka, već na osnovu apelantovog pristanka.

11. Potom je Okružni sud naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je ijednu ratu kredita uplatio direktno banci, niti da je tako što dogovorio s bankom, zbog čega je jedino moguća otplata kredita bila obustava mjesečnih rata od plate koju prima od tuženog. U vezi s tim je naglašeno da je apelant podnio zahtjev tuženom da se radi realizacije dva kredita na njegova lična primanja stavi administrativna zabrana u korist banaka, nakon čega su donesena rješenja o administrativnim zabranama. Prema ocjeni Okružnog suda, apelant je na taj način u ovjerenoj ispravi dao saglasnost da se njegov dio plate zaplijeni i direktno isplati njegovom povjeriocu, a takva pljenidba putem administrativne zabrane sadržana je u odredbi člana 164 ZIP-a. Navedenom odredbom, kako je naglasio Okružni sud, nije određeno koliki se dio plate može zaplijeniti, zbog čega se može tumačiti na način da može i preko ½ plate.

12. U vezi s navodima tužbe kojima apelant ukazuje da je sud u konkretnom slučaju dužan da primijeni odredbu člana 96 ZOR-a, Okružni sud je ukazao da potrošački kredit nije potraživanje drugog lica, u smislu citirane odredbe ZOR-a, već tražbina banke po osnovu zaključenog ugovora, čiju otplatu vrši tuženi po apelantovom pristanku. Okružni sud je naglasio da akt administrativne zabrane ne postaje sudsko rješenje o izvršenju, zbog čega se i ne radi o prisilnoj obustavi, već se radi o obustavi po pristanku, a takvu obavezu je tuženi kao poslodavac morao izvršavati jer se na to obavezao. U protivnom bi tuženi bio dužan da iznose mjesečnih rata naknadi davaocu kredita kao štetu jer zbog tog propusta banka svoje potraživanje ne bi naplatila od apelanta.

13. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je primjenom člana 229 stav (1) tačka 4 ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je iz osnova zarade za februar 2015. godine primio 144,80 KM, a obustava je iznosila 889,45 KM, pa je na taj način tuženi vršio obustavu zarade suprotno članu 96 ZOR-a koji propisuje da se obustava može vršiti do 50%. Apelant ne spori da se kreditno zadužio po osnovu dva kredita, te da pored toga ima obavezu zakonskog izdržavanja u visini 30% zarade koju ostvaruje. Apelant smatra da je prvostepeni sud pravilnom primjenom imperativnih normi, kao i apelantovog ustavnog prava na imovinu pravilno utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, pri čemu je prvostepeni sud imao u vidu i odluku Ustavnog suda u predmetu AP 3381/14 od 23. januara 2015. godine, koju apelant smatra primjenjivom u konkretnom slučaju i na koju se poziva i u apelaciji. Za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud proizvoljno zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu se taj sud nije pozvao ni na jednu zakonsku odredbu. Prema apelantovoj ocjeni, Okružni sud pogrešno cijeni činjenicu da je apelant dao saglasnost prilikom odobravanja kredita da se njegova primanja opterete, što je obaveza svakog lica koje podiže kredit. Međutim, obaveza davaoca kredita je da prije odobravanja kredita utvrdi opterećenje korisnika kredita na plati ili penziji, a da su banke savjesno postupale one bi svakako tu činjenicu utvrdile prije odobravanja kredita. Apelant smatra da nezakonitim postupanjem tuženog snosi pretjeran teret jer je ostao bez sredstava za svoju egzistenciju i egzistenciju svoje porodice tvrdeći još da je vještak tokom postupka utvrdio mjesečne iznose koje je tuženi dužan da plati jer je vršio nezakonitu obustavu plate mimo zakonskog ograničenja propisanog odredbama ZOR-a i ZIP-a.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu. Iz navoda apelacije se ne može zaključiti da su osporenom presudom tog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Primjena odredaba drugih zakona Član 21.

(3) Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice sprovođenja izvršnog postupka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi i drugi propisi.

Ročište za diobu Član 108.

(1) Nakon ispunjenja uslova iz člana 96. ovog zakona, sud određuje ročište za diobu cijene (iznosa dobijenog prodajom) ako ima više od jednog tražioca izvršenja ili trećih lica koja imaju prava na namirenje.

(2) Na ročište se pozivaju, pored stranaka, i lica koja prema stanju spisa i prema podacima iz zemljišne knjige polažu pravo da se namire iz tog iznosa. (3) U pozivu ta će se lica upozoriti na to da će se njihova potraživanja ukoliko ne dođu na ročište, uzeti prema stanju koje proizlazi iz zemljišne knjige i spisa, te da, najkasnije na ročištu za diobu, mogu drugom osporiti potraživanje, njegovu visinu i red namirenja.

(4) Na ročištu se raspravlja o namirenju tražioca izvršenja i drugih lica koja postavljaju zahtjev za namirenje.

(5) Sud će na ročištu obavijestiti prisutna lica o datumu donošenja rješenja o namirenju, nakon čega će se na odgovarajući način primjenjivati opšte odredbe o dostavljanju, uključujući i pretpostavke i posljedice propuštanja preuzimanja rješenja.

Ograničenje izvršenja Član 138.

(1) Izvršenje na plati, naknadi umjesto plate, naknadi za skraćeno radno vrijeme i naknadi zbog umanjenja plate i penzije, primanja po osnovu naknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanja po osnovu socijalne pomoći, primanja po osnovu privremene nezaposlenosti, primanja po osnovu dodatka na djecu, primanja po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknada za rad osuđenika može se sprovesti do iznosa od jedne polovine.

(2) Ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1. ovog člana primjenjuju se samo ako potraživanja ne prelaze 1.000 KM mjesečno. Na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000 KM mjesečno, izvršenje se može sprovesti do iznosa od dvije trećine potraživanja.

Obim izvršenja Član 140. stav (2) (2) Ako više tražilaca izvršenja traži izvršenje na istom potraživanju koje je djeljivo, zapljena i prenos određuju se u odgovarajućim iznosima, posebno u korist svakog tražioca izvršenja Odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih rata Član 163.

(1) Tražilac izvršenja može predložiti da sud u izvršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve rate što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o izvršenju.

(2) Prijedlog iz stava 1. ovog člana tražilac izvršenja može podnijeti do završetka izvršnog postupka.

(3) Rješenje kojim se usvaja prijedlog tražioca izvršenja ima dejstvo rješenja o izvršenju.

(4) Poslodavac koji nije postupio prema rješenju o izvršenju ili je propustio postupiti po članu 162. st. 2. i 3. ovog zakona, odgovara za štetu koju je tražilac izvršenja zbog toga pretrpio.

Zapljena po pristanku dužnika Član 164.

(1) Dužnik može ovjerenom ispravom dati saglasnost da se radi naplate potraživanja povjerioca zaplijeni dio njegove plate i da se isplati neposredno povjeriocu, na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravno dejstvo rješenja o izvršenju.

(2) Ispravu iz stava 1. ovog člana sa dejstvima dostave rješenja o izvršenju poslodavcu dostavlja povjerilac preporučenom poštanskom pošiljkom sa povratnicom.

(3) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, zapljena na osnovu saglasnosti dužnika nema uticaja na sprovođenje izvršenja na plati radi namirenja potraživanja po osnovi zakonskog izdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenog izdržavanja zbog smrti davaoca izdržavanja.

17. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

3. Zaštita plate i naknada Član 96.

Poslodavac ne može, bez pristanka radnika ili bez pravosnažne odluke nadležnog suda, svoje ili tuđe potraživanje prema radniku naplatiti obustavljanjem od plate ili naknade plate.

Na osnovu pravosnažne odluke nadležnog suda, poslodavac može od plate, odnosno od naknade plate radnika, odbiti najviše do 50% na ime obaveze zakonskog izdržavanja, a za ostale obaveze radnika najviše do jedne trećine plate, odnosno naknade plate.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 Rs 037534 17 Rsž2 od 28. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iznosi svoje nezadovoljstvo osporenom presudom tvrdeći da mu je prekršeno pravo na imovinu jer je nezakonito lišen imovine budući da je tuženi postupao protivno odredbi člana 96 ZOR-a i relevantnim odredbama ZIP-a.

26. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opšte je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).

27. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovina“ u prvom dijelu člana 1 ima autonomno značenje koje nije ograničeno svojinom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se takođe smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

28. Stoga, u konkretnom slučaju, prije svega, potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju radi o apelantovoj imovini. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu, smatra da plata predstavlja apelantovu imovinu i da je odbijanjem tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata novčanog iznosa koji se odnosio na odbitke od apelantovih mjesečnih primanja došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

29. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa.

30. U vezi sa zakonitošću miješanja, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetnom tužbom tražio isplatu preciziranog iznosa po osnovnu obustave apelantove lične zarade za period od januara 2008. godine do decembra 2015. godine koji je, prema apelantovoj ocjeni, tuženi, suprotno odredbi člana 96 ZOR-a, obustavio na apelantovu štetu, što za njega i njegovu porodicu predstavlja pretjeran teret jer iznos zarade koji preostane nakon odbitka nije dovoljan za normalnu egzistenciju. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je apelant kreditno zadužen po osnovu dva kredita (jedan iz oktobra 2007. sa mjesečnom ratom od 344,08 KM i drugi, za koji nije utvrđeno od kada je, s mjesečnom ratom od 105,60 KM) i da su oba kredita realizovana administrativnim zabranama radi prinudne naplate jer je apelant za vraćanje rata kredita dao pismenu saglasnost da se dio plate zaplijeni i direktno isplati davaocima kredita, odnosno bankama. Tokom postupka je takođe utvrđeno da je pravosnažnom sudskom odlukom iz 2013. godine apelant obavezan na zakonsko izdržavanje djece u iznosu od 30% od ostvarene mjesečne plate koju apelant ostvaruje kod tuženog. Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 96 stav (2) ZOR-a koja propisuje da na osnovu pravosnažne sudske odluke poslodavac od plate, odnosno naknade plate može odbiti najviše do 50% na ime zakonskog izdržavanja, a za ostale obaveze radnika najviše do jedne trećine plate, odnosno naknade plate. Okružni sud je shodno citiranoj odredbi utvrdio da je tuženi ispoštovao navedenu odredbu jer je odbitak po osnovu pravosnažne sudske presude u konkretnom slučaju 30%, a da se obaveze po osnovu kredita ne mogu svrstati u potraživanja drugih lica, već se radi o tražbini banke po osnovu apelantovog pristanka, pa se u tom pravcu ne radi o prisilnoj naplati, niti o obustavi po osnovu sudske odluke. Ustavni sud zapaža i da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 164 ZIP-a koja u stavu 3 propisuje da zapljena na osnovu saglasnosti dužnika nema uticaj na sprovođene izvršenja na plati radi namirenja potraživanja po osnovu zakonskog izdržavanja. Okružni sud je takođe imao u vidu da citirana odredba ne propisuje koliki se dio plate može zaplijeniti po osnovu administrativne zabrane. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 96 ZOR-a i člana 164 ZIP-a koje je Okružni sud imao u vidu, Ustavni sud u njihovoj primjeni i tumačenju ne uočava proizvoljnost, iz čega slijedi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.

31. Potom, u vezi s pitanjem da li miješanje u pravo na apelantovu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su u vezi s miješanjem u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštovati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava, odnosno ovjerenih isprava kojima je data saglasnost da se radi naplate potraživanja povjerioca zaplijeni dio plate. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da tražilac izvršenja koji posjeduje izvršnu ispravu (sudsku odluku), odnosno povjerilac čije je potraživanje zaštićeno administrativnom zabranom, ima pravo da svoja potraživanja naplati što, nesumnjivo, predstavlja legitiman cilj od javnog interesa.

32. Za Ustavni sud ostaje još da odgovori na pitanje da li osporeno rješenje narušava princip proporcionalnosti između javnog i apelantovog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant po osnovu zakonskog izdržavanja obavezan na zakonsko izdržavanje dvoje djece u iznosu od 30% mjesečnih primanja, što je obaveza koja se mora poštovati. Međutim, Ustavni sud zapaža da se apelant u dva navrata kreditno zadužio davši za oba kredita pismenu saglasnost da se radi naplate potraživanja povjerilaca (banaka) zaplijeni dio njegove plate i da se isplati neposredno bankama pa je na taj način tuženi kao poslodavac bio ovlašćen od samog apelanta da s ciljem ispunjenja preuzetih obaveza po osnovu kreditnog zaduženja vrši odbitke od mjesečnih plata. Ustavni sud podsjeća da se i svjesno preuzeta obaveza po osnovu kredita mora poštovati, na što se apelant konačno i obavezao prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Ustavni sud smatra da je apelant prilikom podizanja kredita morao da bude svjestan svojih financijskih mogućnosti i sposobnosti da primljena novčana sredstava na ime kredita mora da vrati na način i pod uslovima utvrđenim ugovorima o kreditu. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelant je podizanjem kredita ovlastio tuženog da na ime vraćanja rata kredita vrši obustavu dijela apelantovih mjesečnih primanja u visini iznosa rata kredita, pa se u takvim okolnostima ne čini da je osporenom presudom, koja je donesena u skladu s relevantnim odredbama ZOR-a i ZIP-a, stavljen pretjeran teret na apelanta. U suprotnom, tuženi bi kao poslodavac snosio teret odgovornosti za nepostupanje po ovlašćenju samog apelanta. U vezi s navedenim, Ustavni sud se poziva na Odluku broj AP 2690/17 koja u kontekstu proporcionalnosti može da bude primjenjiva u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2690/17 od 11. oktobra 2017. godine, tačke 34 i 35, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Ustavni sud podsjeća i da je prilikom razmatranja proporcionalnosti imao u vidu i praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu AP 3381/14 na koju se apelant pozvao u apelaciji, a koju je očigledno imao u vidu i Osnovni sud prilikom odlučenja. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, zauzeta praksa iz citiranog predmeta nije primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja. Naime, Ustavni sud smatra da se relevantne okolnosti iz citiranog predmeta bitno razlikuju od predmetnog slučaja. Navedeno posebno što je apelant iz citiranog predmeta kao jemac koji izdržava bolesnu suprugu doveden u situaciju da obaveze dužnika namiruje zapljenom ½ penzije, te pljenidbom pokretnih stvari. Upravo su navedene okolnosti zapravo bile odlučujuće za Ustavni sud da u tom slučaju zaključi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo neproporcionalno cilju kojem se težilo, te da je na apelanta stavljen pretjeran teret. Stoga praksa Ustavnog suda iz citiranog predmeta u kontekstu proporcionalnosti nije primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja.

34. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da osporenom presudom nije stavljen pretjeran teret na apelanta koji narušava pravičan balans između javnog i apelantovog interesa, što je u skladu sa standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu bilo zasnovano na zakonu i radi ostvarivanja legitimnog cilja, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja kada je apelant ovlastio tuženog kao poslodavca da na ime rata kredita odbija dio njegovih mjesečnih primanja nije narušen ni razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog interesa i potrebe zaštite legitimnog cilja u javnom interesu kojem se težilo.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4726/17 (LJ.F.) | Sudska praksa | Aktio