Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3592/19 (D. L.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3592/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-3592/19, rješavajući apelaciju Dragana Lukajića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Lukajić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 178244 18 Gž od 16. siječnja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 178244 18 P od 10. kolovoza 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Lukajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dalibor Mrša odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 13. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 178244 19 Rev od 14. kolovoza 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 178244 18 Gž od 16. siječnja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 178244 18 P od 10. kolovoza 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1222/19 od 24. travnja 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 178244 18 Gž od 16. siječnja 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Osporenom odlukom Okružnog suda žalba tužene („Addiko Bank“ a.d. Banjaluka) je djelimično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena na način da je odbijen apelantov zahtjev da se obveže tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike, sa zakonskom zateznom kamatom; određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike; određene novčane iznose na ime troškova obrade kredita i na ime obračunate i dospjele zatezne kamate na troškove obrade kredita. Dalje je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu odluke u troškovima, tako što je obvezana tužena da apelantu nadoknadi troškove postupka u manjem iznosu, od ranije dosuđenog iznosa. Osim toga, žalba tužene je u preostalom dijelu odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata tužioca i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora, te određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za sporni period. Konačno, obvezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove sastava žalbe i takse na žalbu u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo je žalbom osnovano ukazano da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke kojom je obavezao tuženu da isplati apelantu iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike sa kamatom. Naime, u konkretnom slučaju radi se o ugovornom odnosu u kojem su stranke, odredbom članka 11., vezano za odredbu članka 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor), suglasno načelu autonomije volje, ugovorile promjenjivu kamatnu stopu vezanu za godišnji Libor + 4,50% kamatne marže godišnje, koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 7,00% godišnje na iznos kredita i vraćanje kreditnog iznosa u mjesečnim ratama izraženim u CHF, a ispunjenje u domaćem novcu (KM), prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Pri tome, Okružni sud je naveo da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe članka 395. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje troškove obrade kredita i kamate na taj iznos, jer je odredbom članka 2, točka V Ugovora, ugovoreno da se trošak obrade po ugovoru obračunava i naplaćuje jednokratno po stopi od 1,50% od iznosa kredita, a u slučaju da korisnik kredita ne ispuni svoju obavezu po ugovoru (glavnica, kamate, troškove za izvršene bankovne usluge te sve nastale troškove) ovlašćuje banku da se može po dospjeću naplatiti bez posebnog odobrenja ili naloga s njegove strane. Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3877/17 od 17. srpnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević