Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5120/17 (D. T. i B. T.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zamjena nekretnina
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obustava postupka - apelant umro
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5120/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5120/17, rješavajući apelaciju Desimira Trivunovića i Borjane Trivunović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka (h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Desimira Trivunovića podnesena zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 225873 17 Gž 3 od 29. septembra 2017. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Desimira Trivunovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bajaluci broj 71 0 I 225873 17 Gž 3 od 21. septembra 2017. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 17.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Borjane Trivunović zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 225873 17 Gž 3 od 21. septembra 2017. godine, zato što je apelantica umrla.

OBRAZLOŽENJE

1. Desimir Trivunović i Borjana Trivunović (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica odnosno zajedno apelanti) iz Banjaluke, podnijeli su 6. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 225873 17 Gž 3 od 21. septembra 2017. godine.

2. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Petar Krakić, kao tražitelj izvršenja (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) 29. maja 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje na temelju Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2020/01 od 1. septembra 2004. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-000057 od 30. marta 2007. godine radi predaje u posjed nekretnina koje se nalaze u Banjaluci (Mišin Han) koje su apelanti dobili po osnovu ugovora o razmjeni nekretnina, uz istovremenu predaju nekretnina koje se nalaze u R Hrvatskoj u Uljaniku (Garešnica) koju će izvršiti tražitelj izvršenja i predati ih apelantima.

3. Odlučujući o prijedlogu tražitelja izvršenja Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-07-003255 od 4. jula 2007. godine kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje, na koje su apelanti uložili prigovor koji je odbijen rješenjem prvostepenog suda broj 071-0-I-07-003255 od 7. decembra 2007. godine, a navedena odluka je po žalbi apelanata Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 225873 15 Gž od 19. novembra 2015. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odlučujući u ponovnom postupku o prigovoru apelanata protiv rješenja o izvršenju, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 225873 15 I od 27. juna 2017. godine kojim je prigovor uvažio, rješenje o izvršenju stavio van snage i ukinuo sve provedene izvršne radnje, uz istovremeno obavezivanje tražitelja izvršenja na naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu od 5.000,00 KM. Osnovni sud je razlog za takvu odluku utemeljio na činjenici da tražitelj izvršenja nije postupio po zaključku tog suda cijeneći da restitucija nije provedena, odnosno da tražitelj izvršenja nije po nalogu suda dostavio dokaz da je ispunio uslove propisane odredbom člana 31. stav 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

5. Odlučujući o žalbi tražitelja izvršenja Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 225873 17 Gž 3 od 21. septembra 2017. godine kojim je žalba tražitelja izvršenja djelimično uvažena u dijelu odluke o troškovima izvršnog postupka tako da je u tom dijelu prvostepeno rješenje preinačeno na način da je tražitelj izvršenja obavezan da apelantima naknadi troškove u iznosu do 2.600,00 KM, dok je žalba tražitelja izvršenja u ostalom dijelu odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

6. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su se stranke u izvršnom postupku pravosnažnim i izvršnim ispravama obavezale na potpunu, obostranu i istovremenu restituciju radi uspostavljanja stanja kakvo je bilo prije zaključenja spornog ugovora o razmjeni nekretnina, koju obavezu nisu izvršile, s obzirom na odredbu člana 31. stav 3. ZIP-a. Navedena odredba, kako je naglasio Okružni sud, jasno ukazuje da će izvršenje biti određeno tek ako tražitelj izvršenja podnese dokaz da je ispunio svoju obavezu – zemljišno-knjižni prenos prava vlasništva na nekretninama u R Hrvatskoj odnosno prenos prava posjeda u korist apelanata (detaljnije na str. od 2-4 obrazloženja drugostepenog rješenja).

7. Apelanti se pozivaju na kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te se pozivaju i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te ukazuju i na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelanti prije svega ukazuju na dužinu trajanja postupka i činjenicu da je postupak izvršenja trajao skoro 11 godina, iako se radi o hitnom postupku, a da odgovornost snosi Osnovni sud koji je izvršio zloupotrebu prava jer skoro osam godina nije bio u stanju da dostavi žalbu Okružnom sudu koju su apelanti izjavili putem prvostepenog suda. Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju i na nezakonitost rješenja o izvršenju koje je provedeno temeljem koga su apelanti morali da napuste nekretnine u Banjaluci. Apelanti takođe ukazuju da, iako je nezakonito rješenje o izvršenju izvršeno, da su se oni, ipak, samovoljno vratili u posjed imovine koju su morali predati u izvršnom postupku jer se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da se nalaze na ulici. Shodno svemu navedenom jasno je da su apelanti od 6. oktobra 2015. godine nezakonito lišeni imovine, pa im je na taj način nanesena materijalna i nematerijalna šteta, te u tom pravcu traže i naknadu štete u preciziranim iznosima. Navode također da je u toku postupak protivizvršenja.

8. Iz odgovora Okružnog suda, između ostalog, proizlazi, da je prema podacima u spisu apelantica umrla 20. marta 2018. godine.

9. Tražitelj izvršenja je u odgovoru, između ostalog, naveo da je apelacija neosnovana jer je zasnovana na zloupotrebi prava od strane apelanta „i sada pokojne apelantice“. Potom tražitelj izvršenja navodi da je sve obaveze prema apelantima izvršio, odnosno da je izvršio upis apelanata na njihovoj imovini u R Hrvatskoj, postupajući u svemu shodno obavezama iz pravosnažne sudske odluke. Međutim, kada su dokazi dostavljeni Osnovnom sudu (tražitelj izvršenja je na uvid Ustavnom sudu dostavio relevantnu dokumentaciju iz R Hrvatske), apelanti su putem svog advokata ishodovali poništenje upisa u javnim evidencijama, pa je očigledno da apelanti ne žele da svoju imovinu vrate, već i dalje traže imovinu tražitelja izvršenja. Tražitelj izvršenja smatra da apelantima ni po kom osnovu nije povrijeđeno niti jedno pravo, niti je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, budući da su apelanti svo vrijeme bili u posjedu njegove imovine, pa nisu bili ni zainteresovani da se postupak po njihovoj žalbi blagovremeno riješi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak o zahtjevu/apelaciji kada je toku postupka:

c) apelant umro, ili kada je apelant koji je pravna osoba prestao postojati;

a) Dopustivost u odnosu na apelanticu

11. Iz odgovora Okružnog suda proizlazi da je shodno podacima iz sudskog spisa apelantica umrla 20. marta 2018. godine. Ustavni sud zapaža da činjenica smrti apelantice proizlazi i iz raspoloživih dokumenta koje je Ustavni sud prikupio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom (kako iz navoda odgovora na apelaciju, tako i iz relevantnih sudskih odluka koje su dostavljene uz odgovor na apelaciju). Ustavni sud takođe zapaža da apelant o toj činjenici, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, nije informisao Ustavni sud.

12. Imajući u vidu odredbu člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je u toku postupka apelant umro, Ustavni sud je u odnosu na apelanticu odlučio kao u dispozitivu ove odluke

b) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na suđenje „u razumnom roku“

13. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

14. U konkretnom slučaju, apelant ukazuje na dužinu trajanja izvršnog postupka, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanata, na osnovu pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud također zapaža da je osporeno rješenje doneseno u korist apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona ranije utvrđena izvršnom ispravom (pravosnažnom presudom). Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5652/18 od 11. juna 2019. godine, tač. 7. i 8., dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

c)Dopustivost u odnosu na ostale navode apelanta

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, dom i zloupotrebu prava odnose na rješenje o izvršenju koje je naknadno, u postupku po pravnim lijekovima apelanata, ukinuto odnosno stavljeno van snage. Apelant tvrdi da je nezakonito rješenje u postupku izvršenja provedeno, ali da se ipak uspio vratiti u posjed nekretnina iz kojih je 2015. godine nezakonito morao izaći. U takvim okolnostima kada je sporno rješenje ukinuto i stavljeno van snage, uključujući i sve provedene izvršne radnje po tom rješenju i kada je apelant vratio posjed nekretnina iz kojih je deložiran, sve u svjetlu činjenice da je rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 225873 17 Gž 3 od 21. septembra 2017. godine, kao konačno u tom izvršnom postupku, doneseno u korist apelanta, Ustavni sud smatra da u takvim činjeničnim i pravnim okolnostima nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje kršenja njegovih prava na koja se pozvao, odnosno nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ostali navodi apelanta kojima se poziva na kršenje prava na imovinu, dom i zabranu zloupotrebe prava očigledno (prima facie) neosnovani.

17. S obzirom na sve prethodno navedeno očito je neutemeljen zahtjev za naknadu štete zbog navodnih kršenja prava na koja se apelant pozvao.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, odnosno postupak obustaviti, ukoliko su ispunjeni uslovi propisani navedenim odredbama Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5120/17 (D. T. i B. T.) | Sudska praksa | Aktio