Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4241/17 (Federacija BiH)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Revizija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4241/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-4241/17, rješavajući apelaciju Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije BiH podnesena protiv dijela presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 001156 17 Rev od 16. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija BiH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo iz Sarajeva, podnijela je 13. oktobra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dijela presude Vrhovnog sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 001156 17 Rev od 16. augusta 2017. godine. Apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 001156 16 P 4 od 23.09.2016. godine do donošenja odluke po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 001156 06 P od 8. januara 2010. godine, zbog nepostojanja pasivne legitimacije na strani apelantice i Zeničko dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao tuženih, u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Salke Muslije, Mirhade Muslije, Amele Muslije i Adisa Muslije (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojom su tražili da im apelantica i drugotužena naknade nematerijalnu i materijalnu štetu.
3. Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je rješenjem broj 39 0 P 001156 10 Gž od 6. aprila 2011. godine osporenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak Općinskom sudu.
4. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio presudu broj 39 0 P 001156 06 P2 od 16. januara 2012. godine kojim je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 39 0 P 001156 12 Gž2 od 7. decembra 2012. godine osporenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak Općinskom sudu.
6. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio presudu broj 39 0 P 001156 16 P 4 od 23. septembra 2016. godine (koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 39 0 P 001156 16 Gž 3 od 22. decembra 2016. godine) kojom su obavezani apelantica i drugotuženi da tužiteljima solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah, za pretrpljene duševne bolove zbog smrti sina i brata, za pretrpljene fizičke bolove zbog naruženosti, zbog umanjenja životne aktivnosti, zbog teškog invaliditeta sina iznose precizirane u presudi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. decembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Apelantica i drugotuženi su obavezani da tužiteljima solidarno isplate naknadu materijalne štete za troškove sahrane i podizanje nadgrobnog spomenika za stradalog sina, za troškove liječenja sinova i na ime doživotne i kapitalizirane rente u iznosima preciziranim u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Presudom su apelantica i drugotuženi obavezani da tužiteljima solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi.
7. Protiv presude Kantonalnog suda i tužitelji i apelantica i drugotuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je presudom broj 39 0 P 001156 17 Rev od 16. augusta 2017. godine djelimično uvažio reviziju apelantice i drugotuženog i preinačio nižestepene presude na način da je zahtjev tužitelja Adisa Muslije, u dijelu u kojem je tražio da mu apelantica i drugotuženi naknade nematerijalnu štetu i troškove parničnog postupka preko iznosa od 8.058,68 KM, odbijen. Presudom je odbačena revizija apelantice i drugotuženog u odnosu na ostale tužitelje dok je zajednička revizija tužitelja Amela i Adisa Muslije odbijena.
8. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Smatra da je Vrhovni sud proizvoljno postupio kao je primjenio nove odredbe ZPP vezane za visinu imovinskog cenzusa jer je nesporno da je u konkretnom predmetu presuda donesena prije njegovog stupanja na snagu. Također smatra da je u reviziji jasno naznačila zašto je potrebno reviziju prihvatiti i koji su to razlozi zbog kojih je predmetna revizija od značaja za buduće predmete. Navodi i da su proizvoljno odmjereni i troškovi postupka. Apelantica smatra da bi zbog svega navedenog trebalo donijeti i privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenje presuda nižestepenih sudova koje su ostale na snazi nakon donošenja odluke o reviziji.
Relevantni propisi
9. U Zakonu o izmjenama i dopunama ZPP („Službene novine FBiH“ broj 98/15, objavljen 23. decembra 2015. godine, stupio na snagu 31. decembra 2015. godine) relevantne odredbe glase: Član 49.
Član 237. mijenja se i glasi:
"(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
(4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;
3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu. (5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.". Član 106. stav 1.
(1) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona.
Član 107.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH“.
10. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelantica nositeljica javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Nadalje, pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U vezi sa navodima apelantice Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje pa je tako u odluci broj AP-2840/15 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-2840/15 od 28. oktobra 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) istakao da: „Ustavni sud ukazuje da je Zakon o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13) shodno odredbi člana 109. navedenog zakona, u dijelu relevantnom za konkretan predmet, stupio na snagu 27. jula 2013. godine, dakle znatno prije nego što su donesene prvostepena i drugostepena presuda (25. aprila odnosno 28. avgusta 2014. godine), a time dakle prije nego što je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 108. Zakona izmjenama dopunama ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13) dodat član 456a. na koji se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju svoje odluke, kojim je propisano: „Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastaviće se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončaće se prema odredbama ovog zakona.“ Imajući u vidu naprijed navedeno, te činjenicu da je u konkretnom predmetu ranije donesenu prvostepenu presudu ukinuo drugostepeni sud, dakle prestala je da egzistira i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak u kojem je prvostepena presuda donesena nakon stupanja na snagu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne vidi proizvoljnost u primjeni te zakonske odredbe, odnosno u zaključku Vrhovnog suda da u okolnostima apelantovog slučaja treba primijeniti ZPP u tekstu važećem poslije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13).“
15. Osim toga u navedenoj odluci je istaknuto i da „Ustavni sud, takođe, primjećuje da iz dostavljene dokumentacije, nasuprot apelantovim navodima, ne proizlazi da je apelant zatražio da Vrhovni sud o reviziji odluči u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, iako je prema stavu 4. istog člana ZPP reviziju u situaciji kao što je apelantova moguće razmatrati samo uz takav prijedlog i obrazloženje revidenta. Ustavni sud, takođe, smatra da je Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložio svoj zaključak prema kojem nema mjesta odlučivanju po izjavljenoj reviziji ni u smislu navedene zakonske odredbe, iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u njenoj primjeni.“
16. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da su i u konkretnom slučaju prvobitne prvostepene presude presude ukinute rješenjima Kantonalnog suda i prestale egzistirati u pravnom prometu a da je u ponovnom postupku Općinski sud 23. septembra 2016. godine donio presudu broj 39 0 P 001156 16 P 4 koja predstavlja prvostepenu presudu u konkretnom slučaju. Kako je Zakon o izmjenama i dopunama ZPP stupio na snagu 31. decembra 2015. godine (prije donošenja prvostepene presude u konkretnom predmetu) i njime je propisano da imovinski cenzus za izjavljivanje revizije mora preći iznos od 30.000,00 KM te da će se u slučaju kada nije donesena prvostepena presuda odluka donijeti prema odredbama tog zakona o izmjenama i dopunama to Ustavni sud smatra da se stav iskazan u odluci broj AP-2840/15 vezano za primjenu navedenog Zakona o izmjenama i dopunama ZPP može primjeniti i na konkretan slučaj.
17. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da u konkretnom slučaju, suprotno apelanticinim navodima, ne proizlazi da je apelantica u reviziji eksplicitno tražila da Vrhovni sud odluči o njenoj reviziji u smislu odredbi člana 237. st. 2, 4. i 5. navedenog Zakona o izmjenama i dopunama ZPP već je isticala povrede materijalnog i procesnog prava u uobičajenom smislu. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da se i u odnosu na ovo pitanje može primjeniti naprijed navedeni stav iz odluke AP-2840/15.
18. Imajući u vidu navedeno, konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, te kako su obrazloženja Vrhovnog suda vezano za troškove postupka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u konkretnom slučaju pokreću pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, odnosno da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Na osnovu odredne člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević