Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5059/17 (M. Z.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 381
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5059/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5059/17, rješavajući apelaciju Munire Zildžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Munire Zildžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 207500 15 Kž 4 od 5. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 207500 14 K od 8. decembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Munira Zildžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijela je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 207500 15 Kž 4 od 5. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 207500 14 K od 8. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 207500 14 K od 8. decembra 2014. godine apelantica je proglašena krivom što je radnjama detaljno navedenim u presudi u 12 tačaka počinila produženo krivično djelo prijevara iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa ju je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Također, apelantica je obavezana da oštećenim plati precizirane iznose. Istom presudom Z.S. i A.A. oslobođeni su optužbe na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), dok je na osnovu člana 298. tačka b) ZKP protiv apelantice optužba odbijena, čime bi počinila krivično djelo prijevara iz člana 294. stav 1. KZ.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku glavnog pretresa u dokaznom postupku izveden veliki broj dokaza, i to saslušanjem svjedoka i uvidom u materijalnu dokumentaciju. Ocjenom izvedenih dokaza Općinski sud je izveo zaključak da je apelantica sa 12 radnji (detaljnije navedeno u dispozitivu) počinila produženo krivično djelo prijevara, jer je oštećene dovodila u zabludu i održavala oštećene u zabludi da im može osigurati posao u Domu zdravlja Tuzla, ili osigurati kredit kod Bor banke, ili omogućiti stjecanje prava na invalidsku penziju, ili ostvarivanje prava na prijevremenu penziju, tako da oštećeni pod utjecajem pogrešne predstave predaju apelantici određeni iznos novca, odnosno apelantica je svojim radnjama izvršila prijevaru s namjerom pribavljanja imovinske koristi, pri čemu je sasvim jasno postupala sa direktnim umišljajem, jer je bila svjesna svog djela i htjela njegovo činjenje, a što je utvrđeno analizom izvedenih dokaza a posebno na osnovu iskaza saslušanih svjedoka.
6. Općinski sud je ukazao da je analizom izvedenih dokaza utvrđeno da je apelantica imala obrazac prevarnih radnji koje su očigledno rezultat smišljenih radnji i čvrste odlučnosti apelantice da vrši ovo krivično djelo, a sve s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Općinski sud je ustanovio da je u većini slučajeva apelantica obećavala zaposlenje u Domu zdravlja iako je znala da takvo zaposlenje ne može osigurati, u pojedinim slučajevima je i sama inicirala da oštećeni pristanu da joj predaju određenu sumu novca u vezi sa obećanjem da će im osigurati posao u Domu zdravlja. Pribavljanje imovinske koristi je vršila na način da je oštećene održavala u zabludi, te je u pravilu oštećenima vraćala samo mali dio novca. Općinski sud je naveo da činjenica da je apelantica nakon podizanja optužnice vratila određene iznose novca oštećenim nema utjecaja na postojanje krivičnog djela prijevara.
7. Općinski sud je naveo iskaze svjedoka-oštećenih (str. 8-11). Općinski sud je ukazao da izvedeni dokazi potvrđuju navode optužnice, odnosno svi iskazi saslušanih svjedoka se apsolutno podudaraju, oni su uvjerljivi, logični i pouzdani, nisu dovedeni u sumnju bilo kojim drugim izvedenim dokazom, već su potvrđeni i ostalim dokazima, tako da, pored neposrednog saznanja saslušanih svjedoka, i ostali svjedoci potvrđuju navode optužnice koji su dalje u presudi navedeni (str. 11 i 12), a oni su potvrđeni i materijalnom dokumentacijom koju sud navodi (strana 12. presude). Općinski sud nije prihvatio navode odbrane da je apelantica pokušala pomoći oštećenim u vezi sa zaposlenjem, već je zaključio da se radi o radnjama usmjerenim na pribavljanje protivpravne imovinske koristi.
8. Na strani 13. presude Općinski sud je naveo da je dosudio oštećenim imovinskopravni zahtjev na osnovu člana 212. ZKP, jer podaci iz postupka pružaju pouzdan osnov za takvu odluku.
9. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili apelantica (protiv osuđujućeg dijela) i Tužilaštvo (protiv oslobađajućeg dijela koji se odnosi na Z.S. i A.A.). Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 K 207500 15 Kž 4 od 5. septembra 2017. godine kojom je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u osuđujućem dijelu potvrđena, dok je žalba Tužilaštva u odnosu na oslobađajući dio djelomično uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je, pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP, u razlozima apelanticine žalbe navedeno da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima, jer oštećeni nisu upozoreni da svojim svjedočenjem mogu krivično odgovarati, te jer davanje mita, kao i primanje mita predstavlja krivično djelo, pri čemu se u žalbi ne osporava da su oštećeni formalnopravno upozoreni na pravo da uskrate odgovor na pitanja koje bi ih kompromitirao, navodeći da je to formalizirano i rutinsko upozorenje, te da nema protivpravnosti na protivpravnost, a onaj ko je u protivpravnosti ne može dobiti sudsku zaštitu, pa se ne mogu prihvatiti iskazi oštećenih.
11. Kantonalni sud je ove žalbene navode ocijenio neosnovanim, jer iz podataka u spisu - a što se žalbom i ne osporava – svi svjedoci - oštećeni su prilikom davanja svojih iskaza u smislu člana 100. tačka 2. ZKP i člana 98. st. 1. i 2. ZKP upozoreni na pravo da uskrate odgovor na pitanja čiji bi ih odgovor izložio krivičnom gonjenju, pa su svjedoci, i pored navedenih upozorenja, dali svoje izjave, te su oni povodom tih izjava direktno i unakrsno ispitani, a koje iskaze je prvostepeni sud pravilno prihvatio kao valjane dokaze. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovano žalbom ukazivano da su izjave svjedoka oštećenih nezakoniti dokazi, jer se radi o zakonitim dokazima pribavljenim u skladu sa odredbama ZKP.
12. Kantonalni sud je ustanovio da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi dao jasne razloge o utvrđenim odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, te određeno i potpuno iznio koje je činjenice i zbog kojih razloga uzeo kao dokazane ili nedokazane, dajući ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, navodeći razloge kojim se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoje krivično djelo i krivična odgovornost apelantice (strana 3. drugostepene presude), obrazložio dokaze, ocijenio ih i izveo zaključak o dokazanim činjenicama, a što je prihvatio i drugostepeni sud, te je ustanovio da su navodi da je učinjena bitna povreda iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP neosnovani.
13. Isto tako, prema stavu Kantonalnog suda, neosnovano se apelanticinom žalbom prvostepena presuda pobijala zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud je (str. 3 i 4) naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da ga je savjesno ocijenio u smislu člana 296. stav 2. ZKP i na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio da je apelantica učinila krivično djelo za koje je proglašena krivom za šta je u obrazloženju presude dao valjane razloge koje je kao osnovane usvojio i Kantonalni sud, a što je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka oštećenih, kao i materijalnih dokaza koji su potvrdili navode svjedoka oštećenih, kao i iskaza ostalih svjedoka. Kantonalni sud je ukazao da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanticu proglasio krivim zbog krivičnog djela iz člana 294. stav 1. KZ, te je i Kantonalni sud ustanovio da se u njenim radnjama, a zbog razloga koje je u obrazloženju pobijane presude detaljno naveo prvostepeni sud, stječu sva obilježja navedenog krivičnog djela, zbog čega se žalbom apelantice prvostepena presuda neosnovano pobija i zbog povrede krivičnog zakona. Također, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano apelanticinom žalbom prvostepena presuda pobija zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji (što je obrazložio na str. 4-5 drugostepene presude), kao i pravilnost prvostepene odluke o imovinskopravnom zahtjevu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelantica je u apelaciji ukazala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( uz daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, svi apelacioni navodi se svode na apelanticinu tvrdnju da su u konkretnom predmetu presude zasnovane na nezakonitim dokazima - iskazima svjedoka oštećenih. Apelantica navodi da su sva lica kojima je sud priznao status oštećenih u zoni krivične odgovornosti kao počinioci krivičnog djela davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. KZ, što proizlazi iz njihovih iskaza, jer su davali novac apelantici (mito) da bi iz toga imali određenu korist. Apelantica ističe da svjedoci jesu formalno upozoreni na pravo da uskrate odgovor na pitanja koji bi ih kompromitirao, ali to je „formalizirano i rutinsko upozorenje“. Također, apelantica dodaje da je svako od svjedoka možda bio subjektivno ubijeđen da je izigran i prevaren, a očigledno su svjedoci zanemarili činjenicu da daju mito. Apelantica navodi da se otvara pitanje nezakonitosti dokaza, jer je sud koristio nezakonit dokaz (iskaz svjedoka koji sam sebe optužuje), pri čemu je propustio priliku da saslušanje prekine i uputi svjedoka da angažira stručnog savjetnika. Apelantica ukazuje da se zaštita svjedoka od samooptuženja daje institutom imuniteta. Dakle, apelacija otvara pitanje da li su iskazi svjedoka u okvirima standarda fer i pravičnog suđenja, odnosno da li im je pružena cjelovita zaštita od samooptuženja , pa kako očigledno nije, radi se o nezakonitim dokazima. Apelantica ukazuje na ulogu suda u postupku. Također, apelantica navodi da 13 lica kojima sud daje pravo na njihovo nepravo su izvan zahvata krivične norme pod koju bi morali biti podvedeni, a sav teret i njihove protivpravnosti preneseni su na apelanticu. Oni su predstavljeni kao nevine žrtve apelanticine prijevare, pri čemu je sud povrijedio svoju obavezu iz člana 15. stav 2. ZKP, odnosno zanemario je svoju dužnost da sa jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje kako činjenice koje terete apelanticu, tako i činjenice koje joj idu u prilog. Prvostepena presuda zasnovana je na nezakonitim dokazima, koji su nezakoniti i u fazi pribavljanja, ali i u toku upotrebe. U fazi pribavljanja su nezakoniti, jer navodni oštećeni tokom istrage nisu cjelovito upozoreni na pravo na zaštitu od samooptuživanja, nisu dobili imunitet kako bi se zaštitili, a na osnovu imuniteta odgovarali su na kompromitirajuća pitanja za sebe, čime je grubo povrijeđena odredba člana 98. st. 1. i 2. ZKP. U fazi njihove upotrebe sud je zanemario nezakonitost svakog od pojedinačnih iskaza navodnih oštećenih, te iskaze prihvatio kao zakonite, te uglavnom na njima utemeljio presudu, čime je osporena presuda u zahvatu bitne povrede postupka. Apelantica navodi da tužilac nije pozvao na odgovornost navodne oštećene. S tim u vezi, apelantica ukazuje i na pitanje primjene krivičnog zakona. Apelantica ukazuje da, ako su navodni oštećeni novac povjerili apelantici da ga ona distribuira dalje, kao mito, prihvatili su i rizik da podmićivanje neće uspjeti. U toj situaciji, prema subjektivnom odnosu navodnih oštećenih, apelantica bi mogla biti posrednik u smislu člana 381. stav 2. KZ, a ako posrednik nije htio distribuirati novac dalje licima na koje se pozvao, ovo krivično djelo ostaje u pokušaju, pri čemu se zona kažnjivosti na apelanticu bitno smanjuje. S obzirom na to da nema protivpravnosti na protivpravnost, ne može biti uspostavljena konstrukcija krivičnog djela prijevara u dijelu objektivnog uvjeta inkriminacije - korist ostvarena izvršenjem krivičnog djela prijevara, dakle, apelanticina radnja se ne može smatrati prijevarom, niti bilo kojim drugim krivičnim djelom bez obzira na šta je usmjeren apelanticin umišljaj. Apelantica navodi da osporene presude “daju punu pravnu snagu i legaliziraju korupciju” ukazujući da je odluka o imovinskopravnom zahtjevu bez valjanog pravnog osnova. Također, apelantica ukazuje i na pristrasnost suda zbog medijske eksploatacije predmeta, pa je i sud „izgubio kriterije objektivnosti i pristrasnosti“, pozivajući se na praksu Ustavnog suda. Također, apelantica je ukazala da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, jer su Kantonalnom sudu trebale dvije godine da donese odluku o žalbi.
II.Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da je iste prigovore apelantica isticala u žalbi i da je Kantonalni sud kroz obrazloženje drugostepene odluke odgovorio i na apelanticine prigovore.
16. Općinski sud je, ponavljajući uglavnom razloge kojim je obrazložio prvostepenu presudu, ukazao da ne nalazi da u konkretnoj stvari postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, te je ukazujući na odredbe ZKP (čl. 98. st. 1. i 2. i 100. stav 2) istakao da su svjedoci upozoreni i da su, pored datih upozorenja, dali svoje iskaze. Prema mišljenju Općinskog suda, radi se o nezadovoljstvu apelantice donesenim odlukama, a ne o kršenju njenih prava navedenih u apelaciji.
17. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da je dokazano da je apelantica počinila krivično djelo prijevara, da su dokazani svi bitni elementi navedenog krivičnog djela, da se nije moglo razmišljati o imunitetu i da su svjedoci oštećeni kojima je dosuđena šteta, kao i da apelantica nema svojstvo službene osobe, koje je potrebno za postojanje krivičnog djela iz člana 381. st. 1. i 2. KZ. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija obije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Član 294.
Prijevara (1)Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 5/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 98.
Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1)Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.
(2)Svjedok koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana odgovoriće na ta pitanja ako mu se da imunitet.
(3)Imunitet se daje odlukom glavnog tužioca.
(4)Svjedok koji je dobio imunitet i koji je svjedočio neće se krivično goniti, osim ako je dao lažni iskaz.
(5)Svjedoku se odlukom suda za savjetnika određuje advokat za vrijeme trajanja saslušanja, ukoliko je očito da sam nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način.
Član 100. st. 1. i 2.
Tok saslušanja svjedoka (1)Svjedok je dužan da odgovore daje usmeno.
(2)Svjedok će se prethodno opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prećutiti, a zatim će se upozoriti da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Svjedok će se i upozoriti da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članu 98. stav (1) ovog Zakona i ovo upozorenje će se unijeti u zapisnik.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na postupak u kojem je apelantica proglašena krivom, te su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
28. U suštini, apelantica ukazuje da su procesno i materijalno pravo proizvoljno primijenjeni, kao i da se odluka zasniva na nezakonitim dokazima-iskazima svjedoka oštećenih „koji su u zahvatu krivične odgovornosti“, a koji sami sebe optužuju, odnosno koji nisu pred sudom dobili adekvatnu zaštitu, a presuda se temelji na njihovim iskazima. Apelantica nalazi da su oštećeni trebali biti stranka u postupku, odnosno okrivljeni. U vezi sa navedenim su i apelanticini navodi o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona, kao i navodi da su oštećeni nagrađeni za svoje „nepravo“. Također, apelantica ukazuje i na pristrasnost suda zbog medijske eksploatacije predmeta (a praćenje je bilo neobjektivno i netačno), pa je i sud „izgubio kriterije objektivnosti i pristrasnosti“. Apelantica, također, ukazuje da sud, upravo zbog načina na koji je došao do zaključka o apelanticinoj krivici, nije dao razloge o odlučnim činjenicama. Također, apelantica ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Apelantica, u suštini, tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima u odlučujućem dijelu, da su sudovi bili pristrasni, da su propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze, da su pogrešno primijenili krivični zakon, da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenicama, kao i da odluka nije donesena u razumnom roku. Sve navedeno, prema apelanticinim navodima, upućuje na zaključak da joj nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.
30. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
31. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelantica smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelanticine navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
33. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
34. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, osim navođenja da je predmet izazvao veliku medijsku pažnju i da su mediji neobjektivno prenosili o predmetu, te je „sud izgubio kriterije objektivnosti i nepristrasnosti“, apelantica nije dostavila niti jedan dokaz kojim bi potkrijepila ove navode. Osim navedenog, iz presuda ne proizlazi da je apelantica u toku postupka ukazivala na pristrasnost suda, zbog čega taj navod ne može sa uspjehom prvi put isticati u toku postupka pred Ustavnim sudom.
35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena osuđujuća presuda zasnovana na iskazima svjedoka - oštećenih, čiju zakonitost apelantica dovodi u pitanje. Iako apelantica ne osporava da su svjedoci propisno upozoreni i da su svoje iskaze dali u skladu sa odredbama ZKP, ipak, navodi da „je to formalizirano i rutinsko upozorenje“. U vezi sa navedenim su i apelanticini navodi o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona, kao i navodi da su oštećeni nagrađeni za svoje „nepravo“, te apelantica iznosi svoj stav o kojem se krivičnom djelu radi, odnosno da su svjedoci trebali biti „okrivljeni“. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica pretežan dio navoda koje iznosi u apelaciji iznosila i pred redovnim sudom i da je Kantonalni sud naveo da su svjedoci formalno upozoreni (što apelantica i ne osporava) u skladu sa odredbama ZKP o pravu da ne odgovaraju na pitanja čiji bi ih odgovor kompromitirao, ali da su, i pored upozorenja, dali iskaz i bili ispitani direktno i unakrsno. Apelantica ne osporava da je zakonska odredba ispoštovana, niti sam sadržaj iskaza svjedoka, ali očigledno je da ona radnje svjedoka i svoje radnje „podvodi“ pod neka druga krivična djela. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi jasno naveli kako su izveli zaključak da je apelantica počinila krivično djelo prijevara. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje, pozivajući se na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, te na dokaze iz kojih su izveli zaključak u pogledu apelanticine krivice, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Također, prvostepeni sud je detaljno naveo, a drugostepeni sud je potvrdio zaključak o pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da se u konkretnom predmetu radi o krivičnom djelu prijevara iz člana 294. stav 1. KZ, jer je sud ustanovio da se apelanticinim radnjama stječu sva obilježja ovog krivičnog djela. Redovni sud je odbio apelanticine navode da je htjela pomoći oko zaposlenja, penzije, kredita i drugo, što je jasno obrazložio (apelantica, kao medicinska sestra, nema kontakta sa poslovanjem banaka, zapošljavanjem u Dom zdravlja i drugo, a pribavlja protivpravnu imovinsku korist). Dakle, imajući u vidu apelanticine navode, kao i standarde Evropskog suda koje slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud ispitao zakonitost dokaza, te da je utvrdio da su svjedoci u skladu sa zakonom poučeni i da su, i pored upozorenja, svjedočili. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je Tužilaštvo jedino isključivo nadležno (princip akuzatornosti) za pokretanje i provođenje krivičnog postupka, a Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju jasno navelo da se ne može raditi o krivičnom djelu davanja dara ili drugih oblika koristi, već samo o krivičnom djelu prijevara (što je zaključak i redovnog suda). Stoga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odgovorili na sve apelanticine navode koje ona ponavlja u apelaciji, a Ustavni sud u obrazloženju presuda ne nalazi nikakvu proizvoljnost, niti bilo kakvu povredu odredaba ZKP, niti pogrešnu primjenu krivičnog zakona. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelantica i u apelaciji nastavlja da iznosi svoje viđenje stvari, da problematizira iskaze svjedoka navodeći da su svjedoci trebali biti saučesnici, odnosno izvršioci krivičnog djela, odnosno da su trebali da dobiju imunitet, te da problematizira odluku o imovinskopravnom zahtjevu (apelantica je dužna vratiti oštećenim precizirane iznose novca), ali Ustavni sud naglašava da u datom obrazloženju osporenih presuda, koje je rezultat svestrane i ozbiljne ocjene dokaza, Ustavni sud ne može uočiti bilo kakve povrede prava na pravičan postupak, već samo apelanticino nezadovoljstvo osporenim presudama.
36. Suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelanticina krivična odgovornost i na osnovu čega je oštećenim dosudio imovinskopravni zahtjev. Iz obrazloženja osporene presude Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat proizvoljne primjene materijalnog ili procesnog prava, ili da se temelji na dokazima na kojima se ne može temeljiti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravičan postupak neosnovani.
37. Apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, ukazujući da je krivični postupak trajao više od tri godine, pri tome posebno ukazujući da je postupak po žalbi trajao više od dvije godine. Međutim, Ustavni sud u navodima iz apelacije ne može naći povredu prava na pravičan postupak u razumnom roku, imajuću u vidu broj radnji koje su apelantici stavljene na teret, broj oštećenih, provedene dokaze i drugo, te Ustavni sud smatra da je prvostepena presuda donesena uz poštivanje principa „razumnog roka“. Iako je drugostepenom sudu trebalo više od dvije godine da donese drugostepenu odluku, kojom je potvrdio prvostepenu presudu (u osuđujućem dijelu), u okolnostima konkretnog predmeta, s obzirom na to da je postupak za koji se može reći da je bio relativno složene naravi trajao ukupno tri godine i četiri mjeseca, Ustavni sud ne nalazi da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer je osporena presuda donesena na osnovu dokaza koji su pribavljeni uz poštivanje zakonskih normi o čemu je sud dao jasno i detaljno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te, osim apelanticinog nezadovoljstva, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđene garancije prava na pravično suđenje, odnosno da je sud bio pristrasan i da odluka nije donesena u razumnom roku.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević