Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4912/17 (N. S.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
- Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4912/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-4912/17, rješavajući apelaciju Nedžiba Spahića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžib Spahić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 510985 17 Kž 2 od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžib Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 510985 17 Kž 2 od 5. oktobra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 510985 15 K od 11. aprila 2017. godine, apelant je proglašen krivim da je, radnjama opisanim u izreci presude, počinio kazneno djelo Izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), kazneno djelo Laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZ, te kazneno djelo iz člana 52. stav 1. točka a) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije (u daljnjem tekstu: Zakon o oružju i municiji). Apelantu je, za kazneno djelo Izazivanje opće opasnosti utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, za kazneno djelo Laka tjelesna ozljeda utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, za kazneno djelo iz člana 52. stav 1. tačka a) Zakona o oružju i municiji, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci. Apelant i suoptuženi su obvezani platiti troškova kaznenog postupka.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 510985 17 Kž 2 od 5. oktobra 2017. godine djelomično je uvažena žalba apelantovog branitelja pa je preinačena presuda Općinskog suda od 11. aprila 2017. godine u odluci o kazni, te je apelantu, za kazneno djelo Izazivanje opće opasnosti utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, za kazneno djelo Laka tjelesna ozljeda utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedan mjesec, za kazneno djelo iz člana 52. stav 1. tačka a) Zakona o oružju i municiji utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, dok je u ostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je protiv prvostupanjske presude žalbu podnio apelantov branitelj zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.
5. Dalje, navedeno je da je na sjednici vijeća Kantonalnog suda, koja je održana u smislu odredbi člana 319. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), u prisustvu apelantovog branitelja, advokata Muhidina Kape iz Sarajeva, branitelj izjavio da u cijelosti ostaje kod navoda i prijedloga iz žalbe, s tim što je istakao da njegov branjenik kritične prilike nije postupao u krajnjoj nuždi već u nužnoj odbrani.
6. U pogledu navoda iz žalbe da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, čime se ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, Kantonalni sud je naveo u smislu odredbe člana 310. stav 1. ZKP da žalba mora biti sastavljena tako da može poslužiti kao osnova za ispitivanje pobijane presude. To, između ostalog, podrazumijeva i obvezu žalitelja da konkretizira žalbene osnove iz kojih pobija prvostepenu presudu, jer se bez toga ne zna koji su njegovi žalbeni prigovori. Budući da branitelj u žalbi nije konkretizirao u čemu se konkretno ogleda navedena povreda Kantonalni sud je zaključio da su ti navodi paušalni, pa ih je odbio kao neosnovane.
7. U pogledu navoda o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka
i) ZKP zbog toga što su službenici policije kritične prilike od apelanta oduzeli pištolj, pri čemu nije izdana potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, niti je u odnosu na pištolj postupano u skladu sa odredbom člana 85. ZKP, kojom je propisan način otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta. Iz tih razloga, branitelj smatra da je pištolj pribavljen na nezakonit način, te da na takvom dokazu nije mogla biti zasnovana prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je u pogledu tih navoda ukazao da prvostupanjski sud nije počinio povredu na koju ukazuje branitelj, budući da je uvidom u predmetni spis, i to zapisnik o uviđaju MUP Kantona Sarajevo, utvrđeno da je pištolj sa okvirom i pet metaka pronađen na licu mjesta kao trag izvršenja kaznenog djela, te da su ovlaštene službene osobe, nakon izvršenog uviđaja, pištolj dostavile na vještačenje shodno odredbi člana 236. ZKP. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je našao da je pištolj pribavljen na zakonit način.
8. Dalje, navedeno je da je osporavajući činjeničnu osnovu prvostupanjske presude, apelantov branitelj naveo da su iskazi saslušanih svjedoka i u vezi s njima izvedeni zaključak prvostupanjskog suda u suprotnosti sa stvarnim stanjem odvijanja kritičnog događaja, da je u prvostupanjskoj presudi zanemarena činjenica da je apelanta kritične prilike bez ikakvog razloga napao suoptuženi A. M., te da je apelant u takvim okolnostima postupao na način da zaštiti sebe, svoju obitelj i imovinu. S tim u vezi, istakao je da su svi saslušani svjedoci u svojim iskazima bili kategorični da je A. M., bez ikakvog razloga, iz svog pištolja, u nekoliko navrata ispalio više hitaca u smjeru apelanta, a da je tek nakon toga apelant upotrijebio oružje kako bi se obranio. Također, istaknuto je da Tužiteljstvo nije dokazalo da je upravo apelant pucanjem iz vatrenog oružja nanio povrede A. M., te da u tom pogledu pobijana presuda ne daje dovoljno obrazloženja. Branitelj je istakao da je u prvostupanjskoj presudi u cijelosti prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke u kojemu je navedeno da je ispaljeni metak iz vatrenog oružja podoban način za nastajanje lake tjelesne povrede kod A. M., međutim da je pri tome izveden pogrešan zaključak, iz iskaza svjedoka saslušanih tijekom postupka, da je tu povredu nanio upravo apelant, budući da svjedoci to u svojim iskazima nisu naveli. Nadalje, u žalbi je navedeno da su svi saslušani svjedoci u svojim iskazima potvrdili da je apelant kritične prilike molio A. M. da krene kući, da mu je u jednom momentu čak i oteo pištolj, pa mu ga kasnije vratio, i da je opet nakon toga, A. M. iz istog pištolja počeo pucati u pravcu balkona kuće, na kojemu se apelant nalazio, a u kući su bili njegova supruga i malodobna djeca. S obzirom na navedeno, branitelj smatra da su se u apelantovom ponašanju stekli elementi krajnje nužde, odnosno da je apelant postupao u cilju otklanjanja ne skrivljene opasnosti koja se na drugi način nije mogla otkloniti.
9. U vezi s navedenim žalbenim tvrdnjama, Kantonalni sud je našao da su u osporenoj prvostupanjskoj presudi sadržaji iskaza svih saslušanih svjedoka kao i ostalih provedenih dokaza, sa stanovišta vjerodostojnosti, pravilno ocijenjeni i na toj osnovi je izveden pravilan zaključak da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Zaključke iz prvostupanjske presude koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice Kantonalni sud je prihvatio u cijelosti budući da, kako je navedeno, odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza.
10. Kantonalni sud je stava da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je kritične prilike najprije došlo do verbalnog konflikta između apelanta i A. M., da je potom A. M. izašao iz apelantove kuće i sjeo u putničko motorno vozilo parkirano ispred kuće, a zatim iz pištolja u nekoliko navrata ispalio više hitaca u pravcu apelantove kuće. Nakon toga, apelant je izašao iz kuće, pa je ponovo došlo do verbalnog konflikta sa A. M. da bi po ulasku u kuću apelant iz dnevnog boravka čija su vrata bila otvorena prema balkonu, iz pištolja ispalio više hitaca u pravcu putničkog motornog vozila, u kojemu se na mjestu vozača nalazio A. M..
11. Kantonalni sud je, cijeneći navedene apelantove radnje, našao da se u njima nisu stekli elementi krajnje nužde zbog čega je žalbene prigovore u tom smjeru ocijenio neutemeljenima. Radnje koje je kritične prilike poduzeo apelant ne mogu se cijeniti kao postupanje u krajnjoj nuždi, jer je takvim radnjama prethodio napad optuženog A. M., odnosno radilo se o ljudskoj djelatnosti koja je usmjerena na povredu tjelesnog integriteta, a ne o istovremenoj ili direktno predstojećoj ne skrivljenoj opasnosti. Dalje, Kantonalni sud je stava da se apelantove radnje ne mogu cijeniti niti kao postupanje u nužnoj obrani, jer se u njima nisu stekli elementi tog kaznenopravnog instituta. Kantonalni sud je stava da apelant nije postupao da bi odbio od sebe ili drugog istovremeni ili direktno predstojeći protupravni napad, s obzirom da iz izvedenih dokaza proizlazi, da je napad od strane optuženog A. M., u vrijeme kada je apelant pucao u pravcu njegovog vozila, prestao, tako da se nije radilo o istovremenom ili direktno predstojećem protupravnom napadu.
12. U pogledu žalbenih prigovora kojima je ukazano da tijekom postupka nije dokazano da je upravo apelant pucanjem iz vatrenog oružja nanio povrede A. M., te da u tom pogledu osporena presuda nije dovoljno obrazložena, Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je odlučno utvrđenje da je kritične prilike laku tjelesnu ozljedu A. M. nanio apelant, prvostupanjski sud utvrdio na temelju iskaza svjedoka, iz kojih proizlazi da je apelant u kritično vrijeme pucao u pravcu A. M., što je potkrijepljeno konstatacijama iz Zapisnika o uviđaju i Izvještaja o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta MUP Kantona Sarajevo. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnosti konkretnog slučaja, iz kojih ne proizlazi da je u navedeno vrijeme i na navedenom mjestu bilo neke druge upotrebe vatrenog oružja prema A. M., Kantonalni sud je stava da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je povrede A. M. kritične prilike nanio upravo apelant, zbog čega je i ove žalbene tvrdnje našao neutemeljenima.
13. Kantonalni sud je našao da su utemeljeni navodi iz žalbe u pogledu o kaznenopravne sankcije. Navedeno je da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je prvostupanjski sud, prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije prema apelantu od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da je otac troje maloljetne djece, dok je od otežavajućih okolnosti našao činjenicu da je osuđivan ukupno šest puta, od čega jednom za istovrsno kazneno djelo onom iz člana 173. stav 1. KZ (teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. KZ), dva puta za isto djelo iz člana 323. stav 1. KZ, te dva puta za kaznena djela koja uključuju primjenu nasilja (nasilničko ponašanje iz člana 362. KZ). Međutim, Kantonalni sud je stava da je u žalbi pravilno ukazano da prvostupanjski sud nije cijenio sve olakšavajuće okolnosti koje su se stekle na apelantovoj strani, i to protek vremena od počinjenja djela, te činjenicu da je apelant kritične prilike napadnut od strane A. M., da je apelant kritične prilike u više navrata molio A. M. da ide kući, te da su se optuženi izmirili odmah nakon kritičnog događaja, što su potvrdili u iskazima koje su dali pred prvostupanjskim sudom. Iz tog razloga je Kantonalni sud djelomično uvažio žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu u pogledu odluke o kaznenopravnoj sankciji.
14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Istakao je da se presuda Kantonalnog suda zasniva na grubom kršenju osnovnih ljudskih prava, posebno prava pa pravično suđenje iz člana 6. europske konvencije i člana 2.-4. Protokola broj 7. Istakao je da on, kao optuženi, nije primio poziv, odnosno da nije bio uredno obaviješten o sjednici Vijeća Kantonalnog suda povodom rasprave o njegovoj žalbi protiv prvostupanjske presude, iako je u žalbi inzistirao i od suda tražio da ga obavijesti o terminu održavanja sjednice. Smatra da mu je suđeno u odsustvu što je prema odredbama ZKP nelogično i nedopušteno, čime mu je uskraćeno pravo na obranu. Istakao je da je i sam Kantonalni sud u presudi konstatirao da apelant nije bio uredno obaviješten, odnosno da se radilo o neurednoj dostavi, pa samim tim nisu bili ispunjeni zakonski razlozi za vođenje sjednice.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene presude Kantonalni sud opisao način na koji je utvrđeno činjenično stanje, način na koji je ocijenio iskaze svjedoka i materijalne dokaze, pojedinačno i u odnosu s drugim dokazima. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto nije prihvatio navode iz žalbe da je apelant postupao u krajnjoj nuždi, kao ni zašto se u konkretnom slučaju nije radilo o nužnoj obrani.
19. U pogledu apelantovih navoda da mu je zbog toga što nije bio uredno obaviješten o održavanju sjednice Vijeća Kantonalnog suda, kojoj iz tog razloga nije prisustvovao, uskraćeno pravo na obranu, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 319. ZKP u stavu 1. propisano da će se o sjednici vijeća obavijestiti tužitelj, optuženi i njegov branitelj. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se mora osigurati osobno prisustvo osumnjičenog-počinitelja na sjednici suda. Ovo se prvenstveno odnosi na suđenje pred prvostupanjskim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada osobno prisustvo optuženog nije od značaja. Dalje, član 6. st. 1. i 3. točka c) Europske konvencije uvijek su povrijeđeni kad apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda kaznenog djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, kakvo je počiniteljevo osobno viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu žalbenog vijeća (vidi Europski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. siječnja 1970. godine, A.11, str. 14. i 15; i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. ožujka 1987. godine, A.115, stranica 25).
20. U odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi se: „[A] Kaznena optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Kazneni postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom...[T] Europska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju žalbene ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su utemeljile takve sudove zahtijeva se da osiguraju osobama na koje se zakon odnosi uživanje svih temeljnih garancija sadržanih u članu 6. Europske konvencije.“ Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih osobno prezentira pred žalbenim vijećem, a takva mogućnost je predviđena domaćim kaznenim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. Za time idu i navodi iz točke 57. presude Europskog suda Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi: „U vezi sa aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovo razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koje bi opravdale saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno.“
21. U konkretnom slučaju, za Ustavni sud je ključno da apelant u žalbi, a to se ni navodima apelacije ne dovodi u pitanje, nije ponudio nove činjenice i dokaze koje bi bilo potrebno osobno prezentirati drugostupanjskom vijeću. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da pred drugostupanjskim vijećem nije održan novi pretres, nego je održana sjednica na kojoj se razmatrala apelantova žalba, bez izvođenja novih dokazi, ili utvrđivanja novog činjeničnog stanje; odlučivalo se isključivo o pravilnosti primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, činjenica da apelant nije prisustvovao sjednici drugostupanjskog vijeća, na kojem je razmatrana osnovanost njihove žalbe, nije mogla dovesti do povrede prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju, posebno u situaciji kada je na sjednici prisustvovao njegov branitelj. Imajući u vidu navedeno, a u smislu naprijed navedenih principa, Ustavni sud nalazi da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević