Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5535/17 („UNA-PROMET“ d.o.o Cazin)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5535/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5535/17, rješavajući apelaciju „UNA-PROMET“ d.o.o Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „UNA-PROMET“ d.o.o Cazin podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 016577 14 Rev od 5 septembra 2017. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 016577 14 GŽ od 27. augusta 2014. godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 016577 11 P od 17. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „UNA-PROMET“ d.o.o Cazin (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Cazina koju zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnijela je je 25. decembra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 016577 14 Rev od 5 septembra 2017. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 016577 14 GŽ od 27. augusta 2014. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 016577 11 P od 17. aprila 2014. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 016577 11 P od 17. aprila 2014. godine (koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 016577 14 GŽ od 27. augusta 2014. godine i protiv koje je presudom Vrhovnog suda broj 20 0 P 016577 14 Rev od 5 septembra 2017. godine odbijena revizija) odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže Mehmed Huremagić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati iznos od 31.195,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. jula 2004. godine pa do konačne isplate, te da joj naknadi troškove postupka (stav 1.). Presudom je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.916,81 KM, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (stav 2.).
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su apelantica kao zakupac i tuženi kao zakupodavac, 1. aprila 2002. godine zaključili ugovor o zakupu dvorišnog prostora, kojeg je apelantica koristila kao skladišni prostor za obavljanje trgovačke djelatnosti i u kojem je vlastitim sredstvima izradila nadstrešnicu za čuvanje građevinskog materijala. U toku trajanja predmetnog ugovora došlo je do nesuglasica između apelantice i tuženog oko korištenja skladišta zbog čega je 2. aprila 2004. godine tuženi otkazao ugovor o zakupu, zatim nestručno demontirao nadstrešnicu i u maju 2005. godine pozvao apelanticu da preuzme ostatke demontirane nadstrešnice. Prema obrazloženju Općinskog suda, apelantica je tada saznala za štetu na nadstrešnici i nije prihvatila poziv tuženog jer je prije toga tuženi zabranio apelantici da demontira nadstrešnicu zbog čega apelantica u konkretnom postupku potražuje naknadu štete u naprijed navedenom iznosu. Obrazloženo je i da se od momenta otkaza ugovora o zakupu vodio parnični postupak po tužbi apelantice kod Općinskog suda i to prvobitno radi smetanja posjeda, da bi apelantica 18. februara 2005. godine preinačila tužbu i postavila tužbeni zahtjev za utvrđenje da je otkaz ugovora o zakupu od strane tuženog nezakonit i bez pravnog dejstva te da se apelantici omogući korištenje zakupljenog prostora. U obrazloženju je navedeno da je u istoj parnici tuženi postavio protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se apelantici naloži uklanjanje nadstrešnice te da se ta parnica vodila pod brojem P-l-16/04 i okončana je donošenjem pravosnažne presude Kantonalnog suda 14. aprila 2011. godine kojom je odbačena apelanticina tužba a odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog. S tim u vezi je navedeno i da je tužba za naknadu štete u konkretnoj parnici podnesena 22. jula 2011. godine. Imajući u vidu navedene činjenice, Općinski sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev jer je utvrđeno da je navedeno potraživanje zastarjelo. Navedenu presudu Općinskog suda potvrdio je Kantonalni sud presudom broj 20 0 P 016577 14 GŽ od 27. augusta 2014. godine.
4. Osim toga, Vrhovni sud je rješavajući o reviziji apelantice u presudi broj 20 0 P 016577 14 Rev od 5 septembra 2017. godine, kojom je odbio reviziju apelantice, istakao i da je po ocjeni tog suda, u postupku pred nižestepenim sudovima, pravilno primijenjeno materijalno pravo. Ovo stoga, kako je obrazložio Vrhovni sud, jer je pravni osnov tužbe naknada štete pa se prigovor zastare ima riješiti po odredbi člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, odnosno da potraživanje naknade štete zastarijeva u svakom slučaju kada protekne pet godina od kada je šteta nastala. S obzirom na utvrđenje da je šteta u konkretnom slučaju nastala oštećenjem nadstrešnice, da je apelantici bila poznata u maju 2005. godine, koju činjenicu apelantica i nije osporila, to je na osnovu odredbe člana 376. stav 1. ZOO, prema obrazloženju Vrhovnog suda, zastara apelanticinog potraživanja nastupila u maju 2008. godine, a u svakom slučaju u maju 2010. godine, jer je apelantica tužbu podnijela 22. jula 2011. godine.
5. Vrhovni sud je naveo da je apelantica u reviziji istakla da je ovakav pravni stav neosnovan i nezakonit jer se radi o naknadi štete nastale povredom ugovorne obaveze jer je tuženi već 3. maja 2004. godine onemogućio apelanticu da koristi skladište i nadstrešnicu, a tuženi je otkazao ugovor o zakupu na nezakonit način, što su sudovi propustili utvrditi. Drugi razlog zbog kojeg apelantica smatra da nije nastupila zastara njenog potraživanja, kako je obrazložio Vrhovni sud, jeste činjenica da to potraživanje nije ni dospjelo do pravosnažnog okončanja parnice broj P-l 16/04 (14. aprila 2011. godine) u kojoj je odbijena protivtužba tuženog, kojom je tražio da sud obaveže apelanticu da demontira i odveze nadstrešnicu, zbog čega apelantica smatra da je tek tada saznala da restitucija nije moguća. Prema obrazloženju Vrhovnog suda ovi apelanticini revizioni navodi nisu osnovani. Ovo stoga jer, kako je naveo taj sud, ako apelantica smatra da, i pored izloženog, ima neko potraživanje prema tuženom po osnovu vrijednosti nadstrešnice, ono očito nema temelja u zaključenom ugovoru o zakupu između stranaka, koji je uz sve otkazan izjavom tuženog pa nemogućnost korištenja skladišta i nadstrešnice u smislu ispunjenja ugovorne obaveze apelantica ne može uslovljavati isplatom svog spornog potraživanja, pri čemu apelantica u konkretnoj parnici nije ni postavila neki određeni zahtjev u tom pravcu o kojem bi se moglo odlučivati. Osim toga, kako je obrazloženo, apelantica nije dokazla da je otkaz ugovora o zakupu predmetnog skladišta bio nezakonit jer je upravo po apelanticinom tužbenom zahtjevu, u parnici P-l 16/04 apelanticina tužba za utvrđenje da je otkaz ugovora o zakupu nezakonit i bez pravnog dejstva, odbačena.
6. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, u tom smislu, u odnosu na tu parnicu nema ni prekida zastare jer se prema odredbi člana 389. stav 2. ZOO smatra da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba (ovdje apelanticina) ili zahtjev bude odbačen ili odbijen. Kako je obrazložio Vrhovni sud, ista odredba se ima primijeniti i u odnosu na drugi apelanticin prigovor da se dan pravosnažnog okončanja parnice po protivtužbi tuženog (14. april 2011. godine) ima smatrati kao dan od kojeg je počeo teći rok zastare apelanticinog potraživanja, jer da je tek tada pouzdano saznala za štetu. Ovo iz razloga, kako je naveo taj sud, što je u ranijoj parnici odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelantica da odveze ostatke demontirane nadstrešnice. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
7. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju Apelantica u opširnoj apelaciji navodi hronologiju konkretnog postupka kao i postupka koji je vođen pod brojem P-l 16/04 te ističe da je nesporno da njeno potraživanje nije zastarjelo i da je u postupcima dokazala sve svoje tvrdnje. Navodi i da osporene presude ne sadrže adekvatna obrazloženja a da je pravo na obrazloženu odluku jedno od osnovnih prava te da je činjenica da je sporni otkaz ugovora bio nezakonit. Apelantica smatra i da je predmetni postupak predugo trajao jer je trajao preko šest godina a i da je postupak koji je vođen pod brojem P-l 16/04 trajao predugo jer je i on trajao nepunih šest godina iako se radilo o postupku koji je ticao pitanja smetanja posjeda i koji je po zakonu hitan zbog čega smatra da mu Ustavni sud treba dodijeliti naknadu nematerijalne štete.
Relevantni propisi
8. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 389. stav 2.
2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida zstare ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili obezbjeđenja bude poništena
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, detaljno obrazložili svoje odluke pri tom dajući jasne argumente zašto je apelanticino potraživanje, shodno relevantnim odredbama ZOO, zastarjelo. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta nije vidljivo da je činjenično stanje u bilo kom pogledu ostalo nerazjašnjeno niti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja se pozvala. Zbog toga Ustavni sud ove navode apelantice smatra očigledno neosnovanim.
14. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da joj je prekršeno i „pravo na suđenje u razumnom roku". Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji u skladu sa relevantnim zakonskim propisima nije hitne prirode, koji postupak je na tri sudske instance meritorno okončan za šest godina i dva mjeseca, te da je apelantica prije podnošenja apelacije došla do konačne odluke, pa Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su i ovi navodi apelantice očigledno neosnovani.
15. U vezi sa postupkom koji je vođen pod brojem P-l 16/04 i koji je okončan 14. aprila 2011. godine Ustavni sud podsjeća da je članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda propisano da se apelacija može podnijeti u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Kako je u slučaju postupka P-1 16/04 (koji je okončan 14. aprila 2011. godine) od dana okončanja postupka pa do podnošenja konkretne apelacije (25. decembra 2017. godine) proteklo gotovo sedam godina to Ustavni sud ukazuje da nije ispunjen uvjet blagovremenosti, pa se u ovoj odluci neće baviti pitanjem dužine trajanja navedenog postupka.
16. Imajući u vidu navedeno, konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u konkretnom slučaju pokreću pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, odnosno da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Na osnovu odredne člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević