Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-699/18 (B. G.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Uknjižba
  • Miješanje u imovinu
  • Stanovi JNA
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-699/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 699/18, rješavajući apelaciju Bosiljke Gutić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bosiljke Gutić.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 223002 17 Rev od 28. novembra 2017.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosiljka Gutić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Hadžića, koju zastupa Nada Filipović, advokat iz Ilidže, podnijela je 3. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 223002 17 Rev od 28. novembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju u periodu od 29. jula do 5. septembra 2019. godine.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. jula do 11. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 223002 11 P od 20. marta 2013. godine utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji - otkupu nepokretnosti stana od 14. februara 1992. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), zaključen između države SFRJ - SSNO Tehnički remontni zavod Hadžići i apelantice, pa je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da na osnovu predmetnog ugovora i ove presude izvrši upis prava vlasništva na stanu na apelantičino ime sa dijelom 1/1 uz naknadu troškova parničnog postupka, sve bliže precizirano u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, odlučujući o pravnoj valjanosti predmetnog ugovora, utvrdio da je sačinjen u pisanoj formi na osnovu važećih propisa u vrijeme zaključenja ugovora, da ga je potpisala apelantica, kao kupac, i da ga je potpisalo i ovjerilo ovlašteno lice - prodavac, te da ga je ovjerio i potvrdio vojni pravobranilac i da je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi. Dalje je navedeno da je apelantica, u smislu odredbe člana 39a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), nadležnom organu uputila zahtjev za izdavanje naloga za upis prava vlasništva, koji je odbijen, zbog čega apelantici pripada pravo na sudsku zaštitu na osnovu člana 39a. Zakona o prodaji stanova. Istaknuo je da se valjanost predmetnog ugovora ima ocijeniti primjenom odredbe čl. 454. i 455. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 26. ZOO, kojim je regulisano da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora (predmet ugovora, cijena, te zakonom propisana forma). Općinski sud je naveo da se ocjena podobnosti isprave za upis prava vlasništva vrši prema zakonskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja pravnog posla. Stoga, po mišljenju Općinskog suda, na pravnu valjanost ugovora nemaju utjecaja odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 54 od 2004. godine, jer naknadno propisani uslovi za stjecanje prava vlasništva ne mogu utjecati na prava stečena ranijim pravnim poslom. Istaknuo je da je u konkretnoj situaciji apelantica kao nositeljica stanarskog prava stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu po osnovu zaključenog predmetnog ugovora (o otkupu stana), te perfekcijom ugovorene obaveze-isplatom kupoprodajne cijene stana. Također je istaknuo da je tužena, kao pravni sljednik prodavca, obavezna izdati saglasnost za uknjižbu, jer je apelantica predmetnim ugovorom stekla pravo na uknjižbu vlasništva.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 223002 13 Gž od 22. marta 2017. godine odbijena je žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica zaključila predmetni ugovor, kao nositeljica stanarskog prava, da je isplatila ugovorenu cijenu i da se nalazi u posjedu predmetnog stana, odnosno da ima legalan posjed stana. Dalje je naveo da je sporno, na što tužena žalbom ukazuje, ispunjavanje uslova propisanih zakonom koji normira predmetnu pravnu stvar kao lex specialis, konkretno član 39a. Zakona o prodaji stanova. Kantonalni sud je ocijenio žalbene prigovore tužene neosnovanim. S tim u vezi, citirao je odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova. Dalje je naveo da je analizom predmetnog ugovora utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen 14. februara 1992. godine između apelantice i države SFRJ-SSNO - Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom Jugoslovenske narodne armije, da je sačinjen u pisanoj formi, da je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi i da je isplaćena kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim propisima. Kantonalni sud je istaknuo da je članom 39a. Zakona o prodaji stanova propisano da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu, a apelantičin zahtjev za izdavanje naloga za upis prava vlasništva je odbijen, pa je stoga i pokrenula postupak pred nadležnim sudom u smislu člana 39d. Zakona o prodaji stanova. Po mišljenju Kantonalnog suda, ukoliko je tužena smatrala da je datum zaključenja predmetnog ugovora dopisan rukom zbog čega se ne može utvrditi da je i stvarno zaključen prije 6. aprila 1992. godine, te da ovjeru nije izvršio nadležni organ, već da je ovjeren potpisom nepoznatog lica i pečatom vojne pošte, takve tvrdnje trebalo je i da dokazuje u toku postupka. U odnosu na manjkavost ugovora koju tužena vidi u nedostatku nadležne porezne službe, Kantonalni sud je naveo da je vijeće ovog suda na sjednici vijeća ponovnim uvidom u original predmetnog ugovora konstatovalo da je predmetni ugovor snabdjeven pečatom nadležne porezne službe. Po mišljenju Kantonalnog suda, činjenica da je riječ o nepopunjenom bjanko pečatu na kojem se ne nalazi datum prijema, ovjere, niti potpis lica koje je pečat stavilo na predmetni ugovor, takav ugovor ne čini manjkavim. Istaknuo je da i zakonska odredba nalaže da je ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi (na poleđini ugovora je pečat SRBiH, Grad Sarajevo, Gradska uprava društvenih prihoda).

9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 223002 17 Rev od 28. novembra 2017. godine revizija tužene je uvažena, obje nižestepene presude su preinačene i odbijen apelantičin tužbeni zahtjev.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, ispitujući dopuštenost revizije po odredbi člana 237. stav 2. i stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima i dopustio izuzetnu reviziju iz člana 237. stav 3. ZPP iako, zbog vrijednosti pobijanog dijela pravosnažne presude (1.000,00 KM), ne bi bila dopuštena po stavu 2. citirane zakonske odredbe. Dalje je naveo da su nižestepeni sudovi ocijenili da stavljanje nepopunjenog bjanko pečata na kojem se ne nalazi datum prijema, ovjere, niti potpis lica koje je pečat stavilo ne čini predmetni ugovor „manjivim“ slijedom čega su usvojili tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 39. Zakona o prodaji stanova, nosilac stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku. Istaknuo je da svi navedeni uslovi moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se zaključio pravno obavezujući ugovor. U konkretnom slučaju, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantica nije dokazala da je predmetni ugovor dostavljen nadležnoj poreznoj upravi i da je ovjeren na propisan način. S tim u vezi, obrazložio je da stavljeni bjanko pečat nije dokaz o dostavljanju, niti se može smatrati da je predmetni ugovor ovjeren na propisan način od nadležne porezne uprave. Istaknuo je da je takav zaključak prihvatio i Ustavni sud u predmetu broj AP 1908/09 kada je ukazao da ugovor o otkupu stana nije pravno obavezujući, jer nije dostavljen poreznoj službi na ovjeru. Kako su nižestepeni sudovi materijalno pravo pogrešno primijenili, Vrhovni sud je uvažio reviziju tužene, preinačio obje nižestepene presude i odbio apelantičin tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je zaključila pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji kao nosilac stanarskog prava, da je isplatila kupoprodajnu cijenu i da koristi stan kao legalni korisnik. Dalje navodi da je, nakon povrata stana i useljenja u toku 2003. godine, podnijela zahtjev nadležnom organu za izdavanje naloga za uknjižbu stana, koji je odbijen zbog činjenice da predmetni ugovor nije predat poreznoj upravi, jer „bjanko pečat ne znači ništa“. Tvrdi da se nakon drugostepene presude uknjižila kao vlasnica predmetnog stana, da bi Vrhovni sud donio osporenu odluku kojom je preinačio nižestepene presude i odbio tužbeni zahtjev. Ističe da Vrhovni sud, iako tvrdi da revizija ne ispunjava uslove s obzirom na visinu spora, kao i činjenicu da nije bilo povreda postupka, tvrdi da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Apelantica smatra da je ispunila sve uslove iz člana 39. Zakona o prodaji stanova i da je dostavila ugovor u poreznu upravu, da je istina da je nepopunjen pečat, ali da je primljen u upravu, jer je poznato da je uredbom Vlade od 15. februara 1992. godine bila nametnuta privremena zabrana prodaje stanova, pa je apelantica dovedena u nezavidan položaj voljom organa koji vrše javnu vlast. Ističe da joj je u momentu potpisivanja predmetnog ugovora, plaćanja cijene i ovjere pravobranioca prestalo stanarsko pravo i da je postala vlasnica, te da je u tom času predmetni ugovor proizvodio pravne efekte.

II.Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud navodi da ostaje u cijelosti kod osporene presude i datog obrazloženja. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te da nije bilo povreda na koje apelantica neosnovano ukazuje.

13. Kantonalni sud navodi da je u drugostepenoj presudi dao činjenične razloge i pozvao se na odredbe materijalnog prava zbog čega je ocijenio osnovanim apelantičin tužbeni zahtjev, te smatra da tom odlukom nisu povrijeđena apelantičina prava.

14. Općinski sud navodi da je postupak vodio u skladu sa odredbama propisanim ZPP uz poseban osvrt na članove Evropske konvencije i Ustav Bosne i Hercegovine kako ne bi eventualno došlo do kršenja prava parničnih stranaka. Smatra da njegovim postupanjem apelantici nije povrijeđeno niti jedno pravo zagarantovano Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, što je vidljivo iz kompletnog spisa i hronološkog toka postupka.

15. Tužena smatra da je Vrhovni sud u provedenom postupku pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Ističe da je u postupku utvrđeno da apelantica nema pravno valjan ugovor o otkupu stana u smislu odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova, te da je, shodno tome, neopravdan njen zahtjev u kojem tvrdi da su povrijeđena njena prava. Predlaže da se apelacija odbije kao prima facie neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

17. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07- odluka Ustavnog suda, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 - odluka Ustavnog suda i 11/13-rješenje Ustavnog suda) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39e.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 223002 17 Rev od 28. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičina zastupnica je primila 27. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

23. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade ma koliko ona bila razumna i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48˗49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. U vezi sa apelantičinim navodima da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu, a u vezi sa odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora i uknjižbe, Ustavni sud smatra da se „imovina“ apelantice koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala od njenog „legitimnog očekivanja“ da će sudovi utvrditi da je pravno valjan predmetni ugovor (koji je, po apelantičinom mišljenju, ispunjavao sve uslove predviđene članom 39. Zakona o prodaji stanova) i dozvoliti uknjižbu njenog prava vlasništva na stanu.

28. Dalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantičinu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općeg interesa.

29. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev nesumnjivo došlo do miješanja u apelantičinu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Razmatrajući pitanje zakonitosti miješanja u apelantičino pravo na imovinu, Ustavni sud, dakle, prvo treba odgovoriti na pitanje je li miješanje predviđeno zakonom, odnosno je li proizvoljna presuda Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude i odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora i uknjižbe, zbog toga što stavljeni bjanko pečat nije dokaz o dostavljanju, niti se može smatrati da je predmetni ugovor ovjeren na propisan način od nadležne porezne uprave. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su odredbe o dokazivanju činjenica regulisane odredbama ZPP, a sami uslovi za valjanost predmetnog ugovora članom 39. Zakona o prodaji stanova.

31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) u predmetu Branimir Đokić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, koji se tiče upravnog postupka povrata tzv. vojnog stana, u dijelu odluke koja se odnosila na dopustivost prijave u pogledu iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova u vezi sa zahtjevom za priznavanje prava vlasništva, istaknuo sljedeće: „Komisija zapaža da podnosilac prijave posjeduje kupoprodajni ugovor, koji je u svim aspektima pravovaljan ugovor. Potpisale su ga sve strane, ugovor uključuje otkupnu cijenu i uslove plaćanja. U pogledu navoda tužene strane da ugovor ne sadrži pečat nadležne porezne službe, Komisija ističe da je podnosilac prijave dostavio kupoprodajni ugovor na kojem je vidljivo da se nalazi bjanko pečat nadležne porezne uprave. Prema tome, Komisija smatra da teret pokretanja postupka radi utvrđivanja valjanosti ugovora treba pasti na stranu koja ga želi osporiti, a ne na nosioca ugovora, koji uopšte nema razloga da sumnja u pravovaljanost ugovora koji posjeduje. S obzirom na to da podnosilac prijave posjeduje kupoprodajni ugovor koji je pravovaljan, Komisija zaključuje da pokretanje sudskog spora prema članu 54. Zakona o parničnom postupku nije domaći pravni lijek koji podnosilac prijave mora iscrpiti u smislu člana VIII(2)(a) Sporazuma“ (vidi, Komisija, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/01/7524 od 8. marta 2006. godine, tač. 46. i 47). Navedeni podnosilac prijave podnio je predstavku i Evropskom sudu, koji je u svojoj odluci Đokić protiv Bosne i Hercegovine, između ostalog, ukazao da “predmetni ugovor sada se smatra pravno valjanim prema domaćem zakonodavstvu (vidi tačku 37)“, te odlučio da mu tužena (Bosna i Hercegovina) treba isplatiti trenutnu vrijednost spornog stana (vidi, Evropski sud, Đokić protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev broj 6518/04, odluka od 27. maja 2010. godine, tač. 50. i 72).

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi da je tužena svoj navod u pogledu valjanosti bjanko pečata dokazivala u postupku (u smislu vještačenja samog pečata, izvoda iz odgovarajuće evidencije o predajama zahtjeva za ovjeru i slično), niti je Vrhovni sud dao šire obrazloženje u tom pogledu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je i Kantonalni sud izvršio uvid u originalni predmetni ugovor i utvrdio da se na njemu nalazi pečat SRBiH, Grad Sarajevo, Gradska uprava društvenih prihoda (nadležne porezne službe), dakle, pečat državnog organa. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude u kojem se navodi da apelantica nije dokazala da je predmetni ugovor dostavljen nadležnoj poreznoj upravi i da je ovjeren na propisan način, te da stavljeni bjanko pečat nije dokaz o dostavljanju, niti se može smatrati da je predmetni ugovor ovjeren na propisan način od nadležne porezne uprave ne zadovoljava standarde zakonitosti. Ustavni sud smatra da, u okolnostima konkretnog slučaja, teret dokazivanja da predmetni ugovor nije predat na ovjeru nadležnoj poreznoj službi treba pasti na tuženu koja to tvrdi, a ne na apelanticu koja uopšte nema razloga da sumnja u pravovaljanost predmetnog ugovora (apelantica je niz godina u posjedu stana, a na predmetnom ugovoru se nalazi bjanko pečat nadležne porezne službe). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 123. ZPP kojom je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te slijedom toga i član 39. Zakona o prodaji, kojom je, između ostalog, predviđeno da je ugovor “dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi“. Pri tome pozivanje Vrhovnog suda na Odluku Ustavnog suda broj AP 1908/09 ne utječe na ovakav stav Ustavnog suda s obzirom na to da se radi o drugačijem činjeničnom i pravnom stanju (ugovor nije dostavljen poreznoj službi na ovjeru).

33. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud, donoseći osporenu presudu, proizvoljnom primjenom odredaba ZPP i Zakona o prodaji stanova umiješao u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine, te da je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

34. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu zaključaka donesenih u pogledu navodne povrede prava na imovinu, nije neophodno razmatrati apelantičine navode u pogledu povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. U pogledu apelantičinih tvrdnji da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se garancije tih prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom zbog čega Ustavni sud ove apelantičine navode neće razmatrati.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada miješanje u to pravo ne zadovoljava načelo „zakonitosti“, zato što je Vrhovni sud u svojoj odluci proizvoljno primijenio odredbu člana 123. ZPP i člana 39. Zakona o prodaji stanova kada je samo na osnovu navoda tužene zaključio da bjanko pečat porezne službe nije dokaz o dostavljanju, niti se može smatrati da je predmetni ugovor ovjeren na propisan način od nadležne porezne uprave.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-699/18 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio