Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2079/18 (I. B.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 94
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Uredba o izmjeni i dopuni uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-2079/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2079/18, rješavajući apelaciju Ismira Brkića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ismira Brkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 049123 13 Rsž od 23. veljače 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 049123 13 Rs od 23. srpnja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ismir Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 9. travnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 049123 17 Rev od 11. siječnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 049123 13 Rsž od 23. veljače 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 049123 13 Rs od 23. srpnja 2013. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog parničnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. srpnja 2019. i 19. kolovoza 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju između 15. kolovoza 2019. i 3. rujna 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant je 27. ožujka 2017. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049123 13 Rsž od 23. veljače 2017. godine i Presude Općinskog suda broj 33 0 Rs 049123 13 Rs od 23. srpnja 2013. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1103/17. Ustavni sud je na sjednici održanoj 10. svibnja 2017. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP 713/17, u okviru koje je razmatrao i apelaciju broj AP 1103/17, kojom je predmetnu apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda redovnih sudova odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je bila preuranjena. U točki 48. navedene Odluke Ustavni sud je naveo da apelant nakon okončanja revizijskog postupka, neovisno o njegovom ishodu, ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena zbog toga što je preuranjena. Tok postupka
6. Apelant je 29. siječnja 2013. godine podnio tužbu protiv tuženog.
7. Tuženi je odgovor na tužbu dostavio 1. veljače 2013. godine.
8. Pripremno ročište je održano 22. svibnja 2013. godine, a ročište za glavnu raspravu 10. srpnja 2013. godine.
9. Osnovni sud je 23. srpnja 2013. godine donio prvostupanjsku presudu.
10. Apelant je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu 14. kolovoza 2013. godine.
11. Kantonalni sud je žalbu primio na postupanje 22. listopada 2013. godine.
12. Kantonalni sud je 23. veljače 2017. godine donio drugostupanjsku presudu.
13. Apelant je protiv drugostupanjske presude godine izjavio reviziju 17. ožujka 2013.
14. Vrhovni sud je odluku o apelantovoj reviziji donio 11. siječnja 2018. godine. Osporene odluke
15. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 049123 13 Rs od 23. srpnja 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 15 godina neprekidnog radnog staža isplati iznos od 1.030,94 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
16. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant uposlenik tuženog i da je navršio 15 godina neprekidnog rada u organu uprave, te da je tuženom kao poslodavcu podnio zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, koja mu nije isplaćena. Općinski sud je ukazao da je odredbom članka 74. stavak 1. točka i. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano da policijski službenici imaju pravo na isplatu jubilarne nagrade, dok je odredbom članka 9. stavak
9. Pravilnika o utvrđivanja platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih osobnih primanja policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da policijskom službeniku pripadaju i druge naknade koje nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim zakonom, uredbom ili kolektivnim ugovorom. Potom je ukazao da je Uredbom o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona propisano da naknadu plaće, druge vrste naknada i materijalna prava koja nemaju karakter plaće policijski službenici ostvaruju u skladu s Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave (članak 4.), zakonom i kolektivnim ugovorom, te da službeniku i namješteniku pripadaju i druge naknade koje nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim zakonom i kolektivnim ugovorom (članak 10. stavak 1. točka 10.). Nadalje, da je odredbom članka 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima, i to konkretno za 20 godina navršenog staža 1,25 % prosječne mjesečne plaće u Federaciji BiH, te da je osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Općinski sud je dalje naveo da je nesporno da je Zakonom o policijskim službenicima utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu, međutim, istaknuo je da je Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave i Pravilnikom propisano da službenici imaju pravo na jubilarnu nagradu u skladu sa zakonom, uredbom ili kolektivnim ugovorom. U svezi s tim je naglasio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Granskog kolektivnog ugovora jer tuženi nije zaključio niti pristupio kolektivnom ugovoru, pa ga on i ne obvezuje. S druge strane, naglasio je Općinski sud, na području Tuzlanskog kantona u primjeni je Kolektivni ugovor za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) iz 2005. godine, koji ne propisuje pravo na jubilarnu nagradu. U konačnici, Općinski sud je istaknuo da iako je Zakonom o policijskim službenicima i podzakonskim aktima tuženog propisano pravo policijskog službenika na isplatu jubilarne nagrade, nijedan od navedenih propisa ne sadrži parametre za obračun jubilarne nagrade pa je, u situaciji kada se odredbe Granskog kolektivnog ugovora ne mogu primijeniti iz naprijed navedenih razloga, zaključio da je postavljeni tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049123 13 Rsž od 23. veljače 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.
18. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da tuženi, unatoč nespornoj činjenici da apelant ima status policijskog službenika, nije u obvezi isplatiti mu predmetno potraživanje. U svezi s tim je istaknuto da Općim kolektivnim ugovorom nije propisano pravo na jubilarnu nagradu, te da je odredbom članka 69. stavak 1. toč. 2., 3. i 5. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine propisano da danom stupanja na snagu tog zakona (30. srpnja 2010. godine) prestaje primjena odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH koje se odnose na plaće i naknade namještenika i odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom. Nadalje je naveo da se, s obzirom na to da ni Zakonom o policijskim službenicima, niti podzakonskim aktom nije propisan način utvrđivanja visine ove naknade, njezina visina imala utvrditi primjenom članka 28. Granskog kolektivnog ugovora. U svezi s tim je ukazao da je odredbom članka 28. Granskog kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih 15 godina neprekidnog staža u visini od 1,25 % prosječne mjesečne plaće (stavak 1.), te da je osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca (stavak 2.). S obzirom na to da iz podataka o izvršenju proračuna Tuzlanskog kantona za 2011. godinu i iz Odluke o usvajanju godišnjeg obračuna za 2012. godinu proizlazi da je tuženi poslovao s gubitkom, Kantonalni sud je zaključio da materijalne mogućnosti tuženog u 2011. i u 2012. godini nisu dozvoljavale isplatu jubilarne nagrade, te da tuženi nije u obvezi apelantu isplatiti jubilarnu nagradu.
19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 049123 17 Rev od 11. siječnja 2018. godine apelantova revizija je odbačena.
20. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi imovinski cenzus od 10.000,00 KM, propisan odredbama članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), niti je odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi članka 237. stavak 3. ZPP. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova revizija nedopuštena. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, kao i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je zauzeto stajalište da tuženi nije bio u obvezi isplatiti mu jubilarnu nagradu za navršenih 15 godina neprekidnog radnog staža. Navodi da mu to pravo pripada po Zakonu o policijskim službenicima, kojim je to propisano kao obveza i nije uvjetovano poslovanjem tuženog, te da je materijalna uvjetovanost propisana aktom niže pravne snage, čijoj primjeni, shodno načelu lex superior derogat legi inferiori, nema mjesta u konkretnom slučaju. Također navodi da je obveza tuženog da osigura sredstva za isplatu jubilarnih nagrada, a tuženi u proračunu uopće nije planirao sredstva za tu namjenu. Nadalje navodi da je Kantonalni sud u predmetu s istom činjeničnom i pravnom osnovom donio Presudu broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž u kojoj je zauzeo stajalište da materijalne mogućnosti tuženog nisu od utjecaja na ispunjavanje njegove zakonske obveze isplate jubilarne nagrade, na koji način je došlo do povrede načela zabrane diskriminacije. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant navodi da je od podnošenja tužbe (29. siječnja 2013. godine) do donošenja odluke Kantonalnog suda prošlo više od četiri godine. Naveo je da je tuženi odgovor na tužbu dostavio 1. veljače 2013. godine, pripremno ročište je zakazano 22. svibnja 2013. godine, dok je ročište za glavnu raspravu održano 10. srpnja 2013. godine, što je u suprotnosti s rokovima propisanim Zakonom o parničnom postupku. Također je naveo da je protiv prvostupanjske presude 14. kolovoza 2013. godine podnio žalbu, te da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao dulje od tri i pol godine. Apelant je zatražio i naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 1.500 KM, te 900,00 KM na ime troškova sastavljanja apelacije.
II.Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava i da je spis na odlučivanje tom sudu dostavljen 11. travnja 2017. godine, a odluka je donesena 11. siječnja 2018. godine.
23. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni, te da je predmet na postupanje taj sud primio 22. listopada 2013. godine i da je postupak po žalbi okončan donošenjem presude tog suda u sjednici vijeća od 23. veljače 2017. godine, koja je izrađena u zakonskom roku i dostavljena strankama, zbog čega apelacijske navode smatra neutemeljenim.
24. Općinski sud je naveo da je postupao u vremenskom kontinuitetu i da je postupak pred tim sudom trajao relativno kratko, te da sud nije povrijedio prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije na koja se apelant poziva.
25. Tuženi je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni i da predstavljaju ponavljanje onoga što je tijekom postupka bezuspješno isticano, te da je drugostupanjski sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku. Također je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
ud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
27. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28.
Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, sukladno njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:
5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće 10 godina 1 prosječne mjesečne plaće 15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće 25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće 30 godina 2 prosječne mjesečne plaće 35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.
Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna mjesečna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.
28. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06, 11/07, 16/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 94. stav (1) tačka i) Druge vrste naknada (1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:
i) jubilarne nagrade.
29. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 45/10, 111/12 i 20/17):
Članak 1.
Predmet Zakona Ovim zakonom uređuju se plaće i naknade izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije (u daljnjem tekstu: organ državne službe), pravobranitelja, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca-stražara u kaznenopopravnim zavodima Federacije, te primjena ovog zakona u kantonima, gradovima i općinama u Federaciji.
Članak 69. stavak 1. toč. 2) i 5) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:
2) odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 2/06 i 8/06) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, 5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
32. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 713/17 od 10. svibnja 2017. godine, kojom je, inter alia, obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 1103/17, odbačena kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 23. veljače 2017. godine i presude Općinskog suda od 23. srpnja 2013. godine budući da je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak u povodu apelantove revizije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 049123 17 Rev od 11. siječnja 2018. godine odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stajališta, presuda Kantonalnog suda od 23. veljače 2017. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 23. veljače 2017. godine, a da je apelacija broj AP 1103/17 podnesena 27. ožujka 2017. godine, proizlazi da je podnesena pravodobno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, a što je u skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, kao i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
37. Ustavni sud, in primo, ukazuje da se predmetni postupak tiče apelantovog prava na isplatu jubilarne nagrade, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa su stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi na predmetni postupak. U odnosu na osporene odluke
38. Apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
39. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke redovnih sudova utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke kao konačne u predmetnom parničnom postupku dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3683/17 od 15. studenog 2017. godine, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3752/17 od 6. lipnja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi povodom identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno s obzirom na to da to potpada pod isključivu ingerenciju redovnih sudova. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u svezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
41. S obzirom na to da apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud će predmetni postupak razmotriti i s tog aspekta.
Relevantna načela
42. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Europski sud je također ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.). Razdoblje koje se uzima u obzir
43. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 29. siječnja 2013. godine kao dana podnošenja tužbe do 23. veljače 2017. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je četiri godine.
Analiza razumnosti trajanja postupka
44. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da eventualna složenost predmeta, kao jedan od kriterija koje Ustavni sud ima u vidu pri ocjeni duljine postupka, nije utjecala na trajanje predmetnog postupka, te se stoga Ustavni sud neće posebno baviti tim pitanjem. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanjima iz radnog odnosa, dakle o postupku koji je od većeg značaja za apelanta i koji je po zakonu žurne prirode.
45. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.
46. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom okončan u roku kraćem od šest mjeseci, u kojem razdoblju je Općinski sud održao dva ročišta i donio meritornu presudu. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža pasivnost u njegovom radu jer je drugostupanjsku presudu donio tri godine i četiri mjeseca nakon primanja predmeta na postupanje, što je per se nedopustivo dugo trajanje postupka u jednoj fazi, tim prije što Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ni pokušao iznijeti razloge za ovakvo dugo trajanje žalbenog postupka, a upravo to je u odlučujućoj mjeri doprinijelo duljini trajanja predmetnog postupka. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se pravo na pravično suđenje, pa i suđenje u razumnom roku kao jedan segment tog prava, mora cijeniti u odnosu na postupak u cjelini, te se razdoblja pasivnosti suda u jednoj fazi postupka mogu nadoknaditi u drugoj fazi postupka. Stoga, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, te uzimajući u obzir da je postupak ukupno trajao četiri godine (zahvaljujući pravovremenom postupanju prvostupanjskog suda), u kojem razdoblju su na dvije sudske instance donesene dvije meritorne odluke, te da je apelant došao do konačne odluke prije podnošenja apelacije, Ustavni sud, unatoč činjenici da se radi o žurnom postupku, koji je od značaja za apelanta, ne nalazi da duljina trajanja predmetnog postupka prevazilazi okvire „razumnog roka“ u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 4888/17 od 22. svibnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Ostali navodi
47. Apelant navodi da mu je zbog duljine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije i zabrane zlouporabe prava. S obzirom na to da navode o povredi prava na imovinu apelant temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a u prethodnim točkama ove odluke je zaključeno da su ti navodi neutemeljeni, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. U odnosu na apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo po kojoj osnovi je diskriminiran, niti je dostavio bilo kakav dokaz na temelju kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekoj zabranjenoj osnovi, te su stoga ovi navodi neutemeljeni. U svezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja članka 17. Europske konvencije (zabrana zlouporabe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni članak Europske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje članka
17. Europske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članku.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, nisu utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pa u tom segmentu nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo ni do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije unatoč činjenici da se radi o postupku koji je žurne prirode s obzirom na to da su redovni sudovi u razdoblju od četiri godine donijeli dvije meritorne odluke na dvije sudske instance, te da je apelant do konačne odluke u predmetnom postupku došao prije podnošenja apelacije.
49. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o povredi tog prava temelje na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje u situaciji kada apelant nije naveo po kojoj osnovi je diskriminiran, niti je dostavio bilo kakav dokaz na temelju kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije jer apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tu tvrdnju.
51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević