Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4868/17 (P. S.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Reformatio in peius
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Propisano zakonom
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 335
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4868/17
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4868/17, rješavajući apelaciju Pere Salapića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Pere Salapića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 030633 16 Kžk od 19. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Pero Salapić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beča, Republika Austrija, kojeg zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 030633 16 Kžk od 19. juna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 10. septembra 2019. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 17. septembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Kantonalno tužilaštvo je 5. maja 2014. godine podiglo optužnicu protiv apelanta što se u vrijeme i na mjestu, pobliže opisanom u optužnici, „[…] nije pridržavao prometnih propisa […] tako što je vršio radnju preticanja […] te tako ugrozio druge sudionike u prometu […]. Dakle, […] doveo u opasnost život ljudi, te tako prouzročio smrt jedne osobe“. Time je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav
3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
6. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 030633 14 K od 18. maja 2015. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude počinio predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa je, između ostalog, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 K 030633 15 Kž od 5. januara 2016. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda od 18. maja 2015. godine ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak i odluku pred drugim sudijom.
8. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 030633 16 K 2 od 28. aprila 2016. godine apelant je proglašen krivim da se u vrijeme i na mjestu „[…] nije pridržavao prometnih propisa, […] te tako ugrozio javni promet i doveo u opasnost život ljudi […] jer je obzirom na karakteristike puta i postojeće okolnosti na putu vršio pretjecanje, približavajući se raskrižju, te ugrozio druge sudionike u prometu iako je bio svjestan da zbog njegovog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti, […]. Dakle, […] doveo u opasnost život ljudi, uslijed čega je prouzročio smrt jedne osobe, čime je počinio predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa je između ostalog osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci“. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je kantonalni tužitelj na glavnoj raspravi održanoj 24. februara 2016. godine izmijenio činjenični opis optužnice na način kako je to navedeno u izreci presude.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 K 030633 16 Kž 2 od 12. oktobra 2016. godine uvažena je apelantova žalba, te prvostepena presuda ukinuta i određeno održavanje rasprave pred Kantonalnim sudom. U obrazloženju rješenja je navedeno, između ostalog, da prvostepeni sud u ponovnom postupku nije utvrdio uzrok nastanka prometne nezgode, odnosno nije ni pokušao ukloniti nedostatke na koje mu je ukazano u prethodnom rješenju Kantonalnog suda (od 5. januara 2016. godine), shodno čemu je odlučeno kao u izreci rješenja.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 K 030633 16 Kžk od 19. juna 2017. godine apelant je proglašen krivim da se u vrijeme i na mjestu „[…] nije pridržavao prometnih propisa, […] te tako ugrozio javni promet i doveo u opasnost život ljudi […], olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti [...]. Dakle, […] doveo u opasnost život ljudi, uslijed čega je prouzročio smrt jedne osobe, čime je počinio predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret“, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ukoliko apelant ne počini novo krivično djelo, računajući od dana pravomoćnosti presude. Presudom je oštećena D.M. upućena sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu, dok je apelant obavezan platiti troškove krivičnog postupka i paušala u određenom novčanom iznosu.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je preuzeo dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, koje je izveo na raspravi čitanjem, te da je proveo rekonstrukciju na licu mjesta. Potom je (str. 3-4 presude) ukazao poimenice na svjedoke čiji su iskazi na raspravi iščitani, pritom ukazujući na sadržaj tih iskaza, uključujući i sadržaj nalaza i mišljenja triju vještaka (jednog medicinske i dva saobraćajne struke) koji su vršili vještačenja na okolnost uzroka saobraćajne nezgode i njenih posljedica po stradalo treće lice. Ocjenjujući provedene dokaze, Kantonalni sud je na detaljan način (strana 4-6 presude) opisao okolnosti pod kojima se dogodila prometna nezgoda u kojoj je učestvovao apelant, te ukazao zbog čega poklanja vjeru navedenim vještacima kod utvrđenja suda da je, iako su se oba vozača (apelant i stradalo treće lice) kretali nepropisno, uzrok prometne nezgode u konkretnom slučaju apelantova nepropisna vožnja koji se kretao većom brzinom od dozvoljene. Stoga je apelant i proglašen krivim, jer samo vozača koji vozi propisno ispričava nepropisno postupanje drugog sudionika u prometu, no i tada je vozač dužan poduzeti sve objektivno moguće radnje za izbjegavanje opasnosti stvorene nepropisnim postupanjem drugog sudionika u prometu, a kad tako nepropisno postupanje može pravodobno uočiti. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da su se u apelantovoj radnji stekla obilježja predmetnog krivičnog djela. Pri tome je Kantonalni sud istakao da nije prihvatio prigovor odbrane da je povrijeđeno načelo zabrane preinačenja na gore, jer je kantonalni tužitelj izmijenio optužnicu pred prvostepenim sudom prije žalbenog postupka. Kod odmjeravanja kazne apelantu Kantonalni sud je ocijenio sve okolnosti od utjecaja kako na vrstu, tako i na visinu kazne, smatrajući da se u kontekstu svih olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani uvjetnom kaznom može u konkretnom predmetu postići svrha kažnjavanja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant, prije svega, ukazuje da je osporenu odluku donio Kantonalni sud kao prvostepeni sud (nakon što je ukinuta presuda Općinskog suda od 28. aprila 2016. godine), te da protiv osporene odluke nije dozvoljen redovni pravni lijek (žalba), shodno čemu „ovakva situacija čini apelanta neravnopravnim pred zakonom u odnosu na prava koja su u istoj situaciji ustanovljena strankama u Bosni i Hercegovini“. U tom smislu navodi da član 333. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) ne dozvoljava žalbu u slučaju da je ranije donesena presuda bila osuđujuća, pa ukinuta po žalbi optuženog, čime je na apelantovu štetu povrijeđen osnovni princip jednakosti svih subjekata pred zakonom. Nadalje, apelant ističe da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da njegove prigovore o povredi zabrane reformatio in peius nijedan redovni sud nije na bilo koji način razmatrao. S tim u vezi, apelant ističe da Kantonalno tužilaštvo u izmijenjenoj optužnici dodaje činjenični opis koji ranije nije postojao, odnosno dodaje konkretizaciju blanketne norme u rečenici „jer s obzirom na karakteristike puta i postojeće okolnosti na putu vršio preticanje približavajući se raskrižju, iako je bio svjestan da zbog njegovog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da neće“. Dakle, apelant ukazuje da je u izmijenjenoj optužnici dodan činjenični opis koji se odnosi na njegovu vinost, koji u ranijoj optužnici nije postojao, a što dovodi apelanta u teži položaj, čime je povrijeđena zabrana reformatio in peius. Shodno tome, po apelantovoj ocjeni, drugostepeni sud nije mogao ove izmjene prihvatiti kao zakonite. Osim toga, apelant ukazuje da „sada važeći ZKPFBiH ne sadrži izričitu odredbu prema kojoj je, nakon ukidanja prvostepene presude i održavanja pretresa, drugostepeni sud pri izricanju nove presude vezan zabranom reformatio in peius iz člana 322. ZKPFBiH“. Međutim, po apelantovom shvatanju, pravilo o navedenoj zabrani primjenjuje se i na presudu drugostepenog suda donesenu nakon ukidanja prvostepene presude i održavanja pretresa pred drugostepenim sudom. Shodno navedenom, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi navedene povrede prava, sam odluči o meritumu predmeta, ili da ukine osporenu presudu i predmet vrati Kantonom sudu na ponovno suđenje.
II.Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi, jer je taj sud u osporenoj presudi od 19. juna 2017. godine detaljno iznio razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja te presude, te, u skladu sa ZKPFBiH, procesno odlučio da li apelant ima pravo na žalbu ili ne. Shodno navedenom je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
14. Općinski sud je naveo da je tačno da je kantonalni tužitelj, nakon što je ukinuta presuda tog suda od 18. maja 2015. godine, izmijenio optužnicu 24. februara 2016. godine, ali da su neutemeljeni apelantovi navodi da je isticao prigovor zabrane reformatio in peius pred Općinskim sudom.
15. Kantonalno tužilaštvo je navelo da ne stoje apelantovi navodi, jer Kantonalni sud ničim nije povrijedio pravo na pravično suđenje, zbog čega je predloženo da se predmetna apelacija ne usvoji. V.Relevantni propisi
16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 332.
Ugrožavanje javnog prometa (1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.
[…] (3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Član 336. stav (4) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (4) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. stav 3.; člana 333. stav 2.; člana 334. stav 2. i člana 335. stav 3. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 290.
Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 322.
Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Član 332.
Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.
(2) Ako drugostepeni sud ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi ispitanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim Zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276.
stav (2) tačka e) ovog Zakona.
[...] (4) Pri izricanju nove presude drugostepeni sud je vezan zabranom iz člana 322.
ovog zakona.
Odjeljak 2 - Žalba na drugostepenu presudu Član 333.
Opća odredba (1) Protiv presude vijeća žalbenog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju ako je:
a) vijeće žalbenog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi proglašava krivim;
b) vijeće žalbenog odjeljenja u vezi sa žalbom na oslobađajuću presudu na raspravi donijelo presudu kojom se optuženi proglašava krivim.
[…] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 K 030633 16 Kžk od 19. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; [...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
25. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem kaznenog djela teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
26. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o povredi prava na pravično suđenje, između ostalog, dovodi u vezu sa kršenjem zabrane reformatio in peius (zabrane preinačenja na gore) od Kantonalnog suda prilikom donošenja osporene odluke, kao posljedice nezakonito izmijenjene optužnice u konkretnom slučaju, što je u znatnoj mjeri otežalo njegov položaj kao optuženog. Apelant tim navodima, u suštini, ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije u vezi sa garancijama obuhvaćenim stavom 1. i stavom 3. tačka d) navedenog člana. U tom pogledu Ustavni sud ukazuje da optužnica ima krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pažnja obavještavanju osobe koja je u pitanju o optužbama za koje se tereti. Izmjena optužbe podrazumijeva izmjenu činjeničnog opisa djela koja ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije kaznenog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog. Pri tome Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena, ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. Nadalje, o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle, kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Osim toga, ne može se govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici kada je optuženi proglašen krivim za onu djelatnost za koju je u okviru optužnice utvrđeno da ju je i počinio. Također, Ustavni sud ukazuje da usklađivanje, odnosno preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 290. ZKPFBiH propisano ovlaštenje tužitelja da, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu iz čega, dakle, proizlazi da ne postoje prepreke da optužnica bude izmijenjena tokom trajanja kaznenog postupka. Također, u tom slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice. Međutim, ukoliko intervencije u optužnici rezultiraju njenom izmjenom, optuženom se mora dozvoliti dovoljno vremena da se upozna sa izmijenjenom optužnicom, što znači da se glavni pretres u tom slučaju mora prekinuti, bez obzira na to u kojoj fazi se postupak nalazi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1958/09 od 13. novembra 2012. godine, tačka 63, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud ispitao apelantove tvrdnje koje se odnose na izmjenu optužnice u kontekstu zabrane reformatio in peius, te da je dao razumno i jasno obrazloženje zašto ne prihvata ovaj prigovor odbrane, argumentirajući svoj stav da je optužnica u konkretnom slučaju izmijenjena pred prvostepenim sudom, dakle, prije žalbenog postupka. Pri tome Ustavni sud konstatira da se izmijenjena optužnica odnosila na iste radnje i isto krivično djelo, a da je u izmijenjenoj optužnici intervencija izvršena samo u pogledu dodatnog pojašnjenja apelantovog stanja svijesti prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela (nehat), kao konstitutivnog dijela bića predmetnog krivičnog djela koji je nužno utvrditi u svakom konkretnom slučaju provedenim dokazima. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da je Kantonalni sud kod donošenja osporene drugostepene presude održao pretres, pridržavajući se normi koje se primjenjuju na glavni pretres, odnosno omogućivši apelantovoj odbrani sva prava u vezi sa osiguranjem jednakog procesnog položaja stranaka u postupku sa aspekta izvođenja dokaza pred sudom, te osporavanja svih navoda (izmijenjene) optužnice na osnovu koje je odlučivano pred Kantonalnim sudom. Konačno, Ustavni sud konstatira da je žalbeni postupak u konkretnom slučaju rezultirao i blažom krivičnopravnom sankcijom za apelanta od one koju je izrekao prvostepeni sud. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je načinom na koji je izmijenjena optužnica, te načinom na koji je Kantonalni sud postupao po njoj i dao obrazloženje u vezi sa prigovorom koji se ticao zabrane reformatio in peius u okolnostima konkretnog slučaja (primjenom relevantnih odredaba procesnog prava-ZKPFBiH) apelant doveden u teži položaj.
28. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na žalbu
29. Nadalje, Ustavni sud ističe da je apelant u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje ukazao da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu zbog nemogućnosti da protiv osporene odluke izjavi žalbu višoj sudskoj instanci, tj. Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega će ove apelantove navode raspraviti u svjetlu garancija prava na preispitivanje sudske odluke iz navedenog člana Protokola.
30. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom.
(2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.
31. Ustavni sud zapaža da iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi, Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, „preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja, ili biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Međutim, države mogu nametnuti i dodatna 'ograničenja' na pravo na preispitivanje odluke, kao što je izdavanje dozvole za podnošenje žalbe. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantirano ovim članom, koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu, mora, po analogiji s pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava“.
32. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1. istog člana. Prvi izuzetak se odnosi na manje prestupe. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak se odnosi na slučajeve u kojim je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 333. stav 1. tač. a) i
b) ZKPFBiH propisano u kojim tačno situacijama je navedeni član primjenjiv, odnosno kada je dozvoljena žalba protiv presude drugostepenog suda. Naime, riječ je isključivo o situacijama u kojima se radi o meritorno potpuno drugačijem ishodu postupka po optuženog pred prvostepenim i drugostepenim sudom, odnosno kada je došlo do preinačenja oslobađajuće prvostepene presude i proglašavanja optuženog krivim, neovisno od toga je li ili ne održana rasprava pred drugostepenim sudom. Prema tome, navedena mogućnost u ZKPFBiH je dozvoljena upravo u onim situacijama koje su stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju predviđene kao izuzetak, a to je preispitivanje „osude“, odnosno presude kojom se osoba osuđuje, a na osnovu žalbe protiv oslobađajuće presude. Pri tome Ustavni sud naglašava da odredba člana 333. stav 1. tač. a) i b) ZKPFBiH u duhu domaćeg zakona ne unosi pravilo o „trećem stepenu“, već predstavlja izuzetak u odnosu na pravilo o dvostepenosti postupka. Osim toga, u odnosu na navod apelacije da je drugim krivičnoprocesnim zakonima u Bosni i Hercegovini odredba o mogućnosti prava na žalbu protiv drugostepene presude definirana na drugačiji način, Ustavni sud nalazi da je sasvim jasna namjera entitetskog zakonodavca (FBiH) da u krivičnim postupcima „suzi“ mogućnost izjavljivanja žalbe protiv drugostepenih presuda, te da ju je jasno regulirao u navedenoj odredbi zahtjevom da se radi o „oslobađajućoj presudi“.
33. Stoga, u konkretnoj situaciji kada apelant nije imao oslobađajuću presudu, kako to izričito navodi član 333. stav 1. tač. a) i b) ZKPFBiH, on nema ni pravo na žalbu protiv osporene drugostepene presude, te Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na preispitivanje presude iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
34. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (pravo na imovinu), Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio i konkretizirao, ali da se oni suštinski dovode u kontekst povrede prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na povredu navedenog prava smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelantovim navodima o povredi načela zabrane reformatio in peius nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog krivičnog postupka, te kada izmjenom optužnice apelant nije doveden u teži položaj.
36. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za dopuštenost žalbe protiv osporene drugostepene presude Kantonalnog suda.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se radi o navodima koji se vežu za pogrešnu primjenu (procesnog) prava u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević