Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-421/18 (A. F.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-421/18

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 421/18, rješavajući apelaciju Aleksandra Force, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Force podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 208121 17 Gž od 21. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aleksandar Forca (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 208121 17 Gž od 21. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i M.Ž. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 18. septembra 2019. i 13. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 208121 15 Mal od 14. decembra 2016. godine obavezan je tuženi (M.Ž.) da apelantu nadoknadi štetu u ukupnom iznosu od 2.100,00 KM (od čega na ime gotovog novca iznos od 1.220,00 KM, zimske jakne iznos od 250,00 KM, kožnog novčanika iznos od 40,00 KM, telefona iznos od 400,00 KM, troškova zamjene vozačke dozvole iznos od 70,00 KM i troškova zamjene bezbjednosne brave iznos od 120,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio gost u ugostiteljskom objektu tuženog i da je u garderobu tuženog predao jaknu za šta je dobio legitimacioni znak. Osnovni sud je na osnovu apelantovog iskaza i iskaza svjedoka utvrdio da su se u jakni koju je apelant predao tuženom na ostavu nalazili mobilni telefon, ključevi od stana i novčanik u kojem se nalazilo 1.220,00 KM, vozačka dozvola i kreditna kartica. Pri tome je istakao da su navedene činjenice utvrđene i u krivičnom postupku (u kojem su D.T. i S.S. proglašeni krivim za krivično djelo krađe iz člana 231 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske). Takođe je utvrđeno da je jakna vraćena apelantu, ali u neupotrebljivom stanju. Osnovni sud je nadalje naveo da je tuženi osporavao odgovornost za nestanak stvari koje su se nalazile u jakni, smatrajući da garderober služi za čuvanje odjevnih stvari, a ne drugih dragocjenosti, te da u konkretnom slučaju postoji apelantov doprinos nastaloj šteti u vidu ostavljanja dragocjenosti u odjevnim predmetima u javnom i ugostiteljskom prostoru. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 724 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugostiteljska preduzeća i drugi ugostitelji smatraju ostavoprimcima u pogledu stvari koje su gosti donijeli i odgovaraju za njihov nestanak ili oštećenja (stav 1), te da ugostitelj duguje potpunu naknadu ako mu je gost predao stvar na čuvanje, kao i ako je šteta nastala njegovom krivicom, ili krivicom lica za koje je on odgovoran (stav 3). S tim u vezi je istakao da je tuženi kao ugostitelj odgovoran za nastalu štetu usljed krivice njegovog radnika s obzirom na to da je utvrđeno da prostorija namijenjena za garderobu nema nikakvih vrata, te da je radnica koja je zaposlena kod tuženog na garderoberu kritične noći u određenom trenutku napustila garderober i ostavila stvari bez ikakvog nadzora. Pri tome je naglasio da je i sam tuženi u svom iskazu izjavio da radnica koja je radila na garderoberu nije bila na svom radnom mjestu u momentu kada je on napuštao ugostiteljski objekat. U konačnici, Osnovni sud je istakao da su neosnovani navodi tuženog da je na licu mjesta stajalo upozorenje da ne odgovara za ostavljene stvari. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 727 ZOO propisano da nemaju nikakvo pravno dejstvo objave istaknute u prostorijama ugostitelja kojima se isključuje, ograničava ili uslovljava njihova odgovornost za stvari koje su gosti donijeli.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 208121 17 Gž od 21. septembra 2017. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je obavezan tuženi da apelantu, umjesto iznosa od 2.100,00 KM, naknadi štetu u iznosu od 250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove žalbenog postupka.

8. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 724 stav 3 ZOO, te istakao da ugostitelj odgovara za uništenje ili nestanak stvari koje je gost predao na čuvanje, a što je u konkretnom slučaju apelantova jakna koju je predao na čuvanje u za to određenu prostoriju radniku koji je bio zadužen za prijem stvari, odlaganje i nadzor nad tim stvarima. Istakao je da je apelantu kao dokaz predate stvari dat legitimacioni znak sa tačno navedenim brojem, te da je apelant mogao da preuzme samo stvar koju je predao na čuvanje, a to je u konkretnom slučaju samo jakna. Nadalje je naveo da je neosnovan žalbeni navod tuženog da nije dužan da mu nadoknadi štetu s obzirom na to da je jakna vraćena apelantu. S tim u vezi je istakao da je tačno da je jakna vraćena apelantu, ali da je bila neupotrebljiva, te da tuženi odgovara za štetu ako je stvar i oštećena, odnosno uništena, a ne samo ako je stvar nestala. Takođe je naglasio da se tuženi ne može osloboditi odgovornosti za stvari koje je preuzeo na čuvanje ni zbog isteka radnog vremena s obzirom na to da, kao ostavoprimac, odgovara za stvari do isteka roka za čuvanje, odnosno do vraćanja stvari vlasniku. S obzirom na to da tuženi nije utvrdio vrijeme čuvanja stvari, niti je obavijestio apelanta da je dužan preuzeti stvar koju je predao na čuvanje, Okružni sud je zaključio da je odgovoran za nestanak ili uništenje te stvari. Okružni sud je nadalje naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je on odgovoran i za predmete koji su se nalazili u apelantovoj jakni, te navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 724 stav 3 ZOO. S tim u vezi je istakao da apelant nije tuženom predao na čuvanje stvari koje su se nalazile u jakni, odnosno nije jasno dao na znanje tuženom šta od stvari treba čuvati, niti ga je upozorio šta se nalazi u jakni. Takođe je naglasio da apelant nije zahtijevao da tuženi u odvojenoj prostoriji (npr. sef) čuva te stvari, te da za druge predmete, osim jakne, nije dobio legitimacioni znak. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete u tom dijelu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Okružni sud osporenu odluku zasnovao na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 724 stav 3 ZOO, te da je neprihvatljivo shvatanje drugostepenog suda da je apelant na čuvanje tuženom predao samo jaknu za koju je dobio legitimacioni znak i da nije zahtijevao čuvanje ostalih stvari koje su se nalazile u jakni. Navodi da je proizvoljno stanovište drugostepenog suda da je apelant bio dužan upozoriti radnika tuženog na sadržaj jakne, jer se radi o stvarima koje se uobičajeno drže u odjevnom predmetu. Takođe, navodi da do otuđenja jakne, pa samim tim stvari koje su u njoj bile, ne bi došlo da je tuženi ispunio svoju obavezu da čuva jaknu do apelantovog odlaska iz ugostiteljskog objekta. Apelant navodi da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženog i po opštim propisima za odgovornost od štete s obzirom na to da je nesporno utvrđen propust radnice tuženog. U konačnici, navodi da u krivičnom postupku nije obeštećen za vrijednost stvari koje su se nalazile u jakni od osuđenih lica, pa je bio primoran naknadu štete potraživati od tuženog kao ugostitelja.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je taj sud proizvoljno primijenio odredbu člana 724 stav 3 ZOO, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Tuženi je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je osporena odluka rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Navodi da je apelant u predmetnom postupku imao pravo na pristup sudu, da mu je obezbijeđena procesna jednakost, da mu je omogućeno pravo da predlaže dokaze i obezbijeđeno pravo na sud ustanovljen zakonom. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Legitimacioni znaci Član 258.

(1) Garderobni ili slični znaci, koji se sastoje iz komada hartije, metala ili drugog materijala, na kojima je obično utisnut neki broj, ili naveden broj predatih predmeta, a koji obično ne sadrži nešto određeno o obavezi njihovog izdavaoca, služe samo da pokažu ko je povjerilac u obligacionom odnosu prilikom čijeg nastanka su izdati.

[…] (4) U pogledu ostalog, u svakom pojedinom slučaju treba se držati zajedničke volje izdavaoca i primaoca znaka, kao i onoga što je uobičajeno. Ugostitelj kao ostavoprimac Član 724.

(1) Ugostitelj se smatra ostavoprimcem u pogledu stvari koje su gosti donijeli i odgovara za njihov nestanak ili oštećenje najviše do iznosa utvrđenog posebnim propisom.

(2) Ova odgovornost je isključena ako su stvari propale ili oštećene usljed okolnosti koje se nisu mogle izbjeći ili otkloniti, usljed nekog uzroka u samoj stvari, ako su nestale ili oštećene ponašanjem samog gosta, ili ponašanjem lica koje je on doveo ili koja su mu došla u posjetu. (3) Ugostitelj duguje potpunu naknadu ako mu je gost predao stvar na čuvanje, kao i ako je šteta nastala njegovom krivicom ili krivicom lica za koje on odgovara.

Obaveze ugostitelja da primi stvari na čuvanje Član 725.

(1) Ugostitelj je dužan primiti na čuvanje stvari koje gosti donesu i hoće da mu predaju na čuvanje, izuzev ako ne raspolaže podesnim prostorijama za njihov smještaj, ili ako njihovo čuvanje prelazi njegove mogućnosti iz nekog drugog uzroka.

(2) Ako ugostitelj neopravdano odbije da primi stvar na čuvanje, duguje potpunu naknadu štete koju gost usljed toga pretrpi.

Objave o isključenju odgovornosti Član 727.

Nemaju nikakvog pravnog dejstva objave istaknute u prostorijama ugostitelja kojima se isključuje, ograničava ili uslovljava njihova odgovornost za stvari koje su gosti donijeli.

VI.Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 208121 17 Gž od 21. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2017. godine a apelacija je podnesena 22. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelant pobija osporenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

21. Apelant smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene presude proizvoljno primijenio odredbu člana 724 stav 3 ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 724 stav 3 ZOO na koju apelant ukazuje.

23. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku sporan obim odgovornosti tuženog kao ostavoprimca, u smislu odredaba člana 724 ZOO, za štetu koja je nastala na stvarima koje mu je apelant predao na čuvanje. In concreto sporno je da li je tuženi odgovoran samo za štetu nastalu na jakni koju mu je apelant predao na čuvanje i za koju mu je tuženi izdao legitimacioni znak, ili je odgovoran i za stvari koje su se nalazile u jakni.

24. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud zauzeo stanovište da je tuženi dužan nadoknaditi apelantu štetu u vrijednosti jakne, kao i njenog kompletnog sadržaja. Drugostepeni sud je, sa druge strane, smatrao da tuženi nije dužan nadoknaditi štetu za stvari koje su se nalazile u apelantovoj jakni zbog toga što apelant prilikom predaje jakne na čuvanje nije obavijestio tuženog, odnosno njegovog radnika, o njenom sadržaju, te zbog toga što je tuženi apelantu izdao legitimacioni znak samo za jaknu.

25. U konkretnom slučaju radi se o jednom vidu ugostiteljske ostave, koja predstavlja odstupanje od načela autonomije volje strana prilikom zasnivanja obligacionih odnosa. Naime, tuženi je, shodno odredbi člana 725 ZOO, u konkretnom slučaju bio dužan primiti na čuvanje apelantove stvari. Međutim, tuženi se mogao osloboditi te obaveze ako ne raspolaže podesnim prostorijama za njihov smještaj, ili ako njihovo čuvanje prelazi njegove mogućnosti zbog nekog drugog uzroka (član 725 stav 1). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je tuženi primio na čuvanje jaknu, te da ga tom prilikom apelant nije obavijestio o njenom sadržaju, odnosno da se u njoj nalazi određena količina novca i drugih dragocjenosti. Dakle, u konkretnom slučaju je od volje tuženog zavisilo da li će primiti na čuvanje apelantove stvari koje su se nalazile u jakni, odnosno tuženi je mogao odbiti da primi na čuvanje te stvari. Navedeno proizilazi iz činjenice da je apelant u konkretnom slučaju jaknu predao na čuvanje u garderober, koji se ne bi mogao smatrati „podesnom prostorijom“ za čuvanje gotovog novca i ostalih stvari za koje je utvrđeno da su se nalazile u jakni. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je tuženom izdat legitimacioni (garderobni) znak isključivo za jaknu. S obzirom na to apelant je, kao povjerilac u obligacionom odnosu prilikom čijeg nastanka je izdat legitimacioni znak, shodno odredbi člana 258 ZOO, bio ovlašćen da zahtijeva od tuženog predaju jakne, kao predmeta na koji se legitimacioni znak odnosio. U svjetlu stava 4 navedene zakonske odredbe, navedeni obligacioni odnos se imao tumačiti u skladu sa zajedničkom voljom apelanta i tuženog, te onoga što je u konkretnom slučaju uobičajeno. S obzirom na to da tuženi u konkretnom slučaju nije imao saznanja o sadržaju jakne, nije ni pristao da primi na čuvanje stvari koje su se u njoj nalazile, odnosno to nije predstavljalo zajedničku volju apelanta i tuženog. Takođe se ne može zaključiti da je uobičajeno da se u garderoberu, u koji je apelantova jakna predata na čuvanje, čuvaju gotov novac, lična dokumenta, mobilni telefon i ostale stvari za koje je utvrđeno da su se nalazile u apelantovoj jakni.

26. Stoga, posmatrajući odredbu člana 724 stav 3 ZOO u kontekstu ostalih zakonskih odredaba koje su relevantne za predmetni obligacioni odnos, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi da je Okružni sud osporenu odluku zasnovao na proizvoljnoj primjeni te zakonske odredbe.

Ostali navodi

27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da se primjena odredbe člana 724 stav 3 ZOO, u kontekstu ostalih relevantnih zakonskih odredaba, ne ukazuje proizvoljnom.

29. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o povredi tog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-421/18 (A. F.) | Sudska praksa | Aktio