Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3093/19 (O. T., N. A. i E. M.)
Odluka donesena 27. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3093/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3093/19, rješavajući apelacije Omera Tulumovića i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Omer Tulumović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 043852 17 Rev od 21. svibnja 2019.
godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 043852 13 Rsž od 18. listopada 2016. godine;
Nevres Aljić protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 043541 17 Rev od 23. svibnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 043541 13 Rsž od 28.
studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 043541 12 Rs od 26. rujna 2013. godine;
Ejub Musić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 043540 17 Rev od 23. svibnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 043540 14 Rsž od 18. travnja 2017. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3093/19
1. Omer Tulumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Adnan Novo odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 29. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 043852 17 Rev od 21. svibnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 043852 13 Rsž od 18. listopada 2016. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda revizija apelanta je djelimično usvojena i nižestupanjske presude su preinačene tako da je obvezan tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime razlike plaća za razdoblje od 1. svibnja do 31. srpnja 2009. godine isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te da na apelantovo ime uplati pripadajuće doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća za utuženi period (od 1. svibnja 2009. godine do 30. studenog 2011. godine), primjenom odredaba Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji BiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da usljed promjene vlasničke strukture tuženog nema mjesta primjeni odredaba Granskog kolektivnog ugovora, iz razloga što su nižestupanjski sudovi zanemarili da je u vrijeme zaključenja ugovora o radu na neodređeno vrijeme između apelanta i tuženog (2002. godine), tuženi bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao Granski kolektivni ugovor. Naime, člankom 105. Zakona o radu propisano je da se u slučaju promjene poslodavca ili promjene oblika društva, ugovori o radu prenose na novog poslodavca u skladu sa kolektivnim ugovorima, te je Granski kolektivni ugovor prenesen na tuženog i obvezuje ga do njegove izmjene ili prestanka. Imajući navedeno u vidu, kao i činjenicu da je tuženi nakon privatizacije i donošenja internih Kolektivnih ugovora, s apelantom zaključio aneks ugovora o radu 11. kolovoza 2009. godine, Vrhovni sud je ukazao da apelantu do datuma zaključenja aneksa ugovora, pripada plaća u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora, a nakon toga plaća obračunata primjenom odredbi internih Kolektivnih ugovora.
2. AP-3094/19
4. Nevres Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Adnan Novo odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 29. srpnja 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 043541 17 Rev od 23. svibnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 043541 13 Rsž od 28. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 043541 12 rs od 26. rujna 2013. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, u cjelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) obveže da apelantu na ime naknade isplate razlike plaća za razdoblje od 1. svibnja 2009. godine do 30. studenog 2011. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu uplati pripadajuće doprinose za MIO na obračunate i dosuđene razlike plaća.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća za utuženi period (od 1. svibnja 2009. godine do 30. studenog 2011. godine), primjenom odredaba Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji BiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nakon zaključivanja novih ugovora o radu poslije privatizacije i zaključenja internog Kolektivnog ugovora između tuženog i sindikata, za zaposlenike nastala nova pravna situacija i da je radni odnos nastavljen je po pravilima ustanovljenim tim novim ugovorima. Dalje je naveo da je ista situacija i sa zaposlenicima koji su poslije privatizacije i zaključenja internog kolektivnog ugovora sa tuženim zaključili anekse ugovora o radu. Naime, tuženi je nakon privatizacije i donošenja internih Kolektivnih ugovora 5. ožujka 2009. godine s apelantom zaključio aneks ugovora o radu. Imajući u vidu da se potraživanja koja su predmet tužbenog zahtjeva odnose na period nakon zaključenja ovog aneksa ugovora o radu, apelantu za taj period ne pripada plaća u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora, nego plaća obračunata primjenom odredaba internih Kolektivnih ugovora.
3. AP-3095/19
7. Ejub Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Adnan Novo odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 29. srpnja 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 043540 17 Rev od 23. svibnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 043540 14 Rsž od 18. travnja 2017. godine.
8. Osporenom odlukom Vrhovnog suda revizija apelanta je djelimično usvojena i nižestupanjske presude su preinačene tako da je obvezan tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime naknade plaća i novčanih naknada iz osnova ugovora o radu u razdoblju od 1. svibnja do 31. listopada 2009. godine, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da na apelantovo ime uplati pripadajuće doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
9. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća za utuženi period (od 1. svibnja 2009. godine do 30. studenog 2011. godine), primjenom odredaba Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji BiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da usljed promjene vlasničke strukture tuženog nema mjesta primjeni odredaba Granskog kolektivnog ugovora, iz razloga što su nižestupanjski sudovi zanemarili da je u vrijeme zaključenja ugovora o radu na neodređeno vrijeme između apelanta i tuženog (2002. godine), tuženi bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao Granski kolektivni ugovor. Naime, člankom 105. Zakona o radu propisano da se u slučaju promjene poslodavca ili promjene oblika društva, ugovori o radu prenose na novog poslodavca u skladu sa kolektivnim ugovorima, te je Granski kolektivni ugovor prenesen na tuženog i obvezuje ga do njegove izmjene ili prestanka. Imajući navedeno u vidu, kao i činjenicu da je tuženi nakon privatizacije i donošenja internih Kolektivnih ugovora, s apelantom zaključio novi ugovor o radu 26. listopada 2009. godine, Vrhovni sud je ukazao da apelantu do datuma zaključenja novog ugovora, pripada plaća u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora, a nakon toga plaća obračunata primjenom odredbi internih Kolektivnih ugovora.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3093/19.
11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
12. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i prava.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se su apelanti pozvali u predmetnima apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 486/17 od 15. lipnja 2017. godine i AP 1851/19 od 17. srpnja 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević