Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5077/17 (J. P. i S. J.-P.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Naknada
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5077/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5077/17, rješavajući apelaciju Jugoslava Pejčića i Sofije Janjić Pejčić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jugoslava Pejčića i Sofije Janjić Pejčić.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantima u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva obezbijedi prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jugoslav Pejčić i Sofija Janjić Pejčić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantkinja ili apelanti) podnijeli su 29. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 021275 14 U od 8. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 14. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 18. do 29. januara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-1400/98 od 13. marta 2014. godine odbijen je zahtjev apelanata za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, Ulica Dajanli Ibrahimbega broj 6/X-63, kao neosnovan.

6. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je u dokaznom postupku utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a što je utvrđeno uvidom u ugovor o korišćenju stana od 7. juna 1989. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant naredbom načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 16. juna 2002. godine (koja je objavljena u „Službenom vojnom listu“ broj 18 od 12. avgusta 2002. godine) vanredno unaprijeđen u čin pješadijskog pukovnika, da je rješenjem nadležnog starješine 15. juna 2004. godine razriješen profesionalne vojne službe, te da je ispunio uslove za sticanje prava na starosnu penziju propisane odredbom člana 242 stav 2 Zakona o Vojsci Jugoslavije. Polazeći od navedenih činjenica, Uprava je zaključila da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije, te da je izgubio izbjeglički status shodno odredbama člana 3a stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Budući da shodno navedenoj odredbi apelantu nije odobren ni boravak u statusu izbjeglice niti drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu van BiH prije 14. decembra 1995. godine, zaključeno je da se apelant ne smatra izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji BiH. Dalje je zaključeno da ni apelantkinja kao sunosilac stanarskog prava, ni članovi porodičnog domaćinstva ne mogu imati navedeni status, odnosno ne mogu ostvariti pravo na povrat predmetnog stana budući da se njihovo pravo izvodi iz prava apelanta kao nosioca stanarskog prava. Takođe, u vezi s apelantovim stambenim statusom, utvrđeno je da iz akta Republike Srbije – Ministarstvo odbrane –Sektor za ljudske resurse – Uprava za tradiciju, standard i veterane od 23. jula 2012. godine proizlazi da je prema evidenciji Odjeljenja za stambene poslove Uprave za tradiciju, standard i veterane – Sektor za ljudske resurse apelantu, rješenjem Stambene komisije od 12. decembra 2005. godine, dodijeljen troiposoban stan u zakup na neodređeno vrijeme u Beogradu, te da je on na taj način konačno riješio stambeno pitanje po propisu o stambenom obezbjeđenju u Ministarstvu odbrane Republike Srbije. Pozivajući se na odredbe člana 3 st. 1 i 2, te odredbu člana 3a Zakona o prestanku primjene, Uprava je zaključila da je zahtjev apelanata za povrat u posjed predmetnog stana neosnovan.

7. Rješenjem Ministarstva broj 27702-23-889/14 od 14. aprila 2014. godine odbijene su žalbe apelanata izjavljene protiv navedenog rješenja Uprave. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da u rješavanju konkretne stambene stvari treba imati u vidu i činjenicu da u spisu predmeta postoji ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti između Vojne ustanove za upravljanje SF JNA – Beograd i apelanta od 4. marta 1992. godine, koji je ovjerilo Vojno pravobranilaštvo, kao i uplatnice na ime ovjere ugovora i isplate ugovorene kupoprodajne cijene. Zaključeno je da apelant ima pravno obavezujući ugovor kojim je otkupio predmetni stan. Stoga je Ministarstvo istaklo da apelant u odnosu na predmetni stan ima prava u skladu s odredbom člana 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakona o prodaji), to jest da umjesto upisa prava svojine na osnovu zaključenog ugovora ostvari pravo na naknadu od Federacije BiH shodno navedenom zakonu. Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni upravni organ pravilno odlučio kada je odbio zahtjev apelanata za povrat u posjed predmetnog stana.

8. Apelanti su protiv navedenog rješenja Ministarstva tužbom pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj 09 0 U 021275 14 U od 8. septembra 2017. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nakon što je ispitao tužbene prigovore, zaključio da oni nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, te da su prvostepeno i drugostepeno rješenje doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga je taj sud, primjenom člana 36 st. 1 i 2 Zakona o upravnim sporovima, donio svoju odluku. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakli su da je apelant kupio predmetni stan, da je 12. februara 1992. godine isplatio cjelokupnu cijenu, međutim, zbog tada važeće Uredbe o privremenoj zabrani prodaje stanova nije mogao da upiše svoje pravo svojine u zemljišne knjige. Dalje je navedeno da je apelantkinja 8. jula 1998. godine Upravi podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, a da je apelant 6. oktobra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje nepokretnosti Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC). Nakon donošenja zaključka Uprave o spajanju predmeta po navedenim zahtjevima, Uprava je donijela rješenje 13. marta 2007. godine kojim je odbila apelantove zahtjeve za povrat u posjed predmetnog stana. Apelanti su dalje naveli hronološki tok konkretnog upravnog i postupka upravnog spora koji je u konačnici završen osporenom presudom Kantonalnog suda. Smatraju da njihov predmet pokreće ista pitanja kao i predmet Đokić protiv BiH u kojem je odluku donio Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Osporenom presudom Kantonalnog suda, prema mišljenju apelanata, povrijeđena su im prava na imovinu i dom koja su garantovana Ustavom BiH.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da konačnom osporenom odlukom tog suda nije došlo do povreda Ustava BiH i Evropske konvencije na koje su se apelanti pozvali, te da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u odluci koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

11. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u predmetnom postupku pravilno utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine, te da je taj organ svoju odluku donio primjenom relevantnih zakonskih odredbi.

12. Uprava je u odgovoru na apelaciju navela da u cijelosti ostaje pri navedenom rješenju jer smatra da je pravilno i na zakonu zasnovano.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06.

aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e (1) Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

(2) Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana. (3) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

(4) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16.

januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

14. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1.

ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 021275 14 U od 8. septembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 16. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8, Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

21. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

22. Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja osporene odluke proizlazi da apelant ima pravno obvezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova. S obzirom na navedeno, dovodeći apelacione navode u kontekst zagarantovanih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da je svrsishodno prvenstveno razmotriti navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Ustavni sud podsjeća da se Evropski sud u nizu svojih predmeta bavio pitanjima tzv. vojnih stanova, koji se mogu podijeliti u dvije grupe zavisno od toga da li se radi o aplikantima koji imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana ili su nosioci stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana. Prva grupa predmeta su predmeti Đokić protiv BiH (presuda od 27. maja 2010. godine) i predmeti koji su slijedili praksu u citiranom predmetu. Druga grupa predmeta su predmeti Mago i drugi protiv BiH (presuda od 3. maja 2012. godine) i predmeti koji su slijedili navedeni predmet.

24. Ustavni sud podsjeća da se u svojoj Odluci broj AP 4728/15 bavio analizom navedenih predmeta Evropskog suda u kontekstu prava aplikanata koji imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana i onih koji su nosioci stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4728/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 42, 43 i 44). U navedenom predmetu Ustavni sud je, budući da je u sprovedenom postupku pred Sudom BiH utvrđeno da apelant ima pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja u Republici Srbiji, zaključio da je u apelantovom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15 u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova i u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava apelanata na imovinu, te odluku dostavio Vladi Federacije BiH radi određivanja naknade u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (op. cit. AP 4728/15, tačka 49).

25. Ustavni sud dalje zapaža da je Evropski sud u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine utvrdio da je taj aplikant 31. marta 1992. godine otkupio predmetni stan u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA iz 1990. godine, plativši punu otkupnu cijenu stana. Nadalje je utvrđeno da je Ministarstvo inostranih poslova Republike Srbije informisalo Vladu Bosne i Hercegovine da aplikantu još nije dodijeljen vojni stan u Srbiji, ali da je nadležni organ Ministarstva odbrane Srbije utvrdio njegovo pravo na dodjelu stana. Istaknuto je da je ista situacija kao što je situacija u predmetnom slučaju ispitana u predmetu Đokić kada je Srbijanska vlada tvrdila da pripadnici njenih oružanih snaga više ne mogu steći ni stanarsko pravo, niti pravo zakupa na neodređeno vrijeme, već isključivo pravo zakupa na određeni vremenski period, što ne treba poistovjećivati s nekadašnjim stanarskim pravom. Međutim, kasnije je u predmetu Mago i drugi razjašnjeno da su aktivni i penzionisani pripadnici oružanih snaga u Srbiji zaista imali pravo na vojni stan na neodređeno vrijeme ili, u slučaju nedostatka odgovarajućeg stana, na hipotekarni zajam koji je sufinansirala država. Evropski sud je utvrdio da su pravo aplikanta na vojni stan u Srbiji utvrdili nadležni vojni organi, a da se on, kako bi stekao to pravo, morao odreći ekvivalentnog prava na svoj prijeratni stan u Sarajevu. Imajući to u vidu, Evropski sud je zaključio da činjenica da aplikantu još nije bio dodijeljen stan u Srbiji nije od značaja, te da u „svakom slučaju, on ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine“ (vidi Evropski sud, Tihomir Aleksić protiv BiH, odluka od 3. februara 2015. godine, tač. 7, 15, 25 i 26).

26. Imajući u vidu citiranu odluku Tihomir Aleksić protiv BiH Ustavni sud zapaža da je Evropski sud dosljedno svojoj praksi zaključio da činjenica da li je aplikantu zaista i dodijeljen zamjenski stan u Republici Srbiji u konkretnom slučaju nije od značaja budući da aplikant ima pravno valjan ugovor o otkupu stana i pravo na naknadu prema članu 39e Zakona o prodaji stanova. Evropski sud je takođe naglasio da je Ustavni sud Odlukom broj U 15/11 proglasio prethodni način određivanja iznosa naknade neustavnim i naredio Parlamentu Federacije BiH da ga izmijeni u skladu s presudom u predmetu Đokić. Evropski sud je u navedenom predmetu odbacio predstavku aplikanta kao nedopuštenu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na odluku Evropskog suda u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. maja 2014. godine) u kojoj je Evropski sud takođe razmatrao aplikacije četiri aplikanta koji su, kako proizlazi iz navedene odluke, otkupili stanove u Sarajevu krajem 1991. i početkom 1992. godine u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te su nakon napuštanja tih stanova dobili zamjenske vojne stanove u Srbiji, a njihovi zahtjevi za povrat stanova u Sarajevu su odbijeni primjenom člana 3a Zakona o prestanku primjene. Evropski sud je u sva četiri slučaja posebno naglasio da aplikanti nisu podnijeli „zahtjev za nadoknadu prema članu 39e Zakona o prodaji stanova […]“. Evropski sud je ove aplikacije odbacio kao očigledno neosnovane u smislu člana 35 stav 3 Evropske konvencije sa obrazloženjem: „Ovim aplikantima su u međuvremenu dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji. U svakom slučaju oni imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova“ (tačka 66).

27. U odnosu na konkretni predmet koji razmatra, Ustavni sud primjećuje da je predmet Tihomir Aleksić protiv BiH, sličan predmetu apelanata. Ustavni sud ističe da je u sprovedenom predmetnom postupku utvrđeno da apelant ima pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da mu je dodijeljen u zakup troiposoban stan na neodređeno vrijeme u Beogradu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u slučaju apelanata primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15.

28. Nadalje, sama činjenica da je predmet apelanata u bitnom sličan predmetu Tihomir Aleksić protiv BiH, sama po sebi, ne može voditi ka zaključku da bi trebalo odbiti, odnosno odbaciti predmetnu apelaciju. Ovo zato što iz prakse Ustavnog suda zapravo proizlazi da je Ustavni sud u sličnim situacijama kao što je kod apelanata isticao: „S obzirom na sve navedeno, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante“ (op. cit AP 1205/08, tačka 51). Stoga bi u datoj situaciji, i pored stava Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja, prema mišljenju Ustavnog suda, apelanti bili dovedeni u nepovoljniju situaciju u smislu zaštite njihovih prava u odnosu na apelante iz citiranih predmeta br. AP 1205/08 i AP 726/15, te odluka koje su slijedile.

29. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15, smatra da se u konačnici položaj apelanata svodi na položaj apelanata u citiranim predmetima. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu, da je to miješanje zasnovano na zakonu i da služi legitimnom cilju, te da apelanti u smislu relevantnih odredbi materijalnog prava, kao i stava iz odluke Aleksić protiv BiH imaju pravo na naknadu. Iz navedenog proizlazi da u datim okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u stavu Kantonalnog suda da zahtjev apelanata za povrat predmetnog stana treba odbiti. Međutim, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu da su u međuvremenu relevantne odredbe člana 39e st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je, uvažavajući i činjenicu prestanka važenja relevantnih odredbi, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije BiH radi obezbjeđenja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, Odluka broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dovodeći naprijed navedeno u vezu s činjenicama slučaja apelanata, iz kojih proizlazi da su apelanti u konkretnom slučaju vodili dugotrajni postupak pred organima uprave (prvobitna odluka Uprave donesena 13. marta 2007. godine) i Kantonalnim sudom koji je rezultirao osporenom odlukom, te imajući u vidu da apelantima nesporno pripada pravo na naknadu, ali da su odredbe Zakona o prodaji stanova kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi, zapravo, na apelante bio stavljen pretjeran teret da pokreću novi parnični postupak radi utvrđivanja visine te naknade, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu, zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja svrsishodno, odnosno u najboljem interesu apelanata, da ovu odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantima obezbijedila prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11.

30. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

31. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja navoda apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati i navode o povredi prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ovo tim prije što iz utvrđenog činjeničnog stanja nespornim proizlazi da je apelantu dodijeljen troiposoban stan u zakup na neodređeno vrijeme u Beogradu, pa je nelogična tvrdnja apelanata da i predmetni stan predstavlja njihov dom.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada osporenom odlukom, koja je zasnovana na zakonu i donesena u javnom interesu, nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa budući da su odredbe Zakona o prodaji stanova kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi na apelante bio stavljen pretjeran teret da pokreću novi parnični postupak radi utvrđivanja visine te naknade.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5077/17 (J. P. i S. J.-P.) | Sudska praksa | Aktio