Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4460/17 (Z. B.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pozitivna obaveza države da zaštiti život
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Istraga
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4460/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4460/17, rješavajući apelaciju Zdenka Baje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zdenka Baje podnesena zbog neprovođenja krivične istrage prema Rješenju Kolegija Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka broj T13 0 KTN 0014576 16 od 14. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdenko Bajo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 28. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja krivične istrage prema Rješenju Kolegija Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) broj T13 0 KTN 0014576 16 od 14. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog tužilaštva je 29. marta 2019. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Okružno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 8. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Okružno tužilaštvo je postupajući po apelantovoj krivičnoj prijavi od 25. decembra 2012. godine protiv NN lica iz Kliničkog centra u Banjoj Luci zbog krivičnog djela nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći iz člana 214. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) donijelo naredbu o obustavi istrage broj T130 KT 0014576 12 od 28. jula 2017. godine. Apelant je, kako je navedeno u obrazloženju, u krivičnoj prijavi tvrdio da se u periodu od 11. do 17. decembra 2012. godine ljekari Klinike za plućne bolesti Kliničkog centra u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Klinički centar) nisu pridržavali pravila struke prilikom liječenja njegovog oca, pacijenta Krunoslava Baje. Apelant je u prijavi tvrdio da je po prijemu pacijenta započeta RT endokranija koja je obustavljena 14. decembra 2012. godine zbog pogoršanja opšteg stanja pacijenta, koji je 17. decembra 2012. godine premješten u Opštu bolnicu „Sveti vračevi“ u Bijeljini gdje je primljen oko 17.00 časova i istog dana u 18.20 časova preminuo u toj bolnici. U obrazloženju naredbe je dalje navedeno da su u toku istrage prikupljeni dokazi, između ostalog, zapisnik o sudskomedicinskoj obdukciji pacijenta Krunoslava Baje (u daljnjem tekstu: pacijent ili apelantov otac) od 22. decembra 2012. godine, potvrda o smrti pacijenta, otpusna lista bolnice „Sveti vračevi“ za pacijenta, historija bolesti za pacijenta, dopis Kliničkog centra od 22. marta 2013. godine uz dostavu medicinske dokumentacije za pacijenta – historija bolesti, otpusno pismo za period od 11. do 17. decembra 2012. godine, patohistološki nalaz, nalaz i mišljenje od 17. decembra 2012. godine, bronhološki izvještaj, otpusna lista bolnice „Sveti vračevi“, te izvještaj ljekara specijaliste od 3. septembra 2012. godine. Iz izvještaja obdukcionog nalaza proizlazi, kako je dalje navedeno, da je kod pacijenta uzrok smrti karcinom desnog plućnog krila s metastazama u velikom mozgu, da je smrt nastupila prirodnim putem i da na tijelu nisu nađeni znaci mehaničkog nasilja.

6. S obzirom na navedeno, Okružno tužilaštvo je zaključilo da prikupljeni dokazi ne ukazuju na osnovanu sumnju da je u konkretnom slučaju u liječenju pacijenta došlo do propusta ljekara Kliničkog centra usljed kojeg je nastupila smrt. Pri tome je Okružno tužilaštvo imalo u vidu sve prikupljene dokaze, a naročito nalaz obdukcije iz kog proizlazi da je smrt nastupila prirodno usljed karcinoma pluća sa širenjem metastaza tumorskog tkiva u moždano tkivo.

7. Odlučujući o apelantovoj pritužbi na rješenje o obustavi istrage, Kolegij Okružnog tužilaštva je donio Rješenje broj T13 0 KTN 0014576 16 od 14. septembra 2017. godine kojim je apelantova pritužba odbijena kao neosnovana.

8. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Okružno tužilaštvo nakon provedene istrage donijelo naredbu o obustavi istrage protiv Kliničkog centra jer nema dovoljno dokaza da je počinjeno krivično djelo na koje je apelant u svojoj prijavi ukazao. Apelant je u pritužbi, kako je dalje obrazloženo, analizirao obdukcioni nalaz koji je sačinio vještak medicinske struke, uz koji je dostavio i zahtjev za pristup informacijama koje se odnose na pacijentove lične stvari, konkretno podatke o tome gdje se stvari nalaze, te kojim lijekovima je tretiran pacijent neposredno prije smrti, kao i podatke o tome da li je zatraženo stručno mišljenje o kvalitetu lijekova kojima je pacijent tretiran.

9. Imajući u vidu navode iz pritužbe, Kolegij Okružnog tužilaštva je ispitao pobijanu naredbu o obustavi istrage i zaključio da je postupajući tužilac postupio u skladu sa zakonom, te da je apelantova pritužba neosnovana zato što je apelant analizirao obdukcioni nalaz pri čemu je zanemario mišljenje vještaka iz kog proizlazi da je smrt pacijenta nastupila prirodnim putem usljed karcinoma pluća i širenja metastaza tumorskog tkiva u moždano tkivo. Kolegij Okružnog tužilaštva je zaključio da je postupajući tužilac prilikom provođenja istrage cijenio sve prikupljene dokaze, pojedinačno i međusobno, te je u vezi s tim utvrdio da dokazi ne upućuju na zaključak da je Klinički centar postupanjem svojih zaposlenih izvršio krivično djelo nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći iz člana 214. stav 1. KZRS. Stoga je ocijenjeno da je naredba o obustavi istrage pravilna, uz valjano obrazloženje koje navodima apelantove pritužbe nije dovedeno u pitanje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je usljed nepokretanja krivične istrage zbog smrti pacijenta, njegovog oca, prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na porodični život i pravo na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju trebalo pokrenuti krivičnu istragu i kvalitetno analizirati dokaze na koje je ukazao kako u krivičnoj prijavi tako i dopunama koje su uslijedile. U tom kontekstu ističe da se ne slaže sa zaključkom Okružnog tužilaštva iz kog proizlazi da je analizirao obdukcioni nalaz zanemarivši uzrok smrti njegovog oca, budući da je od Tužilaštva zatražio jasan odgovor o činjenici da je „prilikom obdukcije pronađeno nesvarene hrane u ždrijelu i dušniku“ koja je mogla ugušiti pacijenta. O toj važnoj okolnosti, kako smatra, nema ni odgovora ni obrazloženja. Također je ukazao da u toku trajanja istrage nije dobio odgovor o tome kojim je lijekovima pacijent tretiran, kakav je uticaj lijekova bio na pacijenta, zbog čega je pacijent iz Kliničkog centra prebačen u Opštu bolnicu i gdje se nalaze pacijentove lične stvari. Smatra da istraga o smrti nije dovoljno rasvijetljena te da stoga nije mogla biti obustavljena. II.Odgovor na apelaciju

11. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je istraga zbog krivičnog djela nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći iz člana 214. stav 1. KZRS obustavljena jer iz prikupljenih dokaza, posebno obdukcionog nalaza, proizlazi da je uzrok smrti pacijenta karcinom pluća s metastazama u mozgu, koji je neposredni uzrok smrti. Kako nema dokaza da su ljekari Kliničkog centra nesavjesno i neadekvatno liječili pacijenta, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Određivanje vještačenja Član 160.

Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.

Dužnosti vještaka kojeg je odredio tužilac, odnosno sud Član 162.

Lice koje tužilac, odnosno sud odredi za vještaka dužno je da tužiocu, odnosno sudu dostavi svoj izvještaj koji sadrži sljedeće: dokaze koje je pregledao, obavljene testove, nalaz i mišljenje do kojeg je došao i sve druge relevantne podatke koje vještak smatra potrebnim za pravednu i objektivnu analizu. Vještak će detaljno obrazložiti kako je došao do određenog mišljenja.

Pregled, obdukcija i ekshumacija leša Član 168.

(1) Pregledi obdukcija leša preduzeće se uvijek kada u nekom smrtnom slučaju postoji sumnja da je smrt uzrokovana krivičnim djelom ili da je u vezi sa izvršenjem krivičnog djela. Ako je leš već zakopan, odrediće se ekshumacija radi njegovog pregleda i obdukcije.

(2) Pri pregledu i obdukciji leša preduzeće se potrebne mjere da se ustanovi identitet leša i u tom cilju posebno će se opisati podaci o vanjskim i unutrašnjim tjelesnim osobinama leša.

Izvještaj o pregledu i obdukciji Član 170.

Vještak sudske medicine će u svom mišljenju navesti uzrok i vrijeme kada je smrt nastupila.

Ako je na lešu nađena bilo kakva povreda, utvrdiće da li je tu povredu nanio neko drugi i ako jeste, čime, na koji način, koliko vremena prije nego što je smrt nastupila i da li je ona prouzrokovala smrt. Ako je na lešu nađeno više povreda, utvrdiće se da li je svaka povreda izvršena istim sredstvom i koja je povreda prouzrokovala smrt, a ako je više smrtonosnih povreda, koja je od njih ili koje od njih su svojim zajedničkim djelovanjem bile uzrok smrti.

U slučaju iz stava 2. ovog člana naročito će se utvrditi da li je smrt prouzrokovana samom vrstom i opštom prirodom povrede ili zbog ličnog svojstva ili naročitog stanja organizma povrijeđenog ili zbog slučajnih okolnosti ili okolnosti pod kojim je povreda nanesena.

Vještak je dužan da obrati pažnju na nađeni biološki materijal (krv, pljuvačka, sperma, urin i drugo) i da ga opiše i sačuva za biološko vještačenje – ako ono bude određeno.

Obustava istrage Član 232.

(1) Tužilac će naredbom obustaviti istragu ukoliko se ustanovi da:

djelo koje je učinio osumnjičeni, nije krivično djelo, VI.Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant problematizira nepokretanje krivične istrage povodom smrti svog oca prema rješenju Kolegija Okružnog tužilaštva kojim je odbijena apelantova pritužba protiv naredbe o obustavi istrage. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da prvo pitanje koje Ustavni sud treba riješiti u konkretnom slučaju je pitanje nadležnosti budući da iz citiranih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Pravila Ustavnog suda proizlazi da Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH.

16. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredbama ZKPRS nije predviđena mogućnost da, u slučaju kada tužilaštvo donese odluku o neprovođenju istrage, stranke koje su nezadovoljne takvom odlukom mogu izdejstvovati meritornu odluku – presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini koja bi, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom. Dalje, imajući u vidu relevantne odredbe ZKPRS, proizlazi da je u takvim slučajevima jedini pravni lijek koji stranke mogu koristiti prigovor (pritužba) protiv odluke o neprovođenju istrage. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se ovakva zakonska regulativa, odnosno nemogućnost da apelanti u skladu s važećim zakonodavstvom dođu do meritorne odluke koja bi mogla biti predmet ocjene Ustavnog suda, ne može staviti na teret apelantima. Ovo naročito u situaciji kada apelacija podnesena Ustavnom sudu pokreće pitanja kršenja prava na život i zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne koja su zaštićena članom II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije u vezi s događajima povodom kojih apelant nije imao zakonsku mogućnost za vođenje bilo kakvog postupka. Pritom, Ustavni sud podsjeća da je članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine postavljena obaveza državi BiH i entitetima da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i da je članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda propisana mogućnost postupanja Ustavnog suda i u slučaju kada nema presude nekog od sudova u BiH.

17. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji njegova nadležnost. U prilog navedenom ide i činjenica da je Ustavni sud u svojoj praksi već rješavao apelacije podnesene zbog kršenja prava na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine usljed nerazjašnjenih okolnosti pod kojima je nastupila smrt bliskih lica, te donosio odluke prema kojima je nepokretanje istrage dovelo do kršenja ovog prava (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine i AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine, objavljene na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

18. Međutim, to ne znači da apelanti prilikom podnošenja apelacije u ovakvim slučajevima ne treba da ispunjavaju i ostale uvjete iz člana 18. Pravila Ustavnog suda, već, naprotiv, i svi ostali uvjeti dopustivosti moraju biti ispunjeni kako bi se otvorila mogućnost da Ustavni sud postupa. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju predmet apelacije nepokretanje krivične istrage povodom smrti pacijenta koji je apelantov otac, kojom su pokrenuta pitanja kršenja prava iz čl. 2. i

3. Evropske konvencije, Ustavni sud, podržavajući navedenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, smatra da je u takvim okolnostima apelacija dopustiva iako je osporena odluka zapravo akt Kolegija Tužilaštva o nepokretanju krivične istrage.

19. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant Rješenje Kolegija Okružnog tužilaštva broj T13 0 KTN 0014576 16 od 14. septembra 2017. godine kojim je odbijen njegov prigovor protiv naredbe o nepokretanju krivične istrage, a koji predstavlja konačnu odluku u konkretnom slučaju, primio 20. oktobra 2017. godine, a apelaciju je Ustavnom sudu podnio 28. oktobra 2017. godine. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda jer je u smislu navedene odredbe podnesena u roku od 60 dana. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da je zbog neprovođenja istrage povodom smrti pacijenta koji mu je otac, dakle bliski srodnik, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

2. Evropske konvencije i zabrane podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Pravo na život

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

a) Pravo na život.

Član 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom […].

23. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na život, Ustavni sud podsjeća da prva rečenica člana 2. stav 1. Evropske konvencije nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-III, str. 1403, tačka 36). Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredaba krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela lica uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba (vidi Evropski sud, Osman protiv U. K., presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen (vidi, npr. Evropski sud, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001. godine, tačka 111). Najbitniji cilj takve istrage je da se osigura djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život, ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede „[…] do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni“, a tom obavezom se ne nameće „ishod, već sredstvo“ (ibid, tačka 113).

24. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, prije svega, podsjeća da obaveza da se zaštiti pravo na život, prema članu 2. Evropske konvencije, nastaje kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja u konkretnom slučaju jeste da li su nadležni organi preduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom kako bi utvrdili da li je smrt pacijenta, apelantovog oca, nastupila usljed neadekvatnog liječenja, odnosno propusta ljekara koji se prema apelantovim tvrdnjama nisu pridržavali pravila struke prilikom liječenja njegovog oca i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela kako bi ispunili pozitivnu obavezu da zaštite pravo na život prema članu 2. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa Okružnog tužilaštva proizlazi da je postupajući po apelantovoj krivičnoj prijavi protiv Kliničkog centra zbog krivičnog djela nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći iz člana 214. stav 1. KZRS u toku istrage prikupljen veliki broj dokaza, između ostalog, zapisnik o sudskomedicinskoj obdukciji pacijenta od 22. decembra 2012. godine, potvrda o smrti pacijenta, otpusna lista bolnice „Sveti vračevi“ za pacijenta, historija bolesti, dopis Kliničkog centra od 22. marta 2013. godine uz dostavu medicinske dokumentacije za pacijenta – historija bolesti, otpusno pismo za period od 11. do 17. decembra 2012. godine, patohistološki nalaz, nalaz i mišljenje od 17. decembra 2012. godine, bronhološki izvještaj, te izvještaj ljekara specijaliste od 3. septembra 2012. godine. Iz izvještaja obdukcionog nalaza proizlazi, kako je dalje navedeno, da je uzrok smrti pacijenta karcinom desnog plućnog krila s metastazama u velikom mozgu, da je smrt nastupila prirodnim putem i da na tijelu nisu nađeni znaci mehaničkog nasilja. S obzirom na navedeno, Okružno tužilaštvo je zaključilo da prikupljeni dokazi ne ukazuju na osnovanu sumnju da je u konkretnom slučaju u liječenju pacijenta došlo do propusta ljekara Kliničkog centra usljed kojeg je nastupila smrt. Pri tome je Okružno tužilaštvo imalo u vidu sve prikupljene dokaze, a naročito nalaz obdukcije iz kog proizlazi da je smrt nastupila prirodno usljed karcinoma pluća sa širenjem metastaza tumorskog tkiva u moždano tkivo.

26. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da je Okružno tužilaštvo preduzelo sve korake propisane zakonom radi prikupljanja dokaza o mogućem postojanju krivičnog djela nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći iz člana 214. stav 1. KZRS, ali da je na osnovu svih prikupljenih dokaza i utvrđenih činjenica proizašao zaključak da je smrt nastupila prirodno, te da prikupljeni dokazi ne ukazuju na osnovanu sumnju da je u konkretnom slučaju u liječenju pacijenta došlo do propusta ljekara Kliničkog centra usljed kojeg je nastupila smrt.

27. Ustavni sud, osim toga, zapaža da iz rješenja Kolegija Okružnog tužilaštva proizlazi da je Okružno tužilaštvo vodilo postupak prikupljanja dokaza u skladu sa odredbama ZKP i da je tom prilikom preduzelo brojne radnje koje su mu u skladu sa odredbama ZKP stajale na raspolaganju, a sve radi potpunog sagledavanja događaja iz krivične prijave u smislu utvrđivanja činjenica koje su dovele do smrti pacijenta, apelantovog oca, odnosno okolnosti bitnih za donošenje naredbe o provođenju istrage. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da predmetni slučaj nije ostao nerazjašnjen u smislu navedenih standarda Evropske konvencije, te da zbog nepokretanja krivične istrage u situaciji kakva je konkretna nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

Zabrana podvrgavanja nehumanom postupku

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

29. Imajući u vidu navode iz predmetne apelacije, proizlazi suštinsko pitanje da li se patnja koja je nametnuta apelantu zbog toga što nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu povodom smrti njegovog oca može smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz člana 3. Evropske konvencije.

30. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da član 3. Evropske konvencije sadrži kako materijalne aspekte tako i one proceduralne prirode, poput obaveze da se istraže navodi o torturi i nekim drugim oblicima nehumanog postupanja. Član 3. Evropske konvencije može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem, kao i nehatom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili pruže odgovarajući standardi zaštite. Također, član 3. Evropske konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: to znači obavezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obavezu da se preduzmu pozitivne radnje kako bi se pojedincima osigurala njihova prava i zaštitili se od zabranjenog postupanja. Osim Evropske konvencije, većina država članica Vijeća Evrope je istovremeno i strana u međunarodnim sporazumima kojima se zabranjuje tortura: četiri ženevske konvencije iz 1949. godine, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima UN-a iz 1966. godine (koji članom 7. regulira: „Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“), Konvencija protiv torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja UN-a (CAT) iz 1984. godine i Evropska konvencija o sprečavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja iz 1987. godine.

31. Posmatrajući konkretan slučaj u svjetlu navedenih standarda, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju zbog donošenja naredbe o obustavi krivične istrage, odnosno odbijanja apelantove pritužbe ne može govoriti o kršenju navedene zabrane. Naime, kako je u prethodnim tačkama ove odluke navedeno, u konkretnom slučaju istraga je obustavljena jer prikupljeni dokazi nisu ukazivali na osnovanu sumnju da je došlo do propusta ljekara Kliničkog centra usljed kojih je nastupila smrt apelantovog oca. Nasuprot tome, iz prikupljenih dokaza, među kojima su, između ostalih, historija bolesti za pacijenta, otpusno pismo za period od 11. do 17. decembra 2012. godine, patohistološki nalaz, bronhološki nalaz, te nalaz obdukcije specijaliste sudske medicine, razjašnjeni su uzroci smrti apelantovog oca uz zaključak koji je proizašao iz rezultata izvršene obdukcije da je u pitanju prirodna smrt. Ustavni sud smatra da u smislu navedenih standarda nema ništa što ukazuje da je zbog obustave krivične istrage došlo do kršenja zabrane podvrgavanja nehumanom postupku s obzirom na to da nisu postojali bilo kakvi dokazi kao zakonski preduvjeti za pokretanje krivičnog postupka protiv lica za koje postoji sumnja da je počinilo krivično djelo u smislu relevantnih odredaba ZKP.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja zabrane podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelant u vezi s obustavom istrage ukazuje i na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost, prava na porodični život i prava na imovinu iz čl. II/3.d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i

8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazlagao u čemu se ogleda kršenje svih navedenih prava u vezi s obustavom istrage, pa stoga Ustavni sud i ove ničim obrazložene navode smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

35. Nema kršenja prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije kada je Okružno tužilaštvo obustavilo istragu povodom smrti apelantovog oca u situaciji kada su prikupljeni nalazi i dokazi upućivali na zaključak da je smrt pacijenta nastupila prirodnim putem te da u liječenju pacijenta nije došlo do propusta ljekara.

36. Nema kršenja zabrane podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije zbog obustave istrage povodom smrti apelantovog oca kada je Okružno tužilaštvo preduzelo brojne radnje koje su mu u skladu sa odredbama ZKP stajale na raspolaganju, a sve radi rasvjetljavanja predmetnog slučaja i ispitivanja da li postoje uvjeti za pokretanje krivičnog postupka zbog počinjenja krivičnog djela nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći.

37. Nema kršenja ostalih prava iz člana II/3.d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant nije obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenih prava.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4460/17 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio