Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5280/17 (S. L. i B. L.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5280/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5280/17, rješavajući apelaciju Sabida Lipovića i Begzade Lipović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. listopada 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Sabida Lipovića i Begzade Lipović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 008302 17 Gž 3 od 8. rujna 2017. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Sabida Lipovića i Begzade Lipović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 008302 17 Gž 3 od 8. rujna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 008302 17 P2 od 17. ožujka 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sabid Lipović i Begzada Lipović (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica i apelanti), koje zastupa Nađisa Tabaković, odvjetnica iz Bihaća, podnijeli su 13. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 008302 17 Gž 3 od 8. rujna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 008302 17 P2 od 17. ožujka 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja Unsko - sanski kanton za Kantonalno tužiteljstvo Unsko - sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj), koje zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo Unsko - sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), te umješača na strani tužitelja O.P. (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 22. svibnja i 17. rujna 2019. godine da u roku od pet dana dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i umješač su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. svibnja do 19. srpnja 2019. godine, dok Pravobraniteljstvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

Tijek postupka

5. Tužitelj je posredstvom tadašnjeg zamjenika općinskog tužitelja 28. prosinca 2001. godine podnio tužbu protiv DOO „Tvornica kartona i ambalaže“ Cazin (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te apelanata radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji stana.

6. Podneskom od 1. srpnja 2004. godine umješač je podnio izjavu o stupanju u parnicu na strani tužitelja.

7. Općinski sud je Rješenjem broj P-12/02 od 26. studenog 2009. godine odbio prijedlog umješača za sudjelovanje u parnici, a Rješenjem Kantonalnog suda broj 20 0 P 008302 11 Gž od 15. studenog 2011. godine prvostupanjsko rješenje je ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak.

8. Rješenjem Općinskog suda od 26. rujna 2012. godine prekinut je postupak zbog otvaranja stečajnog postupka nad imovinom prvotuženog, a rješenjem od 16. rujna 2016. godine utvrđen je nastavak postupka.

9. Općinski sud je rješenjem od 19. rujna 2016. godine prihvatio sudjelovanje umješača na strani tužitelja.

10. Podneskom od 13. siječnja 2013. godine tužitelj je opredijelio tužbeni zahtjev, a podneskom od 18. studenog 2016. godine tužitelj je uredio tužbu preciznijim označavanjem tužitelja, kako je navedeno u točki 2. ove odluke.

Osporene odluke

11. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 008302 17 P2 od 17. ožujka 2017. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o korištenju stana od 23. studenog 1999. godine, zaključen između Stambenog fonda Općine Cazin i apelanta (stavak 1), te da je ništav ugovor o kupoprodaji dvosobnog stana sa podacima kao u izreci presude, zaključen između prvotuženog kao prodavatelja i apelanata (koji su imali procesnu poziciju drugotuženog i trećetuženog) kao kupaca od 23. prosinca 1999. godine. Istom presudom prvotuženi i apelanti su obvezani da nadoknade troškove parničnog postupka.

12. Općinski sud je naveo da su neutemeljeni prigovori tuženika koji se odnose na pitanja stranačke, procesne i aktivne legitimacije tužitelja. Naime, odredbom članka 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, te da pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužitelj. Nesporan je i pravni interes tužitelja obzirom na karakter i pravne posljedice zaključenih ugovora, a to je neodržavanje na snazi ugovora koji su protivni prinudnim propisima za koje je posebnim zakonom propisana ništavost. Pravni interes za utvrđivanje ništavosti tužitelj vidi u zakonom propisanoj ulozi javnog tužitelja iz članka 109. stavak 2. ZOO čiji je cilj zaštita zakonitosti, odnosno sprječavanje postupanja u suprotnosti sa zakonom ili održavanja na snazi ugovora ili drugih akata za koje je nesporno da su protivni prinudnim propisima. U svezi sa prigovorom presuđene stvari, odnosno da je u obrazloženju Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-KŽK-0600015 od 11. prosinca 2006. godine navedeno da apelant nije stekao nikakvu imovinskopravnu korist, Općinski sud je istakao da je i taj prigovor neutemeljen obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, jer ne postoji niti identitet stranaka, a niti ista činjenična osnova, niti se može ovakav prigovor isticati u konkretnom slučaju obzirom na vrstu postupka u kojem je donesena odluka na koju se tuženi pozivaju, tj. na vođeni kazneni postupak.

13. Općinski sud je, zatim, u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je sporni stan 1989. godine dodijeljen na korištenje umješaču koji ga je nakon rata napustio i preselio se u drugi stan u Cazinu, a sporni stan je rješenjem Općine Cazin od 29. kolovoza 1996. godine dodijeljen privremenom korisniku I.T. kao privremeno napušteni stan i koji ga je koristio sve do donošenja rješenja Općine Cazin od 12. listopada 1999. godine, kada mu je naređeno da se iseli iz njega. Odlukom prvotuženog od 3. rujna 1996. godine apelantu je dodijeljen na korištenje stan na kojem je nositelj stanarskog prava bio Lj.L. i kojeg je apelant morao vratiti. Apelant je bio u radnom odnosu kod prvotuženog sve do 1. lipnja 1998. godine, kada mu je prestao radni odnos zbog odlaska na drugo radno mjesto. Obzirom na to da je ostao bez stana koji je koristio, apelant je 29. listopada 1999. godine podnio zahtjev prvotuženom da mu se dodijeli na korištenje sporni stan (na kojem je stanarsko pravo imao umješač) nakon čega je Upravni odbor prvotuženog donio zaključak da je suglasan da se sporni stan dodijeli apelantu. Rješenjem prvotuženog od 18. siječnja 1999. godine stan je dodijeljen apelantu nakon čega je on zaključio ugovor o korištenju stana od 23. studenog 1999. godine, a zatim je zaključen i ugovor o otkupu stana 23. prosinca 1999. godine. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 11. prosinca 2006. godine umješač i apelant su osuđeni na zatvorske kazne zbog toga što su u studenom 1999. godine i to umješač kao generalni direktor prvotuženog, prekoračivši svoja službena ovlaštenja, na zahtjev i po dogovoru sa apelantom, koji je u to vrijeme bio predsjednik Vlade USK, s namjerom pribavljanja koristi apelantu rješavanjem njegovog stambenog pitanja, rješenjem od 18. studenog 1999. godine apelantu dodijelio na trajno korištenje sporni stan iako su znali da je to rješenje u suprotnosti sa člankom 24. Zakona o stambenim odnosima, jer apelant u to vrijeme nije bio u radnom odnosu kod prvotuženog, nakon čega se on uselio u taj stan, zaključio ugovor o korištenju stana i otkupio ga.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti utemeljen zbog više razloga. Naime, u odredbi članka 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) jasno je propisano da su ništavi ugovori o korištenju stana koji su, sukladno propisima iz članka 1. stavak 1. toga zakona, proglašeni napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. veljače 1998. godine. Prema tome, imajući u vidu datum zaključenja navedenog ugovora (23. studeni 1999. godine), nesporno je da je ugovor o korištenju stana ništav, a obzirom na to da je ništav ugovor o korištenju stana od 23. studenog 1999. godine, ništav je i ugovor o kupoprodaji stana, jer se apelantovo stanarsko pravo temelji na ugovoru o korištenju od 23. studenog 1999. godine, odnosno na ništavom ugovoru. U svezi sa tvrdnjama apelanata kojima su ukazivali da sporni stan nije proglašen napuštenim, Općinski sud je citirao sadržaj odredbe članka 18b. Zakona o prestanku primjene, te je istakao da je, u smislu te odredbe, odlučna činjenica da li je umješač kao nositelj stanarskog prava stan napustio prije 4. travnja 1998. godine. Iz provedenih dokaza proizlazi da se sporni stan našao u kategoriji napuštenih stanova za koje je nadležni organ Općine Cazin donio rješenje o dodjeljivanju na privremeno korištenje od 29. kolovoza 1996. godine i za koje je čak zaključen ugovor o korištenju stana sa tadašnjim SIZ-om stanovanja. Obzirom na to da se to dešavalo sredinom 1996. godine, odnosno da je ugovor o korištenju stana između tadašnjeg SIZ-a stanovanja i privremenog korisnika stana I.T. zaključen 1. veljače 1997. godine, proizlazi da je umješač kao nositelj stanarskog prava stan napustio prije 4. travnja 1998. godine, tako da su ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 18b. Zakona o prestanku primjene, što govori u prilog tome da, iako predmetni stan formalno nije proglašen napuštenim u smislu propisa iz članka 1. navedenog zakona, na njega se odnose odredbe Zakona o prestanku primjene. Da je umješač napustio stan prije 4. travnja 1998. godine, utvrđeno je i iz rješenja prvotuženog iz kojeg proizlazi da je umješaču tada dodijeljen na korištenje drugi veći stan. Obzirom na to da se sporni stan našao u kategoriji napuštenih stanova, nije mogao biti dodijeljen apelantu, odnosno nije ga mogao otkupiti, jer su takvi ugovori ništavi u smislu članka 16. Zakona o prestanku primjene. Općinski sud je istakao da su sporni ugovori suprotni i odredbama članka 24. Zakona o stambenim odnosima, pa su i zbog toga ništavi prema članku 103. ZOO obzirom na to da sva procedura i zakonska osnova oko dodjele predmetnog stana apelantu nisu bile u skladu sa zakonskim ni normativnim aktima prvotuženog. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora sa apelantima umješač je bio zakonski zastupnik prvotuženog, a apelant nije bio zaposlen kod prvotuženog i upravo zbog zaključenja takvog ugovora, i umješač i apelant su osuđeni pravomoćnom presudom a razlozi za osudu su navedeni kako u izreci, tako i u obrazloženju presude Vrhovnog suda od 11. prosinca 2006. godine, pa je i ta presuda Vrhovnog suda, također, jedan od razloga za ništavost ugovora.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 008302 17 Gž 3 od 8. rujna 2017. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostupanjska presuda.

16. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o prigovoru apelanata da tužitelj nije bio ovlašten da zahtijeva utvrđenje ništavosti spornih ugovora obzirom na to da ovlaštenje tužitelja proizlazi iz članka 109. stavak 2. ZOO, prema kojem javni tužitelj ima pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ugovora. U svezi sa apelantovim prigovorom kojim je osporavao sudjelovanje umješača na strani tužitelja, Kantonalni sud je naveo da je umješač bio nositelj stanarskog prava na stanu na temelju ugovora o dodjeli stana koji je zaključen još 1989. godine. On je sporni stan nakon rata napustio i preselio se u drugi stan koji je morao vratiti ranijem nositelju stanarskog prava, pa je podnio zahtjev da mu se vrati sada sporni stan. U takvoj situaciji prvostupanjski sud je pravilno zaključio da umješač ima pravni interes za stupanje u parnicu na strani tužitelja obzirom na to da je u vrijeme podnošenja zahtjeva za miješanje (2004. godina) bio u tijeku upravni postupak povodom zahtjeva za povrat tog stana, a što je obrazloženo na strani 2, pasus 5. prvostupanjske presude. Kantonalni sud je, dalje, naveo da to što su u kaznenom postupku umješač i apelant osuđeni na zatvorske kazne nije prepreka, kako se u žalbi tvrdi, da se u parnici utvrdi ništavost predmetnih ugovora i naredi brisanje upisa u zemljišnoj knjizi koji je izvršen na osnovu ništavog ugovora, a što je prvostupanjski sud detaljno i iscrpno obrazložio na strani 5. prvostupanjske presude. U svezi sa razlozima ništavosti ugovora, Kantonalni sud je ponovio činjenične i pravne zaključke Općinskog suda, te je istakao da u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda i ocjenjuje da je taj sud pravilno primijenio citirane odredbe zakona kada je zaključio da su ugovori ništavi prema članku 103. ZOO, slijedom čega je pravilno usvojen tužbeni zahtjev, pa ne stoji ni žalbeni razlog kojim se upućuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

18. Apelanti su u svezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje prvenstveno istakli da je Kantonalni sud u obrazloženju drugostupanjske presude samo ponovio pravne stavove Općinskog suda, ne obrazlažući niti jedan od žalbenih navoda žalitelja. Nadalje, apelanti smatraju da su redoviti sudovi proizvoljno postupili kada su utvrdili da je tužitelj bio aktivno legitimiran za vođenje parnice i da ima pravni interes da štiti zakonitost u ovoj pravnoj stvari, te da umješač ima pravni interes za sudjelovanje u parničnom postupku. Zatim, apelanti smatraju da su redoviti sudovi povrijedili načelo nepristranosti jer je postupajuća sutkinja u prvostupanjskom postupku pristrano i netočno manipulirala utvrđenim činjenicama iz ranijeg upravnog postupka, čime je postupala u interesu umješača, te jer je u drugostupanjskom postupku ista sutkinja odlučivala o žalbi umješača na Rješenje broj P-12/02 od 26. studenog 2009. godine kojim je prvobitno bio odbijen zahtjev umješača da sudjeluje u ovom postupku, kao i po žalbi protiv prvostupanjske presude. U svezi sa primjenom materijalnog prava, apelanti ističu da iz činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je umješač sporni stan napustio radi preseljenja u drugi stan i da nije imao status raseljene ili izbjegle osobe, što je odlučna činjenica, a sudovi su primjenom odredbe čl. 16. i 18b. Zakona o prestanku primjene koji se odnose na izbjegle i raseljene osobe utvrdili da su ništavi sporni ugovori, čime su očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo, navodeći da je takav stav zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP 645/04 od 2. prosinca 2005. godine. U svezi sa zaključkom redovitih sudova koji se pozivaju na odredbu članka 24. Zakona o stambenim odnosima, apelanti su istakli da sudovi ne navode na temelju koje odredbe akta o dodjeli stana prvotuženog to zaključuju, nego samo prepisuju pojedine dijelove kaznene presude koja se, također, poziva na takvu odredbu, pogotovo ako se uzme u obzir odredba članka 24. stavak 3. Zakona o stambenim odnosima, koja propisuje mogućnost dodjele stanova deficitarnim kadrovima. Naposljetku, apelanti su istakli da je postupak trajao neopravdano dugo (16 godina) iako se ne radi o kompleksnom predmetu, pa je očigledno da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Apelanti nisu tražili naknadu nematerijalne štete.

19. U svezi sa navodima o povredi prava na imovinu, apelanti smatraju da sporni stan predstavlja njihovu imovinu, te da je primjena Zakona o prestanku primjene imala cilj da se u svoje domove vrate izbjegle i raseljene osobe, a nitko u postupku nije bio izbjegla i raseljena osoba, pa primjena odredaba toga zakona na valjanost kako ugovora o korištenju stana, tako i kupoprodajnog ugovora ne predstavlja legitiman cilj od javnog interesa, pa je osporenim odlukama povrijeđeno pravo apelanata na imovinu. Također, apelanti smatraju da osporenim odlukama nije uspostavljena ravnoteža između njihovog prava i općeg interesa obzirom da gubitak prava vlasništva apelanata ne bi značilo bilo kakvu promjenu u vlasničkom statusu tužitelja niti umješača, niti bi utjecalo na njihova prava, odnosno ne podrazumijeva dodjelu spornog stana u vlasništvo tužitelja ili umješača. Najzad, apelanti smatraju da se osporenim odlukama kojim se poništavaju ugovori, te daje nalog zemljišnoknjižnom uredu da izvrši brisanje apelanata iz evidencija predstavlja miješanje u prava apelanata na poštivanje doma.

b)Odgovori na apelaciju

20. Kantonalni sud je naveo da apelaciju smatra neutemeljenom jer postupanjem toga suda nije došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji.

21. Općinski sud je naveo da je donio odluku na temelju važećih propisa i da nije povrijedio prava apelanata.

22. Umješač je naveo da su redoviti sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i na takvo činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, te da u osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva. Dalje je istakao da ima interes da sudjeluje u postupku jer je nositelj stanarskog prava, te mu je u interesu da iskoristi sva dozvoljena zakonska sredstva kako bi zaštitio svoje pravo na imovinu.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Članak 2. stavak (3) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 12. stavak (3) (3) U parničnom postupku sud je glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

Članak 357.

(1) Sudac ne može vršiti sudačku dužnost (isključenje):

1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika, suobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak;

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili mu je bračni, odnosno izvanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stupnja, bez obzira na to je li brak prestao ili nije;

3) ako je skrbnik, usvojitelj ili usvojenik stranke, njezinog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njezinog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko kućanstvo;

4) ako između suca i stranke teče neka druga parnica;

5) ako je u istom predmetu sudjelovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao odvjetnik;

6) ako je u stečajnom postupku sudjelovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.

(2) Sudac može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost (izuzeće).

1. Sudjelovanje umješača Članak 369. stavak (1) (1) Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče medu drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci.

Članak 370.

(1) Svaka stranka može osporiti umješaču pravo da sudjeluje u postupku i predložiti da se umješač odbije Članak 371a.

(1) U parnici između stranke i umješača koji joj se pridružio umješač ne može osporavati utvrđeno činjenično stanje, kao i pravne kvalifikacije sadržane u obrazloženju pravomoćne presude (intervencijsko djejstvo presude).

24. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

25. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 1. stavak (1) Primjena Zakona o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 3/95), Uredbe o korišćenju napuštenih stanova ("Narodni list HZHB", broj 13/93) i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30.

travnja 1991. godine i stupanja na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaju danom stupanja na snagu ovog zakona.

Članak 3. st. (1) i (2) Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog domaćinstva kao što je utvrđeno člankom 6. ZOSO (u daljem tekstu:

nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stavak 1. ovog članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članku 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Članak 16.

Ugovor o korišćenju stana koji je sukladno propisima iz članka 1. stavka 1. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korišćenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. veljače 1998. godine, ništavi su.

Odredba iz stavka 1. ovog članka odnosi se i na ugovore o korišćenju stana zaključene prije 7. veljače 1998. godine a po njima nije izvršeno useljenje u stan. Osoba koja na osnovu ugovora, odnosno akta iz stavka 1. ovog članka koristi stan smatrat će se bespravnim korisnikom stana.

Članak 18b. stavak (1) Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz članka 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nositelj stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4.

travnja 1998. godine.

26. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-OUS, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10-OUS, 11/13-rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99 i 27/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

II - PRAVO NA KUPNJU STANA

Članak 7. stavak (1) Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz članka 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Članak 8.

Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na uporabu dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o uporabi stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudbenom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom mjerodavnog organa sukladno Zakonu o stambenim odnosima.

27. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 - OUS, “Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.

Davalac stana na korišćenje dodjeljuje stan na korišćenje u skladu sa opštim aktom.

Opštim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.

Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika.

Opštim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje odnosno rada u poduzećima i drugim pravnim osobama predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost

28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. Ustavni sud nalazi da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju Presudu Kantonalnog suda broj 20 0 P 008302 17 Gž 3 od 8. rujna 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda punomoćniku apelanata dostavljena 1. studenog 2017. godine a da je apelacija podnesena 13. prosinca 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi poništenja ugovora o korištenju i otkupu stana, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

36. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redoviti sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo.

37. U svezi s navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud, Ustavni sud naglašava da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u svezi sa odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na osobnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Europski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, od 24. svibnja 1989. godine, stavak 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja suca, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U svezi sa tvrdnjama da je postupajuća sutkinja tijekom prvostupanjskog postupka favorizirala sudjelovanje umješača, Ustavni sud zapaža da se razlozi koje su apelanti naveli u svezi sa tim tvrdnjama odnose na način na koji je u prvostupanjskoj presudi interpretiran sadržaj dokaza iz čega ni na koji način ne proizlazi da je postupajuća sutkinja imala bilo kakve osobne predrasude prema apelantima kao strani u konkretnom parničnom postupku, zbog čega su ove tvrdnje paušalne. Glede navoda da postoji povreda načela nepristranosti, jer je ista sutkinja odlučivala o žalbi protiv rješenja kojim je odbijeno sudjelovanje umješača u postupku, te o žalbi protiv prvostupanjske presude, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe članka 357. ZPP kojim su propisani uvjeti za izuzeće sudaca u parničnom postupku na koje su se pozvali i apelanti, te da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da je drugostupanjsko vijeće, koje je i ranije postupalo u tom predmetu, trebalo biti izuzeto iz predmetnog postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju (odlukom o usvajanju žalbe protiv rješenja kojim je odbijeno sudjelovanje umješača u postupku) radi o odluci koja je procesnog karaktera i kojom se nije odlučivalo o meritumu tužbenog zahtjeva (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5099/13 od 26. listopada 2016. godine, točka 46, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa ta činjenica sama za sebe ne može ukazivati da postoje razlozi koji dovode u pitanje nepristranost u odlučivanju drugostupanjskog vijeća. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redoviti sudovi prilikom donošenja osporenih odluka povrijedili pravo apelanata na nepristran sud iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

38. Ustavni sud dalje zapaža da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim prigovorima o nepostojanju aktivne legitimacije na strani tužitelja, te uvjetima za sudjelovanje umješača u postupku jasno i detaljno naveli razloge zbog kojih su ti prigovori odbijeni kao neutemeljeni, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u svezi sa apelantovim prigovorom o nepostojanju aktivne legitimacije tužitelja citirali sadržaj odredbe članka 109. stavak 2. ZOO iz koje jasno proizlazi da pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužitelj, pa stoga u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da tužitelj nije bio aktivno legitimiran za pokretanje postupka koji je okončan osporenim odlukama. Također, iz odredbe članka 396. stavak 1. ZPP proizlazi da je umješač osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, pa kod nesporne činjenice da je umješač bio raniji nositelj stanarskog prava na spornom stanu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovitih sudova ni u ovome pogledu. Pored toga, činjenica da je odbijen zahtjev za povrat spornog stana umješača u ranijem upravnom postupku ne ukazuje da je zbog toga izgubio pravni interes za uspjeh tužitelja u konkretnom postupku obzirom na to da će eventualno pitanje prava umješača na spornom stanu biti raspravljano u nekom drugom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redoviti sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili procesno pravo, odnosno da je na taj način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.

39. Razmatrajući tvrdnje apelanata o proizvoljnosti prilikom utvrđivanja činjenica i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

40. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.

41. Ustavni sud prvenstveno zapaža da su redoviti sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužitelja jer su utvrdili da su sporni ugovori ništavi u smislu odredbe čl. 16. i 18b. Zakona o prestanku primjene jer je sporni stan napustio umješač, te da su ništavi u smislu članka 24. Zakona o stambenim odnosima jer apelant nije bio zaposlenik prvotuženog, što je utvrđeno u kaznenom postupku koji se vodio protiv apelanta i umješača.

42. Razmatrajući navode apelanata kojima osporavaju zaključke redovitih sudova da su sporni ugovori ništavi prema odredbama čl. 16. i 18b. Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na stav izražen u predmetu broj AP 645/04, na koji su se i apelanti pozvali, da se relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o uporabi napuštene imovine ne primjenjuju na osobe koje nisu izbjeglice ili raseljena osoba, te koje su dragovoljno napustile stan bez prisile, nego da se taj zakon primjenjuje na osobe koje su, zbog ratnih okolnosti, bile dovedene u položaj izbjeglice ili raseljene osobe (vidi, Ustavni sud, odluke o meritumu broj AP 645/04 od 2. prosinca 2005. godine, točka 31, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 41/06, broj AP 2778/09 od 19. srpnja 2012. godine, te broj AP 2850/12 od 14. svibnja 2015. godine, dostupne na Internetstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, te imajući u vidu da su odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o uporabi napuštene imovine po svom sadržaju identične odredbama Zakona o prestanku primjene, kao i činjenicu da iz zaključaka redovitih sudova proizlazi da je umješač dragovoljno napustio sporni stan radi preseljenja u drugi stan, Ustavni sud smatra da stavovi redovitih sudova o ništavosti ugovora u smislu navedenih odredaba u okolnostima konkretnog slučaja ne korespondiraju stavovima Ustavnog suda u tom pogledu.

43. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi utvrdili i da su sporni ugovori ništavi i u smislu članka 24. Zakona o stambenim odnosima obzirom na to da apelant u vrijeme dodjele stana na korištenje nije bio zaposlenik prvotuženog, pa mu sporni stan nije mogao biti dodijeljen, što je utvrđeno i u kaznenom postupku. U svezi sa tim osnovom ništavosti, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, pri čemu Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da ni sam apelant ne spori da u trenutku dodjele stana na korištenje nije bio uposlenik prvotuženog te da su apelant i prvotuženi u kaznenom postupku proglašeni krivim u svezi sa postupkom dodjele spornog stana. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjenica ne ukazuju tvrdnje apelanata da redoviti sudovi nisu naveli na temelju koje odredbe akta o dodjeli stana prvotuženog zaključuju da su ugovori suprotni članku 24. Zakona o stambenim odnosima, te da nisu imali u vidu da je apelant bio deficitaran kadar obzirom na to da je u kaznenom postupku utvrđeno da postupak dodjele spornog stana nije bio u skladu sa zakonskim i normativnim aktima prvotuženog. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava u ovome pogledu, posebice zato što apelanti, osim ponavljanja svojih navoda koje su isticali tijekom postupka pred redovitim sudovima, a koje su redoviti sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neutemeljeni, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovome dijelu. Obzirom na to da nije utvrđeno postojanje proizvoljnosti u ovome pogledu, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi za ukidanje osporene odluke Kantonalnog suda kod činjenice da je za ništavost spornih ugovora dovoljno postojanje samo jednog osnova ništavosti.

44. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni sud koji je donio odluku. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na one žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neutemeljenim. Konačno, apelant identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, u svjetlu relevantnih odredaba na koje su se pozvali ne mogu dovesti do drugačije odluke o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.

45. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b)Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužitelj 28. prosinca 2001. godine podnio tužbu protiv apelanata i da je parnični postupak okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 8. rujna 2017. godine. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantan period pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka razmatrati 15 godina i osam mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

48. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi poništenja ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu stana. U pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu složenost pravnih pitanja o kojima je u konkretnom slučaju odlučivano, kao i da je postupak bio od značaja za apelante.

49. Ocjenjujući postupanje redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao više od 15 godina. U svezi sa tim periodom, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nakon podnošenja tužbe od 28. prosinca 2001. godine nije poduzimao procesne radnje sve do 26. studenog 2009. godine, kada je rješenjem odlučio o podnesku umješača od 1. srpnja 2004. godine. Osim toga, navedeno rješenje je po žalbi ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje rješenjem Kantonalnog suda od 15. studenog 2011. godine iz čega proizlazi da je Općinski sud postupao neučinkovito. S druge strane, Općinski sud objektivno nije mogao poduzimati procesne radnje za vrijeme trajanja prekida postupka radi otvaranja stečajnog postupka nad imovinom prvotuženog (od 26. rujna 2012. godine do 16. rujna 2016. godine), kao i da je nakon toga u relativno kratkom roku donio prvostupanjsku presudu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjska odluka donesena u roku kraćem od godinu dana, pa nije bilo moguće zaključiti da je Kantonalni sud doprinio duljini trajanja predmetnog postupka, niti u spisu postoji bilo što iz čega bi proizlazilo da je postupanje drugih sudionika utjecalo na duljinu trajanja postupaka. Stoga, imajući u vidu značajan period neaktivnosti, te neučinkovitost u postupanju Općinskog suda, Ustavni sud smatra da se radi o značajnom doprinosu ukupnoj duljini trajanja postupka, te da se duljina trajanja postupka može u odlučujućoj mjeri pripisati postupanju Općinskog suda za koje taj sud u odgovoru na apelaciju nije naveo bilo kakve razloge.

50. Stoga, imajući u vidu navedene faktore iz kojih proizlazi da je ukupnoj duljini trajanja postupka u najvećoj mjeri doprinio Općinski sud, Ustavni sud zaključuje da duljina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda prava apelanata na suđenje « u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

51. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, apelanti nisu tražili naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku zbog čega, u smislu navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava samo po sebi predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4461/16 od 20. prosinca 2017. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Pravo na imovinu i pravo na dom

52. U odnosu na navode o povredi prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju navedenih prava temelje na istim tvrdnjama koje su istakli u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju tih prava, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni postupak trajao više od 15 godina pri čemu je ukupnoj duljini trajanja postupka u najvećoj mjeri doprinio Općinski sud, koji je imao značajne periode neaktivnosti i koji je postupao neučinkovito za što nije ponudio bilo kakvo opravdanje.

54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava kada su redoviti sudovi, utvrđujući ništavim ugovore o korištenju i kupoprodaji spornog stana, zaključili da su ugovori ništavi prema odredbama članka 24. Zakona o stambenim odnosima obzirom na to da u vrijeme dodjele stana na korištenje apelant nije bio radnik prvotuženog, pa mu sporni stan nije mogao biti dodijeljen što je utvrđeno i u kaznenom postupku koji se vodio protiv apelanta, pri čemu su neutemeljeni prigovori apelanata kojima su ukazivali na proizvoljnu primjenu procesnog prava, te povredu načela nepristranosti.

55. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.

56. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5280/17 (S. L. i B. L.) | Sudska praksa | Aktio