Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2683/18 (N. K., S. T. i M. K.-O.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2683/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2683/18, rješavajući apelaciju Nade Kalinić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Kalinić, Spomenke Trifković i Mladenke Kalinić-Opalenik podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 232594 16 GŽ od 8. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 232594 12 P od 30. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Kalinić, Spomenka Trifković i Mladenka Kalinić-Opalenik (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Sarajeva, koje zastupa Dragan Kramar advokat iz Ilidže, podnijele su 10. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 232594 16 GŽ od 8. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 232594 12 P od 30. decembra 2015. godine. Apelantice su 1. juna 2018. godine dopunile apelaciju na način da su dostavile dodatnu dokumentaciju u predmetu.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 232594 12 P od 30. decembra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica u dijelu u kojem su tražile da se obavežu JP Ceste Federacije Bosne i Hercegovine d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da izgradi pristupni put za određenu parcelu koja se nalazi u Sarajevu (u izreci presude precizirana oznaka parcele, u daljnjem tekstu: predmetna parcela) , a koja je bliže označena u izreci presude, u roku od 30 dana, te ukoliko u navedenom roku ne izgradi pristupni put, da im isplatiti određeni novčani iznos potreban za izgradnju puta, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, istom presudom, odbijen je i tužbeni zahtjev apelantica u dijelu u kojem su tražile da se obaveže tuženi da im isplati određene novčane iznose za njihove suvlasničke dijelove od po 1/3 površine predmetne parcele, zbog toga što im tuženi nije omogućio pristup navedenoj parceli, a bio je dužan to obezbjediti. Pored navedenog, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantica u dijelu u kojem su tražile da se obaveže tuženi da im isplati iznose od po 1.490,40 KM na ime štete zbog nemogućnosti korištenja predmetne parcele za period od 2009. godine do 2014. godine, dok su apelantice odbijene sa istim zahtjevom za period od 2014. do 2015. godine.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je prednik apelantica M.K., 7. februara 2012. godine, podnio tužbu tom sudu protiv tuženog, a nakon što je M.K. u toku postupka preminuo, apelantice su po osnovu rješenja o nasljeđivanju stupile u parnicu na njegovo mjesto. Prema stanju spisa, M.K. je na pripremnom ročištu održanom dana 11. oktobra 2012. godine precizirao tužbeni zahtjev, a na ročištu za glavnu raspravu 28. oktobra 2015. godine apelantice su konačno opredijelile predmetni tužbeni zahtjev. Općinski sud je istakao da je u toku dokaznog postupka izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju (rješenje od 12. jula 2007. godine kojim se tuženi obavezao izgraditi pristupni put, ZK izvadak, kopija katastarskog plana, skica lica mjesta i dr.), te je izvršen uviđaj na licu mjesta i vještačenje po vještaku finansijske struke, geodetske struke, poljoprivredne struke, te dva vještačenja po vještaku građevinske struke, kao i da su saslušane parnične stranke i jedan svjedok. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da se tuženi, rješenjem od 12. jula 2007. godine, obavezao izgraditi pristupni poljski put kojim će se obezbjediti pristup apelanticama kao vlasnicima predmetnog zemljišta radi poljoprivredne obrade. Općinski sud je istakao da je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da pristupni put u vrijeme podnošenja tužbe nije bio izgrađen, ali da je tuženi u aprilu 2013. godine započeo i dovršio izgradnju pristupnog poljskog puta, a što je utvrđeno i uviđajem na licu mjesta u januaru 2014. godine kada je evidentirao stanje puta na terenu sa potrebnim mjerenjima i fotografisanjem. Općinski sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da je tuženi postupio shodno rješenju iz 2007. godine, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelantica neosnovan.
4. Odlučujući dijelu tužbenog zahtjeva kojim apelantice predlažu da sud obaveže tuženog da im isplati određene novčane iznose za njihove suvlasničke dijelove zbog toga što im tuženi nije omogućio pristup predmetnoj parceli, Općinski sud je ukazao na raniji zaključak da je tokom postupka utvrđeno da je tuženi, suprotno navodima apelantica, omogućio pristup navedenoj parceli time što je putem izvođača radova izvršio izgradnju pristupnog poljskog puta, a što je utvrđeno na licu mjesta od strane trojice vještaka čije nalaze je sud prihvatio, a koji su, između ostalog, zaključili da je pristupni put izgrađen kvalitetno i da po svojim tehničkim karakteristikama obezbjeđuje nesmetan i bezbjedan pristup predmetnoj parceli sa mogučnošću korištenja zaprege, traktora ili motornih vozila, pri čemu je uzeto u obzir i postojanje nadvožnjaka u blizini parcele, stope nadvožnjaka, blizina tunela, konfiguraciju terena i sl. U vezi sa navedenim, Općinski sud je ukazao da je, ranije, prednik apelantica predlagao eksproprijaciju predmetne parcele, ali je sa tim zahtjevom odbijen rješenjem iz 2007. godine, na koje se nije žalio. Osim toga, Općinski sud je napomenuo da na okolnosti da apelanticama nije omogućen pristup predmetnoj parceli pristupnim putem, one nisu provele niti jedan dokaz u tom smislu, pa je njihov tužbeni zahtjev u tom smislu, također, neosnovan. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim apelantice potražuju naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja predmetne parcele za period od 2009. godine pa do 2015. godine, Općinski sud je napomenuo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je pristupni put koji vodi do predmetne parcele izgrađen u januaru 2014. godine, te da, stoga, apelanticama pripada naknada štete za period od 2009. godine, od kada apelantice potražuju naknadu predmetnom tužbom, do januara 2014. godine, u visini koju je utvrdio vještak ekonomske struke, uzimajući u obzir dobit koju bi apelantice ostvarile za svaku godinu pretrpjele štete, dok je za period nakon januara 2014. do 2015. godine, tj. od kada je izgrađen pristupni put i od kada su apelantice mogle koristiti svoju parcelu, tužbenih zahtjev valjalo odbiti.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 232594 16 GŽ od 8. marta 2018. godine žalba apelantica je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da su apelantice u svojoj žalbi protiv prvostepene presude, između ostalog, navele da prvostepeni sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze i to nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Muje Isakovića, koji je pogrešno naveo da se radi o poljskom putu i koji nije cijenio odredbe Pravilnika za utvrđivanje uvjeta za projektovanje izgradnju priključaka i prilaza na javnu cestu, kojim su predviđeni uslovi za priključak na javnu saobraćajnicu, te je sud neosnovano prihvatio nalaz tog vještaka, iako je bio kontradiktoran, a nije prihvatio nalaz vještaka Krešimira Filipovića koji je zaključio da se radi o putu koji se s obzirom na karakteristike i kvalitete izgrađenosti može koristiti u manjoj mjeri. Kantonalni sud je, također, istakao da su apelantice navele da je neosnovan stav suda da apelantice za predmetnu parcelu nisu imale dokumentaciju za priključni put, iako su sporne parcele korištene od strane prednika apelantica preko 60 godina. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima apelantica, postupio u skladu sa članom 8. i 191. stav 4. ZPP-a, jer je pravilnom primjenom navedenih odredaba izvedene dokaze cijenio ponaosob i u međusobnoj vezi i na osnovu istih pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelantice neosnovano u žalbi navode da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio da je tuženi izvršio obavezu da izgradi pristupni put na predmetnoj parceli, jer po njihovom mišljenju pristupni put ne zadovoljava tehničke uslove, te da je u vezi s tim prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na osnovu nalaza vještaka Muje Isakovića, koji je pogrešno utvrdio da se radi o pristupnom putu, a da pri tome nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka Krešimira Filipovića. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke pravilno cijenio da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Muje Isakovića utvrđeno da je tuženi u aprilu 2013. godine započeo i dovršio izgradnju pristupnog puta 2014. godine, što je potvrdio i vještak Krešimir Filipović, a što je utvrđeno i izlaskom na lice mjesta u januaru 2014. godine, te nalazima i mišljenjima vještaka Ismeta Jusića i Marka Rašića. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ukazao da se tuženi rješenjem iz 2007. godine obavezao da će izgraditi pristupni poljski put do predmetne parcele, kakav je bio prije izvršene eksproprijacije, pa su neosnovani žalbeni navodi apelantica da izgrađeni put ima određene nedostatke i da nije izvršen tehnički prijem. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o poljskom putu koji je izgrađen kvalitetno, te da takav put spada u nekategorisane puteve za koje nije potrebna projektna dokumentacija i odobrenje, niti tehnički prijem, a pored toga, apelantice nisu dokazale da su imale odobrenje za gradnju puta koji je ranije postojao. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantice neosnovano navode da im pripada pravo na isplatu naknade na ime izgradnje puta kao i zahtjev za isplatu naknade štete zbog onemogućavanja pristupa predmetnoj parceli, cijeneći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanticama nije onemogućen pristup njihovoj parceli.
7. Apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaze u njihovom predmetu i, s tim u vezi, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelantice smatraju da su redovni sudovi bazirali odluke na nalazu i mišljenju vještaka Isakovića, dok nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka Filipovića koji je, prema njihovim tvrdnjama, zaključio da predmetni pristupni put ne ispunjava zakonske uvjete za korištenje. Apelantice, također, smatraju da je proizvoljan zaključak sudova da za izgradnju puta, kojim se povezuje predmetna parcela, ali i javni put, nije potrebna projektna dokumentacija, niti tehnički prijem. U vezi s tim, apelantice su u dopuni apelacije ukazale na Projekt saobraćajno tehničkog rješenja, te akte Direkcije za puteve iz 2017. i 2018. godine, u kojima je navedena potrebna dokumentacija za svaki priključak na javni put, što bi se, prema stavu apelantica, moglo odnositi i na sporni pristupni put koji spada u istu kategoriju. Pored navedenog, apelantice su istakle da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao, te su zatražile naknadu nematerijalne štete.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji i dopuni apelacije, odnose, između ostalog, na način na koji su sudovi cijenili dokaze u njihovom predmetu, te s tim u vezi, utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka koje su osporene predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su na osnovu svih izvedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka, te uviđaja na licu mjesta) zaključili da je tuženi ispunio svoju obavezu iz rješenja od 12. jula 2007. godine i izgradio pristupni put do predmetne parcele, zbog čega je njihov tužbeni kojim su tražile da im tuženi izgradi pristupni put, te da se im isplati određene novčane iznose za njihove suvlasničke dijelove zbog toga što im nije omogućen pristup parceli, neosnovan, kao i da je, s obzirom na navedeni zaključak, djelimično neosnovan i tužbeni zahtjev kojim su tražile naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja parcele nakon momenta izgradnje pristupnog puta. Ustavni sud u obrazloženju presuda redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, u pogledu apelantičinih navoda koji se odnose na pogrešnu ocjenu pojedinih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke), Ustavni sud, najprije, naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje sudova u pogledu ocjene pomenutog dokaza, suprotno navodima apelantica, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantice uglavnom ponavljaju identične navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešne ocjene dokaza, koje su ranije isticale u toku postupka po žalbi, a koje je Kantonalni sud, suprotno njihovim navodima, jasno obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Nadalje, vezano za navode apelantica o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak, koji po svojoj naravi nije hitne prirode i u kojem su sudovi odlučivali o tužbi apelantica (u kojoj su istaknuta tri tužbena zahtjeva), pred redovnim sudovima (na dvije instance) trajao ukupno šest godina i jedan mjesec, do čega tri godine i 10 mjeseci pred prvostepenim sudom i dvije godine i tri mjeseca pred drugostepenim sudom. Nadalje, s obzirom dokaze koje je u predmetnom postupku trebalo izvesti (uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, vještačenje od strane pet vještaka, uviđaj na licu mjesta, saslušanje parničnih stranaka i svjedoka i dr..) Ustavni sud zaključuje da se radilo o složenom predmetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelantice, odnosno njihov pravni prednik, u dva navrata precizirali, odnosno opredijelili njihov tužbeni zahtjev što jeste njihovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. Uzimajući u obzir sve navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati da dužina trajanja postupka prelazi granice „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević