Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4966/17 (B. R.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 220
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4966/17
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4966/17, rješavajući apelaciju Benjamina Rosenberga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Benjamina Rosenberga podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 167273 14 Rev od 11. septembra 2017.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 167273 12 Gž od 29. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 167273 10 P od 11. septembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Benjamin Rosenberg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Semizovca – Vogošće, kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 167273 14 Rev od 11. septembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 167273 12 Gž od 29. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 167273 10 P od 11. septembra 2012. godine. Apelant je 7. oktobra 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te N. D., Lj. M. i B. M. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je u periodu od 14. do 23. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 16. do 29. maja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 8. novembra 2010. godine podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja prava vlasništva na stanu i predaje u posjed, te alternativno radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji stana i vraćanja isplaćene kupoprodajne cijene. Apelant je prvim tužbenim zahtjevom tražio da sud utvrdi da je stekao pravo vlasništva na stanu pobliže označenom u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što su tuženi dužni trpjeti uz istovremenu obavezu da predmetni stan predaju u posjed i slobodno vlasničko raspolaganje apelantu i da mu naknade troškove postupka, te da se izvrši uknjižba vlasništva na predmetnom stanu na apelantovo ime. Alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen 9. septembra 1998. godine između prvotužene i drugotužene, te da se naloži tuženim da apelantu solidarno izvrše povrat isplaćene kupoprodajne cijene za predmetni stan u visini od 105.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 167273 10 P od 11. septembra 2012. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, kao i alternativno postavljeni zahtjev.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je 9. septembra 1998. godine prvotužena kao kupac s drugotuženom kao prodavcem zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je prvotužena nakon kupnje uselila u stan i da je i sada u posjedu predmetnog stana, te da je prema izvedenim materijalnim dokazima drugotužena bila raniji vlasnik predmetnog stana. Dalje, iz sadržaja priznanice potpisane od trećetuženog i J. Ć. (apelantove nevjenčane supruge) utvrđeno je da je trećetuženi od J. Ć. primio novčani iznos od 85.000,00 DEM na ime isplate cijene stana kupca – prvotužene. Iz iskaza svjedoka (I. B., apelantov brat) proizlazi da njemu nije bilo poznato da je prvotužena trebala kupiti stan u apelantovo ime, te da ga apelant nije pomagao na bilo koji način, niti da mu je slao novac. Sud je također izvršio uvid u tužbu u predmetu broj P-1460/03 koju su podnijeli Z. B. i apelant protiv prvotužene radi utvrđenja i predaje stana (u kojoj su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je zaključila prvotužena, te da se utvrdi da su tužioci postali vlasnici spornog stana uz obavezu prvotužene da tužiocima na ime duga isplati iznos od 50.000,00 KM), za koju je konstatirano da su je tužioci povukli 2005. godine. Osim toga, sud je utvrdio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije trećetuženog s obzirom na to da on nije označen kao vlasnik predmetnog stana, niti je stranka koja je zaključila sporni kupoprodajni ugovor. Također, iz provedenih dokaza proizlazi da je prvotužena predmetni stan kupila za sebe od novca koji je zaradila tokom svog boravka u Njemačkoj. S druge strane, apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnovao na sporazumu od 24. jula 1998. godine (koji je apelant zaključio s prvotuženom i Z. B.) u kojem su se prvotužena i Z. B. obavezali da za apelanta kupe predmetni stan, te da su za navedeno dobili od apelantove supruge iznos od 105.000,00 DEM. Međutim, tokom postupka je utvrđeno da je navedeni sporazum falsifikat, što je potvrđeno i potvrdom Okružnog suda u Frankfurtu uz naznaku da će se protiv lica koje je sačinilo falsifikat podnijeti krivična prijava državnom tužilaštvu.
8. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je apelantov primarni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan u skladu s odredbama čl. 23, 38. i 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) uz obrazloženje da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno činjenicu da je prvotužena trebala kupiti stan za njega. Naime, apelant osim svojim iskazom i iskazom svoje nevjenčane supruge niti jednim materijalnim dokazom nije potvrdio činjenice dogovora kupovine predmetnog stana od prvotužene za apelanta. Činjenica da je apelantova nevjenčana supruga J. Ć. podigla i isplatila iznos od 85.000,00 DEM trećetuženom na ime cijene stana čiji je kupac po zaključenom ugovoru prvotužena ne može poslužiti kao osnov utvrđivanja apelantovog prava vlasništva na predmetnom stanu jer sama ta činjenica ne dokazuje postojanje osnova za stjecanje vlasništva u skladu s odredbom člana 23. ZVPO-a. Također, sud je zaključio da apelant nije dokazao da je prvotužena u njegovo ime i za njegov račun kupila predmetni stan, odnosno da se radilo o prevarnom postupanju prvotužene i da je prvotužena postupala kao poslovođa bez naloga. Dalje, Općinski sud je u odnosu na apelantov alternativni tužbeni zahtjev naveo da je i taj zahtjev neosnovan, te da ne postoje razlozi iz člana
103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) s obzirom na to da je navedeni kupoprodajni ugovor sklopljen u skladu sa zakonskim propisima (član 9. Zakona o prometu nekretnina) u pismenoj formi, potpisi su ovjereni u sudu, kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti, plaćen porez na promet, te se kupac nalazi u posjedu stana. Općinski sud je zaključio da navedeni ugovor nije protivan zakonu, ustavu, prinudnim propisima i moralu društva, te da ne postoje razlozi za utvrđivanje ništavosti navedenog pravnog posla, te samim tim po tom osnovu ni razlozi za vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene od prvotužene i drugotužene.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 167273 12 Gž od 29. januara 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, postupio prema odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao da je na osnovu pravnog posla, koji predstavlja osnov za stjecanje vlasništva, zaključio kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog stana, niti je tokom postupka pružio dokaze da je to na osnovu valjane punomoći u njegovo ime i za njegov račun učinio neko drugi. S druge strane, prvotužena je tokom postupka dokazala da je na osnovu valjanog pravnog posla stekla valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu. Također, pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao niti jedan od razloga koji se odnosi na ništavost ugovora iz člana 103. ZOO-a, niti je dokazao naknadni razlog za isticanje ništavosti i udovoljenje alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu. Prvostepeni sud je pravilno zaključio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije trećetuženog budući da je uvidom u materijalnu dokumentaciju zaključeno da je drugotužena legitimirana za zaključenje ugovora s kupcem – prvotuženom. Osim toga, pravilno je prvostepeni sud zaključio da nije vjerodostojan sporazum (od 24. jula 1998. godine) na koji se apelant poziva u svojoj tužbi jer je utvrđeno da je on falsificiran, te da navedeno potvrđuje i iskaz svjedoka I. B. (u kojem je navedeno da mu apelant nikada nije izrazio namjeru da kupi stan, niti da će to u njegovo ime kupiti njegova sestra – prvotužena), kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je u saglasnosti s ostalim izvedenim dokazima. Osim toga, apelant nije dokazao da ga je prvotužena, odnosno njegova sestra prevarila, te da je suprotno žalbenim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, povrede ili zanemarivanja ustavnih prava i diskriminacije prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno, jasno i precizno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu (i alternativno postavljenom zahtjevu) koji je u cijelosti neosnovan.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 167273 14 Rev od 11. septembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda 65 0 P 167273 12 Gž od 29. januara 2014. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da je osporena presuda pravilna i zakonita i da je drugostepeni sud svoju odluku opravdao valjanim razlozima koji nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima u spisu predmeta. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni prigovori o povredi člana 8. ZPP pred drugostepenim sudom jer je taj sud analizirao već utvrđene činjenice u prvostepenom postupku i potvrdio prvostepenu odluku, te je dao pravilne i potpune razloge za svoju odluku. Dalje, budući da su nižestepeni sudovi nalaz vještaka i ostale provedene dokaze ocijenili pravilnom primjenom odredbe člana 8. ZPP, apelantov prigovor da je prvotuženoj dao novac kojim je kupljen predmetni stan i da ta činjenica čini dovoljan dokaz da je on vlasnik stana predstavlja prigovor činjenične prirode koji je u revizionom postupku irelevantan. Također, iz sadržaja raspravnog zapisnika s glavne rasprave proizlazi da je na tom ročištu izveden dokaz uvidom i čitanjem sporazuma od 24. jula 1998. godine, te dopis uz prijevod koji je sačinio predsjednik suda pokrajine Frankfurt u kojem se navodi da je navedeni sporazum falsificiran, zbog čega je neosnovan revizioni navod da je prvostepeni sud zaključak o falsificiranju sporazuma zasnovao na dokazu koji nije izveden. Osim toga, suprotno revizionim prigovorima, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno zaključio da nema osnova za zakazivanje rasprave pred drugostepenim sudom (član 217. stav 2. ZPP) jer je ocijenio da su činjenice na osnovu kojih je donesena prvostepena odluka pravilno i potpuno utvrđene i da nije bilo potrebe za izvođenje novih dokaza ili ponovno izvođenje već izvedenih dokaza. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi povrijedili njegova ljudska prava (pravo na pošteno i javno suđenje i pravo na imovinu) s obzirom na to da su sudovi donijeli zakonite i pravične odluke uz pravilnu primjenu materijalnog prava (ZOO), dok je apelant tokom postupka imao mogućnost raspravljanja i pristupa sudu u skladu s odredbama ZPP. Također, u vezi s apelantovim prigovorima o povredi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokola, Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje presuda (izneseni u osporenim presudama) koji se odnose na primjenu prava jasno, precizno i detaljno obrazloženi i da su u osporenim presudama navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data detaljna obrazloženja, te da ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju na to da je postupak pred sudovima bio nepravičan. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nisu ostvareni revizioni prigovori povrede odredaba parničnog postupka.
11. Vrhovni sud je naveo da nije ostvaren ni revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, te je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe ZVPO-a i pravila o teretu dokazivanja) kada su donijeli odluku o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 220. ZOO-a i naveo da, suprotno revizionim navodima, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, u radnjama prvotužene nema nezvanog vršenja tuđih poslova u smislu navedenog člana ZOO-a, odnosno da je prvotužena vršila svoj posao iz svog zaključenog ugovora, a ne apelantov posao, te da je njena volja i namjera bila da sebi kupi stan, a ne apelantu, što je potvrđeno i iskazima saslušanih svjedoka i prvotužene. U vezi s tim, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se na osnovu sadržaja prezentiranog sporazuma od 24. jula 1998. godine, za koji je potvrđeno da je falsifikat, nije mogao izvesti zaključak o postojanju ugovora o nalogu između apelanta i prvotužene. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka, parničnih stranaka, ugovora o kupoprodaji, priznanice i provedenog vještačenja nije se mogao sa sigurnošću izvesti zaključak da je prvotužena nezvano trebala pristupiti kao poslovođa bez naloga zaključenju ugovora o kupovini predmetnog stana za apelanta, o čemu su nižestepeni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali potpune i pravilne razloge koje u svemu prihvata i Vrhovni sud. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je prvotužena nezvano trebala pristupiti kao poslovođa bez naloga zaključenju ugovora o kupovini predmetnog stana, proizlazi da je neosnovana njegova reviziona tvrdnja da su nižestepeni sudovi pogrešno rasporedili teret dokazivanja sporne pravno relevantne činjenice koja se tiče postojanja pravnog odnosa poslovodstva bez naloga.
12. Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka nižestepenih sudova i u pogledu apelantovog alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene sa zakonskom zateznom kamatom. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 103. ZOO-a (ništavost ugovora) istakavši da je apelant u predmetnom postupku tražio utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, dok je kao razlog za ništavost navodio, prije svega, prevaru koju je počinila prvotužena, koja radnja predstavlja razlog za rušljivost a ne ništavost ugovora. Budući da se razlozi za poništenje rušljivog ugovora razlikuju od razloga za ništavost ugovora, to se tužba za utvrđenje ništavosti ugovora ne može zasnivati na činjenicama koje predstavljaju razlog rušljivosti, odnosno razlog za poništenje ugovora, zaključio je Vrhovni sud.
13. Također, Vrhovni sud smatra da je neosnovan apelantov stav da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav zato što nije zaključen u njegovo ime, te da do toga nije došlo uslijed prevare koju je počinila prvotužena, koja je održavala apelanta u zabludi da će kao poslovođa bez naloga zaključiti predmetni ugovor u njegovo ime i za njegov račun. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se ispunjenjem obaveze povjeriocu od trećeg lica uz saglasnost dužnika ne oduzima egzistencija zaključenom ugovoru jer se radi o dopuštenoj dispozitivnoj radnji. U takvoj situaciji može samo doći do cesije (promjene kod povjerioca), do subrogacije ili do stjecanja bez osnova jer je to odnos koji se tiče dužnika – prvotužene i apelanta kao trećeg lica, dok se ne tiče povjerioca (drugotužene) i nema za posljedicu ništavost predmetnog ugovora. Činjenica da je za apelanta nastupila zastarjelost samog prava da iz navedenih osnova od drugotužene traži povrat datog novca, što sam apelant u reviziji navodi da je toga svjestan i da je u tu poziciju doveden obećanjima prvotužene, svoju neaktivnost u zaštiti svojih prava apelant ne može nadomjestiti osnovima koji tu zaštitu ne mogu pružiti, a to apelant upravo čini podnesenom tužbom i tužbenim zahtjevima.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je ukazao na povredu prava iz člana 2. tačka 3) a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a, kao i na Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je detaljno izložio postupak u kojem su donesene osporene odluke, te je istakao da su redovni sudovi „postupali arbitrarno, proizvoljno i pogrešno na njegovu štetu u pogledu povrede procesnog zakona, tj. Zakona o parničnom postupku FBiH, arbitrarnog, proizvoljnog i pogrešnog izvođenja zaključaka o odlučnim pravno relevantnim činjenicama i arbitrarne, proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava“, navodeći odredbe ZVPO-a koje reguliraju način stjecanja vlasništva na nekretninama, kao i odredbe ZOO-a koje reguliraju ništavost ugovora, neosnovano bogaćenje i poslovodstvo bez naloga. Apelant navodi da su ga redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka diskriminirali zbog jevrejskog imena i prezimena i stavili ga u neravnopravan položaj u odnosu na prvotuženu. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog nerazumnog trajanja predmetne parnice u periodu od sedam godina. II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije paušalni, neosnovani i neprihvatljivi, te da ostaje pri zauzetom pravnom stavu u vezi s osnovanošću apelantovog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom predmetu nije bilo proizvoljne primjene prava, niti su uskraćena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je naveo da je njegova odluka pravno obrazložena i osnovana, te da su proizvoljni i ničim osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji, odnosno da cjelokupni sadržaj apelacije predstavlja očigledno nezadovoljstvo odlukom, a nikako bilo kakvu povredu.
17. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka uz navođenje svih procesnih radnji koje je preduzeo do donošenja svoje odluke, te je istakao da je postupak proveo u razumnom roku i u skladu s odredbama ZPP i materijalnim propisima, da je uvažavao apelantove prijedloge za provođenje dokaza i omogućio mu njihovo provođenje, kao i da je uvažio i naknadno dostavljene dokaze, te da nema osnova za apelantovo pozivanje na bilo kakvo diskriminiranje po bilo kojem osnovu. Osim toga, Općinski sud je naveo da je žalba protiv prvostepene odluke podnesena 22. oktobra 2012. godine, da je spis na nadležno odlučivanje Kantonalnom sudu dostavljen 12. decembra 2012. godine, dok je nakon izjavljene revizije (7. marta 2014. godine) predmetni spis dostavljen 16. maja 2014. godine Vrhovnom sudu na nadležno postupanje.
18. Tuženi su u odgovoru na apelaciju istakli da su redovni sudovi donijeli pravilne odluke na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da suprotno apelantovim navodima nije bilo diskriminacije na osnovu apelantovog imena, prezimena, niti na osnovu pripadnosti vjerskoj i nacionalnoj skupini. Istaknuto je da apelant u predmetnom postupku, koji se odvijao pred sudovima na tri instance, nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao svoj zahtjev, dok su sudovi donijeli zakonite i pravične odluke zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Kad je ugovor rušljiv Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Član 220.
Vršenju tuđeg posla može se nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi.
21. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom Član 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 167273 14 Rev od 11. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Apelant je također ukazao na povredu prava iz člana 2. tačka 3) a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a, kao i na Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
U odnosu na osporene presude
29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje prava vlasništva na stanu i predaje u posjed, te alternativno na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana i vraćanja isplaćene kupoprodajne cijene, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. U vezi s apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim odlukama na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od prvostepenog suda i ocjenom izvedenih materijalnih dokaza zaključili da je neosnovan primarni tužbeni zahtjev, kao i apelantov alternativni zahtjev u konkretnom slučaju. Naime, iz provedenih dokaza je utvrđeno da apelant nije dokazao relevantnu činjenicu da je prvotužena trebala kupiti predmetni stan za njega, dok činjenica da je apelantova nevjenčana supruga isplatila određeni novčani iznos trećetuženom na ime cijene stana čiji je kupac (po zaključenom ugovoru) prvotužena ne predstavlja osnov za utvrđivanje apelantovog prava vlasništva na predmetnom stanu. Također, u vezi sa alternativno postavljenim zahtjevom utvrđeno je da nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke za ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnog stana s obzirom na to da je apelant svoj zahtjev zasnovao na činjenicama koje predstavljaju razlog za poništenje ugovora. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, nasuprot navodima iz apelacije, za svoja odlučenja dali jasne i razumljive razloge za to koje ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene izvedenih dokaza. Naime, drugostepeni sud je, kao i Vrhovni sud, zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza u smislu člana 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe ZVPO-a i ZOO-a), kao i da pri tome nije povrijedio odredbe ZPP. Također, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je u svom obrazloženju zaključio da je drugostepeni sud pravilno cijenio istaknute žalbene navode i da je za svoju odluku dao jasan stav u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava u konkretnom slučaju, te da je za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg proizlazi da nije ostvarena povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje apelant.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, detaljno ispitali sve apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali jasna i precizna obrazloženja da apelant nije dokazao činjenicu da je prvotužena trebala kupiti predmetni stan za njega (primarni tužbeni zahtjev), odnosno da nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke za ništavost ugovora (alternativni zahtjev). Također, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da osporene odluke u pogledu obrazloženja zadovoljavaju standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasna i argumentirana obrazloženja na osnovu kojih su zaključili da je neosnovan apelantov i primarni i alternativni tužbeni zahtjev. S obzirom na to, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog i procesnog prava prilikom donošenja osporenih odluka, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o primjeni materijalnog i procesnog prava.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku
35. Apelant je također naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku budući da je predmetni postupak trajao sedam godina.
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 8. novembra 2010. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 11. septembra 2017. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi šest godina i deset mjeseci.
38. Ustavni sud u konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice predmeta i postavljeni tužbeni zahtjev, smatra da se radi o relativno složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. Osim toga, s obzirom na to da se radilo o pitanju utvrđivanja prava vlasništva na stanu i predaju u posjed, odnosno utvrđivanju ništavosti ugovora o kupoprodaji stana i vraćanja isplaćene kupoprodajne cijene, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji je značajan za apelanta.
39. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostepenu presudu 11. septembra 2012. godine, dakle nakon jedne godine i deset mjeseci od podnošenja tužbe, dok je Kantonalni sud u žalbenom postupku odluku donio 29. januara 2014. godine (nakon jedne godine i jednog mjeseca, računajući od dana dostavljanja spisa na nadležno postupanje). U revizionom postupku Vrhovni sud je donio presudu nakon tri godine i nepuna četiri mjeseca (računajući od dana dostavljanja spisa na nadležno postupanje).
40. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zapaža da period od tri godine i nepuna četiri mjeseca, koliko je trebalo Vrhovnom sudu da donese revizionu odluku, posmatrano zasebno, ne korespondira standardu suđenja u razumnom roku. Međutim, ocjenjujući dužinu trajanja postupka u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda donesene tri meritorne odluke, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. Apelant je ukazao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o povredi ovog prava apelant u suštini veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud prethodno ispitao u okviru prava na pravično suđenje i ocijenio neosnovanim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
42. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da apelant navode o povredi ovog prava veže za pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude podnio žalbu drugostepenom sudu, a zatim izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude. Ustavni sud ukazuje na to da su Kantonalni i Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi i reviziji, razmotrili njegove žalbene odnosno revizione navode, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, odnosno da su njegova žalba i revizija odbijeni kao neosnovani, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
Nediskriminacija
43. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelant se žali na diskriminaciju iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje.
44. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o diskriminaciji u vezi s pravom na pravično suđenje zapravo zasniva na tvrdnjama da je u predmetnom postupku bio izložen diskriminaciji redovnih sudova. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant uz apelaciju osim paušalnih tvrdnji da je prilikom donošenja osporenih odluka diskriminiran zbog svog jevrejskog imena i prezimena i da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na prvotuženu, a što ne proizlazi iz sadržaja prezentiranih činjenica, nije ponudio relevantne dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. spol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju, odnosno da u konkretnom postupku apelant pred redovnim sudovima nije dokazao da je prilikom donošenja osporenih odluka stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tužene. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, zatim okolnost da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije dokazao osnovanost svog primarnog i alternativnog tužbenog zahtjeva, te imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminiran po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Na isti zaključak, imajući u vidu razmatranja o navodima o povredi prava na pravičan postupak, upućuju i apelantovi navodi o diskriminaciji iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Zbog navedenog, Ustavni sud ove navode o diskriminaciji smatra neosnovanim.
Ostali navodi
45. Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava iz člana 2. tačka 3) a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (pravo na žalbu i rješavanje, te zabrana diskriminacije). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da garancije tih prava korespondiraju garancijama koje je ispitao u prethodnim tačkama ove odluke, te da je bespredmetno da ih ponovo ispituje.
46. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracije o ljudskim pravima UN-a nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Osim toga, prava koja su garantirana čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a (nediskriminacija i pravo na imovinu) suštinski su garantirana i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a Ustavni sud je navode o kršenju tih prava već razmotrio.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka kojim su odbili apelantov primarni i alternativni tužbeni zahtjev dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od šest godina i deset mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene tri presude, prešla granice „razumnog roka“.
48. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju navedenog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a takve prigovore je Ustavni sud odbio ispitujući ih u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje.
49. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi propisane pravne lijekove u predmetnom parničnom postupku (podnošenje žalbe i revizije), a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantu na bilo koji način bili uskraćeni.
50. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant uz apelaciju nije ponudio relevantne dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih odluka donesenih u predmetnom postupku.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević