Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1651/18 (M. J.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1651/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1651/18, rješavajući apelaciju Miralema Jahića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miralema Jahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 029446 17 Rev od 7. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miralem Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 029446 17 Rev od 7. decembra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 029446 13 P 2 od 30. jula 2015. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu S. K. (u daljnjem tekstu: I tuženi) i J. M. (u daljnjem tekstu: II tuženi) na ime neosnovanog obogaćenja solidarno isplate određeni novčani iznos, primljen na ime kamate na oročena sredstva po ugovoru od 2. decembra 2002. godine, uz zakonsku zateznu kamatu, te da se obaveže I tuženi da apelantu na ime prenosa osnivačkog uloga isplati određeni novčani iznosa uz zakonsku zateznu kamatu.
3. U obrazloženju navedene presude, Općinski sud je istakao šta iz podataka spisa proizlazi:
- da su apelant i II tuženi osnovali Remi sportske kladionice d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: predmetno društvo), a kako to slijedi iz ugovora o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću zaključenog 30. septembra 2002. godine (prema kojem ugovoru djelatnost društva su kockarnice i kladionice, osnovna glavnica društva izražena u novcu iznosi ukupno 10.000,00 KM, a u stvarima 747.542,00 KM, odnosno ukupno 757.542,00 KM, osnovna glavnica društva je podijeljena na uloge osnivača, a ulozi osnivača su 50:50%, osnivač ima pravo svoj ulog prenijeti drugom osnivaču bez ograničenja uz naknadu ili bez naknada, te su ovim ugovorom uređena i druga relevantna pitanja),
- da su apelant i II tuženi 9. januara 2006. godine zaključili ugovor o prenosu dijela udjela i osnivačkih prava, te su saglasno konstatovali (u članu 3.) da apelanatov udjel iznosi 159.218.77 ili 20,53%, a udjel II tuženog 616.323,23 KM ili 79,47%,
- da su osnivači predmetnog društva 9. januara 2006. godine donijeli odluku o pristupu novog člana društva, povećanju osnovnog kapitala društva i utvrđivanju veličine udjela svakog osnivača (ovom odlukom izvršen je prijem I tuženog, koji u društvo unosi kao svoj osnivački ulog novac u iznosu od 195.206,00 KM, te osnovni kapital društva iznosi 970.748,00 KM, pa II tuženi raspolaže sa ulogom od 550.589,33 KM ili 56,718%, apelant raspolaže sa ulogom od 159.218,77 KM ili 16,402% i I tuženi raspolaže sa ulogom od 260.939,90 KM ili 26,880%),
- da su apelant i I tuženi 10. novembra 2006. godine zaključili ugovor o prenosu udjela i osnivačkih prava kojim su se sporazumjeli da I tuženi stiče dio udjela apelanta u iznosu od 51.000,00 KM, te da udio apelanta nakon toga iznosi 108.218,77 KM, a udio I tuženog 673.601,47 KM,
- da je 19. februara 2007. godine donesena odluka o istupanju članova iz društva i prestanku prava u društvu po osnovu istupanja apelanta i II tuženog, koji su u članu 3. odluke izrazili saglasnost da će sa članom društva, koji ostaje u društvu, zaključiti nakon donošenja odluke ugovore o prenosu udjela i osnivačkih prava kojim će prenijeti sve udjele u društvu u cijelosti na I tuženog,
- da su apelant i I tuženi 19. februara 2007. godine zaključili ugovor o prenosu udjela i osnivačkih prava kojim su se ugovorne strane sporazumjele da momentom potpisivanja ugovora I tuženi stiče u vlasništvo cio apelantov udio (ugovorne strane u članu 4. ugovora saglasno potvrđuju da se zaključenjem i potpisom ovog ugovora smatraju u cijelosti uređenim sva međusobna prava i obaveze u pogledu prenosa udjela na I tuženog i da nijedna strana nema pravo isticanja naknadnih zahtjeva niti bilo kakvih potraživanja),
- da je 19. februara 2007. godine I tuženi donio odluku o smanjenju osnovnog kapitala (ovom odlukom konstatovano je da je osnovni kapital u momentu donošenja odluka u iznosu od 1.402.029,47 KM, a od toga osnovni kapital u stvarima iznosi 738.382,90 KM za koji iznos se smanjuje osnovni kapital, što predstavlja vrijednost objekata osnivača koji su istupili iz društva, II tuženog i apelanta, te da ove nekretnine nikada nisu upisane kao vlasništvo društva).
4. Općinski sud je naveo, da shodno raspravnom načelu, teret iznošenja činjenica i predlaganja dokaza je isključivo na strankama (član 7. stav 1. u vezi sa odredbom člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), pa je tako u smislu citiranih zakonskih odredbi apelant bio dužan da ponudi relevantne dokaze za činjenice na kojima je zasnovao postavljene tužbene zahtjeve. Međutim, apelant provedenim predloženim dokazima nije dokazao svoje iznesene tvrdnje. U vezi sa tim je navedeno, da sam iskaz apelanta, koji ne nalazi svoju potvrdu u ostalim provedenim dokazima (prije svega u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke i sadržini ugovora o prenosu udjela i osnivačkih prava od 17. februara 2007. godine, iz koje ne proizlazi utvrđena obaveza I tuženog da isplati bilo kakve naknade za preneseni udio), ne može predstavljati osnov za zaključak o osnovanosti njegovih tvrdnji na kojima je zasnovao tužbeni zahtjev upravljen prema I tuženom (za isplatu novčanog iznosa na ime prenosa udjela). Takođe je navedeno, da treba imati u vidu sadržinu ugovora o osnivanju predmetnog društva, kao i vrijednost osnovnog kapitala i uloge u novcu i stvarima, uključujući nekretnine među kojima uneseni poslovni prostor apelanta (u vrijednosti od 61.040,00 KM), koji nije bio upisan kao vlasništvo društva, pa se apelant nije ni izjasnio u čemu se konkretno sastojao preneseni udio u vrijednosti čiju isplatu potražuje tužbom.
5. Općinski sud je ukazao da sadržina spornog ugovora ne ukazuje da je apelant prenio svoj udio I tuženom uz naknadu a isto tako ni ugovori zaključeni između apelanta i II tuženog od 9. januara 2006. godine i između tuženih od istog datuma ne govore ništa o obavezi plaćanja bilo kakve naknade. Zatim, da na to ne upućuje ni sadržina priznanice na iznos od 3.000,00 KM od 16. marta 2007. godine, na koju se apelant poziva, a u kojoj je navedeno „uplata dijela duga na ime kupovine Sportskih kladionica Remi“. Naime, navedena priznanica je u pogledu svrhe uplate identične sadržine kao i priznanice od 5. aprila 2007. godine (na iznos od 9.560,00 KM i na iznos od 10.000,00 KM), pa imajući u vidu apelantov iskaz u kojem je istakao da je bio prinuđen da proda I tuženom tri kladionice za cijenu po 17.000,00 KM i da je tačno da mu je I tuženi isplatio za te kladionice iznos od 19.500,00 KM, ukazuje da se radilo o isplati na ime duga po osnovu prodaje tri kladionice.
6. Općinski sud je istakao, da se neosnovanim pokazuje i zahtjev apelanta upravljen prema tuženim za solidarnu isplatu kamate na oročeni depozit kod Tuzlanke banke d.d. Tuzla, jer provedeni dokaz - nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, kao niti drugi provedeni dokazi ništa ne govore o tome šta je predmetno društvo, čiju imovinu su predstavljale ove kamate, uradilo sa novčanim sredstvima primljenim na ime tih kamata na oročeni depozit. U svakom slučaju ta obračunata uplaćena kamata, kako je to navedeno, predstavljala imovinu društva. Općinski sud je citirao odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), te je istakao da apelant nije iznio činjenice koje bi ukazivale na okolnosti koje ima u vidu citirana zakonska odredba, pa slijedom navedenog, tužbeni zahtjev apelanta i u navedenom dijelu sud nalazi neosnovanim.
7. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 029446 15 Gž od 26. oktobra 2016. godine, odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena.
8. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je istakao da ne stoje žalbeni navodi da zaključeni ugovori o prijenosu udjela i osnivačkih prava između apelanta i I tuženog nisu jasni, jer nije naznačeno da li se prijenos vrši uz naknadu ili bez naknade. Nadalje je istakao, da su ugovorom o prijenosu dijela udjela i osnivačkih prava, zaključenim između apelanta i I tuženog 10. novembra 2006. godine, ugovorne strane saglasno konstatovale koliki je osnivački kapital društva u momentu potpisivanja ugovora i koliko iznose njihovi pojedinačni udjeli, te da su u svemu saglasni sa odredbama zaključenog ugovora i da odredbe sadrže njihovu volju, a koju neće ni po kojem osnovu osporavati. Naime, sloboda ugovaranja podrazumijeva pravo, odnosno ovlaštenje subjekata (ugovarača) da zaključuju ili ne zaključuju ugovore s kim oni to žele, da određuju sadržaj i formu ugovora, izuzev ako zakonom nije drugačije određeno, a članom 328. stav 2. Zakona o privrednim društvima, regulisano je da se prijenos udjela vrši pismenim ugovorom. U vezi sa tim je istaknuto, da to što ugovori ne sadrži odredbu sa ili bez naknade može biti samo eventualni propust ugovornih strana na koji su svjesno pristali, saglasnim izjavama volja, a ne može zaključene ugovore činiti nejasnim. Nadalje, ugovor o prenosu udjela i osnivačkih prava zaključen između istih ugovornih strana, od 19. februara 2007. godine, sadrži u članu 4. ugovornu odredbu u kojoj je jasno naznačeno da se zaključenjem i potpisom ovog ugovora u cijelosti smatraju uređenim sva međusobna prava i obaveze u pogledu prenosa udjela na I tuženog i da nijedna strana nema pravo isticanja naknadnih zahtjeva niti bilo kakvih potraživanja.
9. Kantonalni sud je naglasio, da bezuspješno apelant, suprotno sadržini odredbe člana 207. ZPP, ističe da je u predmetnom društvu, proizvoljno vođeno knjigovodstvo, te uz to vršene razne manipulacije, pa da mu takvo stanje nije ni dalo mogućnost da na drugi način osim postojećim oskudnim dokazima, dokazuje postojanje prenosa uz naknadu prema njemu od strane I tuženog, iako to nije naznačeno u ugovoru. Naime, takve tvrdnje apelant nije ni isticao ni dokazivao tokom trajanja prvostepenog postupka. Nadalje je navedeno, da je potpuno proizvoljno žalbeno polemisanje, da datum sačinjavanja ugovora od 19. februara 2007. godine i datum isplate po priznanici od 16. marta 2007. godine, upućuju na tumačenje da je ta uplatnica vezana za taj ugovor i da predstavlja dio uplate po tom ugovoru, te da je jedina logična pretpostavka da apelant nije dobio novac za preneseni osnivački udio. Kantonalni sud je naglasio, da sud, da bi mogao meritorno odlučiti, mora biti siguran u postojanje i ne postojanje odlučnih činjenica, pri čemu apelant mora dokazivati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu njegove tužbe, a ne zahtjev zasnivati na pretpostavkama, koje su uz to logične po njegovom subjektivnom sudu. Zatim, navedeno se ne zaključuje ni iz iskaza saslušane svjedokinje S. K., kako se žalbom neosnovano tvrdi, jer je ova svjedokinja samo potvrdila da se na priznanici od 16. marta 2007. godine nalazi njen potpis da je tog dana isplatila apelantu iznos od 3.000,00 KM, te da taj iznos predstavlja ostatak novca koji preostane kad se od vrijednosti njegovog udjela koji je imao, odbiju sve obaveze koje on nije izmirio u toku poslovanja.
10. Kantonalni sud je ukazao da sticanje bez osnova u smislu odredbe člana 210. ZOO, postoji kada dio imovine jedne osobe, na bilo koji način, pređe u imovinu druge osobe, a taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu. Time nastaje obligacionopravni odnos koji djeluje inter partes, u kojem je sticalac dužnik, a lice čiji je dio imovine prešao u imovinu sticaoca povjerilac. Kantonalni sud je istakao da je po njegovoj ocjeni, a suprotno žalbenim navodima apelanta, prvostepeni sud u rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka imao dovoljno osnova za zaključak o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje kamate na oročena sredstva po ugovoru od 2. decembra 2002. godine, te tvrdnju apelanta da su se na taj način tuženi neosnovano obogatili. Naime, vještak je decidno naveo da u postupku vještačenja nije bilo moguće utvrditi, jer za to ne postoji dostupna dokumentacija, kako su uplaćena sredstva na ime kamate raspoređena i kome je sve priznato učešće u istim. Ovo tim prije što i sam apelant i tokom prvostepenog postupka, a i u žalbi sa sigurnošću ne tvrdi ko je raspolagao tim sredstvima, već navodi da je to II tuženi, a moguće i I tuženi, a to ne proizlazi ni iz drugih izvedenih dokaza. Dakle, nisu dokazane činjenice koje bi ukazivale na okolnosti koje ima u vidu citirana zakonska odredba. Kantonalni sud je obrazložio, da su se relevantne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava
- člana 210. ZOO, ticale kako osnova tako i same visine potraživanja, pa da je postojala i obaveza, odnosno dužnost apelanta, prema članu 7. stav 1. i članu 123. ZPP, da u tom pogledu ponudi i izvede adekvatne dokaze, pa kako apelant tokom prvostepenog postupka u tom pogledu nije iznosio relevantne činjenice, a niti dokaze za iste, to se kod navedenog propusta apelanta, čak i da postoji odgovornost tuženih, tužbeni zahtjev nije mogao prihvatiti osnovanim.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 029446 17 Rev od 7. decembra 2017. godine, odbijena je apelantova revizija.
12. U obrazloženju navedene odluke, Vrhovni sud je istakao da u podnesenoj reviziji apelant analizira izvedene dokaze, ističući prigovore da drugostepeni sud nije savjesno i brižljivo ocijenio dokaze u smislu člana 8. ZPP, ali i prigovore povrede odredaba parničnog postupka iz člana 123. i
126. ZPP. U vezi sa tim je istakao, da je po njegovoj ocjeni drugostepeni sud odlučujući o apelantovoj žalbi pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer u smislu člana 123. stav 1. u vezi sa članom
126. ZPP, apelant snosi negativne posljedice primjene pravila o teretu dokazivanja.
13. Vrhovni sud je naveo, da apelant smatra da nije sporno postojanje pisanih ugovora, ali da je sporna sadržina i nepreciznost odredaba istih, posebno onog od 19. februara 2007. godine, te da su sudovi morali utvrđivati stvarnu volju ugovornih strana i o tome dati jasne i logične razloge. Vrhovni sud je ukazao, da je odredbom člana 328. stav. 1. i 2 Zakona o privrednim društvima, propisano da su udjeli u društvu prenosivi i da se prenos udjela vrši pismenim ugovorom i nasljeđivanjem. U vezi sa tim je istaknuto, da je suprotno revizionim tvrdnjama, drugostepeni sud izvršio ocjenu pisanih ugovora između parničnih stranaka, pa i pisanog ugovora od 19. februara 2007. godine, i pravilno zaključio da se ne može prihvatiti stajalište apelanta da se radi o nejasnim odredbama ugovora koje treba tumačiti u njegovu korist. Zatim je istaknuto, da se ugovor tumači onako kako glasi (stav 1. člana 99. ZOO), dakle ako je jasan i nesumnjiv smisao onoga što je u ugovoru rečeno, nema potrebe za tumačenjem. Naime, ugovornom odredbom člana 4. pisanog ugovora od 19. februara 2007. godine ugovoreno je da se zaključenjem i potpisom tog ugovora u cijelosti smatraju uređenim sva međusobna prava i obaveze u pogledu prenosa udjela na I tuženog i da nijedna strana nema pravo isticanja naknadnih zahtjeva, niti bilo kakvih potraživanja. Dakle, odredba je jasna, u njoj je izražena volja ugovornih strana da su uredili svoja međusobna prava i obaveze u vezi prenosa udjela, i bez prava na isticanje naknadnih zahtjeva, a koje odredbe treba tumačiti onako kako glase. S tim u vezi je istaknuto, da pravne posljedice ugovora, nisu predmet tumačenja već mogu da budu predmet dokazivanja.
14. Vrhovni sud je naglasio da neosnovano revizija apelanta istrajava na tvrdnji da po datumu sačinjavanja ugovora od 19. februara 2007. godine i datumu priznanice od 16. marta 2007. godine jedina logična pretpostavka da apelant nije dobio novac za preneseni osnivački udio, a u prilog ovakvom zaključku je i iskaz saslušane svjedokinje S. K.. Naime, radi se o ponovljenim prigovorima koje je apelant isticao u žalbi protiv prvostepene presude u odnosu na koje drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao potpuno i jasno pravno utemeljene razloge, koje prihvaća i revizijski sud. Takođe i u pogledu potraživanja kamata na oročena sredstva po ugovoru od 2. decembra 2002. godine, ni sam apelant ni u prvostepenom postupku, a ni u žalbi, sa sigurnošću nije tvrdio ko je raspolagao navedenim sredstvima (vještak nije mogao utvrditi jer ne postoji dostupna dokumentacija), već navodi da je to II tuženi, a moguće i I tuženi, iz kojih razloga su ostale neutvrđene pravo relevantne činjenice koje ima u vidu odredba člana 210. ZOO.
15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant ponavlja navode koje je isticao u toku cijelog postupka, između ostalog, da ugovori kojima je prenio svoj udio na I tuženog nisu jasni u smislu da li se istim prenosi udjel i osnivačka prava uz naknadu ili bez naknade. Nadalje, apelant iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza, te smatra da je u toku postupka dokazao osnovanost svojih tužbenih zahtjeva.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u predmetnom parničnom postupku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupka, zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao da osnovanost svojih tužbenih zahtjeva, a sa čim se složio i Kantonalni sud. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova u konkretnom slučaju, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević