Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3055/17 (M.B.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratni zločin
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3055/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3055/17, rješavajući apelaciju M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. B. podnesena protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020032 17 Krž 11 od 14. travnja 2017. godine i broj S1 1 K 02003215 Kri od 9. prosinca 2016. godine u dijelu koji se odnosi na osuđujući dio presude, odnosno točke 1., 2., 3. i 4a) , 4b), i 4c) osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020032 17 Krž 11 od 14. travnja 2017. godine u dijelu koji se odnosi na ukidanje oslobađajućeg dijela, odnosno točke 1., 2., 3. i 4. oslobađajućeg dijela Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 02003215 Kri od 9.

prosinca 2016. godine jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 19. srpnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020032 17 Krž 11 od 14. travnja 2017. godine i broj S1 1 K 02003215 Kri od 9. prosinca 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 13. veljače 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 02003215 Kri od 9. prosinca 2016. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u točkama 1., 2., 3., 4a), 4b) i 4c) osuđujućeg dijela izreke presude počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ (u odnosu na točke 1., 4b) i 4c)) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Istom je presudom apelant oslobođen optužbe da je radnjama navedenim u točkama 1., 2., 3. i 5. oslobađajućeg dijela izreke presude počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ, odnosno radnjama u točki 4. kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZSFRJ. Istom je presudom, na temelju odredbe članka 198. stavak 2. ZKPBiH, u svezi sa odredbama čl. 200. i 202. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), djelomično usvojen imovinskopravni zahtjev oštećenih Marije Tünde-Benković i S4, te je u potpunosti usvojen zahtjev oštećene S5, pa je apelant obvezan oštećenima Mariji Tünde-Benković, S4 i S5 na ime naknade nematerijalne štete isplatiti novčane iznose označene u presudi, sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja zahtjeva, u roku od 90 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Oštećene Marija Tünde-Benković i S4 su u preostalom dijelu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva upućene na parnicu. Također, u odnosu na osuđujući dio apelant je obvezan na plaćanje troškova postupka, o čemu će sud donijeti posebno rješenje.

5. U obrazloženju presude, ukazujući na procesne odluke, između ostalog na stranici 30. navedeno je da je Sud BiH odbio prijedlog obrane za izvođenje novih dokaza (tri svjedoka, između ostalog doktora-stručnjaka za genetski inženjering koji bi svjedočio o tome na koji se način iz abortiranog tkiva može utvrditi tko je otac djeteta) zato što se svjedočenje doktora smatra irelevantnim jer se „trudnoća i ne stavlja apelantu na teret “. U odnosu na dokazni postupak, Sud BiH je na stranici 32. naveo dokaze koji su provedeni na prijedlog Tužiteljstva i obrane. Sud BiH je ukazao na opće elemente kaznenog djela iz članka 142. KZSFRJ, što detaljno pojašnjava na str. 38– 47. presude, te je na str. 48–50. Sud BiH (prije upuštanja u obrazlaganje pojedinačnih radnji za koje je apelant proglašen krivim) ukazao na dokaze na temelju kojih je utvrđeno da je apelant osoba koja je počinila navedene radnje za koje je (i) proglašen krivim, osvrćući se na argument obrane da je došlo do zamjene apelantovog identiteta, što Sud BiH nije mogao prihvatiti, a za što je dao obrazloženje.

6. Sud BiH je nadalje detaljno naveo što se apelantu stavljalo optužnicom na teret (pod točkom 1, str. 51–57.), te je naveo da je uvjerenje Suda BiH o apelantovoj krivici za silovanje utemeljeno prvenstveno na iskazu svjedokinje, ujedno oštećene, a čiji iskaz je sud našao detaljnim i uvjerljivim, te potkrijepljenim iskazima drugih svjedoka (svjedoka Ive Matuzovića, čija je izjava pročitana jer je svjedok umro; ali i svjedoka obrane) u pogledu odlučnih činjenica. Sud BiH je također naveo da je obrana pokušala dovesti u pitanje kredibilitet svjedoka optužbe, i to oštećene i njezinog muža. Sud BiH je naveo da nedosljednosti u iskazu oštećene nije našao odlučnim za donošenje drugačije odluke, ukazujući pri tome i na odgovor oštećene. Sud BiH je također analizirao iskaz u svezi s datumom kada se silovanje desilo (jer je obrana tvrdila da je 11. svibnja 1992. godine apelant bio u Zagrebu), opet dajući razloge zašto poklanja vjeru iskazu oštećene.

7. U odnosu na točku 2. osuđujućeg dijela presude, kojom je apelantu stavljeno na teret da je u više navrata silovao S5, Sud BiH je naveo svjedoke koji su svjedočili. Sud BiH je ukazao da je S5 detaljno opisala gdje i na koji način ju je apelant silovao i na koji je način saznala njegovo ime i nadimak. Pri tome, s obzirom na to da je obrana prigovarala iskazu oštećene S5 navodeći da silovanje nije argumentirano niti jednim dokazom, te da samo njezin iskaz nije dovoljan, Sud BiH je ukazao na stav MKSJ, te je ocjenom provedenih dokaza zaključio „da je uz silovatelja prilikom silovanja prisutna samo oštećena, dok su ostali svjedoci potvrdili da je oštećena često izvođena od strane pripadnika vojne policije“, dok je svjedok S3 izjavio da mu je ona pričala da ju je silovao apelant, „što po mišljenju [Suda BiH] sa aspekta kredibiliteta njezinog svjedočenja ne umanjuje dokaznu snagu za osudu [apelanta] po predmetnoj inkriminaciji, s obzirom na to da činu silovanja u pravilu ne prisustvuju svjedoci koji bi iskaz mogli decidirano podržati“, dok je u ovom slučaju sud imao dovoljno dokaza koji bi potvrdili navode same oštećene. Sud BiH je dao obrazloženje u svezi s manjim nedosljednostima i nemogućnostima oštećene da se sjeti svih detalja (stranica 60.), kao i naveo da je S5 svjedok pod mjerama zaštite, a ne zaštićeni svjedok (stranica 62.), pri čemu je uvjerljivo objektivno i nepristrano opisala događaj, a njezin iskaz je doveden u svezu s drugim dokazima provedenim tijekom postupka, te je oštećena apelanta prepoznala i identificirala ga na glavnom pretresu. Osudu za ovu inkriminaciju Sud BiH je uglavnom utemeljio na iskazu svjedokinje oštećene S5, kao što je to slučaj i u točki 1. presude, nalazeći svjedočenje žrtve kredibilnim, te u odlučujućoj mjeri dovoljnim za apelantovu osudu.

8. U odnosu na točku 3. osuđujućeg dijela presude (str. 63–66.), Sud BiH je ukazao da je apelantu ovom točkom stavljeno na teret da je apelant izvršio radnju izjednačenu sa silovanjem nad oštećenom S4, te su na okolnosti navedene točke iskaz dali oštećena S4, svjedoci i pročitan je iskaz Vojina Milojevića. U ovom dijelu Sud BiH je u pogledu apelantove identifikacije naveo da je oštećena prilikom unakrsnog ispitivanja prepoznala apelanta (odgovorivši apelantovoj braniteljici da apelanta vidi pored nje), kao i apelantu: „Bio si ti lično, ja sam te prepoznala“, kao i da ga je prepoznala na fotografijama tijekom istrage, koje su prilog zapisniku o prepoznavanju osoba. Također, u ovom dijelu (imajući u vidu da oštećena nije izjavila da ju je apelant silovao, nego poduzeo radnje izjednačene sa silovanjem na način opisan u presudi), pozivajući se na definiciju silovanja iz predmeta Kunarac, u pogledu radnji koje potpadaju pod radnju silovanja, odnosno koje su izjednačene sa silovanjem, Sud BiH je istaknuo da je u konkretnom slučaju apelant bio svjestan svojih postupaka prema oštećenoj i činio zabranjenu radnju (stranica 64.). Opet ponavljajući da je (i) svjedok S4 svjedok pod mjerama zaštite, Sud BiH je poklonilo punu vjeru iskazu oštećene kao jedinom očevicu navedenog događaja, s obzirom na to da nije imao niti jedan dokaz koji bi iskaz ovog svjedoka mogao dovesti u pitanje, zbog čega je apelanta proglasio krivim za navedenu radnju počinjenu prema oštećenoj S4.

9. U odnosu na točku 4. osuđujućeg dijela, apelantu je stavljeno na teret da je sam ili zajedno s drugim njemu poznatim pripadnicima HVO-a nanosio fizičke i psihičke bolove Jovanu Cvijiću, na opisan način pod točkama a), b) i c) (str. 66–69.). Na okolnosti iz ove točke Sud BiH je saslušao oštećenog, svjedoke i pročitao iskaz svjedoka Vojina Milojevića. Obrana je pokušavala pobiti iskaz oštećenog navodeći da nije u suglasnosti s iskazima drugih svjedoka, na što je Sud BiH odgovorio da su svjedoci na koje se obrana poziva pitani o drugim okolnostima. Dakle, Sud BiH je zaključio da je iskaz oštećenog u bitnim činjenicama jasan, pouzdan i detaljan, da je svjedok poznavao apelanta i prije ratnih dešavanja, kao i da iskaz ovog oštećenog nije doveden u pitanje dokazima obrane, zbog čega je apelanta proglasilo krivim i za ovu točku optužnice.

10. Na str. 70. i 71. Sud BiH je naveo da je u odnosu na tri točke osuđujućeg dijela presude načinio izmjene u činjeničnom opisu, pri čemu je vodio računa da se i dalje radi o istom djelu, odnosno istom događaju sa svim bitnim obilježjima koji predstavljaju obilježje jednog kaznenog djela, čime je objektivni identitet između optužnice i presude očuvan, što je dalje pojašnjeno. Također, u nastavku presude Sud BiH je utvrdio apelantovu kaznenu odgovornost, te dao razloge za odluku o kazni (stranica 76.) i imovinskopravnom zahtjevu (str.77–87.) i odlučio da apelant snosi troškove kaznenog postupka (u skladu sa člankom 188. stavak 1. ZKP u odnosu na osuđujući dio presude), o čemu će sud donijeti posebno rješenje.

11. Protiv prvostupanjske presude žalbe su podnijeli apelant i Tužiteljstvo. Sud BiH, apelacijsko vijeće, Presudom broj S1 1 K 020032 17 Krž 11 od 14. travnja 2017. godine odbio je u cijelosti kao neutemeljene žalbe braniteljice i apelanta osobno, podnesene protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, kao i žalbu Tužiteljstva podnesenu protiv točke 5. oslobađajućeg dijela iste presude i odluke o kazni, te je prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena. Istom je presudom žalba Tužiteljstva u odnosu na točke 1., 2., 3. i 4. oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude uvažena, te je u tom dijelu presuda ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacijskog odjeljenja Suda BiH.

12. U obrazloženju presude apelacijsko vijeće je navelo da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenopravnoj sankciji i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, a apelantova braniteljica zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenopravnoj sankciji, odluke o troškovima postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

13. U odgovoru na apelantove navode o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak 1. točka k) ZKP zbog toga što je izreka presude nerazumljiva i presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, apelacijsko vijeće se pozvalo na navedenu odredbu. Apelacijsko vijeće je podsjetilo da ne postoji zakonska obveza da se u presudi izlože svi pojedini dokazi, već samo obveza razmatranja svih iznesenih dokaza prilikom donošenja odluke, te da bi bilo nesvrsishodno nametati bilo kojem sudećem vijeću obvezu da svaki pojedinačni dokaz, dakle svako svjedočenje i svaki materijalni dokaz koji su izneseni tijekom glavnog pretresa, pojedinačno obrazlaže u presudi. Prema ocjeni apelacijskog vijeća, sadržaj apelantovog iskaza koji je dao u svojstvu svjedoka i svjedočio o obiteljskim prilikama, statusu u vojnim formacijama kao zapovjedniku voda vojne policije, odnosu sa Perom Vincetićem i ovlastima u svezi s potpisivanjem izvješća, odgovara utvrđenjima iz pobijane presude, pa stoga nije bilo potrebe posebno navoditi prihvaća li vijeće njegov iskaz ili ne. Bitno je da se iskaz imao u vidu i da je cijenjen zajedno s drugim dokazima. Apelacijsko vijeće je ukazalo na paragraf 126 pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na apelantov status, što očito ukazuje da je prvostupanjski sud razmatrao apelantov iskaz i cijenio ga zajedno s drugim dokazima. Apelacijsko vijeće je smatralo neutemeljenim i žalbene navode da je izreka presude u osuđujućem dijelu nerazumljiva jer nisu navedene činjenice kojima se dokazuje da je apelant svojim postupcima želio nanijeti velike tjelesne i duševne patnje oštećenim. Nasuprot žalbenim navodima, apelacijsko vijeće je istaknulo da je u pobijanoj presudi, u dijelu obrazloženja za svaku točku osuđujućeg dijela izreke presude, navedeno iz kojih dokaza uslijed nepostojanja medicinske dokumentacije vijeće zaključuje da je apelantovim postupanjem došlo do teških tjelesnih i duševnih patnji oštećenih. Tako prvostupanjski sud nije dodatno obrazlagao (u svezi s točkama 1., 2. i 3. osuđujućeg dijela izreke presude) kojim postupcima je apelant oštećenim Mariji Tünde-Benković, S4 i S5 nanio velike tjelesne i duševne patnje, imajući u vidu da je utvrđeno da je apelant prema njima poduzimao radnje silovanja ili radnje slične silovanju, koje u skladu sa sudskom praksom spadaju među djela koja mogu prouzročiti teške tjelesne i duševne povrede. U odnosu na radnje iz točaka 4a), 4b) i 4c) osuđujućeg dijela presude, apelacijsko vijeće je u cijelosti podržalo stav prvostupanjskog suda i koje je u paragrafu 210. navelo kriterije procjene težine djela koje je prvostupanjsko vijeće i primijenilo u konkretnom slučaju, a u par. 210., 211. i 217. navodi se da je cijeneći način apelantovog postupanja evidentno da je nastupila zabranjena posljedica, koju je apelant upravo i htio. Apelacijsko vijeće je našlo da okolnosti da je apelant prema oštećenom poduzimao konkretno opisane radnje, da se uvijek radilo o udaranju u više navrata, da je oštećeni boravio zatvoren u nehumanim uvjetima zatočeničkog objekata Donja Mahala, da se sam oštećeni Jovan Cvijanović izjasnio da mu se od udaraca deformirala usna školjka, u svojoj sveukupnosti ukazuju da su te okolnosti kod oštećenog izazvale teške tjelesne i duševne povrede.

14. U odgovoru na apelantove navode da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak 1. točka d) ZKP, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na obranu, apelacijsko vijeće je zauzelo stav da nije došlo do povrede apelantovog prava na obranu. U svezi s tim je navedeno da su odluke suda o odbijanju dokaznih prijedloga obrane dovoljno obrazložene u samoj presudi, a prije toga, odluke da se dokazni prijedlozi obrane odbiju kao nepotrebni na glavnom pretresu su strankama usmeno saopćene i kratko obrazložene. Apelacijsko vijeće je smatralo da je prvostupanjski sud postupao u skladu sa odredbom članka 263. stavak 2. ZKP, pa su dokazni prijedlozi obrane za provođenje medicinskog vještačenja na okolnost određivanja trenutka začeća i oca djeteta na temelju medicinske dokumentacije i prijedlog za saslušanje stručnjaka na okolnost koji je jedini mogući način utvrđenja očinstva iz abortiranog tkiva u skladu sa zakonom odbijeni kao nepotrebni i kratko obrazloženi, dok su u pismenom otpravku presude dani detaljniji razlozi za odbijanje. U svezi s navedenim, apelacijsko vijeće je naglasilo da se trudnoća oštećene Marije Tünde-Benković apelantu nije ni stavljala na teret, te da bi stoga izvođenje takvih dokaza koje je predlagala obrana bilo nepotrebno, odnosno irelevantno za postupak. U svezi s odbijanjem prijedloga za saslušanje svjedoka Tahira Redžepovića, u obrazloženju presude je navedeno da sam svjedok nije ni boravio u školi u Donjoj Mahali u inkriminiranom razdoblju, te da time on i nema neposredna saznanja koja bi bila relevantna za predmet.

15. U pogledu apelantovih navoda o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak 1. točka i) ZKP zbog prekoračenja optužbe, apelacijsko vijeće je najprije ukazalo na odredbu članka 280. stavak 1. ZKP. U svezi s navedenim, apelacijsko vijeće je ukazalo da, ukoliko se usporedi činjenični opis iz optužnice sa činjeničnim opisom sadržanim u izreci pobijane presude, jasno proizlazi da prvostupanjsko vijeće nije izmijenilo činjenični opis radnje kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret na način da mu je na teret stavilo veću kriminalnu količinu od one iz optužnice. Apelacijsko vijeće je smatralo da nisu utemeljeni navodi obrane da je prekoračena optužba intervencijom u činjeničnom opisu točke 3. (na način kako je precizirano) jer se radi o preciziranju radnje izvršenja s ciljem točnijeg određivanja djela, koje ni u kojem slučaju nije na apelantovu štetu, niti ga dodatno tereti jer se radi o oblicima seksualnog nasilja, jednako kažnjivog po međunarodnom kaznenom pravu. Nadalje, apelacijsko vijeće je ocijenilo da izvršenim modifikacijama u točki 2., gdje je vrijeme izvršenja djela precizirano u skladu sa iskazom svjedoka S5, također nije došlo do prekoračenja optužbe, što pojašnjava na stranici 14. Apelacijsko vijeće je ocijenilo da je navedenim postupanjem prvostupanjsko vijeće učinilo činjenični opis jasnijim i preciznijim u pogledu vremena kada se silovanje dogodilo utvrdivši ovu činjenicu na glavnom pretresu, a na temelju iskaza oštećene S5. U pogledu apelantovih navoda da je u odnosu na točku 4. optužnice izvršeno prekoračenje optužbe (na način kako je navedeno), apelacijsko vijeće je zaključilo da ni u tom slučaju nije došlo do povrede objektivnog identiteta optužbe jer karakteristika učionice i njezina namjena u inkriminirano vrijeme ne predstavlja bitan element kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Apelacijsko vijeće je istaknulo da objektivni i subjektivni identitet optužbe i presude nije doveden u pitanje kada se potpunije i preciznije odredi činjenični opis djela, kao što je to učinilo prvostupanjsko vijeće u izreci pobijane presude, stoga intervencija koju je izvršilo prvostupanjsko vijeće u tom pogledu ima karakter izmjene koja precizira postojeće činjenično stanje, te ne mijenja smisao činjeničnog opisa iz optužnice.

16. U pogledu apelantovih navoda da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno, apelacijsko vijeće je na str. od 20–25. detaljno odgovorilo na ove apelantove navode, pojedinačno odgovarajući na njih i obrazlažući zašto smatra da su ti apelantovi navodi neutemeljeni i iz čega proizlazi da je činjenično stanje utvrđeno potpuno i pravilno, kao i iz kojih razloga nije poklonjena vjera svjedocima obrane, a jeste svjedocima koje je predložilo Tužiteljstvo.

17. U svezi s oslobađajućim dijelom prvostupanjske presude, apelacijsko vijeće je konstatiralo da su utemeljeni žalbeni prigovori Tužiteljstva u odnosu na točke 1., 2., 3. i 4. oslobađajućeg dijela izreke presude, što je obrazložilo, zbog čega je žalbu Tužilaštva u pogledu točaka 1., 2., 3. i 4. oslobađajućeg dijela presude uvažilo i pobijanu presudu u tom dijelu ukinulo.

18. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da su imovinskopravni zahtjevi postavljeni previsoko i da osnova za dosuđene iznose ne može biti dosadašnja oskudna sudska praksa, apelacijsko vijeće je istaknulo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prilikom odmjeravanja visine novčanih naknada na ime nematerijalne štete imalo u vidu odredbe ZOO-a i Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade, te činjenice koje je po pitanju posljedica ustanovio vještak, kao i iskaze oštećenih, imajući u vidu intenzitet i duljinu trajanja duševne boli kod oštećenih. Dakle, podržavajući stav prvostupanjskog suda, apelacijsko vijeće je odbilo apelantove žalbene prigovore. Apelacijsko vijeće je istaknulo da je prvostupanjski sud vodio računa da apelanta ne osudi i da naknadi nematerijalnu štetu koju nije on skrivio, te je zbog toga samo djelomično usvojio imovinskopravne zahtjeve oštećenih Marije Tünde-Benković i oštećene S4.

19. U pogledu odluke o kaznenopravnoj sankciji, apelacijsko vijeće je bilo stava da je u pobijanoj presudi primjenom kriterija iz članka 33. KZSFRJ prvostupanjski sud ispravno odmjerio kaznu zatvora u trajanju od 10 godina cijeneći sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te je našlo neutemeljenim apelantov prigovor da otežavajuće okolnosti nisu utvrđene (kao i prigovor Tužiteljstva).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. l., 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Tvrdi da mu je pravo na obranu povrijeđeno odbijanjem prijedloga obrane da sud izda naredbu za medicinsko vještačenje na okolnosti utvrđivanja trenutka začeća i oca djeteta na temelju medicinske dokumentacije, kao i saslušanje u svojstvu svjedoka dr. Damira Marijanovića kako bi se izjasnio na okolnost koji je jedini mogući način utvrđenja očinstva iz abortiranog tkiva, zbog čega je nejasno na temelju čega je sud utvrdio da je posljedicom inkriminiranih radnji više osoba oštećena ostala trudna baš posljedicom apelantovih inkriminiranih radnji. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi počinili bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak l. točka j) ZKP, odnosno da je optužba prekoračena. Tvrdi da se, u smislu članka 280. stavak l. ZKP, presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane optužnici, kao i da je Sud BiH izvršio nedopuštenu modifikaciju činjeničnog opisa radnji na njegovu štetu u odnosu na točku 3. osuđujućeg dijela presude na način što je umjesto riječi „silovao oštećenu S-4“ naveo „optuženi izvršio radnju izjednačenu sa silovanjem nad oštećenom S-4“, u opis djela dodao okolnosti koje nisu bile sadržane u optužbi i na taj način prekoračio optužbu i time povrijedio objektivni identitet optužbe na apelantovu štetu. Apelant smatra da je sud prekoračio optužbu i u odnosu na točku 2. osuđujućeg dijela izreke presude na način što je umjesto razdoblja naznačenog u optužnici „u razdoblju od 8. listopada do 19. studenog 1992. godine“ navelo da je to razdoblje od „8. listopada 1992. godine do 24. studenog 1992. godine“ zato što je oštećena navela da je silovana svaki dan u razdoblju u kojem je boravila u školi u Donjoj Mahali, odnosno do 24. studenog 1992. godine kada je razmijenjena. Tvrdi da je takvom intervencijom vijeća narušen integritet bića kaznenog djela, kao i da su navedene činjenice koje nisu uopće dokazane, pri čemu je propušteno da se izvrši ocjena dokaza obrane iz kojeg je jasno vidljivo kada je oštećena napustila osnovnu školu Donja Mahala. U svezi s točkom 4. osuđujućeg dijela izreke presude, smatra da je optužba prekoračena i izvršena intervencija i modifikacija činjeničnog dijela izreke te točke na apelantovu štetu na način što je modifikacijom i intervencijom konvalidirala propuste Tužiteljstva navodeći „a nakon što ga je neko od vojnika doveo u jednu od učionica u OŠ u Donjoj Mahali“. Istaknuo je da je obveza Tužiteljstva, koja nije učinjena, bila da izvede dokaze o postojanju baš jedne prostorije koja je pripadnicima vojne policije služila za ispitivanje i udaranje zatočenika, imajući u vidu činjenicu da su svjedoci optužbe u svojim iskazima spominjali razne prostorije u koje su izvođeni, pa ako je vijeće s dovoljno pozornosti i nepristrano cijenilo njihove iskaze, a Tužiteljstvo nije pribavilo dokaz o navedenom, sud je bio u obvezi donijeti oslobađajuću presudu za ovu točku, a ne prekoračiti optužbu na apelantovu štetu.

21. Dalje, apelant smatra da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak l. točka k) ZKP počinjena zato što je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, kao i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Apelant navodi da činjenični opis kaznenog djela nije jasno određen i potpun, tako da je izreka presude nerazumljiva, činjenični opis iz izreke sadrži navode koji su ustvari zakonski opis kaznenog djela, a ne sadrži ni subjektivni element u izreci osuđujućeg dijela (mens rea). Istaknuo je da se sud u presudi uopće nije osvrnuo na apelantovo svjedočenje, odnosno da je propustio u presudi iznijeti razloge prihvaća li apelantovo svjedočenje ili ne, kao i prihvaća li iskaze saslušanih svjedoka po prijedlogu obrane koji su svjedočili na predložene okolnosti te na točno određene točke iz optužnice. Smatra da je sud propustio obrazložiti vjeruje li ili ne vjeruje iskazima apelanta i svjedoka obrane, kao i da u obrazloženju presude nije dana ocjena materijalnih dokaza obrane, što ukazuje da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka zbog odsutnosti razloga o odlučnim činjenicama. Ukazao je da se u obrazloženju osuđujućeg dijela presude sud za utvrđivanje odlučnih činjenica poziva na iskaze svjedoka optužbe s glavne rasprave, ne dovodeći ih u kontekst s iskazima svjedoka obrane, a u razlozima ne navodi što je koji svjedok posvjedočio u odnosu na odlučne činjenice. Nadalje, apelant je naveo da je u prvostupanjskoj presudi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obrazlažući pojedinačno za svaki od, po njemu, spornih utvrđenja suda u čemu se ta nepravilnost sastoji (pri tome u ovom dijelu, koji je ujedno i najopširniji u apelaciji, apelant navodi da iskazi svjedoka optužbe nisu vjerodostojni, već konfuzni i u međusobnoj suprotnosti, nasuprot svjedocima obrane, kao i materijalnim dokazima, te ukazuje da sud zaključke o postojanju ili nepostojanju činjenica ne može temeljiti na sudskoj praksi, već na temelju dokaza, pobija zaključke suda da se na temelju jednog svjedoka pod mjerama zaštite moglo utvrditi izvan razumne sumnje da je apelant počinio kazneno djelo, kako je navedeno, te analizom iskaza svjedoka dolazi do drugačijeg zaključka od onog do kojeg je došao sud). Apelant je u pogledu imovinskopravnih zahtjeva koje su istaknule oštećene naveo da su postavljeni previsoko, kao i da za odluku suda za dosudu visine nematerijalne štete koju su pretrpjele žrtve torture u ratnim uvjetima kriterij nikako ne može biti dosadašnja oskudna i minimalna praksa sudova u okruženju, pa niti jedan jedini stav Suda BiH koji je pravomoćnom sudskom presudom u predmetu broj SI 1 K 017213 15 Krl usvojio imovinskopravni zahtjev oštećene A i obvezao optuženog da joj na ime nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos. Osim toga, apelant je istaknuo da je prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, uzimajući u obzir iskaze svjedoka-oštećenih, trebalo imati u vidu da je nastalu štetu uzrokovalo više osoba, pa primjenom članka 206. stavak l. ZOO-a odrediti da za štetu koju je uzrokovalo više osoba svi sudionici odgovaraju solidarno. O drugim sudionicima, a što je nesporno prema iskazima svjedoka, sve oštećene su se izjasnile precizno navodeći njihova imena i prezimena pa smatra da je nepravedno za naknadu štete obvezati samo apelanta.

22. U pogledu odluke o troškovima postupka apelant je istaknuo da je sud prilikom donošenja ove odluke potpuno zanemario apelantove obiteljske prilike, da je otac četvero djece od kojih se troje školuje, te okolnost da je sud u ovom predmetu zanemario da je donesena privremena mjera osiguranja zabrane otuđenja koja se odnosi na nekretninu u apelantovom vlasništvu. Donošenjem privremene mjere apelantova djeca su ostala bez krova nad glavom, a apelant, s obzirom na to da se nalazi jednu i pol godinu u pritvoru, ne privređuje za materijalnu egzistenciju svoje obitelji, pa je sasvim jasno da je lošeg imovnog stanja, da nijednim drugim dokazima nema potrebe ukazivati na loše imovno stanje nego ga sud treba samo pravilno cijeniti, pa je sasvim opravdano da ga sud oslobodi obveze plaćanja troškova postupka kako obvezivanjem na plaćanje ne bi bila ugrožena materijalna egzistencija, kako njegova osobna tako i njegove obitelji.

23. Apelant je pobio i odluku o vrsti i visini kaznenopravne sankcije tvrdeći da sud prilikom donošenja te odluke nije dao odgovarajuću važnost i težinu olakšavajućim okolnostima koje navodi, ali i okolnosti na koju su ukazali svjedoci tijekom postupka. Tvrdi da otežavajućih okolnosti nije bilo i da mu se kao otežavajuće okolnosti ne mogu uzeti u obzir, kao što je to Sud BiH učinio, okolnosti koje predstavljaju biće kaznenog djela.

24. Apelant je također iznio određena zapažanja u pogledu dijela odluke (oslobađajući dio točaka 1., 2., 3. i 4. prvostupanjske presude) koji je po žalbi Tužiteljstva ukinut i u kojem dijelu je određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacijskog odjeljenja, uglavnom podržavajući stav prvostupanjskog suda.

b)Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su argumenti koji se u svezi s apelantovim tvrdnjama i ocjenama iznose u apelaciji gotovo u cjelini već bili predmet razmatranja drugostupanjskog vijeća i da je o njima to vijeće zauzelo konkretne stavove, te u obrazloženju presude dalo jasne i konkretne razloge, pri kojima i dalje stoji. Tvrdnje apelacije da je Sud BiH povrijedio pravo na obranu na način što je odbio saslušati dva vještaka na okolnost momenta začeća smatra neutemeljenim zato što je u drugostupanjskoj presudi navedeno da su odluke suda o odbijanju dokaznih prijedloga obrane prema ocjeni apelacijskog vijeća dovoljno obrazložene, a i prije toga su na glavnom pretresu odluke usmeno saopćene i kratko obrazložene. U samoj presudi je jasno ukazano da se trudnoća oštećene koja je nastupila kao posljedica silovanja nije ni stavljala apelantu na teret i da tijekom postupka nije ni utvrđivano je li ta trudnoća posljedica silovanja od apelanta ili druge osobe. U svezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što je drugostupanjsko vijeće izvršilo određene intervencije u činjeničnom opisu osuđujućeg dijela presude, istaknuto je da su u obrazloženju pobijane presude dani razlozi u kojima je navedeno da intervencije koje je izvršilo prvostupanjsko vijeće u tom pogledu imaju karakter izmjena koje preciziraju postojeće činjenično stanje, te ne mijenjaju smisao činjeničnog opisa iz optužnice, kako to neutemeljeno tvrdi obrana. Sud BiH je istaknuo da je u pobijanoj presudi cijelo jedno poglavlje posvećeno analizi iskaza svjedoka, kao i da su dani jasni i konkretni razlozi zbog čega se vijeće oslonilo na iskaz svjedokinje Marije Tünde-Benković prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja za kaznenopravni događaj koji se odnosi na okolnost da je apelant silovao oštećenu, kao i da su dani razlozi zbog čega je iskaz svjedoka S5 jasan i pouzdan, kao i razlozi prihvaćanja iskaza oštećene S4. U svezi sa apelantovim prigovorom u pogledu odluke o dosuđenim imovinskopravnim zahtjevima za oštećene i odluke o troškovima kaznenog postupka, istaknuto je da je u pobijanoj presudi vijeće već dalo odgovor na žalbene navode kojima su te odluke pobijane.

26. Tužiteljstvo je navelo da, s obzirom na to da se apelantovi navodi iz apelacije kreću u smjeru da bi Ustavni sud trebao provjeriti kvalitetu zaključaka apelacijskog vijeća u pogledu procjene dokaza, koja nije bila očito proizvoljna, te način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ili zašto je vijeće poklonilo povjerenje dokazima jedne strane u postupku, u ovom slučaju Tužiteljstvo smatra da apelaciju treba odbaciti kao očito neutemeljenu. Kao dodatni razlog za odbacivanje apelacije Tužiteljstvo je naglasilo činjenicu da su svi apelantovi navodi već nekoliko puta bili predmet žalbi koje je obrana podnosila Sudu BiH, koje je sud odbijao.

V.Relevantni propisi

27. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizovane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela.

(3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.

28. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Članak 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan prijedlozima Tužitelja glede pravne ocjene djela.

Članak 281.

Dokazi na kojima se presuda temelji (1) Sud presudu temelji samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz posebice i u vezi s ostalim dokazima i temeljem takve ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana.

Članak 285.

Presuda kojom se optuženik proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženik proglašava krivim, Sud će izreći:

a) za koje se kazneno djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe kaznenog zakona,

b) zakonski naziv kaznenog djela i koje su odredbe kaznenog zakona primijenjene,

c) kakva se kazna izriče optuženiku ili se po odredbama kaznenog zakona oslobađa kazne,

d) odluku o uvjetnoj osudi,

e) odluku o sigurnosnim mjerama, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vraćanju predmeta (članak 74.) ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku ili držatelju,

f) odluku o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne,

g) odluku o troškovima kaznenog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu te o objavljivanju pravomoćne presude putem sredstava javnog priopćavanja.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na oslobađajući dio presude Suda BiH od 9. prosinca 2016.

godine (točke 1., 2., 3. i 4. oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude) koji je ukinut presudom Suda BiH od 14. travnja 2017. godine

31. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant pobija dio presude Suda BiH od 14. travnja 2017. godine u dijelu u kojem je uvažena žalba Tužiteljstva u odnosu na točke 1., 2., 3. i 4. oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude i u tom dijelu prvostupanjska presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacijskog odjeljenja Suda BiH.

32. U svezi s apelantovim navodima o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u tijeku. Suglasno praksi Ustavnog suda i Europskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68., i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

33. U konkretnom slučaju, u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude u točkama 1., 2., 3. i 4., kazneni postupak protiv apelanta (u momentu podnošenja predmetne apelacije) još nije okončan. Suglasno navedenom, imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. Europske konvencije preuranjena u dijelu koji se odnosi na oslobađajući dio prvostupanjske presude, a koji je presudom Suda BiH od 14. travnja 2017. godine uvažavanjem žalbe Tužiteljstva ukinut i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacijskog odjeljenja Suda BiH.

Dopustivost u odnosu na osuđujući dio presude Suda BiH od 9. prosinca 2016. godine (točke 1., 2., 3. i 4a), 4b) i 4c)), a u odnosu na koji je presudom Suda BiH od 14. travnja 2017. godine apelantova žalba odbijena kao neutemeljena

34. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Suda BiH od 14. travnja 2017. godine u dijelu u kojem je apelantova žalba izjavljena na osuđujući dio presude Suda BiH od 9. prosinca 2016. godine odbijena kao neutemeljena. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je presudom od 14. travnja 2017. godine presuda Suda BiH od 9. prosinca 2016. godine postala pravomoćna (u osuđujućem dijelu), te protiv navedene presude Suda BiH od 14. travnja 2017. godine, u ovom dijelu, nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 22. svibnja 2017. godine, a apelacija je podnesena poštom prije 19. srpnja 2017. godine (Ustavni sud nije mogao utvrditi točan datum slanja, ali je svakako prije 19. srpnja kada je Ustavni sud apelaciju zaprimio poštom), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na osuđujući dio pravomoćne presude od 9. prosinca 2016. godine. VII.Meritum

36. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz članka 6. st. 1., 2. i 3. Europske konvencije.

37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

38. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

39. U odnosu na primjenjivost članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala utemeljenost kaznene optužbe, pa je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjiv.

40. Imajući u vidu apelacijske navode, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, pobija dokaze koji su provedeni tijekom postupka, pobija iskaze svjedoka (neuvjerljivi, konfuzni, nevjerodostojni) čiji su iskazi prihvaćeni, pobija zaključak suda u pogledu dokazanosti činjenica na temelju kojih je apelant osuđen nakon provedenog postupka, te ukazuje da sud nije prihvatio prijedloge obrane u pogledu izvođenja dokaza, da nije cijenio apelantov iskaz, kao ni iskaze saslušanih svjedoka obrane, da je optužnica prekoračena, da nisu dokazani bitni elementi bića kaznenog djela, odnosno mens rea, kao i da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U najvećem dijelu apelacije apelant pobija način na koji je sud ocijenio izvedene dokaze, te zaključke koje je u svezi s tim izveo i shodno tome utvrdio činjenično stanje, odlučio o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, zbog čega mu je, kako je naveo, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu prava na obranu, načelo pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo.

41. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda, zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na temelju cjelokupnog postupka (vidi Europski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. ožujka 1987. godine, serija A, broj 115., str. 21, stavak 54.). Apelant, u biti, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se pobijane presude temelje na dokazima čiju vjerodostojnost apelant problematizira, kao i način njihove ocjene od suda, da pobijana presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenicama, da je sud odbio prijedlog obrane za izvođenje dokaza, kao i ostalo navedeno u apelaciji.

42. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju kazneni postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stavka 1. članka 6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. članka 6. (vidi Europski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. članka 6., on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u svezi sa stavkom 1. članka 6. (vidi Europski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stavka 1. članka 6. (vidi Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34.).

43. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu navode iz apelacije da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

44. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Europskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpnja 1988. godine, st. 45–46., serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998. godine, stavak 34., Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje može li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, biti prihvatljiva ili upravo je li aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89., 10. ožujka 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41., 28. srpnja 2009. godine).

45. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).

46. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je također naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu svezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, točka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u svezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi, AP 661/04, op. cit., točka 30.).

47. Apelant je u svezi sa osuđujućim dijelom prvostupanjske presude, koji je, nakon što je Sud BiH donio presudu 14. travnja 2017. godine, postao pravomoćan, ukazao na prekoračenje optužbe (vremenski opis inkriminiranih radnji i „preciziranje“ radnje izvršenja silovanja), uskraćivanje prava na obranu, kršenje presumpcije nevinosti, načela in dubio pro reo, da su iskazi tih svjedoka neuvjerljivi i da samo na temelju tih iskaza nije mogla biti izvan razumne sumnje utvrđena njegova kaznena odgovornost.

48. Dovodeći u svezu prethodno iznesene stavove s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, o čemu se Sud BiH dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su u postupku provedeni dokazi koje su predložili obrana i Tužiteljstvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj svezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se drugostupanjski sud povodom apelantove žalbe detaljno izjasnio u obrazloženju presude. Apelant pobija zaključke suda tvrdeći da nije utvrđena njegova uloga u inkriminiranim događajima, te da se presuda u dijelu koji se odnosi na silovanje temelji na proturječnim i konfuznim iskazima svjedoka ili samo na iskazu oštećene kao jedinom dokazu. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ocjenom provedenih dokaza – iskaza svjedoka optužbe, i to prvenstveno oštećenih, ali i izjava drugih svjedoka, i nakon ocjene dokaza obrane, izvan svake razumne sumnje utvrdio sve relevantne činjenice za konkretno kazneno djelo, radnje koje je počinio apelant, te utvrdio apelantovu krivicu. Osim toga, Sud BiH se jasno očitovao na apelantov alibi (za datum 12. svibnja ili 14. svibnja 1992. godine, kako je svjedokinja istaknula), ukazao zašto se nije vezao za datum, ali jeste za događaj (noć kada joj je muž odveden), te naveo zašto nije povjerovao iskazu apelantove supruge (koji nije potkrijepljen drugim dokazima), a jeste iskazu oštećene, čiji je iskaz potkrijepljen iskazima drugih svjedoka. Sud BiH je dao jasno obrazloženje i za točke 2. i 3. kako je došao do zaključka da je radnje koje su apelantu stavljene na teret apelant i počinio, pri tome ukazujući na praksu MKSJ i svoju praksu – da se osuđujuća presuda može temeljiti na iskazu jednog svjedoka ukoliko je on vjerodostojan i autentičan (a kakvim ga je Sud BiH ocijenio u konkretnom predmetu), pogotovo kada se ima u vidu sama priroda kaznenog djela silovanja. Dakle, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao veoma jasna obrazloženja zašto je povjerovao u iskaze svjedoka –oštećenih koje je našao dovoljno uvjerljivim i točnim da ne izazivaju bilo kakvu sumnju u istinitost kazivanja. Nadalje, navedeno je još dovedeno u svezu sa činjenicom da su svjedokinje – oštećene prepoznale apelanta, te je sud ocijenio i eventualne razlike u iskazu (naprimjer činjenicu da Marija Tünde-Benković nije podnijela kaznenu prijavu protiv apelanta), a što je također obrazložio. Osim toga, u svezi s apelantovim navodima da je presuda u odnosu na silovanje utemeljena samo na iskazu svjedokinje, Ustavni sud podsjeća na svoju raniju praksu u kojoj je ispitao slične navode (vidi Odluku o meritumu AP 907/16 od 17. srpnja 2018. godine, točka 52., dostupna na www.ustavnisud.ba), te nije utvrdio povredu prava na pravičan postupak. Također, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud dao jasno obrazloženje zašto nije prihvatio određene dokazne prijedloge obrane (str. 30–31. prvostupanjske presude) nalazeći da su predloženi dokazi irelevantni za postupak (što je obrazloženo), a što je potvrdilo i drugostupanjsko vijeće, navodeći da je dano dovoljno obrazloženja u svezi s navedenim i uz pozivanje na članak 263. stavak 2. ZKP (pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz). Ustavni sud ukazuje da pravo predlaganja dokaza ni po standardima Europske konvencije nije apsolutno i neograničeno pravo, te u svezi sa danim obrazloženjem Suda BiH (u odnosu na odbijene prijedloge obrane) ne vidi povredu prava na pravičan postupak.

49. Dalje, Ustavni sud ističe da je, kako proizlazi iz obrazloženja presude Suda BiH od 14. travnja 2017. godine, razmotren prigovor prekoračenja optužbe u svezi s čim je apelacijsko vijeće zaključilo da navedeni prigovor nije utemeljen, te je u obrazloženju presude naveo jasne razloge za takav zaključak. Navedeno je da objektivni i subjektivni identitet optužbe i presude nije doveden u pitanje kada se potpunije i preciznije odredi činjenični opis djela ili precizira razdoblje izvršenja kaznenog djela (kada je, kao u ovom slučaju, to razdoblje utvrđeno na temelju iskaza svjedoka danog na glavnom pretresu), kao što je to učinio prvostupanjski sud u izreci pobijane presude, odnosno da izvršena intervencija u tom pogledu ima karakter izmjene koja precizira postojeće činjenično stanje, te ne mijenja smisao činjeničnog opisa iz optužnice. Zatim, razmotreni su navodi da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, kao i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ustavni sud zapaža da je u svezi s tim apelacijsko vijeće podsjetilo da ne postoji zakonska obveza da se u presudi izlože svi pojedini dokazi, već samo obveza razmatranja svih iznesenih dokaza prilikom donošenja odluke. Osim toga, ukazano je da navodi iz apelantovog iskaza, koji je dao u svojstvu svjedoka, odgovaraju utvrđenjima iz pobijane presude, pa stoga nije bilo potrebe posebno navoditi prihvaća li sud njegov iskaz ili ne. Bitno je da se iskaz imao u vidu i da je cijenjen zajedno s drugim dokazima. Osim toga, ukazano je da prvostupanjski sud utemeljeno nije dodatno obrazlagao kojim je postupcima apelant oštećenima Mariji Tünde- Benković, S4 i S5 nanio velike tjelesne i duševne patnje, imajući u vidu da je utvrđeno da je apelant prema njima poduzimao radnje silovanja ili radnje slične silovanju, koje u skladu sa sudskom praksom spadaju među djela koja mogu prouzročiti teške tjelesne i duševne povrede, kao i okolnosti da je apelant prema oštećenom Jovanu Cvijanoviću poduzimao konkretno opisane radnje, u svojoj sveukupnosti ukazuju da su one kod oštećenog izazvale teške tjelesne i duševne povrede. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, u svezi s apelantovim prigovorom da su imovinskopravni zahtjevi oštećenih postavljeni previsoko, kao i da je trebalo imati u vidu da je nastalu štetu uzrokovalo više osoba, apelacijsko vijeće odgovarajući na identičan žalbeni navod istaknulo da su prilikom odmjeravanja visine novčanih naknada oštećenim pravilno primijenjene odredbe ZOO-a i Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade, kao i da je prvostupanjski sud vodio računa da apelanta ne osudi da naknadi nematerijalnu štetu koju nije on skrivio, te je iz tih razloga samo djelomično usvojilo imovinskopravne zahtjeve oštećenih Marije Tünde-Benković i oštećene S4. Ustavni sud primjećuje da je odluku o kazni donio prvostupanjski sud, a ona je po apelantovoj žalbi (ali i žalbi Tužiteljstva) ispitana, te je drugostupanjski sud naveo da je pravilno odmjerena i u skladu sa odredbom članka 33. KZSFRJ, kao i odluka suda da troškovi postupka padaju na teret apelantu, o čemu će se donijeti posebno rješenje.

50. Dakle, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u pobijanoj presudi ne može pronaći ništa što bi ukazivalo da je na bilo koji način došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da je Sud BiH odgovorio na sve apelantove navode, ali apelant očito nije zadovoljan donesenom presudom koju je pobijao apelacijom. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH kao redovni sud dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome se Sud BiH pozvao na relevantne odredbe kaznenih zakona, sudsku praksu i na temelju dokaza izveo svoj zaključak u pogledu počinjenja kaznenog djela za koje je apelant osuđen i njegove kaznene odgovornosti. Naime, apelant, u biti, samo izražava drugačije viđenje činjenica i dokaza, negirajući izvršenje kaznenog djela za koje je osuđen. Međutim, činjenica da apelant nije uspio sa svojim prigovorima u postupku onako kako je to želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u pobijanim presudama Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na temelju kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova kaznena odgovornost. Iz obrazloženja presuda Ustavni sud ne može zaključiti da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza, ili da je na bilo koji način došlo do povrede standarda pravičnog postupka u odnosu na apelanta. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj svezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredaba kaznenog zakona i procesnog prava izveo zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, što je sve ispitao i drugostupanjski sud, ne ostavljajući bilo kakvu sumnju u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela pretpostavke nevinosti i načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da kazneni postupak koji se vodio protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan (u dijelu u kojem je ispitan – u odnosu na pravomoćni dio presude). Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. Europske konvencije, te zaključuje da je apelacija neutemeljena.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije gledajući postupak kao cjelinu, te kada su sudovi nakon ocjene dokaza dali obrazloženje za svoje odluke, pri čemu u obrazloženju pobijanih presuda ne nalazi proizvoljnost jer one sadrže jasne razloge za donesene odluke, uz argumentaciju koja je dostatna, kao i uz sve garancije koje pruža pravo na pravično suđenje.

53. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3055/17 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio