Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/19 (V. G.)

Odluka donesena 27. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3360/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. studenog 2019. godine, u predmetu broj AP-3360/19, rješavajući apelaciju Vanisa Gološa, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vanis Gološ protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 129751 19 Rsž 2 od 20. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vanis Gološ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 23. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 129751 19 Rsž 2 od 20. svibnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („Restruct“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade za prekovremeni rad, noćni rad i rad u dane državnih praznika, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obveže tuženog da apelantu isplati troškove uporabe privatnog automobila za prijevoz na posao i sa posla, troškove putarine za prijevoz na posao i sa posla, naknadu za korištenje godišnjeg odmora, u određenim novčanim iznosima, te je odbijen zahtjev za isplatu naknade za rad u dane državnog praznika preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da apelant nije posjedovao dozvolu o korištenju privatnog vozila u službene svrhe, a putni nalozi koje je izdavao tuženi, nisu ovjereni niti izdati od ovlaštene i odgovorne osobe tuženog. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano ističe da pravo na troškove prijevoza, kao takvo neposredno proizilazi iz Općeg kolektivnog ugovora, jer je upravo člankom 18. Općeg kolektivnog ugovora regulirano da zaposlenik ima pravo na prevoz ili naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u skladu sa Pravilnikom o radu, odnosno Ugovorom o radu. Kako se teret dokazivanja činjenice da mu je tuženi odobrio da u službene svrhe koristi privatno vozilo, nalazio na strani apelanta, Kantonalni sud ukazao da je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva vezan za troškove upotrebe privatnog automobila kao i troškove putarine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da tuženi nije htio postupiti po nalogu suda (dostaviti dokumentaciju vještaku financijske struke), zbog čega prvostupanjski sud u nedostatku dokumentacije, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 123. Zakona o parničnom postupku, pravilno nije poklonio vjeru tuženom da ne posjeduje dokumentaciju o prisustvu na poslu, te je prihvatio nalaz i mišljenje koje se bazira na preostalim dokazima u spisu (između ostalog i apelantovim izjavama). Dakle, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu naknade za prekovremeni rad, noćni rad i rad u dane državnih praznika na osnovu dopunskog nalaza vještaka, koji je sačinjen primjenom odredbe članka 12. Općeg kolektivnog ugovora. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da apelant nije koristio godišnji odmor, a tuženi je odlukom zbog negativnog poslovanja stavio van snage odluku o isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora, pa je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja koji se odnosio na isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud proizvoljno primijenio Opći kolektivni ugovor zbog čega je propustio utvrditi da apelant ima pravo na troškove prijevoza sa posla i na posao, kao i naknadu za korištenje godišnjeg odmora, bez obzira je li poslodavac posluje prethodnu godinu sa dobiti ili ne. Dalje je apelant istakao da je na ročištu za glavnu raspravu sud propustio tuženom naložiti da dostavi isprave, koje je u skladu s člankom 135. stavak 1. ZPP-a dužan pokazati sudu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Općeg kolektivnog ugovora i ZPP-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/19 (V. G.) | Sudska praksa | Aktio