Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4227/17 (S. N.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4227/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-4227/17, rješavajući apelaciju Seada Nazibegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Nazibegović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 191798 17 Kž od 5. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 191798 14 K od 19. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Nazibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 191798 17 Kž od 5. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 191798 14 K od 19. septembra 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je, zajedno sa prvooptuženim (A.F.) i trećeoptuženim (Odbojkaški savez FBiH), oglašen krivim zbog krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Za navedeno krivično djelo mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok je istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Naime, apelant je oglašen krivim što je tokom 2006. i 2007. godine radeći kao direktor takmičenja udruženja Asocijacija Odbojkaškog saveza Federacije BiH (u daljem tekstu AOS F BiH), u namjeri da pribavi imovinsku koristi za AOS F BiH, iskoristio ovlašćenja na način što je znajući da su fakturom br. 109-08/06 od 28. avgusta 2006.godine na iznos od 24.650,00 KM, ispostavljenoj Ministarstvu za sport u Vladi Zeničko-dobojskog kantona, za obaveze svih klubova sa Zeničko-dobojskog kantona za takmičarsku sezonu 2006./2007. godine, na ime članarine, kotizacije i licence, iskazane obaveze u većem iznosu, i da je po istoj izvršeno plaćanje naznačenog iznosa od strane Ministarstava dana 12. oktobra 2006. godine, svojim potpisom ovjerio fakturu broj 030-01/07 od 13. januara 2007.godine na iznos od 5.145,00 KM, u kojoj je bilo naznačeno da se vrši fakturisanje kotizacije-drugi dio za takmičarsku sezonu 2006./2007. godine za klubove Zeničko-dobojskog kantona, iako je bio svjestan da na taj način vrši ovjeru neistinitih podataka, kao i da na taj način postupa suprotno propisanim relevantnim odredbama, što je i htio, jer je tako potpisana faktura dostavljena Ministarstvu za obrazovanje nauku kulturu i sporta Zeničko-dobojskog kantona, po kojoj je izvršeno plaćanje u cijelosti, na koji način je apelant pribavio imovinsku korist AOS F BiH u iznosu od 5.145,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da su prvooptuženi i apelant bili odgovorne osobe u AOS FBiH, odnosno OS FBiH u periodu koji im je stavljen na teret, i to da je prvooptuženi obavljao dužnost predsjednika, a apelant dužnost direktora takmičenja. Prvostepeni sud je naveo da je to utvrđeno kako iz iskaza optuženih kao svjedoka, tako i iz iskaza svjedoka odbrane (S.H., S.M. i N.M), te materijalnih dokaza: rješenja Federalnog Ministarstva pravde od 28. jula 2005. godine i 9. marta 2009. godine. Prvostepeni sud je dalje naveo da iz provedenih materijalnih dokaza proizilazi da je AOS FBiH obavljao svoju registrovanu djelatnost, da je skraćeni naziv ovog udruženja AOS FBiH, odnosno OS FBiH, te da je izvršen upis u registar udruženja, čiji je predsjednik bio prvooptuženi, dok je apelant imenovan za direktora takmičenja za precizirane takmičarske sezone, a nakon čega je imenovan za predsjednika OS FBiH. Prvostepeni sud je naveo da iz Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta proizilazi da je apelant kao direktor takmičenja bio dužan voditi evidenciju registrovanih igrača/igračica, evidenciju registrovanih službenih lica, te da je bio zadužen za sačinjavanje računa – faktura prema klubovima, a bio je dužan i izvještavati predsjedništvo Saveza vezano za obaveze klubova prema Savezu. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je ocijenio iskaz apelanta kao svjedoka, koji u svom iskazu nije osporio da je potpisivao fakture ispostavljene klubovima, a prilikom unakrsnog ispitivanja potvrdio je da je potpisao i spornu fakturu od 13. januara 2007. godine. Prvostepeni sud je dalje naveo da je iskaz apelanta doveo u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke Z.V. koji je vještačio knjigovodstvenu dokumentaciju, kao i u vezu sa iskazom i nalazom i mišljenjem vještaka grafologa H.H. koji je naveo da je apelant svojeručno potpisao sporne fakture od 28. avgusta 2006. godine i 13. januara 2007. godine u rubriciranom prostoru za potpis direktora. Prvostepeni sud je naveo da je slijedom svega iznesenog, cijeneći pri tome da je Pravilnikom o sistematizaciji obaveza direktora takmičenja bila da pravi račune -fakture prema klubovima, došao do zaključka da je apelant svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Naime, prvostepeni sud je naveo da je apelant znao koji iznos je fakturisan Ministarstvu Zeničko-dobojskog kantona za predmetnu takmičarsku godinu, ali da je i pored toga, znajući da je fakturisani iznos veći od obaveze klubova Zeničko-dobojskog kantona, a imajući u vidu interna akta AOS FBiH, odnosno OS FBiH, za tu takmičarsku sezonu, svojeručno potpisao fakturu broj od 13. januara 2007. godine na precizirani iznos i time pribavio imovinsku korist za AOS FBiH u preciziranom iznosu.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju konačne osporene odluke naveo da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze tokom glavnog pretresa cijenio u smislu člana 296. stav 2. ZKP F BiH, te da je u obrazloženju presude određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga je uzeo kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, te razloge na osnovu kojih je zaključio da su prvooptuženi i apelant imali status službenog ili odgovornog lica u AOS FBiH. Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odgovarajuće normativne akte i odluke, jer prema stanovištu sudske prakse za postojanje statusa službenog ili odgovornog lica nije neophodno postojanje i formalne odluke o njegovom postavljenju, već je dovoljno da se u okviru konkretnog položaja ili ovlaštenja faktički obavljaju određeni poslovi ili zadaci, a što su, prema zaključku Kantonalnog suda, prvooptuženi i apelant u kritičnom periodu neusmnjivo i činili u AOS FBiH. Kantonalni sud je dalje naveo da je sve izvedene dokaze na glavnom pretresu prvostepeni sud cijenio savjesno, svaki dokaz pojedinačno, dovodeći ih u međusobnu vezu, nakon čega je izveo pravilne činjenične zaključke, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbama osporava nalaz i iskaz vještaka finansijske struke Z.V., a kao vjerodostojan cijeni i prihvata nalaz i iskaz vještaka R.K., jer je nalaze i iskaze ovih vještaka prvostepeni sud detaljno analizirao i cijenio, kao i nalaz vještaka grafologa H.H., koga branioci takođe osporavaju. Dovodeći u vezu iskaze i nalaze i mišljenje ovih vještaka sa iskazima svjedoka S.H. i N.A., Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je poklonio vjeru iskazu i nalazu vještaka Z.V., ocijenivši ga stručnim i argumentovanim. Nasuprot tome, nalaz i iskaz vještaka R.K. prvostepeni sud je ocijenio paušalnim i proizvoljnim, jer zaključci iz nalaza tog vještaka ne proizilaze iz materijalnih dokaza koji su provedeni tokom postupka i isti su protivrječni sami sebi. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nalaz vještaka grafologa H.H. pravilno prihvatio kao stručan i objektivan, jer je dat na osnovu materijalne dokumentacije u koju je izvršio uvid, a nalaz i mišljenje je dao u skladu sa pravilima struke. Slijedom svega iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud za svoje zaključke o relevantnim činjenicama dao valjane razloge, koje u cjelosti prihvata i taj sud. Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se u njegovim radnjama nisu stekli elementi krivičnog djela za koje je optužen. S tim u vezi, apelant navodi da nije dokazano da je on imao svojstvo službene ili odgovorne osobe. Takođe, apelant navodi da je sud donio pogrešan zaključak da je on svojim radnjama pribavio korist za Odbojkaški savez. Apelant navodi i da iz nalaza i mišljenja vještaka H.H. proizilazi da on nije sačinjavao i potpisivao fakture, te da se njegova krivična odgovornost ne može zasnivati samo na činjenici da je jednu fakturu ovjerio svojim potpisom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Naime, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zbog čega je došao do zaključka da su se u radnjama apelanta ostvarili elementi krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno da je apelant imao ulogu odgovorne osobe i da je pribavio protivpravnu imovinsku korist za OS FBiH kao pravno lice, kao i da je svojim potpisom ovjerio spornu fakturu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene relevantnih dokaza (iskazi vještaka finansijske struke i vještaka grafologa, iskazi svjedoka, iskaz apelanta u svojstvu svjedoka, kao i materijalnih dokaza), te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant učinio krivično djelo na način kako je to i navedeno u izreci prvostepene presude, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4227/17 (S. N.) | Sudska praksa | Aktio