Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4553/17 ("GRAND TRADE" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Kleveta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4553/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4553/17, rješavajući apelaciju "Grand Trade" d.o.o. Banja Luka i Mileta Radišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Grand Trade“ d.o.o Banja Luka i Mileta Radišića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 177454 17 Gž 2 od 24.

avgusta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 177454 16 P 2 od 27. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. "Grand Trade" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banje Luke, podnio je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 177454 17 Gž 2 od 24. avgusta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 177454 16 P 2 od 27. aprila 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4553/17.

2. Takođe, Mile Radišić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banje Luke, podnio je 6. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 177454 17 Gž 2 od 24. avgusta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 177454 16 P 2 od 27. aprila 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4554/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv presuda donesenih u istom parničnom postupku koji je vođen po tužbi prvoapelanta i drugoapelanta, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4553/17 i AP 4554/17 u kojima će se voditi jedinstven postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4553/17.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Nenada Stevandića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Tuženi je dostavio odgovor 16. maja 2019. godine, Okružni sud 17. maja 2019. godine i Osnovni sud 6. juna 2019. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0P 177454 16 P 2 od 27. aprila 2017. godine (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 177454 17 Gž 2 od 24. avgusta 2017. godine) odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta (u daljnjem tekstu: zajedno-apelanti) kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti uslijed širenja neistinitih navoda i klevete u vijestima ,Alternativne televizije i drugim medijima od 31. jula 2013. godine isplati iznos od 10.000,00 KM, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate obračunate od dana presuđenja do konačne isplate i naknadi štetu zbog povrede poslovnog ugleda apelanata, da se na trošak tuženog objavi ova presuda u dnevnom listu „Glas Srpske” i „Nezavisne novine” u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, kao i da se obaveže tuženi da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu koji odredi sud zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, pa do konačne isplate (stav 1 izreke). Presudom su apelanti obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.733,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude (stav 2 izreke). U obrazloženjima je, između ostalog, navedeno da su apelanti podnijeli tužbu Osnovnom sudu u kojoj su naveli da je tuženi u nekoliko navrata u javnim nastupima na Alternativnoj televiziji i drugim medijskim kućama izjavio da su apelanti falsifikovali dokumenta u vezi sa sticanjem prava na gradskom građevinskom zemljištu u blizini „Medicinske elektronike“ Banja Luka bez ikakvih materijalnih dokaza, čime im je nanesena nematerijalna šteta, prije svega narušavanjem ugleda, a da dugoročno gledano može imati mnogo veće posljedice, i to psihičke po drugotužioca i materijalne prirode kod apelanata.

8. S tim u vezi je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da je Alternativna televizija na web-stranici (čiji sadržaj je odštampan i sproveden kao dokaz) objavila prilog video-zapisa koji glasi: „SDSRS tvrdi da postoje dokazi koji potvrđuju da je vlasnik 'Grand Trade' Mile Radišić građevinsku dozvolu za objekat koji gradi kod 'Medicinske elektronike' u centru Banje Luke dobio na osnovu falsifikovanih zk. izvadaka. Poslanik SDS-a Nenad Stevandić u Narodnoj skupštini RS je tvrdio da postoje i svjedoci kriminalnih radnji, te da je radnica koja je otkrila cijelu prevaru smijenjena u Geodetskoj upravi RS. Stevandić je tom prilikom pozvao Tužilaštvo RS da se pozabavi ovim slučajem, a gradsku upravu da odgovori da li su tvrdnje SDS-a tačne.“

9. Nadalje je utvrđeno (na osnovu sprovedenog dokaza preslušavanja video i tonskog zapisa - CD-a sa snimkom priloga sa vijesti Alternativne televizije) da je tuženi na konferenciji za štampu u Narodnoj skupštini RS izjavio: „Taj falsifikat je izvještačen. Bio je dostupan i ondašnjem i današnjem gradonačelniku, svim ministrima i svima u Pravobranilaštvu. Ali se to preskočilo. Što će reći da je kompletan projekat koji se gradi preko puta 'Medicinske elektronike' zasnovan na falsifikatima. Mi nećemo pokazivati dok ne vidimo kako će to tužilaštvo i MUP da otvore da vidimo hoće li da štite kriminal ili će da spašavaju Republiku Srpsku.“ Utvrđeno je i da je navedenim informacijama i izjavama tuženog prethodio sastanak u Administrativnoj službi Grada Banja Luka 14. februara 2012. godine u vezi sa postupkom koji se vodi pred nadležnim organom uprave - Republičkom upravom za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljem tekstu: RUGIP) - PJ Banja Luka, koji je pokrenut po zahtjevu apelanata za izmjenu pravosnažnog rješenja o dodjeli zemljišta putem javnog konkursa uz saglasnost stranaka. Navedenom sastanku su, kako je utvrđeno, prisustvovali poimenično navedeni saslušani svjedoci koji su, prema obrazloženju presuda, istakli da su na navedenom sastanku doneseni, između ostalih, zaključci da se utvrdi pravni osnov upisa prava raspolaganja apelanata na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 13678 k.o. Banja Luka, da se obavijesti Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) o zaključku navedene službe o preispitivanju postupka izmjene pravosnažnog rješenja o dodjeli zemljišta putem javnog konkursa i da se pred Ministarstvom prekine postupak za izdavanje rješenja o odobrenju za građenje apelantima do pravosnažnog okončanja postupka pred nadležnim organom uprave. Nadalje je utvrđeno da je rješenjima Ministarstva od 3. maja 2012. godine i 12. aprila 2013. godine, preciziranim u presudama, apelantima odobreno građenje objekata na preciziranim parcelama.

10. Redovni sudovi su, nadalje, obrazložili da je sprovođenjem dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke taj sud utvrdio da je imenovani vještak neposrednim pregledom drugoapelanta konstatovao da kod njega ne postoji psihijatrijska simptomatologija u vezi sa navedenim događajem, a što, prema mišljenju tog vještaka, ne mora značiti da on nije trpio duševnu bol koju lice trpi nakon određenih neprijatnih životnih situacija koje često spadaju u red uobičajenih čovjekovih osjećanja (tzv. psihopatologija svakodnevnog života). U nalazu vještaka je navedeno i da, s druge strane, i kada se jave psihičke posljedice, liječenje se često ne sprovodi zbog straha od dobijanja etikete duševnog bolesnika, ali da kod drugoapelanta ovaj događaj, prema dostupnim pokazateljima, nije narušio psihičku ravnotežu. Na osnovu navedenog zaključeno je da je nesporno tuženi pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, ali da nije dokazano da je izjavu za koju apelanti tvrde da nije istinita dao u ime SDS, kao i da apelanti nisu dokazali postojanje klevete. Ovo stoga, kako je obrazloženo, što su u spornom vremenskom periodu apelanti bili duži vremenski period medijski eksponirani u vezi sa istim događajem, a što je opštepoznata činjenica, te da nema dokaza koji bi ukazivali da je time apelantima nastala bilo kakva šteta u poslovanju.

11. Nadalje je navedeno da je odredbama Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: Zakon o kleveti) propisano da se šteta ugledu fizičkog ili pravnog lica može nanijeti iznošenjem ili pronošenjem ili izražavanjem nečeg neistinitog, identifikujući to trećem licu i svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje ovu štetu odgovorno je za klevetu. Da bi došlo do odgovornosti za štetu, potrebno je ne samo da neko lice trpi štetu nego da se ostvare i druge pretpostavke a to su postojanje subjekta odgovornog za štetu, štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. Prema obrazloženju redovnih sudova, lice je odgovorno za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice, a ne postoji šteta za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje, ako je iznošenje bilo razumno pri čemu je sud dužan da uzme u obzir sve okolnosti slučaja a naročito način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, te da li se izražavanje odnosi na pitanja koja su iz privatnog života oštećenog, ili na pitanja koja su od javnog značaja. S tim u vezi je obrazloženo da je neoboriva činjenica da su apelanti bili dio afere u vezi sa zemljištem oko „Medicinske elektronike“ koje je korišćeno za izgradnju spornog objekta i da je ta afera obilježena intenzivnom medijskom pažnjom. Obrazloženo je da je nesporno da je prvoapelant pravno lice i da, shodno odredbama Zakona o kleveti, i pravnom licu može biti narušen ugled, ali u smislu narušavanja ugleda poslovne reputacije i gubitka u poslovanju vezanog za to narušavanje ugleda. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju presuda, ne postoji niti jedan dokaz koji bi ukazao da je prvoapelantu, kao pravnom licu, spornim izražavanjem nastala šteta u poslovanju. Osim toga, u odnosu na drugoapelanta, navedeno je da niti iz jednog navoda istaknutog u spornom tekstu/prilogu ne proizilazi da je rečeno da je drugoapelant kao vlasnik prvoapelanta ili sam prvoapelant falsifikovao sporna dokumenta iz čega bi se moglo zaključiti da se radi o kleveti. Takođe je navedeno da je nesporno utvrđeno da kod drugoapelanta navedeno izražavanje nije prouzrokovalo bilo kakve duševne patnje, ili da je na neki drugi način uticao na njegovo psihičko stanje.

12. Pored toga, Okružni sud je u svojoj Presudi broj 71 0 P 177454 17 Gž 2 od 24. avgusta 2017. godine, rješavajući žalbu apelanata, između ostalog, naveo da, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe Zakona o kleveti, iz sadržaja sprovedenih dokaza proizilazi da je Alternativna televizija autor predmetnog zapisa kojim iznosi informaciju pod naslovom „Grand Trade“ gradi sa falsifikovanim dokumentima“ i pronosi tvrdnje SDS da postoje dokazi koji potvrđuju da je vlasnik „Grand Trade“ - drugoapelant građevinsku dozvolu za objekat koji gradi kod „Medicinske elektronike“ u centru Banje Luke dobio na osnovu falsifikovanih zk. izvadaka. Po ocjeni ovog suda, navedene informacije se ne mogu staviti na teret tuženom kao autoru, odnosno prenosiocu izjave da bi postojala njegova odgovornost na osnovu odredbe člana 5 Zakona o kleveti. Naime, kako je obrazložio taj sud, u ovom dijelu informacija se tuženi, suprotno navodima apelanata, ne može poistovjetiti sa SDS i može samo da odgovara za klevetu zbog neistinite informacije koju je lično iznio ili pronio. Prema obrazloženju tog suda, u svakom slučaju, sve i kada bi se izjava tuženog dovela u kontekst sa informacijama koje je prenijela Alternativna televizija u pogledu tvrdnji SDS na okolnosti pribavljanja građevinske dozvole o izgradnji objekta kod „Medicinske elektronike“ u centru Banje Luke, u sudskoj praksi je, prema obrazloženju tog suda, zauzet stav o nepriznavanju prava na novčanu naknadu nematerijalne štete zbog narušavanja poslovnog ugleda pravnom licu osim u onim situacijama kada se to ogleda kroz pravne posljedice određene informacije, a to je poslovanje pravnog lica sa gubitkom klijenata. Prema obrazloženju presude, povreda ugleda se ogleda kroz materijalnu komponentu štete kada postoje i razlozi da se ta šteta nadoknadi kroz vid materijalne štete obične ili izgubljene dobiti, ili kroz objavljivanje presude u sredstvima javnog informisanja kao što se u konkretnom slučaju traži.

13. Nasuprot tome, u konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, apelanti nisu dokazali da je informacija koja je javno izrečena, odnosno koju je prenio tuženi, imala kao posljedicu povredu poslovnog ugleda prvoapelanta, niti je bilo čim sugerisano da je drugoapelant kao vlasnik prvoapelanta falsifikovao sporna dokumenta, pa je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata a sve primjenom odredbe čl. 7 i 123 ZPP. Imajući u vidu navedeno, te odredbe čl. 5, 6 i 13 Zakona o kleveti i odredbe čl. 154 i 200 ZOO, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da obrazloženja osporenih presuda ne sadrže argumente i činjenice na osnovu kojih se može utvrditi kako su redovni sudovi došli do zaključaka da nije bilo klevete, niti povrede ugleda apelanata a čime je, prema mišljenju apelanata, prekršeno njihovo pravo na pristup sudu. Navode da na to upućuje i činjenica da nisu uspjeli sa žalbom iako se ne vidi na osnovu čega je prvostepeni sud ocijenio sprovedene dokaze, niti su obrazloženja presuda argumentovana i jasna. Apelanti smatraju da redovni sudovi zastupaju stav da ocjena dokaza predstavlja samo puko nabrajanje izvedenih dokaza i taksativno nabrajanje odredaba materijalnog prava. Takođe, navode i da je u toku postupka dokazano da im je dozvola za gradnju objekta zakonito i pravosnažno izdata, te da je trebalo tražiti od tuženog da dokaže svoje tvrdnje, a ne od apelanata da dokazuju da im je klevetom povrijeđen ugled.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je naveo da apelacije treba odbiti kao neosnovane, jer nije bilo kršenja prava na pravično suđenje na koje se apelanti pozivaju.

16. Osnovni sud je naveo da ostaje kod razloga istaknutih u svojoj presudi, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

17. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju i da su apelacije neosnovane, ali da prethodno treba ispitati i dopustivost apelacija, jer se apelanti nisu obraćali Vrhovnom sudu iako im je ta mogućnost, prema zakonu, bila na raspolaganju.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 4. stav 1.

(1) Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

Član 5.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone.

Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 177454 17 Gž 2 od 24. avgusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 5. septembra 2017. godine, prvoapelant je podnio apelaciju 2. novembra 2017. godine a drugoapelant 6. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode, jer su apelanti tražili isplatu naknade štete zbog klevete, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi istakli da prvoapelant kao pravno lice ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog klevete, ali tek u situaciji kada se dokaže da je šteta nastala i da se odrazila na poslovni ugled prvoapelanta kao pravnog lica, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

31. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se pravo na naknadu nematerijalne štete uzrokovane povredom prava ličnosti odnosi i na pravno lice, jer i ono može imati određena prava osobnosti, kao što je pravo na firmu, poslovni, reputacijski ugled i sl. Potom, Ustavni sud zapaža da je pravo na naknadu nematerijalne štete pravnom licu Evropski sud razmatrao u predmetu Sedingoll S.A. protiv Portugalije (vidi, Evropski sud, presuda od 6. aprila 1997. godine, aplikacija broj 35382/97). Razmatrajući to pitanje u citiranom predmetu Evropski sud je, pozivajući se na sopstvenu praksu, zaključio da se pravnom licu može dosuditi naknada nematerijalne štete, ali da se uvijek moraju ocijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja. Tako je u predmetu Vereinigung demokratisher Soldaten Osterreichs i Gubi protiv Austrije Evropski sud prihvatio da je podnosilac zahtjeva, udruženje, pretrpio nematerijalnu štetu zbog povrede čl. 10 i 13 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, presuda od 19. decembra 1994. godine, Serija A, broj 302). Evropski sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir praksu država članica Savjeta Evrope u takvim slučajevima koja ukazuje da se ne može isključiti mogućnost da se pravnom licu dodijeli naknada za nematerijalnu štetu. Evropski sud je u citiranom predmetu, razmotrivši sve okolnosti konkretnog slučaja, podnositeljki zahtjeva, firmi, zbog kršenja prava zajemčenih Evropskom konvencijom dosudio naknadu nematerijalne štete.

32. Slijedeći navedeno Ustavni sud je donio Odluku broj AP 768/16 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 768/16 od 6. juna 2018. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je usvojio apelaciju i istakao da je, shodno citiranim stavovima, zaključio: „Ustavni sud smatra proizvoljnim obrazloženje Osnovnog suda da se pravnom licu u okolnostima koje to opravdavaju ne može dodijeliti nematerijalna šteta. Ustavni sud smatra da je cjelishodno, radi korigovanja buduće prakse Osnovnog suda, ukazati i na proizvoljnost obrazloženja prvostepenog suda da se šteta u predmetima koji pokreću pitanje zaštite prava na ugled mora dokazivati posebnim dokaznim sredstvima. Naime, u takvim slučajevima potrebno je sagledati sve okolnosti konkretnog slučaja, te odlučiti da li je stranka pretrpjela nematerijalnu štetu (…).“

33. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje zašto prvoapelant, kao pravno lice, nije dokazao da mu je šteta nastala spornim izražavanjem tuženog i zbog čega mu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete a što je suprotna situacija od navedene u predmetu broj AP 768/16. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena obrazloženja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i u njima nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, niti, suprotno situaciji u predmetu broj AP 768/16, ima nešto što bi ukazivalo da postoje nepreciznosti u obrazloženjima redovnih sudova. Naime, u konkretnom slučaju su redovni sudovi zaključili da se radi o prenošenju informacija-činjenica, istinitom i razumnom izražavanju i u tom smislu su u postupku pred prvostepenim sudom sprovođeni dokazi radi utvrđivanja istinitosti tih činjenica, uključujući i pitanje odobrenja za građenje. Takođe, i u odnosu na drugoapelanta, iz činjenica predmeta proizilazi da nije dokazano da je drugoapelant trpio posljedice zbog navedenog izražavanja. S tim u vezi su redovni sudovi zaključili da ni iz jedne činjenice ne proizilazi da se ukazivalo da su prvoapelant i drugoapelant falsifikovali navedena odobrenja, već da su novinari Alternativne televizije prenijeli pozive tuženog koji su upućeni nadležnim organima da utvrde istinitost informacija da li su dokumenta falsifikovana bez identifikovanja bilo koga kao falsifikatora. Takođe je zaključeno da prvoapelant nije na bilo kakav način, zbog prenošenja navedenih informacija, imao bilo kakve poslovne gubitke ili štetu, niti je tako šta vidljivo iz sprovedenih dokaza. Pri tome Ustavni sud ima u vidu i dio obrazloženja redovnih sudova iz kojih jasno proizilazi da su apelanti i prije objavljivanja navedenog teksta, odnosno priloga, bili izloženi istim tvrdnjama od drugih lica i predmet izvještavanja javnosti o istom pitanju, a da apelanti nisu dokazali da su to neistinite tvrdnje.

34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, suprotno navodima apelanata, iz činjenica predmeta ne proizilazi da im je uskraćeno pravo na pristup sudu, jer je vidljivo da je apelantima omogućeno da pod istim uslovima kao i tuženi predlažu i sprovode dokaze, da su koristili pravna sredstva koja su im stajala na raspolaganju a činjenica da njihovi žalbeni navodi nisu rezultirali pozitivnom odlukom redovnih sudova u korist apelanata ne upućuje na zaključak da je apelantima bio onemogućen pristup sudu. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata neosnovanim.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, jer je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da im je izražavanjem tuženog, za koje je zaključeno da ne sadrži elemente klevete, nastala šteta u poslovanju zbog narušavanja poslovnog ugleda i kada je nesporno da su apelanti imali adekvatan pristup sudu.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4553/17 ("GRAND TRADE" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio