Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4064/17 (Z. B.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Opća zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4064/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-4064/17, rješavajući apelaciju Zijada Beširevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Beširevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 056349 17 Rev od 18. decembra 2018.
godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 056349 16 Rsž od 29. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 056349 15 Rs od 5. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Beširević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžad Beća, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 056349 16 Rsž od 29. avgusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Rs 056349 15 Rs od 5. septembra 2016. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4064/17.
2. Apelant je 20. marta 2019. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 056349 17 Rev od 18. decembra 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP- 1250/19.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP-4064/17 i AP-1250/19 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4064/17.
4. Presudom Općinskog suda broj 41 0 Rs 056349 15 Rs od 5. septembra 2016. godine poništene su kao nezakonite odluke tuženog JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Breza“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) i to: odluke o prestanku ugovora o radu apelanta preciziranog broja od 7. oktobra 2015. godine i od 4. novembra 2015. godine, pa je obavezan tuženi da apelantu uspostavi radno-pravni status počev od 17. novembra 2015. godine u roku od 15 dana. (stav prvi izreke presude) Tuženi je obavezan da apelantu na iznose plata koje su mu isplaćene u periodu od 1. januara 2007. godine do 17. novembra 2015. godine uplati u FZ PIO/MIO na ime doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje ukupan iznosu od 28.917,26 KM, te da u FZ PIO/MIO dostavi urađen M-4 obrazac i drugu dokumentaciju potrebnu za knjiženje i evidentiranje uplate doprinosa, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. (stav drugi izreke presude) Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva, kojim je tražio da se obaveže tuženi da isplati apelantu na ime neisplaćene razlike plate po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5 % u nominalnom iznosu za sve plate pojedinačno, odnosno nominalnog uvećanja plate na bazi povećanja troškova života, za period od 1. januara 2012. godine do 17. novembra 2015. godine, ukupan iznos od 1.287,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od narednog mjeseca za prethodni mjesec pa do konačne isplate, kao da i na navedeni iznos za apelanta obračuna i u FZ PIO/MIO uplati doprinose u iznosu od 429,16 KM. (stav treći izreke presude) Tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade plate za period od 17. novembra 2015. godine do 1.marta 2016. godine isplati ukupan iznos od 3.293,25 KM uvećano za zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate, te da FZ PIO/MIO dostavi urađen M-4 obrazac i drugu dokumentaciju potrebnu za knjiženje i evidentiranje uplate doprinosa a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav četvrti izreke presude). Usvojena je mjera osiguranja kojom je naloženo tuženom da apelantu omogući rad, odnosno obavljanje poslova nadzornika na površinskom kopu „Kamenice“ do pravosnažnog okončanja postupka. (stav peti izreke presude) Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 8.494.90 KM u roku od 15 dana.(stav šesti izreke presude)
5. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je između apelanta i tuženog 9. novembra 2009. godine zaključen ugovor u radu, na neodređeno vrijeme, počevši od 1. novembra 2009. godine. Dalje proizlazi da je tuženi 7. oktobra 2015. godine donio Odluku o prestanku ugovora o radu apelanta od 7. oktobra 2015. godine kojom je tuženi apelantu utvrdio prestanak ugovora o radu sa 17. novembrom 2015. godine zbog sticanja uslova za starosnu penziju. Apelantov prigovor protiv navedene odluke je Odlukom tuženog od 4. novembra 2015. godine, odbijen kao neosnovan. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je utvrđeno da efektivni staž apelanta iznosi 33 godine, devet mjeseci i 19 dana, beneficirani staž tri godine, 10 mjeseci i 29 dana, posebni vojni staž tri godine, 10 mjeseci i 14 dana, tako da sveukupno iznosi 41 godinu, sedam mjeseci i dva dana, a provedenim vještačenjem vještaka ekonomske struke je utvrđeno da je tuženi apelantu uplatio doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje do 31. decembra 2006. godine, te da za dalje nije izvršio uplatu.
6. Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonite ponište odluke tuženog o prestanku ugovora o radu apelanta, odnosno o odbijanju prigovora, iz razloga što apelant ne može ostvariti pravo na penziju, sve dok tuženi ne uplati doprinose, a odluku je zasnovao na odredbi člana 106. stav 2. Zakona o radu i člana 82. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 056349 16 Rsž od 29. avgusta 2017. godine žalba tuženog je djelomično uvažena te je prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se ponište kao nezakonite odluke o prestanku ugovora o radu apelantu i da se tuženi obaveže da apelantu uspostavi radno-pravni status, kao i zahtjev da se tuženi obaveže da apelantu na ime naknade plate za period od 17 .novembra 2015. godine do 1. marta 2016. godine isplati ukupan iznos od 3.293.25 KM uvećano za zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate, te da FZ PIO/MIO dostavi urađen M-4 obrazac i drugu dokumentaciju potrebnu za knjiženje i evidentiranje uplate doprinosa a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u stavu drugom izreke presude kojim je obavezan tuženi da apelantu na iznose plata koje su mu isplaćene u periodu od 1. januara 2007. godine do 17. novembra 2015. godine uplati u FZ PIO/MIO na ime doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje ukupan iznosu od 28.917,26 KM, te da u FZ PIO/MIO dostavi urađen M-4 obrazac i drugu dokumentaciju potrebnu za knjiženje i evidentiranje uplate doprinosa, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantova žalba je odbijena u cijelosti, rješenje o određivanju sudske mjere je ukinuto, a rješenje o naknadi troškova postupka je preinačeno tako da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.
8. Prema shvatanju Kantonalnog suda, Općinski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 106. stav 2. Zakona o radu i člana 82. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju sa obrazloženjem da je tužbeni zahtjev apelanta za poništenje odluke o prestanku ugovora o radu smatrao osnovanim iz razloga što apelant ne može ostvariti pravo na penziju dok tuženi ne uplati doprinose.
9. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je na osnovu člana 94. stav 2, Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj 19. maja 2005. godine donijela je Uredbu o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao poseban. („Službene novine F BiH“, broj 35/05 1 79/09, u daljnjem tekstu: Uredba) kojom se utvrđuju kriteriji, način i postupak priznavanja vremena provedenog u pripremama za odbranu i odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao posebni staž za pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, Armije R BiH i Organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu Zakona o penzijskom invalidskom osiguranju. Dalje je istaknuto da je članom 8. Uredbe regulisano da FZ MIO/PIO vrši upis posebnog stažu u radničke knjižice na osnovu uvjerenja iz člana 4. Uredbe. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelantu u radničkoj knjižici na stranicama označenim kao podaci o vremenu provedenom izvan radnog odnosa koji se priznaje za penziju priznat penzijski staž kao poseban staž vrijeme provedeno u Armiji R BiH u trajanju od tri godine, 10 mjeseci i 14 dana. Uredbom nije predviđena mogućnost odricanja od posebnog staža koji je upisan u radničku knjižicu, tako da je zaključeno da je neosnovano pozivanje apelanta na izjavu od 10. avgusta 2012. godine u kojoj se odriče posebnog staža. U tom smislu, Kantonalni sud je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP- 2570/09 od 27. juna 2012. godine. Na zakonitost odluke tuženog, po ocjeni Kantonalnog suda, ne utiče činjenica da apelantu u periodu od 1. januara 2007. godine do 17. novembra 2015. godine nisu uplaćeni doprinosi za ovaj period. Naime apelant je u predmetnom postupku zahtijevao uplatu doprinosa za navedeni period, što mu je je stavom drugim izreke prvostepene presude i dosuđeno.
10. Obrazlažući odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe člana 396. stav 2. i člana 397. stav 2. u vezi sa odredbom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove. Po ocjeni Kantonalnog suda, apelant je u odnosu na postavljene tužbene zahtjeve u kvalitativnom i kvantitativnom smislu uspio sa /3 , pa je ocijenio da se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, koji opravdava da se odredi da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 056349 17 Rev od 18. decembra 2018. godine, donesenim povodom revizije tuženog, revizija tuženog je odbačena, a apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka (istaknut u odgovoru na reviziju tuženog) je odbijen na osnovu odredbe člana 397. stav 1. u vezi sa članom 387. stav 1. ZPP-a, jer, po ocjeni Vrhovnog suda, troškovi za sastav odgovora na reviziju nisu bili potrebni radi zaštite prava apelanta u konkretnoj parnici.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, navodi da je diskriminisan suprotno zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju. Također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na jednakost pred sudom koje je garantovano članom 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim navodi da mu je nezakonito uračunat staž koji mu je priznat na ime vojnog angažmana u oružanim snagama tokom ratnog perioda, te da je na taj način diskriminisan u odnosu na lica koja su izbjegla vojnu obavezu. Također, smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud odluke o troškovima postupka zasnovali na pogrešnoj primjeni ZPP-a.
13. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje odnosno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanta, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.
17. Pored toga, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog prava kada su se Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju odluke o troškovima postupak pozvali na relevantne odredbe ZPP i obrazložili zašto su svoje odluke zasnovali na navedenim odredbama.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelant također smatra da je u postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju kao i kršenja prava na jednakost pred sudom iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o diskriminaciji i povredi prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, u suštini, zasnivaju na istim navodima (primjeni materijalnog prava vezano za utvrđivanje uvjeta za ostvarivanje prava na penziju) koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije i pravo na jednakost pred sudom, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević