Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5107/17 („Luka“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Porez
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5107/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5107/17, rješavajući apelaciju „Luka“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „Luka“ a.d. Banjaluka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013645 15 Uvp od 7. septembra 2017. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkopatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio“ Luka“ a.d. Banjaluka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013645 15 Uvp od 7. septembra 2017. godine, odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. „Luka“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po Iliji Đakiću, advokatu iz Banjaluke, podnio je 4. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013645 15 Uvp od 7. septembra 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-5107/17.
2. Apelant je, zastupan po Iliji Đakiću, advokatu iz Banjaluke, podnio 5. decembra 2017. godine novu apelaciju protiv presude Vrhovnog suda broj 1 0 U 013645 15 Uvp od 7. septembra 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-5146/17.
3. Dopisom od 8. aprila 2019. godine, advokat Ilija Đakić je obavijestio Ustavni sud da više ne zastupa apelanta. Nakon toga, advokat Marjana Kulenović iz Banjaluke je dopisima od 11. aprila 2019. godine obavijestila Ustavni sud da je apelantov punomoćnik postupku povodom gore navedenih apelacija i dostavila punomoć za zastupanje apelanta u postupku pred Ustavnim sudom.
4. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5107/17.
5. Inspektor Poreske uprave Srpske – Područni centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) je u poreskoj kontroli kod apelanta donio Rješenje broj 06/1-02/0702/-456-1-1057-3/11 od 5. marta 2012. godine kojim je naloženo apelantu da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na zakonitost i pravilnost prijavljivanja i plaćanja poreskih obaveza, na jedan od preciziranih transakcijskih računa izvrši uplatu utvrđene poreske obaveze i pripadajućih kamata u ukupnom iznosu od 76.841,11 KM (od čega glavnica 54.792,60 KM i kamate 22.048,54 KM), i to na ime poreza na dobit za period od 1. januara do 31. decembra 2009. godine. Takođe, predmetnim rješenjem je određeno da će se pristupiti postupku prinudne naplate ukoliko utvrđene obaveze ne budu plaćene u ostavljenom roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja, uz obračun troškova naplate od 5% od iznosa rješenjem utvrđene poreske obaveze, a da će se na iznos utvrđene obaveze koja ne bude plaćena u zakonom propisanom roku platiti kamata po stopi od 0,04% dnevno počev od 15. februara 2012. godine pa do izmirenja obaveze.
6. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, konstatovano da je apelant u poslovnoj 2009. godini iskazao dobit od 28.249,00 KM, uz prijavljene ostvarene prihode u preciziranim iznosima i rashode u preciziranim iznosima, u koje u rashode su prikazani troškovi amortizacije osnovnih sredstava i nematerijalnih prava u ukupnom iznosu od 547.926,00 KM. Utvrđeno je da je apelant u rashode knjižio amortizaciju nematerijalne imovine za zemljište u Jošavici (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) zakupljeno po ugovoru broj 1-B/99 od 13. decembra 1999. godine i ribnjak u Šipragama (u daljnjem tekstu: ribnjak) zakupljen po ugovoru broj 1-C/99 od 13. decembra 1999. godine, za koje je obračunata amortizacija od 533.063,00 KM i amortizacija za ostala sredstva od 14.864 KM, a koja nisu ostvarivala prihod u 2009. godini. Međutim, zaključeno je da u nisu ispunjeni uslovi za priznavanje tih troškova propisani članom 8. stav 1. iz Zakona o porezu na dobit („Službeni glasnik Republike Srpske broj 129/06; u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na dobit), kao i uslovi iz člana 23. stav 5. tačka b) Pravilnika o primjeni poreza na dobit („Službeni glasnik Republike Srpske broj 129/06; u daljnjem tekstu: Pravilnik). Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju nije priznat trošak amortizacije u iznosu od 547.926,00 KM i izmijenjen je poreski bilans za 2009. godinu tako da je utvrđena dobit od 576.175,00 KM, na koju je porez na dobit po stopi od 10%, sa rokom plaćanja 31. martom 2010. godine, a apelant je prijavio 2.824,90 KM poreza, dok je utvrđena razlika tog poreza 54.792,60 KM. Imajući u vidu navedeno odlučeno je kao u izreci rješenja.
7. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Poreske uprave, koju je Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) odbilo kao neosnovanu rješenjem broj 06.05/II-450-722/12 od 18. decembra 2013. godine.
8. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja citiralo na odredbe člana 11. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dobit. Dalje, konstovalo je da iz ugovora br. 1-B /99 i 1-C/99 od 13. decembra 1999. godine proizilazi da je prvim ugovorom osnivač Petra Branković iz Banja Luke, prenijelo u imovinu apelanta pravo korištenja putem zakupa predmetnog zemljišta, na period od 15 godina, a drugim ugovorom osnivač Goran Branković je prenio u imovinu apelanta pravo korištenja ribnjaka i pravo na dobit od proizvodnje prodaje ribe i riblje mlađi na period 15 godina, a koje pravo korištenja ribnjaka i zemljišta je uknjiženo kao „nematerijalna ulaganja“. Cijeneći odredbe člana 11. stav 2. Zakona o porezu na dobit, Ministarstvo je zaključilo da shodno tim odredbama Poreska uprava pravilno osporenim rješenjem nije priznala trošak amortizacije na zemljištu koje je se nalazi na korištenju kod apelanta po navedenom ugovoru jer se isto ne umanjuje prilikom prirodnog trošenja ili zastarjevanja, pa se ne smatra imovinom koja se amortizuje. Pri tome, ocijenilo je da je neosnovan apelantov navod da se to zemljište koristi za spremište mašina i opreme. U vezi sa tim, obrazložilo je da, bez obzira što se na tom zemljištu odlažu mašine, zemljište ne podliježe amortizaciji, a nema dokaza da je na tom zemljištu izgrađeno bilo kakvo skladište. Dalje, Ministarstvo je navelo da se prema odredbama člana 8. stav 1. Zakona o porezu na dobit i člana 23. Pravilnika prilikom obračuna poreske osnovice od prihoda odbiju oni rashodi koji se direktno odnose na ostvarene prihode. Zatim, ukazalo je da je prema podacima iz godišnje poreske prijave poreza na dobit za 2009. godine, od ukupno ostvarenog prihoda od 1.942.029,00 KM, prihod od prodaje na domaćem tržištu je ostvaren svega u iznosu od 1.486,00 KM. Ministarstvo je zaključilo da to nesporno ukazuje da u ukupno ostvarenom prihodu, prihod od prodaje roba i usluga, odnosno od prodaje ribe na domaćem ili stranom tržištu beznačajan u odnosu na ukupno ostvareni prihod. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je konstatovalo da pravilno osporenim rješenjem nije priznat trošak amortizacije za ribnjak u, s obzirom da se kod utvrđivanja poreske osnovice poreza na dobit mogu priznati samo oni troškovi koji se direktno odnose na ostvarene prihode, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.
9. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda broj 11 0 U 013645 14 U od 23. decembra 2014. godine
10. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je rješenje Ministarstva pravilno i zakonito i da je taj organ sa svoju odluku dao pravilne i jasne razloge, sa kojima se saglasio i taj sud. Takođe, u odnosu na navode tužbe vezane za primjenu međunarodnih računovodstvenih standarda i Uputstva Odbora za žalbe u primjeni člana 8. Zakona o porezu na dobit, posebno vezanih za kršenje osnovnih ljudskih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Okružni sud je istakao da nije našao kršenje tih prava u kontekstu činjenice da apelant kao poreski obveznik nije izmirio utvrđene poreske obaveze koje se odnose na zakonitost i pravilnost prijavljivanja i plaćanja poreskih obaveza.
11. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda koji je podnio apelant, Vrhovni sud je donio presudu broj 11 0 U 013645 15 Uvp od 7. septembra 2017. godine kojom je taj zahtjev odbio.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o nematerijalnim dobrima - pravu korištenja ribnjaka i predmetnog zemljišta za koje treba da se prizna amortizacija, bez obzira što sredstva nisu u upotrebi, dok Ministarstvo smatra da se radi o zemljištu koje se u smislu člana 11. stav 2. Zakona o porezu na dobit ne smatra imovinom koja podliježe amortizaciji.
13. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku proizilazi da je apelant u 2009. godini ostvario prihod u ukupnom iznosu od 1.942.029,00 KM, a da je od prodaje ribe na domaćem i stranom tržištu ostvario prihod od samo 1.486,00 KM, što se smatra neznatnim iznosom u odnosu na ukupno ostvareni prihod u toj godini. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da apelantu pravilno rješenjem organa uprave nije priznat trošak amortizacije za ribnjak. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se u skladu sa odredbom člana 8. stav 1. Zakona o porezu na dobit kod utvrđivanja poreske osnovice poreza na dobit mogu priznati samo oni troškovi koji se direktno odnose na ostvarene prihode. S obzirom da je u 2009. godini od korišćenja ribnjaka (prodaje ribe) ostvaren prihod u zanemarivom iznosu od 1.486,00 KM, Vrhovni sud je zaključio da se onda zaista ne radi o ostvarenim prihodima koje podrazumijeva odredba člana 8. stav 1. Zakona i člana 23. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dobit, zbog čega se trošak amortizacije po osnovu prava korištenja ribnjaka ne može priznati kao odbitak, jer nije vezan za iskazani prihod. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je razlog zbog kojeg je Ministarstvo izvršilo korekciju ranijeg rješenja za 2006. godinu jeste taj što raniji Zakon o porezu na dobit („Službeni glasnik RS“, broj 51/01) nije amortizaciju uslovljavao ostvarenim prihodom, a da Zakon o porezu na dobit koji se primjenjuje u konkretnom slučaju za utvrđivanje poreza na dobit za 2009. godinu, amortizaciju uslovljava ostvarenim prihodom, zbog čega se apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu ukazuju neosnovanim.
14. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao je apelantu pravilno nije priznat trošak na ime amortizacije zakupljenog predmetnog zemljišta, jer je zemljište imovina čija se vrijednost ne umanjuje tokom prirodnog trošenja ili zastarijevanja, pa se ne smatra imovinom koja se amortizuje u smislu člana 11. stav 2. Zakona, bez obzira na apelantov navod da se to zemljište koristi za odlaganje strojeva ili alata.
15. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima, Vrhovni sud je ukazao da nije sporna primjena Međunarodnih računovodstvenih standarda (u daljnjem tekstu: MRS) u smislu člana 2. Zakona o računovodstvu i reviziji Republike Srpske kod sastavljanja finansijskih izvještaja i revizije finansijskih izvještaja, jer su ti standardi ugrađeni u poreske propise i propise o računovodstvu i reviziji pa je neosnovano apelantovo pozivanje na MRS broj 16, jer je zakonskim odredbama regulisano u kojim slučajevima se vrši amortizacija materijalne i nematerijalne imovine, a po MRS broj 16 nekretnine, postrojenja i oprema su materijalna sredstva koja preduzeće drži za upotrebu u proizvodnji ili pružanju usluga za iznajmljivanje ili za administrativne svrhe. Takođe, Vrhovni sud je zaključio je apelantovo pozivanje na odredbu člana 3. stav 1. Pravilnika o kontnom okviru kojom je određeno da se na računima grupe 01-nematerijalna ulaganja, iskazuju ulaganja u određeno nematerijalno sredstvo bez fizičkog sadržaja, koje služi za proizvodnju ili isporuku robe ili usluga, za iznajmljivanje drugim licima ili se koristi u administrativne svrhe, nema uticaja na samo rješenje upravne stvari jer se tim pravilnikom detaljnije razrađuju odredbe Zakona o računovodstvu i reviziji o vođenju računa i kontnom okviru za pojedine pravne subjekte, dok se odredbama Pravilnika razrađuje način i postupak oporezivanja dobiti koji se vrši u skladu sa Zakonom o porezu na dobit.
16. Apelant u apelaciji broj AP-5107/17 tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U suštini, tvrdi da u konkretnom slučaju na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene relevantnih propisa nije priznat trošak amortizacije koji je iskazao u svom poreskom bilansu u iznosu od 547.926,00 KM i da su u konkretnom slučaju diskriminatorno tumačene odredbe Zakona o porezu na dobit i Pravilnika. U vezi sa tim tvrdi su redovni sudovi pošli od pogrešne pretpostavke kojom se izjednačava pojam nekretnine kao stvari u materijalnom smislu i prava korištenja nepokretnih stvari kao nematerijalne imovine čiji je vijek trajanja ograničen na vrijeme na koje se to pravo troši, te da su u tom smislu pogrešno tumačili odredbe člana 11. stav 2. Zakona o porezu na dobit. Takođe, smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da apelantova imovina ne učestvuje u stvaranju prihoda. Naime, apelant tvrdi da za pravo korištenja koje predstavlja osnovni kapital društva nije potrebno posebno dokazivati da je u upotrebi i da upotrebu imovine treba tumačiti pravilno u skladu sa članom 23. Pravilnika. Takođe, apelant ukazuje na specifičnosti uzgoja ribe i navodi da je u tom smislu u tužbi predložio dokaze u vidu vještačenja preciziranog vještaka ekonomske struke Duška Daničiću koji redovni sud nije cijenio. Takođe, poziva se na mišljenje društva za reviziju i konslating „Delotte“ d.o.o. Banjaluka. Pored toga, apelant navodi da je postupak predugo trajao, da osporena presuda nije obrazložena u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, i da je presudu Okružnog suda donio sudija pojedinac umjesto sudskog vijeća od troje sudija.
17. Apelant se u apelaciji broj AP-5146/17 poziva na povrede istih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom kao i u apelaciji broj AP-5107/17. U vezi sa tim, apelant u ovoj apelaciji zapravo tvrdi da su u konkretnom slučaju ignorisane zakonske odredbe o amortizaciji nematerijalne imovine, te ponavlja pojedine navode koje je je već iznio u apelaciji broj AP-5107/17.
18. Zakon o porezu na dobit ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 91/06 i 57/12). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na dobit ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 91/06) koji je u konkretnom slučaju važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Usklađivanje rashoda Član 8. stav 1.
(1) Prilikom obračuna porezne osnovice od prihoda se odbijaju oni rashodi koji se direktno odnose na ostvareni prihod.
Amortizacija Član 11. st. 1. i 2.
(1) Odbitak po osnovu amortizacije dozvoljen je samo u vezi sa imovinom koja podliježe amortizaciji i koja se nalazi u upotrebi.
(2) U smislu ovog zakona, imovina koja se amortizira je sva materijalna i nematerijalna imovina koja se koristi u proizvodnji ili ponudi robe i usluga, za iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe. Zemljište i imovina čija vrijednost se ne umanjuje tokom prirodnog trošenja ili zastarijevanja ne smatra se imovinom koja se amortizira.
19. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dobit (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 129/06, 110/07, 114/07 - ispravka, 62/08, 9/09, 122/10, 73/11, 17/13, 21/13 - ispravka i 99/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dobit (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 129/06, 110/07, 114/07 - ispravka, 62/08 i 9/09) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u konkretnom slučaju vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Imovina koja se može amortizovati Član 23.
(1) Amortizacija je godišnji odbitak koji omogućava poreskom obvezniku da nadoknadi troškove ili dio osnovice određene imovine tokom vijeka korišćenja imovine koju poreski obveznik koristi u poslovanju i gubitak vrijednosti imovine zbog habanja i zastarjelosti. Imovina koja ne smanjuje vrijednost trošenjem ili zastarijevanjem, ili imovina koja nema ograničen vijek korišćenja, ne smatraju se imovinom koja se amortizuje. Amortizaciji ne podliježu zemljišta, šume i slična obnovljiva prirodna bogatstva, investiciona imovina, spomenici kulture i umjetnička djela.
[…] (5) Da bi imovina podlijegala amortizaciji, mora ispunjavati sljedeće uslove:
[…]
b) imovina mora biti na korišćenju u poslovanju poreskog obveznika u Republici Srpskoj, izuzev imovine nabavljene putem finansijskog lizinga;
[…] (7) Stavljanje imovine u upotrebu znači da je imovina spremna i na raspolaganju za korišćenje, čak i ako poreski obveznik stvarno ne koristi tu imovinu. Ako se imovina ne koristi, tj. ne učestvuje u stvaranju prihoda, na nju se ne može obračunati amortizacija za potrebe poreske prijave.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) točka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) točka h) stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; […] (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
22. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelantu naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na zakonitost i pravilnost prijavljivanja i plaćanja poreskih obaveza, plati utvrđene poreske e obaveze i kamate na te obaveze (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1756/18 od 11. septembra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise u predmetnom upravnom sporu odnosno u postupku vođenom po zahtjevu za vanredno preispitivanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, nasuprot apelantovom mišljenju, dao jasne i argumentovane razloge za zaključak da se apelantu prilikom obračuna poreza na dobit za konkretan period ne može priznati trošak na ime amortizacije za ribnjak i predmetno zemljište u smislu odredaba čl. 8. i 11. Zakona o porezu na dobit i odredaba člana 23. Pravilnika. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio zašto apelantovi navodi, koje zapravo ponavlja u apelaciji, nisu mogli dovesti do drugačije odluke tog suda. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene odluke sa navedenim odredbama Zakona o porezu na dobit i Pravilnika, kao i činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz predočenih dokumenata, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) točka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine dnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević