Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5241/17 (Općina Centar Sarajevo)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ništavost
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Nacionalizacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5241/17
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5241/17, rješavajući apelaciju Općine Centar Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Centar Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 098577 16 Rev od 12. septembra 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijela je 13. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 098577 16 Rev od 12. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tuženih Mile Ćubić-Českija i Sandre Kasalo-Fazlić (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 23. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužene dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 28. maja do 10. juna 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 098577 09 P od 11. novembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 11. augusta 2005. godine u Sarajevu između Mladena Českije, sina Drage iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: pravni prednik prvotužene) kao prodavca i drugotužene kao kupca (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), čiji je predmet prodaja zemljišne parcele pobliže označene kao u izreci presude, površine 264 m² (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), tako da sva prava na predmetnim nekretninama, građevinskom zemljištu, upisana u korist tuženih prestaju bez naknade, a da se navedene nekretnine predaju u posjed apelantici kao tužiocu. Također, odbijen je apelanticin zahtjev da se u zemljišnim knjigama izvrši brisanje svih prava uknjiženih u korist tuženih, te da se na predmetnom zemljištu upiše državno vlasništvo u apelanticinu korist s dijelom 1/1.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je uvidom u rješenje Narodnog odbora Općine Centar Srez Sarajevo (u daljnjem tekstu: Narodni odbor) od 25. oktobra 1959. godine utvrđeno da su navedenim rješenjem 26. decembra 1958. godine, kao danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskih zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58, u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji), predmetne nekretnine nacionalizirane i da su postale društveno vlasništvo i koje predstavljaju izgrađeno i neizgrađeno građevinsko zemljište. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak utvrđeno je da predmetne nekretnine u naravi čini „bašča“ površine 264 m², na kojima je u B listu bilo uknjiženo pravo vlasništva u korist pravnog prednik prvotužene s dijelom 1/1, koje pravo je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 11. augusta 2005. godine dalje upisano u korist drugotužene s dijelom 1/1. Uvidom u kupoprodajni ugovor od 11. augusta 2005. godine Općinski sud je utvrdio da su pravni prednik prvotužene kao prodavac i drugotužena kao kupac zaključili predmetni ugovor, da su predmet ugovora navedene nekretnine na kojima se nalaze bespravno izgrađeni privremeni objekti, i to jedna garaža, jedna šupa i jedan natkriveni skladišni prostor koji su ucrtani u kopiji katastarskog plana Službe za upravu za imovinskopravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina. Članom 2. tog ugovora je određena kupoprodajna cijena u iznosu od 25.000,00 KM. Predmetni ugovor je ovjeren u Općinskom sudu 11. augusta 2005. godine i upisan u zemljišnim knjigama tog suda. Iz rješenja Službe za upravu, prostorno uređenje i komunalne poslove od 30. decembra 2008. godine proizlazi da je drugotuženoj navedenim rješenjem data urbanistička saglasnost za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na predmetnom zemljištu.
7. Cijeneći izvedene dokaze, Općinski sud je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor o nedostatku pasivne legitimacije u odnosu na prvotuženu jer je kao nesporno utvrđeno da je prvotužena zakonska nasljednica svog pravnog prednika (Mladena Českije), odnosno jer je prvotužena jedina zakonska nasljednica svog pravnog prednika, dakle nositeljica svih prava i obaveza prednika, a samim tim i pasivno legitimirana. Dalje, Općinski sud je ukazao da je članom
103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima ili moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Članom 2. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama) propisano je da je zemljišna knjiga javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet. Nadalje je navedeno da je članom 5. citiranog zakona propisano da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišnu knjigu, dok je članom 9. stav 1. tog zakona propisano da se upisano pravo u zemljišnim knjigama smatra tačnim i smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji. Dalje je utvrđeno da je stavom 2. citiranog člana regulirano da treća lica koja u dobroj vjeri u postojanju neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu bila poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog druge nepažnje nije poznata.
8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio kao nesporno da su pravni prednik prvotužene i drugotužena, pouzdavši se u načelo javnog povjerenja u zemljišne knjige, stupili u ugovorni odnos, da su kupoprodajni ugovor zaključili 11. augusta 2005. godine, da su predmet navedenog ugovora bile predmetne nekretnine, kao i da je volja ugovornih strana pravnog prednika prvotužene kao prodavca i drugotužene kao kupca bila da se na drugotuženu prenese pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Dalje, Općinski sud je utvrdio da su predmetne nekretnine rješenjem od 25. oktobra 1959. godine nacionalizirane, i to od Anke Českije rođene Samardžić, jednog od prednika pravnog prednika prvotužene, a što nije ni osporeno u toku postupka, međutim, to rješenje nije nikad realizirano u zemljišnim knjigama, a koja okolnost se, prema ocjeni ovog suda, ne može staviti na teret niti prodavcu predmetnih nekretnina, niti drugotuženoj kao kupcu, jer prema podacima iz zemljišnih knjiga predmetna nekretnina je u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasništvo pravnog prednika prvotužene s dijelom 1/1 i kao takva je bila slobodna u prometu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom člana 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama zaključio da su pravni prednik prvotužene i drugotužena postupali u dobroj vjeri kada su zaključivali predmetni ugovor jer je pravni prednik prvotužene u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora bio nosilac prava vlasništva na predmetnim nekretninama, koji upis u zemljišnim knjigama se prema trećim licima smatra tačnim, odnosno on nije osporen putem upisa prigovora kako je to propisano članom 9. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama. Također je utvrđeno da ni drugotuženoj u momentu zaključivanja ugovora nije bila poznata činjenica da su predmetne nekretnine nacionalizirane, stoga je Općinski sud zaključio da je i drugotužena prilikom zaključivanja predmetnog ugovora postupala savjesno i u dobroj vjeri rukovodeći se načelom povjerenja upisa u zemljišne knjige. Općinski sud je dalje naveo da se ne može zanemariti period od 50 godina u kojem apelantica niti jednom radnjom nije pokušala realizirati rješenje o nacionalizaciji predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, zbog čega ovaj sud smatra da tužene ne mogu trpjeti negativne posljedice tog rješenja nakon 50 godina. Nadalje je ukazano da je članom 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) propisano da stupanjem na snagu navedenog zakona po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu s prostornim planom, a koje je u društveno, sada državno vlasništvo prešlo na osnovu odluke općine. Stavom 2. citiranog člana propisano je da se prestanak državnog vlasništva, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa utvrđuje rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinskopravne poslove. Dakle, kako je ZGZ stupio na pravnu snagu 16. maja 2003. godine, to je danom stupanja na pravnu snagu tog zakona prestalo djelovanje rješenja o nacionalizaciji od 25. oktobra 1959. godine, odnosno prestalo je državno vlasništvo na predmetnim nekretninama. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je prednik prvotužene na dan zaključivanja predmetnog kupoprodajnog ugovora s drugotuženom 11. augusta 2005. godine mogao i raspolagao je predmetnim nekretninama u svom vlasništvu, s obzirom na to da je državno vlasništvo prestalo ex lege shodno članu 96. stav 1. ZGZ, slijedom čega je odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 098577 12 Gž od 18. septembra 2015. godine uvažio apelanticinu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 11. augusta 2005. godine između pravnog prednika prvotužene kao prodavca i drugotužene kao kupca predmetnih nekretnina. Dalje je utvrđeno da sva prava na predmetnom zemljištu upisana u korist prvotužene i drugotužene prestaju bez naknade tako što se navedeno zemljište predaje u posjed apelantici, s tim da će Zemljišnoknjižni ured tog suda po pravosnažnosti ove presude izvršiti brisanje svih prava uknjiženih u korist tuženih na predmetnom zemljištu, te će na njemu upisati državno vlasništvo u apelanticinu korist s dijelom 1/1. Istom presudom je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova parničnog postupka.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da apelantica žalbom osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ZGZ i Zakona o nacionalizaciji. U vezi s tim je ukazao da apelantica osnovano žalbom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je odredbom člana 8. stav 1. Zakona o nacionalizaciji propisano da zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta koji su nacionalizirani ovim zakonom postaju društveno vlasništvo danom stupanja na snagu ovog zakona, dok je stavom 2. citiranog člana propisano da se rješenjem nadležnog organa donesenim u postupku određenom ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu njega utvrđuje koji su objekti nacionalizirani ovim zakonom. Također smatra da je vještak geodetske struke vještačenjem utvrdio da činjenica što nacionalizacija predmetnih nekretnina nije provedena u zemljišnim knjigama nema utjecaj na pravne posljedice nacionalizacije, da nekretnina obuhvaćena nacionalizacijom po samom zakonu (član 8. stav 1. Zakona o nacionalizaciji) postaje društveno, odnosno državno vlasništvo, a prijašnji vlasnik prestaje biti vlasnik nekretnine. Također, Kantonalni sud smatra pogrešnim stav prvostepenog suda da su predmetne nekretnine prešle u društveno vlasništvo na osnovu rješenja Narodnog odbora od 25. oktobra 1959. godine jer navedeno rješenje ima samo deklaratoran karakter, već smatra da su nacionalizirane stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 96. stav 1. ZGZ propisano da stupanjem na snagu ovog zakona (16. maja 2003. godine) po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu s prostornim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine. Dakle, smatra da iz citirane odredbe zakona proizlazi da se ona odnosi samo na ono gradsko građevinsko zemljište koje je prešlo u društveno, sada državno vlasništvo na osnovu odluke općine, iz čega proizlazi da se član 96. ZGZ ne odnosi na građevinska zemljišta koja su prešla u društveno, odnosno državo vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine. Stoga, Kantonalni sud smatra pogrešnim stav prvostepenog suda da su predmetne nekretnine prešle u društveno vlasništvo na osnovu rješenja Narodnog odbora od 25. oktobra 1959. godine koje ima samo deklaratoran karakter, te da je stupanjem na snagu ZGZ od 16. maja 2003. godine u smislu odredbe člana 96. stav 1. prestalo državno vlasništvo na predmetnim nekretninama i da je uspostavljen raniji vlasničkopravni odnos. Dakle, smatra da su predmet kupoprodajnog ugovora između prednika prvotužene i drugotužene bile predmetne nekretnine koje su nacionalizirane po osnovu Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine na kojim u smislu odredbe člana 96. ZGZ iz 2003. godine nije prestalo državno vlasništvo, odnosno da je prednik prvotužene u skladu s odredbom člana 20. ZGZ na predmetnim nekretninama imao privremeno pravo korištenja do preuzimanja. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da su shodno odredbi člana 59. stav 1. ZGZ pravni poslovi o raspolaganju s privremenim pravom korištenja zemljišta protivno odredbama ovog zakona ništavi, a da prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora prestaju bez naknade, dok je stavom 2. propisano da u slučajevima iz prethodnog stava nadležni sud utvrđuje ništavost pravnog posla i donosi odluku o predaji navedenih nekretnina apelantici, u konkretnom slučaju Općini. Imajući u vidu navedeno, te kako je prednik prvotužene raspolagao predmetnim nekretninama protivno ograničenjima koja su propisana ZGZ, to je, prema ocjeni Kantonalnog suda, ugovor o kupoprodaji navedenih nekretnina zaključen 11. augusta 2005. godine ništav pravni posao. Stoga, Kantonalni sud je primjenom člana 229. tačka 4. ZPP odlučio kao u izreci presude.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 098577 16 Rev od 12. septembra 2017. godine revizija tuženih je usvojena, drugostepena presuda preinačena tako što je apelanticina žalba odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena.
12. Vrhovni sud je naveo da su tužene blagovremeno izjavile reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na koji prigovor apelantica nije dostavila odgovor. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda (koji je odbio apelanticin tužbeni zahtjev) i drugostepenog suda (koji je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan), te u vezi s tim ocijenio da je revizija tuženih osnovana i da presuda drugostepenog suda nije zasnovana na zakonu. Dakle, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim revizione navode tuženih da postoji dužnost načela povjerenja u zemljišne knjige i savjesnost kod zaključivanja kupoprodajnog ugovora. U vezi s tim je ukazao da iz činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom proizlazi da je drugotužena na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog s pravnim prednikom prvotužene 11. augusta 2005. godine kupila predmetne nekretnine, tj. s pouzdanjem u zemljišne knjige na kojima se kao vlasnik sve vrijeme vodio pravni prednik prvotužene s dijelom 1/1, a nakon zaključivanja predmetnog ugovora drugotužena se uknjižila kao vlasnik navedenih nekretnina, također s dijelom 1/1; da je navedeni ugovor zaključen u pismenoj formi i ovjeren kod Općinskog suda 11. augusta 2005. godine; da je apelanticin nadležni organa drugotuženoj izdao rješenje o urbanističkoj saglasnosti, dakle ne sporeći joj gradnju stambenog objekta na predmetnoj nekretnini. Vrhovni sud je također konstatirao da su predmetne nekretnine nacionalizirane i da je apelantica 25. oktobra 1959. godine donijela rješenje da su 26. decembra 1958. godine stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji navedene nekretnine postale društveno vlasništvo. Međutim, ukazao je da stav drugostepenog suda da se član 96. stav 1. ZGZ ne odnosi na predmetno zemljište koje je prešlo u državno, odnosno društveno vlasništvo na osnovu nacionalizacije smatra pogrešnim. U vezi s tim je naveo da rješenje kojim su predmetne nekretnine nacionalizirane nije nikad realizirano u zemljišnim knjigama, niti ga je apelantica privela namjeni, a u zemljišnim knjigama je sve vrijeme vođeno kao vlasništvo prednika prvotužene. Prema tome, kako revidentice tvrde, to i Vrhovni sud cijeni da njima nije mogla biti poznata činjenica da je u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora predmetna nekretnina bila nacionalizirana 1959. godine, a to ni prodavac, pravni prednik prvotužene koji je rođen 1959. godine, nije znao, niti je mogao znati za postojanje rješenja o nacionalizaciji. Dakle, apelantica predmetne nekretnine nije ni upisala u zemljišne knjige, nije ih koristila, niti privela namjeni, a nije ni osporavala upis prava vlasništva prednika prvotužene, a ni drugotužene. Stoga je Vrhovni sud prihvatio zaključak prvostepenog suda da se na predmetnim nekretninama prema članu 96. stav 1. ZGZ, budući da nije privedeno namjeni, uspostavlja raniji vlasničkopravni odnos, kao i da se upis vlasništva prednika prvotužene, a nakon zaključenja ugovora i upis vlasništva drugotužene, smatra tačnim jer to apelantica 50 godina ni na koji način nije osporavala. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pogrešno cijenio odluku prvostepenog suda kojom su pravilno primijenjene odredbe člana 9. Zakona o prometu nekretnina, člana 2. stav 1, te člana 9. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama i člana 96. st. 1. i 2. ZGZ, pa u vezi s tim ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, prema ocjeni ovog suda, nije ništav, zbog čega je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, navodi da je ugovor o prodaji predmetnih nekretnina zaključen protivno zabrani iz odredbe člana 9. ZGZ, zbog čega je i podnesena tužba sa zahtjevom da se navedeni ugovor proglasi ništavim i da u skladu sa članom 59. citiranog zakona na tom zemljištu prestanu sva upisana prava. Smatra da je osporena odluka donesena na potpuno proizvoljnoj primjeni ZGZ, konkretno odredbi člana 96. citiranog zakona, a u vezi sa Zakonom o nacionalizaciji. Smatra da je navedenom odredbom ZGZ jasno propisano da stupanjem na snagu tog zakona po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu s prostornim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu apelanticine odluke. Tvrdi da su u konkretnom slučaju predmetne nekretnine prešle u državno vlasništvo po osnovu Zakona o nacionalizaciji, a ne na osnovu odluke Općine, zbog čega ističe da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe citiranog zakona. Apelantica smatra i da je obrazloženje Vrhovnog suda vrlo šturo, naročito imajući u vidu da bi sud, posebno kad svojom odlukom preinačuje odluku suda nižeg stepena, trebao posebno obrazložiti svoju odluku i za nju dati jasno i čvrsto obrazloženje, što smatra da je u okolnostima predmetnog slučaja izostalo. Dalje navodi da mu je ovakvim postupanjem povrijeđeno i pravo na imovinu. Također posebno ističe da ZGZ spada u kategoriju prinudnih propisa, što nikome, pa ni sudu, ne ostavlja mogućnost da odredbe tog zakona tumači i primjenjuje drugačije od onog što je samim zakonom izričito propisano.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je presuda ovog suda donesena u skladu s relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud apelanticine navode smatra neosnovanim, te u vezi s tim ističe da rješenje kojim je predmetno zemljište postalo nacionalizirano nikada nije realizirano u zemljišnim knjigama, nije privedeno namjeni, pa je predmetno zemljište u zemljišnim knjigama sve vrijeme vođeno kao vlasništvo prednika prvotužene. Općinski sud smatra da odluka Vrhovnog suda štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige i savjesnost zaključenja kupoprodajnog ugovora, te da uvodi pravnu sigurnost u promet nekretnina.
16. Tužene u odgovoru na apelaciju navode da je apelantica znala da nije vlasnik predmetnih nekretnina, da nije upisana u zemljišne knjige, da nije nikad postavila upit u vezi s tim jer nikad nije podnijela zahtjev za privođenje namjeni predmetnih nekretnina, te da iz samog stjecanje urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje koju je izdala drugotuženoj radi izgradnje stambenog objekta proizlazi da su predmetne nekretnine oduvijek bile privatno vlasništvo. Konačno smatraju da je stupanjem na snagu ZGZ (2003. godine) prestalo djelovanje rješenja o nacionalizaciji, zbog čega su se predmetne nekretnine vratile izvornom vlasniku po sili zakona. Dalje ističu da su, generalno gledajući, predmetne nekretnine bile predmet konstantnog mirnog i nesmetanog uživanja prednika prvotužene, čije vlasništvo je neupitno bilo upisano u zemljišne knjige. Smatraju da prema odredbi člana 96. ZGZ (koji je stupio na snagu 2003. godine) prestaje državno vlasništvo na zemljištu koje nije privedeno namjeni. Tvrde da apelantica traži da budu lišene imovine zbog toga što je zaključen ispravan pravni posao kupoprodaje predmetnih nekretnina na osnovu punog povjerenja u zemljišne knjige, pa takav odnos države prema pojedincima pokazuje da ne postoji nikakav pravičan odnos, niti pravična ravnoteža između prava pojedinaca u odnosu na zahtjeve države.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 – ispravka 24/61 i 1/63) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. st. 1. i 2.
Zgrade, delovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani ovim zakonom, postaju društvena svojina danom stupanja na snagu ovog zakona.
Rešenjem nadležnog organa donetim u postupku određenom ovim zakonom i propisima donetim na osnovu njega, utvrđuje se koji su objekti nacionalizovani ovim zakonom.
18. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“ broj 25/03) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su. Član 59.
Pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korištenja zemljišta prvenstvenim pravom korištenja zemljišta radi građenja i pravom korištenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz člana 38. i 48. ovog zakona ništavi su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora prestaju bez naknade.
U slučajevima iz prethodnog stava nadležni sud utvrđuje ništavost pravnog posla i donosi odluku o predaji zemljišta općini.
Sudovi i drugi nadležni organi, čim saznaju da je zaključen ugovor iz stava 1. ovog člana ili je izvršena bespravna dodjela zemljišta dužni sud o tome obavijestiti nadležnog javnog pravobranioca, koji će podnijeti nadležnom sudu tužbu za utvrđivanje ništavosti takvog ugovora ili bespravne dodjele.
Član 96.
Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno, vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine.
Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne odnose.
Rješenje iz stava 2. ovog člana se može osporavati žalbom u postupku pred organom uprave Federacije Bosne i Hercegovine Republike Srpske nadležnog za imovinsko-pravne poslove.
Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na provođenje.
19. Zakon o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
Određivanje pojmova (1) Zemljišna knjiga, u smislu ovog zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet Član 9. stav 1. i 2.
Javno povjerenje (1)Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2)Za treće lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 098577 16 Rev od 12. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 13. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).
27. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
28. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak koji se odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je osporenom odlukom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o povredi ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, stav 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
31. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zapaža da je osporenom odlukom kao konačnom odlukom u predmetnom postupku revizija tuženih usvojena, drugostepena presuda preinačena tako što je presuda prvostepenog suda potvrđena, uz obrazloženje da su osnovani revizioni navodi tuženih da postoji dužnost zaštite načela povjerenja u zemljišne knjige i savjesnosti kod zaključenja kupoprodajnog ugovora. Dakle, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, koje u suštini među parničnim strankama i nije sporno, eksplicitno obrazložio da smatra pogrešnim stav drugostepenog suda da se član 96. stav 1. ZGZ ne odnosi na građevinska zemljišta „koja su prešla u državno, odnosno društveno vlasništvo na osnovu nacionalizacije“. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno ukazao, a što ni apelantica ne spori, da rješenje kojim je predmetno zemljište nacionalizirano nikad nije realizirano u zemljišnoj knjizi, nikad nije privedeno namjeni i sve vrijeme je vođeno kao vlasništvo pravnog prednika prvotužene. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne vidi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da u takvim okolnostima tuženim nije mogla biti poznata činjenica da je predmetno zemljište nacionalizirano, kao ni u obrazloženju da je Vrhovni sud prihvatio zaključak prvostepenog suda da se na predmetnom zemljištu, budući da nije privedeno namjeni, uspostavljaju raniji vlasničkopravni odnosi, tj. da se upis vlasništva pravnog prednika prvotužene, odnosno drugotužene smatra tačnim jer apelantica 50 godina nije osporavala upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama pravnog prednika prvotužene, niti drugotužene. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, u kojoj je Vrhovni sud prihvatio razloge prvostepenog suda o primjeni relevantnog materijalnog prava (odredbe Zakona o prometu nekretnina, Zakona o zemljišnim knjigama i ZGZ), suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelanticinu štetu budući da ni sama apelantica ne spori zemljišnoknjižno stanje, već daje vlastito viđenje primjene odredbi materijalnog prava.
32. Pri tome, budući da apelantica ukazuje na vrlo šturo i površno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da sudovi, u smislu standarda obrazložene odluke koji je imanentan članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke. Međutim, Ustavni sud ukazuje da priroda odluke u žalbenom postupku (u konkretnom slučaju u revizionom postupku) može biti takva da iziskuje manje podrobno obrazloženje ukoliko je iz obrazloženja jasno da taj sud podržava razloge koje je naveo niži sud. Iz okolnosti konkretnog slučaja je sasvim jasno da je Vrhovni sud u osporenoj odluci podržao odlučenje i razloge prvostepenog suda vezane za primjenu materijalnog prava pri čemu je obrazložio zašto ne prihvata razloge drugostepenog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda korespondira standardu obrazložene odluke.
33. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta i sadržaj relevantnih odredbi ZGZ, te dovodeći ih u vezu s izvedenim dokazima, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje u vezi s primjenom navedenih odredbi zakona. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
35. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nedostatku obrazloženja, koje je Ustavni sud već detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud u konačnici potvrdio presudu prvostepenog suda kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava i uz ukazivanje na razloge iz presude prvostepenog suda, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava i ono korespondira standardu obrazložene sudske odluke.
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje tog prava dovodi u vezu s tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i o „šturom i površnom obrazloženju“, a Ustavni sud nije našao proizvoljnost u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević