Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1015/18 (G. L.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1015/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1015/18, rješavajući apelaciju Gordane Latinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Latinović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 108881 17 Gž 2 od 23. novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Latinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 15. februara 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 108881 17 Gž 2 od 23. novembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 19. jula 2019. godine je od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Dragana Tolimira, advokata iz Banje Luke kao pravnog zastupnika tužioca S. R. (u daljnjem tekstu: tužilac) u postupku pred redovnim sudovima, zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. U periodu od 29. jula do 11. septembra 2019. godine Okružni sud, Osnovni sud i tužiočev pravni zastupnik su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilac je 31. decembra 2010. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelantice zbog duga. Uz tužbu je tužilac predložio i donošenje mjere osiguranja, odnosno privremene mjere, od kojih prijedloga je odustao u toku postupka, a o čemu je Osnovni sud odlučio rješenjem.

6. Osnovni sud je 27. februara 2015. godine donio presudu, koja je rješenjem Okružnog suda od 9. juna 2016. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 108881 16 P 3 od 25. aprila 2017. godine obavezana je apelantica da tužiocu na ime ugovora o zajmu od 6. maja 2008. godine isplati iznos od 25.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je utvrđeno da ne postoji potraživanje apelantice prema tužiocu u visini od 25.000,00 KM, pa je odbijen prigovor prebijanja koji je istakla apelantica. Navedenom presudom je također odbijen kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelantica obaveže da mu na ime ugovora o zajmu od 6. maja 2008. godine isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana apelantica da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari tužiočev tužbeni zahtjev kojim zahtijeva da sud obaveže apelanticu da na ime zajma iz osnova dva ugovora isplati iznose od 25.000,00 KM i 5.000,00 KM, a da apelantica osporava tužbeni zahtjev i ističe prigovor kompenzacije tužbenog zahtjeva s potraživanjem od tužioca iznosa od 25.000,00 KM. Nadalje je obrazloženo šta propisuju odredbe čl. 67, 557. i 562. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istaknuto da bi se kod ugovora o zajmu osnovna obaveza zajmodavca sastojala u predaji stvari koje predstavljaju predmet ugovora o zajmu, dok se osnovna obaveza zajmoprimca svodi na vraćanje generičkih (pozajmljenih) stvari zajmodavcu.

9. Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužilac 6. maja 2008. godine podigao kredit kod „UPI banke“ d.d. Sarajevo u iznosu od 25.000,00 KM i da je taj iznos predao apelantici, te da je 6. marta 2008. godine kod MKO ,,Eki“ podigao kredit u iznosu od 12.000,00 KM, a od tog iznosa apelantici predao iznos od 5.000,00 KM. Nadalje je navedeno da je kod nesporne činjenice da je apelantica primila sporni novac na njoj teret dokazivanja da ga je vratila u situaciji kada predaja novca spada u izvršenje ugovora, a među parničnim strankama nije sporno da je apelantica preuzela novac (ovo proizlazi iz apelanticinih navoda kao parnične stranke, iz izjave koju je potpisala i ovjerila 12. juna 2008. godine kojom je potvrdila da joj je tužilac u cijelosti dao kredit koji je podigao u navedenoj banci, te iz izjave koju je potpisala i ovjerila 21. septembra 2009. godine kojom ponovo potvrđuje da je preuzela navedeni kredit, kao i dio kredita u iznosu od 5.000,00 KM koji je tužilac podigao kod navedene MKO, pa se obavezala najkasnije do 15. oktobra 2009. godine tužiocu dati cijeli iznos kredita koji je preostao u banci kako bi on tim novcem nastavio otplaćivati kredit od 25.000,00 KM, te se obavezala preostali kredit kod MKO ,,Eki“ uredno otplaćivati).

10. Osnovni sud je ukazao da je apelantica u ponovnom postupku izjavila da zajam od 25.000,00 KM nije vratila tužiocu, već da je plaćala direktno banci dok nije ostala bez posla, pozivajući se na brojne uplatnice. U vezi s tim je istaknuto da je apelantica bila u obavezi te uplatnice koje je provela kao dokaz dovesti u vezu s vraćanjem zajma tužiocu ili zatvaranjem kredita prema banci. Naime, iznosi na uplatnicama u pretežnom dijelu ne odgovaraju ratama kredita (iz kojih su osigurana sredstva za zajam), koje je tužilac nesporno podigao, dok su potpisi na njima u dijelu „nalogodavac“ ostali neutvrđeni (dio nečitak, na dijelu je samo kratak potpis, tzv. paraf, a na dijelu je ime G. T.) jer apelantica nije predlagala provođenje vještačenja kao dokaznog sredstva po vještacima odgovarajuće struke. Zatim, dio uplatnica je popunjen na općem obrascu, dio na obrascu Intesa Sanpaolo banke, dok je dio uplata vršen za dugovanja prema Mikrofinu (koja nisu predmet spora), a dio prema MKO ,,Eki“.

11. Osnovni sud je ukazao da iz potvrde Intesa Sanpaolo banke od 14. jula 2009. godine, u vezi s uplatnicom od 14. jula 2009. godine, proizlazi da je Č. A. „uplatio“ iznos od 24.624,19 KM na ime zatvaranja kredita tužioca, ali da je tokom postupka utvrđeno da podaci iz navedene potvrde nisu tačni. Naime, banka je protiv tužioca pokrenula sudski (prinudni) postupak naplate svojih potraživanja (što je potvrdio tužilac, a utvrdio i sud provjerom u CMS sistemu), pa je tužiočev iskaz u ovom dijelu sud prihvatio jer je u skladu s ostalim provedenim dokazima, odnosno izjavom svjedoka Č. A. (koji se kao svjedok izjasnio da nije vratio kredit) i D. R. Pored toga, pretežan dio uplatnica, na kojima je datum vidljiv, datirane su nakon datuma kada je kredit od 25.000,00 KM navodno „zatvoren“. Također je ukazano da se eventualni dio uplata izvršen od strane G. T. (koje su ostale nedokazane) ne može dovesti u vezu s apelanticinim dugovanjima jer njegovo saslušanje kao svjedoka nije predloženo u postupku kako bi se on izjasnio na ove okolnosti.

12. Osnovni sud je istakao da se iskazi parničnih stranaka ne podudaraju u pogledu njihovog dogovora o načinu vraćanja iznosa od 25.000,00 KM od strane apelantice (tužiocu ili banci), što je od značaja za pravnu kvalifikaciju tog ugovornog odnosa, pa je sud ocjenom njihovih iskaza u vezi s navedenim pismenim izjavama od 12. juna 2008. i 21. augusta (očiglednom greškom napisan august umjesto septembar) 2009. godine, s obzirom na sadržaj izjave, zaključio da se ovdje radi o ugovoru o zajmu. Međutim, Osnovni sud je ukazao da i kada se ne bi radilo o zajmu (na čemu insistira apelantica), radilo bi se o neimenovanom ugovoru kojim se apelantica obavezala (prema izjavi) „dati cijeli iznos kredita koji je preostao u banci tužiocu kako bi on tim novcem nastavio otplaćivati kredit od 25.000,00 KM“, pa kako nije dokazala „iznos kredita koji je preostao banci“, niti da je tužiocu vratila primljeni iznos, kod nesporne činjenice da je od tužioca primila iznos od 25.000,00 KM, taj iznos mu je dužna i vratiti, kakav ugovor su i zaključili u vezi s tim.

13. Osnovni sud je obrazložio da kada bi se i prihvatili apelanticini navodi (koji su ostali nedokazani) da je oko četiri godine plaćala banci po 308,63 KM (koliko je iznosila rata kredita), ukupno bi bilo uplaćeno nešto više od 14.500,00 KM. Imajući u vidu da ukupno dugovanje po tom osnovu prema banci (glavnica, kamata i troškovi) iznosi više od 37.000,00 KM, te da se prema ugovoru o nenamjenskom kreditu od 6. maja 2008. godine prvo otplaćuju kamate, proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan jer okvirno preostala dugovanja tužioca prema banci po osnovu ovog kredita odgovaraju dugovanju apelantice prema tužiocu po osnovu zajma koji je osiguran iz ovog kredita. Naime, apelantica nije dokazala odlučne činjenice u pogledu vraćanja zajma tužiocu (u iznosu od 25.000,00 KM), zbog čega u ovom dijelu Osnovni sud ne prihvaća njen iskaz jer je u suprotnosti s materijalnim dokazima i navodima tužioca, svjedoka Č. A. i D. R., pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) apelanticine navode u dijelu vraćanja ovog zajma ocijenio kao nedokazane.

14. Osnovni sud je istakao da apelantica tokom postupka nije dokazala osnovanost prigovora prebijanja. Naime, apelantica je istakla navedeni prigovor u visini od 25.000,00 KM, te je tvrdila da je tužiocu dala iznos od 2.000,00 KM za estetsku intervenciju njegove supruge, 2.000,00 KM na ime zajma za ljetovanje, da je uplatila iznos od 1.600,00 KM na ime izmirenja tužiočevih obaveza kod MKO ,,Mikrofin“, iznos od 3.600,00 KM na ime tužiočevog duga kod MKO ,,Eki“, te da je na ime tužiočevog duga kod Intesa SanPaolo banke uplatila iznos od 16.200,00 KM. U vezi s tim je istaknuto da apelantica ove svoje navode nije dokazala, a navodi svjedokinje J. P., koja je pred sudom izjavila da njoj nije poznato da je apelantica tužiocu i njegovoj supruzi predala iznos od 1.000,00 KM, niti iznos od 1.000,00 EUR, ne govore u prilog njenim navodima. Dalje je istaknuto da svakako treba istaći da je apelantica izvela dokaz čitanjem većeg broja uplatnica – naloga iz kojih proizlazi da su uplate vršene na ime otplate kredita koji je podigao tužilac, ali s obzirom na to da sve uplatnice glase na tužiočevo ime, apelantica tim dokazom nije dokazala da se navedene uplate odnose na vraćanje pozajmljenog iznosa od 25.000,00 KM. Pored navedenog, Osnovni sud je istakao da je sama apelantica u ponovnom postupku izjavila da od tužioca potražuje ,,samo“ 3.500,00 KM na ime više uplaćenog po osnovu kredita kod MKO ,,Eki“ (preko dijela od 5.000,00 KM), pa kako apelantica provedenim dokazima nije dokazala da je tužiocu dala ukupan iznos od 25.000,00 KM, valjalo je odbiti prigovor prebijanja kao nedokazan (čl. 7, 123. i 126. ZPP).

15. Osnovni sud je također istakao da što se tiče zajma od 5.000,00 KM tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, među parničnim strankama nije sporno da je kredit prema MKO „Eki” vraćen, što je potvrdio tužilac, svjedokinja D. R. (koja je također vraćala dio ovog kredita) i apelantica, pa kod takve nesporne činjenice ne stoji tužiočev zahtjev da mu apelantica po osnovu ugovora o zajmu vrati iznos od 5.000,00 KM jer je dogovor stranaka bio vraćanje kredita prema MKO.

16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 108881 17 Gž 2 od 23. novembra 2017. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

17. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je istakao da kod nesporne apelanticine izjave od 21. septembra 2009. godine da je ona u potpunosti preuzela iznos kredita od 25.000,00 KM i da se obavezala da će najkasnije do 15. oktobra 2009. godine dati cijeli iznos koji je preostao u Intesa Sanpaolo banci tužiocu kako bi ga on dalje nastavio otplaćivati, isticanje apelantice da je ona vraćala tužiočev kredit bez dokaza je neosnovano. Nadalje je istaknuo da je neosnovan apelanticin žalbeni stav da tužilac nijednim dokazom nije dokazao postojanje zajma, niti način i rokove vraćanja jer sve to proističe iz njene izjave koju je dala 21. septembra 2009. godine.

18. Okružni sud je naveo da je paušalna tvrdnja žalbe da je prvostepeni sud propustio da cijeni originalne uplatnice o vraćanju kredita koje je apelantica priložila kao dokaz jer je apelantica, prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, na pitanje da li je u spis predmeta dostavila sve dokaze o izvršenim uplatama predmetnog kredita od 25.000,00 KM, izjavila da ne zna da li je sve uplatnice dostavila, ali da sve uplatnice posjeduje kući. Dalje je naveo da je prvostepeni sud u prvostepenoj presudi pravilno istakao da je na apelantici, nakon date izjave od 21. septembra 2009. godine, da dokaže da nije primila novac na zajam i da dokaže da je novac vratila ili kredit otplatila, a što ona u ovom postupku nije dokazala, odnosno sve dokaze nije dostavila sudu i izvela na glavnoj raspravi, niti je predložila vještačenje po vještaku finansijske struke. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije ocijenio izvedene dokaze u skladu s odredbom člana 8. ZPP.

19. Okružni sud je obrazložio šta je propisano odredbama čl. 7, 102. i 123. ZPP, pa je istakao da je svaka stranka u postupku dužna da predloži relevantne dokaze, odnosno označi dokazna sredstva kojima dokazuje istinitost svojih navoda (subjektivni teret dokazivanja), kao i da tim sredstvima dokaže svoje činjenične navode (objektivni teret dokazivanja) izvođenjem tih dokaza ili pak dokaže navode na kojima zasniva svoje prigovore, odnosno svoj zahtjev da se neki zahtjev suprotne stranke odbije. Zatim je ukazao šta je propisano odredbom člana 126. ZPP, te je istakao da nije dovoljno da apelantica u žalbi ističe da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o preuzimanju ispunjenja jer je apelantica to tokom postupka trebala i dokazati, tj. na te okolnosti izvesti dokaze.

20. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, kao i da je neosnovana apelanticina tvrdnja da je umjesto nje predmetni tužiočev kredit zatvorio Č. A. jer je on, prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka, izjavio da nije plaćao bilo kakav kredit za tužioca, kao i da apelantica njemu duguje iznos od 6.000,00 EUR na osnovu usmenog ugovora o zajmu, a štaviše da svjedok i ne poznaje tužioca. Također je naveo da je neprihvatljiva i tvrdnja žalbe da je apelantica otplatila kompletan iznos kredita neposredno banci jer se ona, prema svojoj izjavi od 21. septembra 2009. godine, obavezala da će cio iznos zajma od 25.000,00 KM vratiti tužiocu do 15. oktobra 2009. godine kako bi tužilac dalje nastavio otplaćivati kredit.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelantica smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

22. Apelantica, u suštini, smatra da ju u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelantica je istakla, između ostalog, da su odlukama nižestepenih sudova povrijeđene odredbe čl. 8. i 125. ZPP, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 453, 557. i 562. stav 1. ZOO. Nadalje je istakla da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili pravila o teretu dokazivanja, da prihvaćaju nedokazane navode da su između tužioca i apelantice zaključeni ugovori o zajmu, te da zaključuju da je na apelantici teret dokazivanja da je vršila uplate. Također da tužilac nijednim dokazom nije dokazao postojanje zajma, niti način i rokove vraćanja, te da je sud propustio da cijeni originalne uplatnice o vraćanju kredita koje je apelantica priložila kao dokaz da je upravo ona vraćala tužiočev kredit, a što ni sam tužilac nije sporio. Zatim, apelantica smatra da sud nepravilno zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o preuzimanju ispunjenja iako je tokom postupka dokazano da su se tužilac i apelantica, prilikom zaključenja usmenog ugovora, saglasili da će apelantica u ratama vraćati banci kredit koji je podigao tužilac, a da je tek naknadno, nakon zaključenja ugovora o preuzimanju duga po osnovu kredita, apelantica potpisala izjavu od 21. septembra 2009. godine.

23. Apelantica je također predložila da Ustavni sud utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku, te da joj dosudi pravičnu naknadu zbog dugotrajnog vođenja postupka. II.Odgovor na apelaciju

24. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u presudi od 23. novembra 2017. godine. Okružni sud je također ukazao da mu je, nakon donošenja prvostepene presude 25. aprila 2017. godine, te podnošenja žalbe i odgovora na žalbu, predmetni spis dostavljen 20. septembra 2017. godine na postupanje, a da je drugostepenu presudu donio 23. novembra 2017. godine, pa da nije osnovan ni apelanticin prigovor koji se odnosi na povredu prava na suđenje u razumnom roku.

25. Osnovni sud je istakao da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju prvostepene odluke, te smatra da kod donošenja navedene odluke nije došlo do povrede prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji jer je pobijanom presudom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Stoga, Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije.

26. Tužiočev pravni zastupnik je, u suštini, istakao da su apelanticini navodi neosnovani (opširno obrazlažući šta je i kojim dokazima dokazano, odnosno šta nije dokazano u predmetnom postupku), te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7. st. 1. i 2.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 102. stav 1.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 125.

Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice. Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:

Neformalnost ugovora Član 67.

(1) Zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno.

(2) Zahtjev zakona da ugovor bude zaključen u određenoj formi važi i za sve kasnije izmjene ili dopune ugovora.

(3) Ali su punovažne kasnije usmene dopune o sporednim tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ukoliko to nije protivno cilju radi koga je forma propisana.

(4) Punovažne su i kasnije usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane, ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana.

PREUZIMANJE ISPUNJENJA

Član 453.

Preuzimanje ispunjenja se vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu.

On odgovara dužniku ako blagovremeno ne ispuni obavezu povjeriocu, te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika.

Ali, on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i povjerilac nema nikakvo pravo prema njemu.

ZAJAM

Odjeljak 1.

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 557.

Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenjenih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta.

Rok vraćanja zajma Član 562.

Zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta.

Ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca, računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 108881 17 Gž 2 od 23. novembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantica smatra da su joj u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

36. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom tužbenog zahtjeva za isplatu duga. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u konkretnom predmetu uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu presudu

37. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu apelantica ukazuje da je u osporenom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

38. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su obavezali apelanticu da tužiocu na ime ugovora o zajmu od 6. maja 2008. godine isplati iznos od 25.000,00 KM, odnosno kad su utvrdili da ne postoji potraživanje apelantice prema tužiocu u visini od 25.000,00 KM i kada su odbili apelanticin prigovor prebijanja. Naime, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, u obrazloženju prvostepene odluke, detaljno i jasno obrazložio proces izvođenja dokaza u predmetnom postupku, dovođenje izvedenih dokaza u međusobnu vezu i da u tom smislu niti jedna činjenica bitna za odlučivanje u konkretnom slučaju nije ostala nerazjašnjena, a što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud. Pogotovo da su jasno i detaljno obrazložili zašto je nesporna činjenica da je apelantica primila sporni novac, te zašto je na njoj teret dokazivanja da je vratila navedeni novac. Pri tome, Ustavni sud smatra da procjena dokaza koju su izvršili redovni sudovi ne djeluje proizvoljno, niti je apelantica na bilo koji način dovela u pitanje utvrđenje redovnih sudova. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud utvrđeno činjenično stanje doveo u vezu s relevantnim zakonskim odredbama, a što je također kao pravilno prihvatio i Okružni sud, pa Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala pred prvostepenim sudom, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje su razmotrili Osnovni i Okružni sud prilikom donošenja prvostepene presude i odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju i primjeni pozitivno-pravnih propisa.

U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka

40. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 31. decembra 2010. godine, a da je okončan presudom Okružnog suda od 23. novembra 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko šest godina i deset mjeseci.

42. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o dva tužiočeva tužbena zahtjeva, kao i apelanticinom prigovoru prebijanja, te da je u toku postupka proveden veći broj dokaza (saslušane parnične stranke, kao i više svjedoka, te proveden veći broj materijalnih dokaza), pa Ustavni sud smatra da ima elemenata koji ukazuju da se radilo o relativno složenijem postupku. Ustavni sud, dalje, zapaža da se u konkretnom slučaju, a imajući u vidu relevantne odredbe zakona, ne radi o hitnom postupku.

43. Ocjenjujući ponašanje nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud posebno uočava da su redovni sudovi donijeli veći broj meritornih i procesnih odluka. Naime, Osnovni sud je u prvoj fazi postupka prvostepenu presudu donio nakon četiri godine i dva mjeseca (u kom periodu je doneseno i rješenje o tužiočevom prijedlogu za donošenje mjere osiguranja, odnosno privremene mjere). Zatim, Okružni sud je donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak nakon godinu i oko tri mjeseca (od dana donošenja prvostepene presude). U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio prvostepenu presudu nakon deset mjeseci (od dana donošenja rješenja Okružnog suda), a Okružni sud je donio drugostepenu presudu nakon dva mjeseca (od dana dostavljanja predmetnog spisa na postupanje po žalbi).

44. Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelantica došla do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli više meritornih i procesnih odluka, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj prirodi nije hitne prirode, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

46. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica povredu ovih prava posebno ne obrazlaže, odnosno da povredu ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra neosnovanim navode i u odnosu na navedena prava.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantice, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, također, ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od šest godina i deset mjeseci, u okviru kojeg perioda je doneseno više meritornih i procesnih odluka, prešla granice „razumnog roka“.

48. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelantica kršenje ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Odluka o meritumu u predmetu AP-1015/18 (G. L.) | Sudska praksa | Aktio