Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1621/18 (S. B.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1621/18
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1621/18, rješavajući apelaciju Slavka Bulića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Bulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 161676 16 Rev od 5. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slavko Bulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 161676 16 Rev od 5. decembra 2017. godine. Apelant je 24. aprila 2018. godine dopunio apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Addiko Bank a.d. Banja Luka (raniji naziv Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 16. septembra 2019. do 8. oktobra 2019. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 161676 13 P od 10. jula 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništava odredba člana 3 tačka III Ugovora o namjenskom stambenom kreditu uz valutnu klauzulu u ,,CHF broj 1633-6-74823/06 od 6. oktobra 2006. godine (u daljnjem tekstu: ugovor), zaključenog između parničnih stranaka, u dijelu kojim se određuje valuta obaveze u CHF ...na dan uplate rate...“, pa je tužena banka dužna trpjeti sve pravne posljedice ništavosti, kao i tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati ukupan iznos od 36.093,68 KM na ime više uplaćene glavnice za period od 16. oktobra 2006. do 30. aprila 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.316,60 KM.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su zaključile ugovor na osnovu kojeg je tužena apelantu odobrila kredit u iznosu od 121.500,00 CHF, što je na dan odobravanja kredita iznosilo 150.011,55 KM. Zatim, da je tužena ispunila svoju ugovornu obavezu tako što je apelantu stavila na raspolaganje odobreni iznos kredita u konvertibilnim markama, dok je apelant uredno otplaćivao mjesečne rate u skladu s otplatnim planom. Nadalje je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je odredba člana 3 tačka III predmetnog ugovora ništava, te da li je apelant tuženoj uplatio više sredstava nego što je prema ugovoru bio u obavezi.
7. Osnovni sud je naveo da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi ništavost odredbe člana 3 tačka III ugovora, u dijelu u kojem se ti članovi odnose na valutnu klauzulu. U vezi s tim je istakao da su stranke ugovorile da tužena odobrava apelantu kredit u iznosu od 121.500,00 CHF uz valutnu klauzulu po srednjem kursu, što na dan odobrenja kredita iznosi 150.011,55 KM (član 2 ugovora), te da se kredit ugovara sa trajanjem od 240 anuiteta počev od dana prenosa kredita u otplatu od po 903,14 CHF, koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u KM obračunatih po srednjem kursu tužene na dan uplate rate (član 3 stav 3 ugovora). S obzirom na to da je apelant osnovanost tužbenog zahtjeva zasnivao na tvrdnji da je ugovaranje valutne klauzule bilo ništavo, Osnovni sud je zaključio da se to pitanje pojavljuje kao prethodno pitanje. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 395 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno se ispunjenje može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. U vezi s tim je istakao da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je dozvoljeno ugovaranje obaveze u stranoj valuti, ali da se ispunjenje te obaveze uvijek vrši u domaćoj valuti, što predstavlja osnovnu odliku ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu. S obzirom na to da je ugovaranje valutne klauzule u konkretnom slučaju učinjeno na dozvoljen način, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan.
8. Osnovni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 210 ZOO propisano da kad neki dio imovine jednog lica pređe na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi. U vezi s tim je istakao da je apelant u konačno uređenom tužbenom zahtjevu tražio isplatu novčanog iznosa ne navodeći da se on odnosi na ime sticanja bez osnova, ali da iz činjeničnih navoda tužbe, kao i svih apelantovih navoda iznesenih u toku postupka, proizlazi da se to njegovo potraživanje odnosi na sticanje bez osnova. U vezi s tim je istakao da je apelant, da bi uspio s tužbenim zahtjevom, bio dužan dokazati da je dio njegove imovine bez pravnog osnova prešao u imovinu tužene. Osnovni sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je tužena bez osnova stekla novčana sredstva čiji povrat traži s obzirom na to da je član ugovora o valutnoj klauzuli ništav, kao i zbog toga što je tužena pogrešno obračunavala anuitete tako što nije pravilno obračunavala zakonske zatezne kamate, odnosno nije ih vezala za promjene LIBOR-a. Osnovni sud je naveo da je apelant, s ciljem dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, dao nalog vještaku da utvrdi iznos glavnice i kamate pojedinačno po spornom ugovoru i aneksu od realizacije kredita do dana vještačenja, kao i ukupni iznos koji je apelant isplatio do dana vještačenja, te da izvrši obračun glavnice i kamate pojedinačno i ukupno prema kursu CHF-KM, koji je važio na dan plasmana kredita 19. oktobra 2006. godine pa do dana vještačenja. Zatim, da obračuna razliku između stvarno uplaćenog iznosa i iznosa koji se dobije prema kursu KM-CHF 19. oktobra 2006. godine pojedinačno za glavnicu i kamatu, da izvrši obračun kamate prema godišnjem LIBOR-u plus 5,25% godišnje od 19. oktobra 2006. godine do dana vještačenja, te da obračuna razliku između stvarno plaćene kamate i ugovorene kamate (LIBOR plus 5,25%) do dana vještačenja. Osnovni sud je istakao da iz navedenog naloga vještaku proizlazi da je apelant tražio da vještak utvrdi koji je bio kurs CHF u odnosu na KM na dan plasmana kredita (19. oktobra 2006. godine), koliko bi iznosila visina rate tužioca po tom kursu u periodu od 19. oktobra 2006. godine do dana izrade nalaza i mišljenja, odnosno da utvrdi razliku između visine anuiteta koje je apelant uplaćivao tuženoj (po predmetnom ugovoru i otplatnom planu tužene) i visine rata koja je apelant trebao uplaćivati tuženoj prema kursu CHF u odnosu na KM na dan plasmana kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je apelant po predmetnom ugovoru uplatio iznos od 36.093,68 KM više nego je bio dužan, u kojem iznosu su sadržane njegove uplate po osnovu toga što tužena nije pravilno određivala tržišnu vrijednost LIBOR-a i po osnovu toga što je iznos rate određivala prema kursu CHF u odnosu na KM na dan uplate svake pojedinačne rate, a ne po kursu CHF u odnosu na KM na dan isplate kreditnih sredstava. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelantovo potraživanje neosnovano s obzirom na to da je apelant smatrao da je u utuženom periodu visina rate kredita trebala biti određena prema kursu CHF u odnosu na KM na dan odobrenja kredita. U vezi s tim je ukazao da iz odredbe člana 395 ZOO proizlazi da je ispunjenje obaveze s valutnom klauzulom uvijek u domaćoj valuti, prema kursu strane valute na dan ispunjenja obaveze.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 161676 15 Gž od 7. juna 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da prihvata kao pravilne činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno sproveo postupak, utvrdio sve pravno relevantne činjenice, izvršio ocjenu dokaza u skladu s odredbama čl. 8 i 123 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), naveo sve razloge o odlučnim činjenicama, te donio pravilnu odluku. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 1065 ZOO propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Takođe je ukazao da u obligacionim odnosima vrijedi princip autonomije volje, prema kojem su strane u obligacionim odnosima slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji (član 10 ZOO), da su dužne da se pridržavaju principa savjesnosti i poštenja (član 12 ZOO), te da je zabranjeno vršenje prava protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato (član 13 ZOO). Zatim je ukazao da je, shodno ZOO, ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora (član 26), te da izjava volje kod zaključenja ugovora mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno (član 28 stav 2). Istakao je da je za zaključak o valjanosti određenog ugovora ili za zaključak o valjanosti pojedinih ugovornih odredbi i njihovu (ne)usklađenost s osnovnim principima obligacionog prava potrebno ispitati jasnost i preciznost ugovornih odredbi i eventualno postojanje mana volje kod druge ugovorne strane. Nadalje je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio stvarnu volju ugovornih strana prilikom zaključenja predmetnog ugovora i zanemario činjenicu da je transfer kredita tužiocu bio u KM, a ne u CH. U vezi s tim je naglasio da je opštepoznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu uobičajeni u pravnom prometu i da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču. Pri tome je istakao da apelant u toku postupka nije ukazivao na to da mu odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile jasne ili da njegova izjava za zaključenje ovog ugovora nije bila učinjena slobodno i ozbiljno, niti je na te okolnosti predlagao i izvodio dokaze. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je apelantu u vrijeme zaključenja ugovora bilo poznato da ga zaključuje uz tzv. valutnu klauzulu u švajcarskim francima, da će rata kredita zavisiti od stabilnosti ove valute i da su se obje strane saglasile sa zaključenjem takvog ugovora u smislu člana 26 ZOO, te da je njegova volja za zaključenje ugovora pod tim uslovima bila učinjena slobodno i ozbiljno shodno odredbi člana 28 stav 2 ZOO. Nadalje je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je na osnovu ugovorene valutne klauzule došlo do nesrazmjere uzajamnih davanja. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 15 ZOO propisano da u zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od principa jednake vrijednosti uzajamnih davanja (stav 1), te da se zakonom određuju u kojim slučajevima narušavanje tog principa povlači pravne posljedice (stav 2). Naveo je da su u konkretnom slučaju ugovorne stranke, shodno principu autonomije volje, ugovorile ispunjenje u stranoj valuti, odnosno vraćanje iznosa od 121.500,00 CHF u ratama od po 903,14 CHF u domaćem novcu (KM), prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Istakao je da je takva ugovorna odredba u cijelosti zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe člana 395 ZOO, prema kojoj, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno se ispunjenje može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, te zaključio da je sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu u švajcarskim francima u konkretnom slučaju bilo dozvoljeno. Slijedom navedenog je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da je izvršenim uplatama rata kredita, obračunatim prema srednjem kursu kod tužene na dan uplate rate, pretrpio štetu, niti osnovanosti njegovog zahtjeva da mu se dosudi navedeni iznos po osnovu kursne razlike. Okružni sud je u konačnici istakao da su apelantovi žalbeni navodi u pogledu prakse sudova u Austriji bez uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer je za rješenje predmetnog građanskopravnog odnosa mjerodavna domicilna pozitivna zakonska regulativa.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 161676 16 Rev od 5. decembra 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 395 ZOO, te istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da odredba člana 3 tačka III ugovora nije ništava u smislu odredbi člana 103 ZOO jer nije protivna prinudnim propisima. Pri tome je naglasio da je i Zakonom o deviznom poslovanju, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da je dozvoljeno ugovaranje u devizama u Republici Srpskoj, s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u konvertibilnim markama (član 5). Nadalje je naveo da na takav zaključak ne utiču ni apelantove tvrdnje da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta ugovaranju valutne klauzule s obzirom na to da je konvertibilna marka stabilna valuta, a da ugovorena kamata od 6,75% pokriva inflaciju. U vezi s tim je istakao da ugovor predstavlja izraz volje parničnih stranaka shodno odredbama člana 26 ZOO, te da, i kada bi se prihvatila tvrdnja da je konvertibilna marka stabilna valuta i da ugovorena kamata od 6,75% pokriva inflaciju, nije bilo smetnje da parnične stranke ugovore iznos rate kredita u CHF, a da se naplata vrši u KM prema srednjem kursu tužene na dan uplate rate jer takva odredba nije u suprotnosti s prinudnim propisima. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani apelantovi navodi da sudovi nisu u dovoljnoj mjeri cijenili iskaz apelanta koji je izjavio da ugovor prilikom potpisivanja nije pročitao, te da nije znao da se rata koju je obavezan uplatiti u KM obračunava u CHF po srednjem kursu tužene na dan uplate rate. Istakao je da navedeno postupanje ne oslobađa apelanta kao ugovornu stranu obaveze da poštuje ono što ugovoreno, tim prije što takva ugovorna obaveza nije protivna prinudnim propisima. Pri tome je naglasio da je malo vjerovatno da korisnik kredita nije imao saznanja da je rata kredita ugovorena u CHF, a da se naplaćuje u KM prema srednjem kursu tužene na dan uplate rate, s obzirom na to da je ugovor naslovljen kao „Ugovor o namjenskom stambenom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF“. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da nižestepeni sudovi nisu utvrdili pravu volju parničnih stranaka prilikom zaključenja ugovora u smislu odredbi člana 99 ZOO. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani apelantovi prigovori da tužena nije izvela nijedan dokaz na okolnosti da je apelant upozoren na mogućnost posljedice valutne klauzule s obzirom na to da je kao korisnik kredita, prije nego što ga je potpisao, imao priliku da se upozna sa sadržajem ugovora, iz kojeg jasno proizlazi da se radi o ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, s mjesečnom ratom izraženom u CHF, koja se naplaćuje u KM tako što se obračunava prema srednjem kursu tužene na dan uplate rate. Pri tome je istakao da se potpisivanjem ugovora apelant odrekao njegovog pobijanja zbog promijenjenih okolnosti (član 16 ugovora) u smislu odredbi člana 136 ZOO, čime je iskazao da mu je poznato da usljed promjene srednjeg kursa CHF na dan uplate rate u KM može doći do određenih okolnosti koje bi otežale ispunjenje ugovorene obaveze ili zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora. Vrhovni sud je takođe naveo da se revizijom neosnovano ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa jednake vrijednosti davanja u smislu odredbi člana 15 ZOO. U vezi s tim je istakao da navedeni princip ima u vidu postojanje jednake vrijednosti uzajamnih davanja u vrijeme zaključenja ugovora jer je odredbama člana 139 ZOO propisano da oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora pod uslovima propisanim zakonom ako je između obaveza ugovornih strana u dvostranim ugovorima u vrijeme zaključenja ugovora postojala očigledna nesrazmjera. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da je na zakonitost i pravilnost odluka nižestepenih sudova bez uticaja apelantovo pozivanje na praksu austrijskih sudova jer je ona van okvira pozitivnih propisa i izvora prava relevantnih za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu u predmetnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da osporena odluka nije dala razuman odgovor na pitanje koju kategoriju iz ugovora predstavlja više plaćeni iznos od 36.093,68 KM koji je u predmetnom postupku potraživao. Navodi da je prvostepeni sud proizvoljno cijenio dokaze i tumačio činjenice utvrđene u dokaznom postupku, što su podržali drugostepeni i Vrhovni sud, te da sudovi nisu dali ocjenu apelantovog iskaza u kome je naveo da ni na koji način nije upozoren na moguće posljedice ugovorene valutne klauzule u CHF. Nadalje navodi da mu nisu uručivana nikakva obavještenja u vezi s izmjenom visine rate u KM, niti je tužena izvodila dokaze da je upozorila apelanta na moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule, te da se u konkretnom slučaju ne radi o ispunjenju svrhe valutne klauzule, već o ekstraprofitu kreditora, mimo svrhe i cilja ugovora. Apelant, takođe, navodi da sudovi nisu utvrdili stvarnu volju ugovornih strana jer je apelantova volja bila da vrati realnu vrijednost glavnice i kamatu, a ne nerazumno uvećanu vrijednost glavnice, te da su zanemarili svrhu i cilj ugovora o kreditu. Navodi da su sudovi u potpunosti zanemarili činjenicu da je transfer kredita apelantu učinjen u KM, a ne u CHF, te da osporena odluka nije dala relevantno obrazloženje u vezi s tom činjenicom. Nadalje navodi da sudovi nisu cjelovito interpretirali odredbe ugovora, već jednostrano i na apelantovu štetu, zanemarujući činjenicu da tuženu obavezuju osnovni principi ZOO (čl. 12, 15 i 16) koji su imperativnog karaktera. Takođe navodi da osporena presuda ne daje osvrt na apelantov prigovor u vezi s primjenom odredbe člana 99 ZOO. Apelant dalje navodi da je očigledno da su nakon zaključenja ugovora nastupile okolnosti zbog kojih se gubi svrha ugovora u odnosu na apelanta, pa postoje uslovi za njegovu izmjenu poništenjem valutne klauzule u smislu odredbe člana 135 ZOO. U konačnici, apelant navodi da su sudovi zanemarili i odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
14. U dopuni apelacije apelant je Ustavnom sudu dostavio Presudu Suda Evropske unije broj C-186/16 od 20. septembra 2017. godine, te istakao da su redovni sudovi zanemarili odredbe čl. 70, 71 i 72 Zakona o zaštiti potrošača.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da se, imajući u vidu razloge iznesene u osporenoj odluci, apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke, te da samim tim nisu povrijeđena apelantova prava.
16. Osnovni sud je naveo da je postupak pred tim sudom sproveden u skladu s važećim zakonskim propisima, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava.
17. Tužena je navela da je apelacija neosnovana, da je apelant iskoristio mogućnost da pokrene postupak pred sudom, izvede dokaze na kojima zasniva tužbeni zahtjev i da uloži redovne i vanredne pravne lijekove. Navodi da je u toku cijelog postupka imao mogućnost da raspravlja o tužbenom zahtjevu, te da njegova prava ni na jedan način nisu povrijeđena. Tužena je predložila da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Autonomija volje Član 10.
Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
Ravnopravnost strana Član 11.
Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.
Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Zabrana zloupotrebe prava Član 13.
(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
Načelo jednake vrijednosti davanja Član 15.
(1) U zasnivanju dvostranih ugovora “strane” polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.
Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.
Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.
(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Sastavljanje isprave Član 72.
(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.
(2) Ugovarač koji ne zna pisati staviće na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa. [...] Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.
(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Nejasne odredbe u posebnim slučajevima Član 100.
U slučaju kad je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.
Dopunsko pravilo Član 101.
Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.
Ništavost Član 103.
(1)Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
[…] Djelimična ništavost Član 105.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
Odricanje od pozivanja na promijenjene okolnosti Član 136.
Strane se mogu ugovorom unaprijed odreći pozivanja na određene promijenjene okolnosti, osim ako je to u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.
Očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja Član 139.
(1) Ako je između obaveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojala u vrijeme zaključenja ugovora očigledna nesrazmjera, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.
(2) Pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom jedne godine od njegovog zaključenja.
[…] Član 210.
(1)Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće
- da naknadi vrijednost postignutih koristi.
[…] Valuta obaveze Član 395.
Ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
19. U Zakonu o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 25/06 i 88/15) relevantne odredbe glase:
Član 1.
(1) Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini [...] uređuje odnose između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriji Bosne i Hercegovine.
(2) Na odnose i slučajeve iz oblasti zaštite potrošača koji nisu regulirani ovim Zakonom primjenjivat će se [...] odgovarajuće odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini. U slučaju nedoumice ili sukoba odredbi, primjenjivat će se odredba koja pruža veći stepen zaštite potrošačima.
(3) Potrošač je svako fizičko lice koje kupuje, stiče ili koristi proizvode ili usluge za svoje lične potrebe i za potrebe svog domaćinstva. (4) Proizvođač je svako fizičko ili pravno lice koje posluje u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrstu ili oblik vlasništva, javno ili privatno, koje u cijelosti ili djelimično proizvodi proizvod ili pruža uslugu.
[...] (10) Usluga je svaka djelatnost namijenjena da bude ponuđena potrošačima.
Član 2.
Potrošač se ne može odreći niti biti uskraćen za prava koja su mu data ovim Zakonom.
Član 3.
Osnovna prava potrošača su:
[...]
d) pravo na informiranost;
[...]
g) pravo na naknadu štete i kompenzaciju; [...] Član 93.
(1) Ugovorne odredbe obavezuju potrošača samo ako je prije zaključenja ugovora bio upoznat sa sadržajem ugovora, odnosno ako su mu ugovorni uvjeti trebali biti poznati u vrijeme zaključenja ugovora.
(2) Ugovorne odredbe treba da budu razumljive i u vezi s drugim odredbama u istom ili drugom ugovoru između istih strana uzimajući u obzir prirodu proizvoda ili usluge i svih drugih učesnika u vezi sa zaključenjem ugovora. (3) U slučaju nedoumice u vezi sa značenjem pojedinih odredbi u ugovoru, važit će značenje koje je povoljnije za potrošača.
(4) Smatra se da je potrošač bio upoznat o ugovornim odredbama ako ga je trgovac upozorio i ako su mu one bile dostupne.
Član 94.
(1) Trgovac ne smije zahtijevati ugovorne odredbe koje su nepravedne ili koje bi prouzrokovale štetu potrošaču.
(2) Ugovorne odredbe iz stava (1) ovog člana ništavne su.
Član 95.
Ugovorne odredbe koje potrošač nije lično ugovarao smatrat će se nepravednim ako:
a) stvaraju značajnu nejednakost između prava i obaveza ugovornih strana na štetu potrošača;
b) bi ispunjenje ugovornih obaveza značajno odstupilo od opravdanog očekivanja potrošača;
c) su u suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim poslovnim običajima.
Član 96.
U općim uvjetima formularnih ugovora naročito nije punovažna odredba:
[...]
d) kojom ugovorna strana predviđa da obećanu činidbu može izmijeniti ili od nje odstupiti isključivo uzimajući u obzir svoj interes;[...] VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 161676 16 Rev od 5. decembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, in primo, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje ništavosti i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
28. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih presuda, proizvoljno vršili ocjenu dokaza i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 5328/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5328/15 od 13. marta 2018. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18, dostupna i na www.ustavnisud.ba), kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu. U toj odluci, Ustavni sud je imao u vidu Direktivu Vijeća Evropske zajednice broj 93/13 od 5. aprila 1993. godine („Službeni list EZ“ broj 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva), kao i odluke ESP u predmetima broj C-26/13 od 30. aprila 2014. godine i C-186/16 od 20. septembra 2017. godine. Ustavni sud je u toj odluci ukazao na to da je vladavina prava osnovni princip na čijem ostvarenju rade svi nacionalni sudovi, pa tako i pravosuđe u BiH, te da iako Bosna i Hercegovina nije članica Evropske unije i nema direktnu obavezu da sprovodi odluke ESP, kao što to imaju države članice, ona može tumačiti domaće zakonodavstvo „u duhu pravnog koncepta kakav podržava Evropska unija“ (idem, AP 5328/15, tačka 35). Ustavni sud je dalje ukazao da je ESP u navedenim presudama naglasio važnost informisanog i upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uslovima i njihovim posljedicama zato što je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača. Nakon što je detaljno razmotrio stavove ESP u odlukama br. C-26/13 i C-186/16 (idem, tač. 36–37), Ustavni sud je zaključio da su sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za svoje odlučenje. U vezi s tim je u obrazloženju ponovo naglasio da je osnovni zadatak redovnih sudova, „kako s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava tako i sa aspekta zaključaka iz citiranog predmeta broj C-186/16, bio da provjeri da li je tužena kao davalac usluge apelantkinji kao primaocu usluge saopštila sve relevantne informacije u pogledu njenih finansijskih obaveza, i to u vrijeme zaključenja ugovora“.
31. Uzevši u obzir sve okolnosti tog predmeta, Ustavni sud je, inter alia, istakao da „razlozi i zaključak redovnih sudova u vezi s postojanjem bitnih elemenata ugovora u vrijeme njegovog zaključenja koji su apelantkinji predočeni na jasan i razumljiv način, u pisanoj formi, predstavljaju osnovnu razliku u odnosu na predmet koji je razmatrao i analizirao [ESP] u vezi sa sličnim okolnostima, te da su stavovi i zaključci redovnih sudova u pogledu postojanja bitnih elemenata ugovora, kao i određenosti (odredivosti) predmeta ugovora potpuno jasni i razumljivi. Stoga, kako smatra Ustavni sud, nema proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava odbijanjem apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je, u suštini, zahtijevala izmjenu ugovornih odredbi, koje su u vrijeme zaključenja bile jasne i razumljive, zbog toga što su se nakon zaključenja ugovora, odnosno u vrijeme njegovog izvršenja promijenile okolnosti zbog kojih apelantkinja smatra da je predmet izvršenja od početka bio nedopušten. Ovo tim prije što je apelantkinja, iako je navela da tužbu podnosi radi utvrđenja ništavosti, zapravo, tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tuženu da izmijeni ugovor, što je u koliziji s obzirom na posljedice ništavosti na način kako su one regulisane odredbama ZOO (čl. 104 i 105)“. Stoga je Ustavni sud zaključio da „[i]majući u vidu navedeno, kao i to da se konkretni predmet u ključnim aspektima (jasnoće, razumljivosti, bitnih elemenata u vrijeme zaključenja spornog ugovora) u bitnom razlikuje od predmeta koji je razmatrao [ESP], te da su upravo u vezi s tim ključnim aspektima u obrazloženjima presuda navedeni jasni i argumentovani razlozi“ nema kršenja prava na pravično suđenje (idem, tač. 38–39).
32. Ustavni sud podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivao i u Odluci broj AP 3877/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je takođe odbio apelaciju kao neosnovanu. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Zakon [o zaštiti potrošača] propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1 stav (2)). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantkinja u spornom ugovornom odnosu iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredbi ZOO o zaštiti ugovornih strana. Tako je sud njihov tužbeni zahtjev, kojim su tražile utvrđivanje ništavosti pojedinih odredbi, razmotrio prema ZOO koji propisuje razloge i posljedice ništavosti. U vezi s tim, sudovi su, između ostalog, istakli da apelantkinje ni u tužbi niti u postupku nisu tvrdile da im odredbe spornog ugovora nisu bile jasne ili da izjava prvoapelantkinje za zaključenje spornog ugovora nije bila data slobodno i ozbiljno, te da na te okolnosti nisu ni predlagale izvođenje dokaza. Osim toga, nema ništa što bi ukazalo, niti su apelantkinje u tužbi, tokom postupka, pa ni u apelaciji, tvrdile da im ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne u vrijeme zaključenja ugovora.“ U navedenoj odluci Ustavni sud je takođe naglasio da „na drugačije odlučenje ne mogu uticati ni navodi apelantkinja o tome da sudovi nisu ispitali da li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i da li je ta sredstva konvertovala radi davanja kredita budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantkinje pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“.
33. Dakle, s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasna, detaljna i precizna obrazloženja za zaključak da je apelant svojom voljom i svjesno zaključio ugovor i pri tome bio upoznat sa svim rizicima koje preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF, odnosno da ugovorena valutna klauzula nije ništava, Ustavni sud smatra da nema razloga da u odnosu na isto pitanje koje apelant postavlja u ovoj apelaciji, u skoro identičnim okolnostima, odstupi od svoje ranije prakse, pa se stoga poziva na obrazloženje svojih ranijih odluka (vidi tačku 31–33 ove odluke).
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali dovoljne, jasne i relevantne razloge za zaključak da je apelant svojom voljom zaključio ugovor i pri tome bio upoznat sa svim rizicima koje preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF, odnosno da ugovorena valutna klauzula nije ništava.
37. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević