Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-565/18 (B. M.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Državni službenik
- Konkurs
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-565/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-565/18, rješavajući apelaciju Begzade Morić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Begzade Morić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 179307 17 Rsž 2 od 27. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Begzada Morić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 179307 17 Rsž 2 od 27. novembra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 179307 17 Rs 2 od 10. aprila 2017. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženoj Federaciji BiH, Porezna uprava FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) da je postavi na radno mjesto „Stručni savjetnik za unutrašnju kontrolu u Središnjem uredu Sarajevo – Sektor za strateško planiranje, za unutrašnju kontrolu i odnose sa javnošću – odsjek za unutrašnju kontrolu“ (u daljnjem tekstu: konkretna pozicija) ili drugo slično radno mjesto u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da se poništi rješenje tužene broj 13/04-1-34-1-2180/10 – AZ.P. od 14. septembra 2010. godine i da se naloži tuženoj da joj isplati mjesečne plate u visini osnovne plate Stručnog savjetnika od dana podizanja tužbe pa do uspostavljanja radnog odnosa sa apelantkinjom (stav 1. izreke). Općinski sud je primio na znanje povlačenje tužbe u odnosu na tuženog Odbor Državne službe za žalbe Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe).
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je Agencija za državnu službu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Agencija) provela javni konkurs za popunu upražnjenog radnog mjesta državnog službenika, te da je nakon održanog ispita i intervjua, procenat osvojenih bodova, između ostalih kandidata, za apelantkinju iznosio 83,5%, a za M. K. 76,25%. Takođe je naveo da je direktor Porezne uprave FBiH zatražio od Agencije mišljenje o postavljenju M. K. na konkretnu poziciju, a da je Agencija dostavila mišljenje da apelantkinja ispunjava uslove za postavljenje, dok za postavljenje M. K. nisu ispunjeni zakonski uslovi. Dalje je naveo da je direktor Porezne uprave FBiH, kao rukovodilac organa donio rješenje od 14. septembra 2010. godine o postavljenju M. K. na konkretnu poziciju. Općinski sud je naveo da je uvidom u Obavještenje Agencije od 30. septembra 2010. godine, apelantkinja obaviještena o izboru i postavljenju M. K. na konkretnu poziciju, a da je apelantkinja protiv tog Obavještenja podnijela žalbu Odboru za žalbe. Dalje je ukazao da je Rješenjem Odbora za žalbe od 2. decembra 2010. godine odbijena kao neosnovana apelantkinjina žalba, te da je poučena da protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, ali da se može pokrenuti postupak za njegovo preispitivanje pred nadležnim sudom. Takođe je ukazao da je Rješenjem tužene od 2. novembra 2010. godine ukinuto rješenje kojim je M. K. postavljena na konkretnu poziciju, jer je odustala od postavljenja. Zatim je naveo da je odredbama člana 3. stav 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o jedinstvenim kriterijima, pravilima i postupku imenovanja i postavljenja državnog službenika u organima državne službe u FBiH, propisano da rukovodilac organa državne službe uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije, postavlja kandidata koji je na stručnom ispitu postigao najbolji rezultat. Općinski sud je ukazao da je konkurs za prijem državnog službenika objavljen 28. aprila 2010. godine i 19. maja 2010. godine, a da su izmjene i dopune Pravilnika objavljene 24. februara 2010. godine u Službenim novinama Federacije BiH broj 8/10, a stupio je na pravnu snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama Federacije BiH, iz čega proizilazi da je bio na pravnoj snazi u vrijeme provođenja konkursne procedure.
4. Općinski sud je citirao određene odredbe člana 31. Zakona o državnoj službi , te je ukazao na odredbe člana 54. istog zakona. Takođe, Općinski sud je citirao odredbe člana 65. st. 7. i 9. Zakona o državnoj službi. Zatim je naveo da je tokom ponovljenog postupka, apelantkinjin punomoćnik povukao tužbu u odnosu na Odbor za žalbe, a tužbenim zahtjevom ne traži poništenje rješenja Odbora za žalbe od 2. decembra 2010. godine, iako je pravilno poučen da može pokrenuti postupak za preispitivanje navedenog rješenja pred nadležnim sudom. Dalje je ukazao da apelantkinja, tužbenim zahtjevom, isključivo traži poništenje rješenja tužene od 14. septembra 2010. godine, koje joj u skladu sa odredbama člana 31. Zakona o državnoj službi nikada nije dostavljeno, niti je apelantkinja imala pravo podnošenja žalbe na ovo rješenje. Općinski sud je ukazao da o žalbama protiv rješenja rukovodioca organa državne službe odlučuje Odbor za žalbe na zahtjev osoba i organa navedenih u članu 65. stav 7. Zakona o državnoj službi. Općinski sud je naveo da apelantkinja kao učesnik u konkursnoj proceduri i nema ovlaštenje da podnosi žalbu protiv rješenja rukovodioca organa (konkretno rješenja od 14. septembra 2010. godine), jer je kandidatima koji učestvuju u konkursnoj proceduri pravo na preispitivanje zakonitosti konkursne procedure omogućeno u skladu sa članom 54. Zakona o državnoj službi, odnosno članom 65. stav 9. tačka a), podnošenjem žalbe Odboru za žalbe, odnosno pokretanjem postupka za preispitivanje konačne odluke Odbora za žalbe pred nadležnim sudom. Potom je ukazao da je apelantkinja imala mogućnost da traži poništenje rješenja Odbora za žalbe od 2. decembra 2010. godine (kojim je odbijena žalba podnesena protiv Obavještenja Agencije), te bi u tom slučaju u skladu sa članom 65. stav 9. Zakona o državnoj službi ostvarila pravo da se poništi nepravilno postavljenje, odnosno zapošljavanje i postavljenje državnog službenika ukoliko je postavljen suprotno odredbama Zakona o državnoj službi i podzakonskih akata donesenih na osnovu ovog Zakona. Općinski sud je istakao da apelantkinja ne traži poništenje rješenja Odbora za žalbe od 2. decembra 2010. godine, tako da se ne može poništiti ni rješenje tužene od 14. septembra 2010. godine. Općinski sud je ukazao da apelantkinja nije aktivno legitimisana za podnošenje tužbe za poništenje rješenja tužene od 14. septembra 2010. godine, iz razloga što aktivna legitimacija parnične stranke zavisi od materijalno-pravnog odnosa koji je nastao prije pokretanja postupka iz kojeg stranka crpi svoju aktivnu legitimaciju. Dalje je naveo da je tužitelj aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora, dakle, ako je ovlašten da zahtjev za ostvarenje tog prava istakne prema tuženom i ako taj zahtjev pripada njemu, a ne nekom drugom, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja proizilazi iz prava tužitelja. Zatim je istakao da, u skladu sa naprijed citiranim odredbama Zakona o državnoj službi, apelantkinja, kao kandidat koji nije primljen po konkursu, odnosno nije postavljena rješenjem tužene od 14. septembra 2010. godine, čije poništenje traži u smislu odredaba člana 65. stav 7. Zakona o državnoj službi, nije ni aktivno legitimisana odnosno nije ovlaštena da traži poništenje navedenog rješenja. Općinski sud je naveo da u slučaju da je apelantkinja ispoštovala proceduru propisanu Zakonom o državnoj službi, u konačnom bi ostvarila svoje pravo da preispituje zakonitost rješenja čije poništenje traži. Osim toga, ukazao je da je tuženi ukinuo rješenje o postavljenju kandidatkinje M. K. na konkretno radno mjesto, pa imajući u vidu navedeno, sud bi, sve i da nije odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije, u ovom dijelu tužbu eventualno morao odbaciti zbog nepostojanja pravnog interesa apelantkinje za podnošenje tužbe u ovom dijelu. Općinski sud je istakao da nema ovlaštenje nalagati poslodavcu, odnosno rukovodiocu organa državne službe da poimenično navedenog kandidata sa Liste uspješnih kandidata postavlja na konkretno radno mjesto, jer prema odredbama člana 31. stav 1. Zakona o državnoj službi pravo za postavljenje državnog službenika sa Liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije pripada isključivo rukovodiocu organa državne službe.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 179307 17 Rsž 2 od 27. novembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je citirao apelantkinjine žalbene navode, te je ukazao da je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanom odredbama člana 221. Zakona o parničnom postupku i utvrdio da žalba nije osnovana. Kantonalni sud je ukazao na činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je naveo da je prvostepeni sud u presudi naveo sve dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu i izvele na glavnoj raspravi, a da je provedene dokaze cijenio u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot apelantkinjinim žalbenim navodima, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za činjenični i pravni zaključak dao jasne, potpune i na zakonu zasnovane razloge, koje prihvata i drugostepeni sud. Dalje je ukazao da nije osnovan ni apelantkinjin žalbeni navod da se prvostepeni sud nije upustio u utvrđivanje postojanja, odnosno nepostojanja prava apelantkinje na navedeno radno mjesto i da nije obrazložio na osnovu kojih materijalnih prava je donio prvostepenu odluku. Kantonalni sud je naveo da nije osnovan žalbeni navod da prvostepeni sud nije primijenio odredbe člana 3. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o jedinstvenim kriterijima, pravilima i postupku imenovanja i postavljanja državnog službenika u organima državne službe u Federaciji BiH, koji je bio osnov za podizanje tužbe, te da je pogrešan stav da je apelantkinja mogla tražiti preispitivanje zakonitosti konkursne procedure i tražiti poništenje rješenja u skladu sa odredbama čl. 54. i 65. stav 9. tačka a) Zakona o državnoj službi.
7. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je navela hronologiju predmetnog postupka, te je ukazala da je Kantonalni sud izveo proizvoljan zaključak, kojim je prihvatio stav Općinskog suda, da apelantkinja nije aktivno legitimisana u sudskom sporu. Apelantkinja smatra da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 54. i 65. Zakona o državnoj službi. Takođe smatra da je proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo zaključkom da ona nema pravnog interesa za poništenje rješenja rukovodioca organa državne službe, jer je sporno rješenje nezakonito i kao takvo se trebalo poništiti, zajedno sa svim pravnim posljedicama, kao i da je pogrešan zaključak da ključnu ulogu u sporu ima činjenica da je rukovodilac organa uprave sam ukinuo sporno rješenje. Apelantkinja je navela da je rukovodilac organa državne službe propustio da postupi po članu 3. stav 1. Pravilnika, čime je onemogućena u ostvarivanju svog zakonom propisanog prava, kao i da nije raspravljano i odlučeno o postojanju tog prava koje je tražila u petitu tužbenog zahtjeva. Relevantni propisi
8. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06 - O.U.S, 45/10 - Z.O., 4/12, 99/15 i 9/17 - O.U.S.)
9. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 31. st. 1. i 3.
(1) Državnog službenika postavlja rukovodilac organa državne službe, s liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs.
(3) Postavljenje državnog službenika se vrši rješenjem koje se objavljuje na oglasnoj tabli organa državne službe i dostavlja državnom službeniku. Prije preuzimanja dužnosti, postavljeni državni službenik prima pismeni opis svog radnog mjesta i opis uslova službe.
Član 54.
Odbor za žalbe poništiće zapošljavanje i postavljenje državnog službenika koji je postavljen suprotno odredbama ovog zakona i podzakonskih akata donesenih na osnovu ovog zakona.
Član 65. st. 7. i 9.
[…] (7) Odbor za žalbe, u skladu sa ovim zakonom i podzakonskim propisima, odlučuje u drugom stepenu o svim žalbama koje se izjave na rješenja rukovodilaca organa državne službe o žalbama koje se izjave na odluke disciplinske komisije i o žalbama koje se izjave na odluke direktora Agencije, i to na zahtjev:
a) državnog službenika na kog se sporna odluka, preduzeta ili propuštena radnja odnosi;
b) organa državne službe u kom državni službenik obavlja svoju dužnost;
c) Agencije […] (9) Odluke Odbora za žalbe moraju biti donesene na zakonskim osnovima i pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Odluke Odbora za žalbe su:
a) konačne i podliježu svakom preispitivanju od nadležnog suda. Postupak pred sudom može se pokrenuti u roku od 30 dana od dana prijema konačne odluke.
b) dostaviće se podnosiocu u roku od osam dana od dana donošenja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud nalazi da apelantkinja povredu prava na koje se pozvala u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženjima svojih presuda dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali kojim relevantnim odredbama Zakona o državnoj službi su se rukovodili prilikom odlučenja u predmetnoj pravnoj stvari i da su tom prilikom jasno istakli zbog čega smatraju da apelantkinja nema valjan pravni osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koje se pozvala u apelaciji, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević