Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4987/17 (A. V.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
  • Legitimno očekivanje
  • Naknada
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pojam doma
  • Građanski postupak
  • Miješanje u pravo na dom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4987/17

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4987/17, rješavajući apelaciju Angeline Vujaklije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Angeline Vujaklije.

Utvrđuje se povreda prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 380037 17 Rev od 16. maja 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Angelina Vujaklija (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ferida Hadžimuratović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 380037 17 Rev od 16. maja 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 380037 16 Gž 2 od 17. novembra 2016. godine. Apelantica je 5. februara 2018. godine dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 1. decembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju, dok je od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od zakonskog zastupnika tužene Vlade FBiH – Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) 18. septembra 2019. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su odgovor na apelaciju dostavili 6, odnosno 19. decembra 2017. godine, dok su tužena i Općinski sud odgovore dostavili 23, odnosno 27. septembra 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Upravni postupak povodom zahtjeva za povrat u posjed stana okončan Odlukom Ustavnog suda broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine

5. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je apelanticin suprug na osnovu ugovora o korištenju stana od 14. januara 1984. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Malta broj 7, V sprat (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Odlukom CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine usvojen je zahtjev tužene za preispitivanje odluke CRPC-a iz 2003. godine, ranija odluka je stavljena van snage i odbijen je apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. U obrazloženju odluke je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je tužena CRPC-u dostavila izvod iz „Službenog lista Vojske Jugoslavije“ od 8. marta 1993. godine, u kojem se nalazi Naredba komandanta III armije broj 220-379 od 27. novembra 1992. godine iz koje je utvrđeno da je apelanticinom mužu vojna služba prestala s tim datumom, odnosno da je ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine pa se, shodno odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem, niti ima pravo na povrat stana. Odlukom CRPC-a od 29. septembra 2006. godine odbijen je apelanticin zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC od 21. oktobra 2005. godine.

7. Presudom Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-82/08 od 14. juna 2010. godine odbijena je tužba kojom je apelantica (21. januara 2008. godine) pokrenula upravni spor protiv odluke CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je ukazao da je CRPC pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti propisani relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene da se apelantici vrati u posjed predmetni stan, odnosno da se osporena odluka zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, zbog čega apelanticinoj tužbi nije bilo moguće udovoljiti.

8. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1203/10 utvrđeno je, između ostalog, kršenje apelanticinog prava na imovinu, te je odluka dostavljena Vladi Federacije Bosne i Hercegovine s ciljem osiguranja prava apelanata u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine, grupna odluka u okviru koje je riješena apelacija broj AP 3012/10 koju je apelantica podnijela protiv naprijed navedene presude Suda BiH, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio (tačka 29) da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, i time što nisu dopustile vraćanje u stanove na kojima su imali stanarsko pravo, apelantima, u stvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.

Parnični postupak

9. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu 12. decembra 2005. godine radi utvrđenja da su se stekli zakonski uvjeti za otkup predmetnog stana. Općinski sud je Rješenjem broj P-4467/05 od 9. maja 2008. godine prekinuo predmetni postupak jer je apelantica pred Sudom BiH 21. januara 2008. godine pokrenula postupak upravnog spora, nalazeći da se radi o prethodnom pitanju za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Apelantica je pismenim podneskom od 16. septembra 2013. godine zatražila nastavak prekinutog postupka. Općinski sud je donio presudu 4. novembra 2014. godine, koja je rješenjem Kantonalnog suda od 26. augusta 2015. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. U ponovnom postupku (u kojem je apelantica konačno precizirala tužbeni zahtjev) Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 380037 05 P 3 od 18. marta 2016. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje da su se stekli zakonski uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana između apelantice kao kupca i tužene kao prodavca, za kupoprodajnu cijenu od 25.725,96 KM, te da ta presuda u cijelosti zamijeni nezaključeni kupoprodajni ugovor između apelantice i tužene, shodno čemu je tužena dužna trpjeti da se apelantica nakon uplate kupoprodajne cijene u navedenom iznosu, po osnovu presude upiše kao vlasnica predmetnog stana sa 1/1 dijela u nadležnom Općinskom sudu, Odsjek KPU (stav I izreke presude). Stavom II izreke usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tuženoj naloženo da apelantici na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo isplati odgovarajuću naknadu u visini od 166.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. jula 2013. godine do isplate. Stavom III usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene tako da je apelantici naloženo da tuženoj preda predmetni stan slobodan od lica i stvari. Stavom IV tužena je obavezana da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelanticin suprug (koji je umro 1998. godine) bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u kojem je živio sa suprugom – apelanticom i dvije kćerke, koji su napustili tokom rata. Apelantici je odlukom CRPC-a od 2. septembra 2003. godine potvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te je izvršenjem navedene odluke apelantica uvedena u posjed stana 28. maja 2004. godine, u kojem i danas živi. Nadalje je utvrđeno da je predmetni postupak vraćanja u posjed stana okončan Presudom Suda BiH broj U-82/08 od 14. juna 2010. godine kojom je apelanticina tužba odbijena. U obrazloženju je dalje navedeno da je apelantica nakon toga Ustavnom sudu 16. jula 2010. godine podnijela apelaciju zbog nemogućnosti da vrati u posjed predmetni stan. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine apelaciju usvojio tako što je utvrđena povreda apelanticinog prava na imovinu i odluka dostavljena Vladi FBiH, kojoj je naloženo da osigura apelanticina prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, i to u roku od tri mjeseca od podnošenja apelanticinog zahtjeva. Također je utvrđeno da je apelantica tuženoj 26. juna 2013. godine podnijela zahtjev da postupi po navedenoj odluci Ustavnog suda, po kojem tužena nije postupila (u odgovoru tužene apelantici od 9. jula 2013. godine je navedeno da će apelanticin zahtjev biti razmatran nakon izmjena i dopuna člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo shodno Odluci Ustavnog suda broj U 15/11).

12. U obrazloženju je dalje navedeno da je sud nakon brižljive i savjesne ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, kao i navoda istaknutih u toku postupka, utvrdio da je nesporno da je apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava na kupovinu predmetnog stana neosnovan jer je pravni osnov takvog zahtjeva otpao odbijanjem njenog zahtjeva za povrat stana u posjed odlukom Suda BiH od 14. juna 2010. godine. Imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da tužena od donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine do donošenja odluke Općinskog suda nije postupila po utvrđenoj obavezi da apelantici oduzetu imovinu (odnosno oduzeto stanarsko pravo) kompenzira kroz odgovarajuću naknadu, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelanticin zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 166.233,00 KM, te da navedeni iznos predstavlja tržišnu vrijednost predmetnog stana koju je utvrdio sudski vještak. Budući da apelantica nesporno predmetni stan drži bez pravnog osnova, Općinski sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužene kao vlasnice predmetnog stana za njegovu predaju u njen posjed shodno odredbama člana 126. Zakona o stvarnim pravima.

13. Protiv navedene presude Općinskog suda žalile su se obje parnične stranke.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 380037 16 Gž 2 od 17. novembra 2016. godine apelanticina žalba je odbijena, a žalba tužene uvažena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim se tužena obavezuje da na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo apelantici isplati odgovarajuću naknadu u visini od 166.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. jula 2013. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka (stav I izreke). Stavom II izreke odlučeno je da je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u odnosu na dio prvostepene presude kojim je apelantici dosuđena naknada za oduzeto predratno stanarsko pravo i koji je osporen žalbenim navodima tužene naveo da je taj sud ukinuo prvostepenu presudu u tom dijelu zbog povrede odredbi parničnog postupka iz člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da je prvostepena presuda u osporenom dijelu od strane tužene protivna odredbi člana 191. stav 4. ZPP, čl. 8. i 209. ZPP i da je zbog toga tužena onemogućena u raspravljanju tokom postupka u kojem se utvrđivala dosuđena naknada. Stoga je Kantonalni sud u tom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i, kako je naveo u obrazloženju, predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

16. Apelantica je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o apelanticinoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 380037 17 Rev od 16. maja 2017. godine reviziju odbio u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene i apelantici naloženo da tuženoj preda, slobodan od lica i stvari, predmetni stan (stav I izreke). Stavom II izreke odbačena je apelanticina revizija u dijelu kojim je prvostepena presuda ukinuta i tuženoj naloženo da apelantici na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo isplati odgovarajuću naknadu u visini od 166.223,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano, uz naknadu troškova parničnog postupka.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je blagovremeno izjavljenom revizijom apelantica osporila drugostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev (predaja u posjed predmetnog stana tuženoj od strane apelantice), te u dijelu kojim je ukinuta prvostepena presuda (kojom je tuženoj naloženo da apelantici isplati iznos od 166.223,00 KM), i to zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji i osporena presuda preinači tako što će se žalbe odbiti i potvrditi prvostepena presuda.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je u odnosu na usvojeni protivtužbeni zahtjev istakao da je predmet konkretnog spora po protivtužbenom zahtjevu zahtjev tužene kao vlasnice da joj apelantica preda u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari. Nadalje je istaknuto da je u revizionoj fazi postupka sporno da li je apelantica u obavezi predati predmetni stan tuženoj u posjed i da li su se na strani apelantice ostvarile pretpostavke za mogućnost zadržavanja stana u posjedu dok joj tužena ne isplati novčani iznos na ime kompenzacije za oduzeto predratno stanarsko pravo, kako je naloženo Odlukom Ustavnog suda BiH broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu, isti usvojili i naložili apelantici da tuženoj preda predmetni stan uz obrazloženje da predaja stana nije uvjetovana isplatom naknade za oduzeto stanarsko pravo budući da apelantica stan koristi bez pravnog osnova. Navedeni zaključak nižestepenih sudova je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan.

19. Vrhovni sud je dalje utvrdio da je o apelanticinom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed odlučeno konačnom Presudom Suda BiH broj U-82/08 od 14. juna 2010. godine, te je pravomoćnošću te presude apelantica izgubila pravni osnov za daljnje korištenje stana, zbog čega ga je dužna predati tuženoj kao vlasnici. Nadalje je utvrđeno da se apelantica ne može osloboditi navedene obaveze pozivanjem na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine. U navedenoj odluci Ustavnog suda naloženo je Vladi Federacije BiH da apelantici osigura pravo u skladu sa standardima iz Odluke istog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, koji standardi se, u suštini, svode na to da su javne vlasti, miješanjem u imovinu predratnih nosilaca stanarskog prava, njima oduzele imovinu bez utvrđenja da li su ispunjeni uvjeti da im to pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, što se odnosi i na apelanticu. To znači, kako je dalje navedeno, da će Vlada Federacije BiH u posebnom postupku utvrđivati da li su ispunjeni uvjeti da apelanticino predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu. Na strani apelantice, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu se ostvarile zakonske pretpostavke za mogućnost zadržavanja stana u posjedu dok joj tužena ne isplati odgovarajuću naknadu, koji zahtjev je apelantica postavila i u predmetnom sudskom postupku, o kojem nije pravomoćno odlučeno. Takav pravni osnov (pravo zadržavanja), na koji apelantica i revizijom ukazuje, reguliran je odredbom člana 286. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojem povjerilac dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Dakle, samo povjerilac dospjelog potraživanja ima pravo zadržati dužnikovu stvar. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nedostaje apelanticino dospjelo potraživanje jer Vlada Federacije BiH nije provela postupak i svojom odlukom utvrdila apelanticino pravo na odgovarajuću naknadu. Odlukom Ustavnog suda BiH je naloženo Vladi da to učini, a razlozi, kao i posljedice neizvršavanja takve odluke nisu domen ispitivanja u konkretnoj parnici. Zbog izloženog, primjenom odredbe iz člana 248. ZPP, revizija je u tom dijelu odbijena.

20. Vrhovni sud je dalje utvrdio da revizija protiv dijela drugostepene presude, koji se smatra rješenjem, a kojim je ukinuta prvostepena presuda i očigledno predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, nije dopuštena. Kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 254. stav 1. ZPP (kojim je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravomoćno završen), Vrhovni sud je zaključio da se u predmetnom slučaju radi o reviziji protiv odluke protiv koje se po zakonu ona ne može podnijeti (član 247. stav 2. ZPP).

Rješenje Općinskog suda broj 65 0 P 627113 17 P od 26. juna 2018. godine o prekidu postupka

21. Nakon što je Općinski sud 16. februara 2018. godine primio spis od Kantonalnog suda koji je svojom presudom ukinuo dio presude Općinskog suda kojim je apelantici dosuđena kompenzacija i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, na ročištu održanom 26. juna 2018. godine Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 P 627113 17 P kojim je prekinuo postupak. U zapisniku sa ročišta je navedeno da je apelantica predložila prekid postupka do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji broj AP 4987/17. Također je navedeno da je zakonski zastupnik tužene predložio da se postupak prekine do utvrđivanja zakonskih kriterija i visine naknade za stambene jedince kao što je predmetni stan, a koji se nalaze u parlamentarnoj proceduri. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što su postupci u kojima je pokušavala da kao predratna nositeljica stanarskog prava (sunositeljica prava sa suprugom koji je bio nominalni nosilac stanarskog prava) ostvari svoja prava na predmetnom stanu kao jedinom domu bili bezuspješni počev od 1998. godine kada je podnesen zahtjev za vraćanje predmetnog stana. Navela je da je shodno pravomoćnoj odluci Vrhovnog suda primorana napustiti predmetni stan i izaći na ulicu iako ga neprekidno koristi počev od 28. maja 2004. godine, kada su je nadležni organi uveli u posjed. Dalje je istakla da je Kantonalni sud svojom presudom ukinuo prvostepenu presudu od 18. marta 2016. godine u dijelu kojim se tužena obavezuje da apelantici na ime kompenzacije isplati naknadu u visini od 166.223,00 KM (pri tome u izreci presude predmet nije vraćen na ponovni postupak), a navedenu presudu potvrdio u ostalom dijelu. Prema apelanticinom mišljenju, takva izreka presude Kantonalnog suda (koja sadrži procesni nedostatak) praktično znači da je apelantica izgubila pravo (utvrđeno odlukom Ustavnog suda) na novčanu kompenzaciju za oduzeto predratno stanarsko pravo, te da je istovremeno dužna da se iseli iz predmetnog stana i preda ga u posjed tuženoj. U slučaju eventualnog ponavljanja postupka u pogledu prava na novčanu naknadu (mada to nije određeno u izreci presude Kantonalnog suda) apelantica ističe da će biti primorana opet voditi duge postupke, ali tada sa ulice (jer nema drugog stana – doma), a da bi ostvarila već utvrđeno pravo. Također je istakla da je cijeli radni vijek radila u BiH od 1960. godine kao učiteljica i pedagog i da je u BiH ostvarila pravo na penziju, da je starija osoba koja ima više od 77 godina. Navela je da je predmetni stan njen dom i dom njeno dvoje djece.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju iz osporene presude, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da je u svojoj odluci dao obrazloženja za svoje zaključke, pri kojima ostaje i dalje, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je, nakon što je 16. februara 2018. godine primio cio spis od Kantonalnog suda sa odlukom Vrhovnog suda, zakazao pripremno ročište za 26. juni 2018. godine. Postupajući po prijedlogu parničnih stranaka na navedenom ročištu je donio rješenje o prekidu postupka.

26. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakla da su apelacioni prigovori neosnovani, te da je osporena odluka Vrhovnog suda pravilna i na zakonu zasnovana. Navedeno je da je apelantica tuženoj već uputila zahtjev za isplatu naknade za predmetni stan, a koji će biti razmatran nakon donošenja novih zakonskih odredbi o kriterijima i visini naknade od strane Parlamenta Federacije BiH.

V.Relevantni propisi

27. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stavka 1. ovog članka, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tomu pravu.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 380037 17 Rev od 16. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na poštovanje doma

33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

34. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

35. Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije.

36. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelanticinim „domom“ u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju „miješanje“ u njeno pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

37. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Ustavni sud je također usvojio stav da se „domom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04). Ustavni sud je također u svojim odlukama zaključio da je „dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).

38. Što se tiče pitanja da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim „domom“ u svrhu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u posjed predmetnog stana uvedena 28. maja 2004. godine u postupku izvršenja odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine kojom je potvrđeno da je apelanticin suprug bio nosilac stanarskog prava od 1984. godine. Ustavni sud dalje zapaža da je predmetna odluka CRPC-a u daljnjem postupku stavljena van snage i da je u konačnici odbijen apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, međutim da apelantica neprekidno živi u predmetnom stanu od 28. maja 2004. godine. Imajući u vidu zauzete stavove Ustavnog suda da je „dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova, Ustavni sud zaključuje da predmetni stan predstavlja apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud, dalje, mora utvrditi da li je osporenim odlukama došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštovanje njenog doma i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ustavni sud smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda kojom je u konačnici odbijena apelanticina revizija i potvrđene nižestepene presude kojima je apelantici naloženo da predmetni stan preda tuženoj slobodan od lica i stvari rezultirala miješanjem javne vlasti u apelanticino pravo na poštovanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud, dalje, u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. „Neophodno“ u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

41. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi utvrdio da je o apelanticinom zahtjevu za povrat predmetnog stana konačno odlučeno Presudom Suda BiH broj U-82/08 kojom je, shodno članu 3a. Zakona o prestanku primjene, odbijen apelanticin zahtjev za povrat u posjed. Vrhovni sud je također utvrdio da se na strani apelantice nisu stekle zakonske pretpostavke za mogućnost zadržavanja stana u posjedu dok joj tužena ne isplati odgovarajuću naknadu shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 1203/10 budući da o apelanticinom zahtjevu za naknadu nije pravomoćno odlučeno. Stoga je Vrhovni sud zaključio da apelantica shodno članu 286. Zakona o obligacionim odnosima nema dospjelo potraživanje na osnovu kojeg bi mogla zadržati stvar dok joj potraživanje ne bude isplaćeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da tumačenje i primjena navedenih zakonskih odredbi od strane Vrhovnog suda u konkretnom slučaju nisu proizvoljni, odnosno da obrazloženja koja je dao Vrhovni sud u vezi s tim ne sadrže elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelanticino pravo na dom u konkretnom slučaju izvršeno u skladu sa Zakonom o prestanku primjene i Zakonom o obligacionim odnosima.

42. Ustavni sud dalje treba odgovoriti na pitanje da li je „miješanje“, koje je u skladu sa zakonom, u konkretnom slučaju predstavljalo neophodno „miješanje u demokratskom društvu“ u apelanticino pravo na dom. Ustavni sud smatra da činjenica da je u konkretnom postupku odbijena apelanticina revizija i potvrđene nižestepene presude kojim je apelantici naloženo da tuženoj preda stan slobodan od lica i stvari nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi da je miješanje javnih vlasti neophodna mjera u demokratskom društvu u smislu značenja člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da apelantica predmetni stan koristi dugi niz godina od uvođenja u posjed 28. maja 2004. godine. Ustavni sud dalje zapaža da je u momentu uvođenja apelantice u posjed postojao pravni osnov za korištenje predmetnog stana (odluka CRPC-a od 2. septembra 2003. godine). Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 1203/10 od 25. aprila 2013. godine utvrdio povredu apelanticinog prava na imovinu i predmet dostavio Vladi FBiH, kojoj je naloženo da osigura apelanticina prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 u roku od tri mjeseca od podnošenja apelanticinog zahtjeva (koji je apelantica podnijela 26. juna 2013. godine). U toj odluci je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava apelanata (između ostalih i apelantice) u situaciji „kada su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, i time što nisu dopustile vraćanje u stanove na kojima su imali stanarsko pravo, apelantima, u stvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa“ (tačka 29). Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da apelantica zapravo ima legitimno očekivanje da će njena imovinska prava, utvrđena shodno navedenoj odluci Ustavnog suda, biti realizirana. Međutim, Ustavni sud dalje zapaža da je u trenutnim okolnostima, upravo zbog dugotrajnog nepostupanja tužene po navedenoj odluci Ustavnog suda, na apelanticu kao stariju osobu stavljen pretjeran teret obavezivanjem da predmetni stan napusti i oslobodi od lica i stvari, a da pri tome ne postoje bilo kakve naznake kada bi mogla realizirati svoja imovinska prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da miješanje u apelanticino pravo na dom u datim okolnostima nije predstavljalo neophodno „miješanje u demokratskom društvu“ jer je na apelanticu stavljen prekomjeran teret u odnosu na potrebu zaštite legitimnih ciljeva zajednice kojima se težilo.

43. Ustavni sud zaključuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelanticino pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi

44. U svjetlu zaključaka o povredi prava na poštovanje doma, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer miješanje u apelanticino pravo ne predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu budući da je na apelanticu stavljen prekomjeran teret u situaciji kada je apelantici naloženo napuštanje stana u kojem živi dugi niz godina bez naznaka da li će i kada njena imovinska prava koja se ogledaju u legitimnom očekivanju u smislu Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1203/10 u vezi s predmetnim stanom biti realizirana.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4987/17 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio