Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5095/17 (M. Đ.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Mjera obezbjeđenja
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5095/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5095/17, rješavajući apelaciju Milorada Đukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Đukića podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 121405 17 Pž od 27. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Sonja Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. decembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 121405 17 Pž od 27. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i „Iskon inžinjering“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. juna 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši privredni sud je odgovor dostavio 18. juna 2019. godine, a tuženi 1. jula 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je podnio tužbu Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) protiv tuženog radi isplate duga i zatražio je donošenje sudske mjere osiguranja. Predmet spora u ovom parničnom postupku je apelantov zahtjev kojim traži da se tuženi obaveže da mu plati troškove zastupanja.
6. Odlučujući o prijedlogu za određivanje sudske mjere osiguranja, Okružni privredni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 121405 17 Ps od 7. juna 2017. godine i određena je sudska mjera osiguranja kojom je zabranjeno „NLB Razvojnoj banci“ a.d. Banja Luka (u daljem tekstu: banka) da tuženom izvrši plaćanje po rješenju Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071 0 06 000828 od 21. augusta 2006. godine u iznosu od 100.000,00 KM, te je zabranjeno tuženom kao tražiocu izvršenja u tom predmetu da naplati i raspolaže s dijelom potraživanja od banke u iznosu od 100.000,00 KM. Istim rješenjem je određeno da se banka može osloboditi zabrane isplate ukoliko navedeni iznos položi na račun tog suda, te je odlučeno da ova mjera ostaje na snazi do okončanja sudskog postupka u ovom predmetu.
7. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je apelant kao advokat zastupao tuženog i „ŽGP“AD Doboj u predmetima koji su vođeni kod Osnovnog suda pod brojem Ps- 1749/01 i u izvršnom postupku pod brojem 71 0 Ip 213418 15 Ip. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime troškova za preduzete pravne radnje i naknade štete zbog jednostranog raskida ugovora o zastupanju od 27. aprila 2002. godine isplati iznos od 100.000,00 KM. Okružni privredni sud je dalje naveo da je, odlučujući o prijedlogu za određivanje sudske mjere osiguranja, utvrdio da su pravomoćnom presudom Osnovnog suda od 12. decembra 2003. godine Republika Srpska i banka obavezane da tuženom solidarno isplate iznos od 805.189,35 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka.
8. Okružni privredni sud je također naveo da je iz finansijskog izvještaja tuženog prvostepeni sud utvrdio da tuženi ne obavlja registriranu djelatnost da posjeduje nekretnine, postrojenja, opremu u vrijednosti koja nije dovoljna da se namire potraživanja tužioca. Pored toga, Okružni privredni sud je utvrdio da je apelant dokazao vjerovatnost svog potraživanja na osnovu računa o troškovima zastupanja, te cijeneći da je apelant kao predlagač platio jamstvo u iznosu od 5.000,00 KM, Okružni privredni sud je zaključio da je prijedlog osnovan shodno odredbama člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Viši privredni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, donio Rješenje broj 57 0 Ps 121405 17 Pž od 27. septembra 2017. godine kojim je žalba tuženog usvojena i rješenje Okružnog suda od 7. juna 2017. godine preinačeno tako što je odbijen apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga, te po službenoj dužnosti u skladu s odredbom člana 221. ZPP, Viši privredni sud je utvrdio da je žalba tuženog osnovana. Naime, Viši privredni sud se pozvao na odredbe člana 269. ZPP koji propisuje uvjete za određivanje mjere osiguranja, i to da je „predlagač (apelant) učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere bilo spriječeno ili znatno otežano ostvarivanje potraživanja“. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da određivanje jamstva i uplata jamstva ne predstavljaju uvjet za određivanje sudske mjere osiguranja, koji bi morao biti ispunjen s naprijed navedenim kumulativnim uvjetima. Dakle, prema mišljenju Višeg privrednog suda, postojanje potraživanja koje se osigurava mjerom osiguranja kao materijalno-pravnog ovlaštenja mora biti učinjeno vjerovatnim, zbog čega tužba ili prijedlog moraju biti uredni i sadržavati sve ono što je zakonom predviđeno. Cijeneći navedeni uvjet, Viši privredni sud je prvenstveno utvrdio da je tužba u okviru koje je postavljen zahtjev za određivanje sudske mjere sudu podnesena 3. januara 2017. godine i tužbom se traži isplata iznosa od 100.000,00 KM kao naknada štete zbog jednostranog raskida ugovora o zastupanju. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je „prvostepeni sud, odlučujući o uvjetu, vjerovatnosti postojanja potraživanja, naveo da je uvidom u račune koje je sačinio tužilac od 13. marta 2017. godine, uz troškovnik od 28. septembra 2015. godine, apelant dokazao vjerovatnost svog potraživanja. Međutim, Viši privredni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je račun sačinjen dva mjeseca nakon pokretanja sudskog postupka, pa je, prema mišljenju tog suda, neprihvatljivo utvrđenje prvostepenog suda da je na osnovu računa koji je sačinjen nakon pokretanja sudskog postupka „ukazano na vjerovatnost potraživanja“. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, račun je jednostrani akt njegovog izdavaoca, te da bi se utvrdilo da je osnovano potraživanje iz računa „onaj koji je račun sačinio dužan je da dokaže u kakvom se materijalnom pravnom odnosu nalazio sa suprotnom stranom, koja su prava i obaveze, da li je on te svoje obaveze izvršio i u kom obimu, pa slijedom toga da li je bio ovlašten da sačini račun, kao i da zahtijeva njegovo plaćanje“.
11. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, nesporno je da su se stranke nalazile u materijalno-pravnom odnosu po osnovu ugovora o zastupanju iz 2002. godine, ali tužilac nije dokazao niti jednu činjenicu u postupku za određivanje sudske mjere osiguranja iz koje bi proizlazila vjerovatnost njegovog potraživanja i naknadu štete zbog raskida ugovora, posebno kod činjenice da je tuženom isplaćen cjelokupan iznos iz pravomoćne presude, u kom postupku ga je zastupao tužilac po ugovoru o zastupanju iz 2002. godine.
12. Također, prema mišljenju ovog suda, nije dokazan ni drugi uvjet – opasnost da će potraživanje biti spriječeno ili otežano. U vezi s tim, Okružni privredni sud je obrazložio da opasnost da će tuženi znatno otežati naplatu potraživanja (subjektivna opasnost) time što će svoju imovinu odnosno sredstva otuđiti, prikriti ili na drugi način njom raspolagati mora biti posljedica ponašanja tuženog. Ta opasnost se cijeni s obzirom na ponašanje tuženog prema individualnoj radnji koja se javlja kao sadržina materijalno-pravnog ovlaštenja, dakle, radnji koja je neposredno usmjerena prema određenom objektu ili imovini koja bi trebala poslužiti za namirenje potraživanja.
13. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da iz ovog drugog uvjeta koji propisuje odredba člana 269. ZPP jasno slijedi da se opasnost procjenjuje prema ponašanju samog tuženog prema imovini koja bi mogla poslužiti za namirenje potraživanja. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, ovaj uvjet nije ispunjen zato što se u postupku prinudnog izvršenja ne radi o subjektivnom odnosu tuženog kao dužnika prema predmetu koji bi trebao poslužiti za namirenje, već se radi o postupanju suda radi prinudne naplate potraživanja na osnovu pravomoćne presude.
14. Viši privredni sud je dalje istakao da u ovom parničnom postupku sudskom mjerom osiguranja, apelant želi da ograniči i obustavi postupak izvršenja na određenoj sumi novca. Međutim, Viši privredni sud je zaključio da ovakvu sudsku mjeru osiguranja, kojom bi se onemogućio postupak izvršenja, zakon ne poznaje, već Zakon o izvršnom postupku poznaje samo tužbu trećeg lica čiji je prigovor u izvršnom postupku odbijen.
15. U konkretnom slučaju, apelant kao predlagač osiguranja nema svojstvo trećeg lica, niti je kao takvo upućeno na parnicu, pa slijedom toga, prema mišljenju Višeg privrednog suda, ovakav zahtjev za određivanje sudske mjere osiguranja nema osnov u zakonu. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da se iz godišnjeg finansijskog izvještaja koji je sačinio sam tuženi može utvrditi da tuženi posjeduje i pokretnu i nepokretnu imovinu, te utvrđenje prvostepenog suda da ta imovina nije dovoljna da pokrije potraživanje tužioca, prema ocjeni ovog suda, nema uporište u provedenim dokazima. Viši privredni sud smatra da je na tužiocu bila obaveza da dokaže izvodima iz zemljišnih knjiga i izvodima sa računa tuženog da li posjeduje imovinu ili ne. S obzirom na to da apelant nije dokazao niti vjerovatnost potraživanja, niti da tuženi preduzima radnje radi sprečavanja namirenja njegovog potraživanja, dokazi o imovnom stanju tuženog nisu relevantni za odluku o sudskoj mjeri osiguranja. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud imao pogrešan pristup razrješenju pitanja osnovanosti zahtjeva za određivanje sudske mjere osiguranja, što je za posljedicu imalo i pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja, kao i pogrešnu primjenu procesnog zakona koji uređuje pitanje određivanja sudske mjere osiguranja, a na šta se osnovano ukazuje žalbom tuženog.
16. Imajući u vidu sve navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je žalba tuženog osnovana, te je prvostepeno rješenje preinačio i prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja odbio primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Apelant navodi da je Viši privredni sud izveo pogrešan zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za donošenje predložene mjere osiguranja. Navodi da je samim prijedlogom i izvedenim dokazima u toku postupka dokazao postojanje njegovog potraživanja prema tuženom jer je nesporno podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio isplatu duga na ime troškova zastupanja. U vezi s tim navodi da je kao advokat zastupao tuženog u predmetima koji su vođeni u Osnovnom sudu. Ugovarači su ugovorom o zastupanju, koji je zaključen između parničnih stranaka, također ugovorili i posljedice za slučaj jednostranog raskida ugovora u kojem je, između ostalog, propisano da „ukoliko advokat jednostrano raskine ugovor, gubi pravo na sve troškove zastupanja i ugovorenu nagradu“. Nakon raskida ugovora od strane tuženog, apelant je izvršio obračun troškova zastupanja koji mu do tada nisu bili plaćeni. Apelant, dalje, navodi da tuženi slabo posluje i da nema nikakvih sredstava na svom računu, kao ni nekretnina iz kojeg bi se mogla naplatiti potraživanja.
b) Odgovor na apelaciju
18. Viši privredni sud je apelantove prigovore ocijenio neosnovanim navodeći da su u osporenoj odluci data jasna i argumentirana obrazloženja, te da ostaje pri navodima koji su dati u obrazloženju i u odgovoru na apelaciju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se pozvao u apelaciji budući da, prema mišljenju tuženog, „nije uopće ni ponudio relevantne argumente koji bi mogli opravdati njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant pozvao u apelaciji“. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parni nom postupku Republike Srpske č („Službeni glasnik RS“ br.
58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 235.
Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:
3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te prema potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.
Član 269.
(1) Mjera osiguranja može se odrediti:
1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.
[…].
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 121405 17 Pž od 27. septembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. U konkretnom slučaju radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 269. stav 1 ZPP, preciziranim u prethodnim tačkama ove odluke, propisano da će sud odrediti mjeru osiguranja ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja – tuženi mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način sa njom raspolagati. Naime, kako je to Viši privredni sud detaljno obrazložio, apelant je u konkretnom slučaju bio dužan dokazati da kod tuženog postoji namjera da će spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje njegovog potraživanja. Budući da iz činjenica predmeta proizlazi da takva namjera tuženog u odnosu na apelantovo potraživanje nije utvrđena na osnovu dokaza provedenih od strane apelanta, niti da tuženi na svojoj imovini preduzima radnje kojima bi apelantovo potraživanje otežao ili onemogućio, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u odlučenju Višeg privrednog suda kojim je preinačeno prvostepeno rješenje na način da je odbijen apelantov prijedlog za određivanje tražene mjere osiguranja. Ustavni sud smatra da je obrazloženje Višeg privrednog suda jasno i argumentirano, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Stoga, a budući da apelant svojim apelacionim navodima nije doveo u pitanje obrazloženje i zaključak Višeg privrednog suda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Navode o kršenju tog prava Ustavni sud je već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio je da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je preinačio prvostepeno rješenje i odbio apelantov zahtjev za donošenje mjere osiguranja u situaciji kada apelant nije dokazao postojanje da kod tuženog postoji namjera da će spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja shodno odredbama člana 269. ZPP.
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević