Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4687/17 (Z. M. i D. A.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4687/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4687/17, rješavajući apelaciju Zejne Mujanović i Džehve Aličković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zejne Mujanović i Džehve Aličković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 232069 13 Gž od 10. oktobra 2017. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 232069 12 P od 23. januara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zejna Mujanović (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja) iz Teslića i Džehva Aličković (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja, zajedno apelantkinje) iz Teslića, koje zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnijele su 11. novembra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 232069 13 Gž od 10. oktobra 2017. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 232069 12 P od 23. januara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Masije Kopić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 24. maja 2019. godine, a Opštinski sud 31. maja 2019. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinje su Opštinskom sudu podnijele tužbu protiv tužene 13. decembra 2011. godine. Opštinski sud je održao pripremno i ročište za glavnu raspravu, nakon čega je 23. januara 2014. godine donio presudu.
6. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 232069 12 P od 23. januara 2014. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 232069 13 Gž od 10. oktobra 2017. godine) odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da se utvrdi da je ostavilac Meho Kopić (u daljnjem tekstu: prednik apelantkinja) u svom sudskom testamentu od 22. avgusta 2004. godine, sastavljenom u Opštinskom sudu, svoju imovinu upisanu u KPU poduložak broj 14681 Opština Centar, Vrazova broj 2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), u cjelini ostavio tuženoj Masiji Kopić (u daljnjem tekstu: tužena) kao supruzi, povrijedio pravo na nužni nasljedni dio apelantkinja kao kćerki, te se stoga umanjuje raspolaganje testamentom na predmetnom stanu za ukupno 2/6, odnosno utvrđuje nužno nasljedno pravo apelantkinja, za svaku po 1/6, što je tužena dužna priznati i trpjeti uknjižbu svake apelantkinje sa po 1/6, te je dužna da apelantkinjama naknadi troškove postupka. Presudom su apelantkinje obavezane da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je prednik apelantkinja i tužene sudskim testamentom rasporedio svoju imovinu tako što je predmetni stan ostavio svojoj supruzi – tuženoj zato što je svoje kćerke iz prvog braka – apelantkinje tokom svog života namirio tako što im je ostavio u svojinu zemljište u Tesliću koje je parcelisano i predato im u posjed. Navedeno zemljište je pripalo apelantkinjama na način da je prednik apelantkinja 1989. godine sa apelantkinjama zaključio ugovor o poklonu kojim im je poklonio nepokretnosti koje su do tada bile njegova svojina i koje su upisane u posjedovni list broj 37 KO Ruževići. Utvrđeno je da je ostavinski postupak iza smrti prednika parničnih stranaka prekinut jer su apelantkinje kao zakonske nasljednice upućene da pokrenu parnični postupak protiv zakonske i testamentarne nasljednice – tužene kao supruge prednika apelantkinja radi utvrđivanja činjenica od kojih zavisi punovažnost ili sadržina sudskog testamenta ostavioca.
7. U vezi s tim je obrazloženo da je odredbom člana 28 Zakona o nasljeđivanju propisano ko su nužni nasljednici i da su to kada su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvani na nasljeđe. Članom 29 istog zakona je propisano da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio, te da nužni dio nasljednika (djece umrlog, usvojenika i njegovog bračnog druga) iznosi jednu polovinu od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja. U vezi s tim, Opštinski sud je obrazložio da, kako je u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno da je prednik parničnih stranaka svojom imovinom raspolagao za vrijeme života i ugovorom o poklonu poklonio svojim kćerkama/apelantkinjama nepokretnosti koje se nalaze u posjedu apelantkinja, to je zaključeno da apelantkinje nisu dokazale da je njihov prednik svojim testamentom, kojim je predmetni stan ostavio tuženoj, povrijedio pravo apelantkinja na nužni nasljedni dio u smislu navedenih relevantnih zakonskih odredbi. Prema obrazloženju tog suda, apelantkinje su mogle, eventualno, u ovom postupku dokazivati vrijednost nepokretnosti koje im je testator prenio za života, što bi bilo od značaja za utvrđivanje vrijednosti zaostavštine prema odredbi člana 31 Zakona o nasljeđivanju, koje dokaze su propustile da predlože na pripremnom ročištu. Obrazloženo je da su navedeno provođenje dokaza putem vještaka odgovarajuće struke apelantkinje predložile tek na glavnoj raspravi ne nudeći pri tome argumente iz kojih bi proizlazilo da taj dokaz opravdano nisu mogle predložiti na pripremnom ročištu, zbog čega je taj sud odbio provođenje navedenog dokaza. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelantkinja i odlučio kao u dispozitivu, pri čemu je taj sud odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Osim toga, Kantonalni sud je u svojoj Presudi broj 65 0 P 232069 13 Gž od 10. oktobra 2017. godine naveo da je prema odredbi člana 123 stav 1 ZPP svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve pa je, prema mišljenju tog suda, za zaključak o povredi nužnog nasljednog dijela apelantkinja bilo neophodno predočiti dokaze kojima bi dokazivale postojanje navedene okolnosti. Kako je obrazložio taj sud, na pripremnom ročištu stranke predlažu provođenje dokaza, a prvostepeni sud, shodno odredbi člana 81 stav 1 ZPP, odlučuje o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se provesti na glavnoj raspravi. Dakle, kako je obrazloženo, apelantkinje, koje su zastupali punomoćnici, a drugoapelantkinju je zastupao punomoćnik – advokat, najkasnije na pripremnom ročištu su bile dužne da predlože provođenje dokaza po vještacima odgovarajuće struke kako bi se procijenila vrijednost imovine kojom je pravni prednik parničnih stranaka za života raspolagao. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, u pozivu za pripremno ročište shodno članu 77 ZPP stranke su obaviještene da su ove dokaze dužne da iznesu najkasnije na pripremnom ročištu, pa su stoga neosnovani žalbeni razlozi prema kojima je odbijanje suda da usvoji prijedlog za provođenje dokaza koji je predložen na glavnoj raspravi potpuno neshvatljivo. Osim toga, kako je obrazložio taj sud, na glavnoj raspravi kada je iznesen prijedlog za dopunu dokaznog postupka sprovođenjem vještačenja po vještaku finansijske struke, punomoćnik koji je dao navedeni prijedlog nije istakao činjenice iz kojih bi proizlazila vjerovatnost da taj prijedlog bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud, pravilno primjenjujući odredbu člana 102 stav 2 ZPP, odlučio da ovaj prijedlog odbije.
9. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio da je, suprotno žalbenim navodima apelantkinja, Opštinski sud, pravilnom primjenom odredbi čl. 386 i 387 ZPP, kojima je određeno da se o troškovima parničnog postupka odlučuje na osnovu uspjeha parničnih stranaka u parnici, donio odluku o troškovima postupka. Kako je drugoapelantkinju zastupao punomoćnik koji je advokat, pravilno su, prema mišljenju tog suda, dosuđeni troškovi kao nagrada i naknada za obavljene radnje punomoćnika shodno važećoj Advokatskoj tarifi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinje smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantkinje vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantkinje navode da su redovni sudovi proizvoljno postupili kadu su odbili sprovođenje vještačenja koje su predložile na glavnoj raspravi jer iako je zakonom predviđeno da se dokazi moraju predložiti na pripremnom ročištu, redovni sudovi su, prema mišljenju apelantkinja, trebali voditi računa da su one neuke stranke i da ničim nisu bile upozorene kakve će posljedice imati nepredlaganje dokaza na pripremnom ročištu. Takođe smatraju da su redovni sudovi proizvoljno dosudili i troškove postupka jer nisu vodili računa da su one slabog imovinskog stanja i da im je trebalo vremena i novaca da dođu na sud sa sela, a da je tužena došla iz Sarajeva. Smatraju i da je predmetni postupak predugo trajao, te traže da im Ustavni sud dodijeli naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 2.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju svoje presude dao sve argumente zašto je žalba apelantkinja neosnovana i zašto je potvrdio prvostepenu presudu, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
12. Opštinski sud je naveo da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, te da ne može dati detaljniji odgovor jer se konkretan spis više ne nalazi u tom sudu.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
Član 81. stav 1.
(1)Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 386.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona, podmiriti jedna ili obadvije stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice.
O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 232069 13 Gž od 10. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinje su primile 3. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelantkinje pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
U odnosu na osporene presude
21. U konkretnom slučaju radi se o postupku građansko-pravne prirode jer su apelantkinje tražile da se utvrdi da im je povrijeđeno pravo na nužni nasljedni dio i da se ispita valjanost testamenta koji je sačinio njihov prednik, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
22. Apelantkinje smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelantkinja, detaljno obrazložili svoje odluke, pri tome dajući jasne argumente zašto apelantkinjama nije povrijeđeno pravo na nužni nasljedni dio. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta nije vidljivo da apelantkinje nisu upozorene na ishod nepredlaganja dokaza na pripremnom ročištu, te da su apelantkinje imale punomoćnike u postupku, uključujući i stručno lice – advokata kojem, s obzirom na stručne i profesionalne kvalifikacije, nije mogla biti nepoznata obaveza predlaganja dokaza na pripremnom ročištu. Osim toga, iz činjenica predmeta proizlazi i da su apelantkinje u pozivu za pripremno ročište upozorene na posljedice izostanka s ročišta ili nepredlaganje dokaza na tom ročištu. Iz obrazloženja redovnih sudova, takođe, proizlazi da su ti sudovi odluku o troškovima postupka donijeli u skladu s odredbama ZPP i važeće Advokatske tarife. Ustavni sud ovakva obrazloženja redovnih sudova ne smatra proizvoljnim, već smatra da su skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje na koja su se apelantkinje pozvale, pa ove navode apelantkinja Ustavni sud smatra neosnovanim.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. U odnosu na dužinu trajanja postupka
26. Apelantkinje smatraju da je predmetni postupak predugo trajao i traže da im Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete.
Relevantni principi
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
29. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom apelantkinja 13. decembra 2011. godine i da je pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda od 10. oktobra 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao pet godina i deset mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
30. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da su apelantkinje tražile da se utvrdi da im je testamentarnim raspolaganjem prednika njegovom imovinom povrijeđen nužni nasljedni dio, odnosno da se utvrdi ispravnost i punovažnost tog testamenta. S obzirom na navedeno, kao i dokaze koje je u predmetnom postupku trebalo provesti, Ustavni sud zaključuje da se radilo o relativno složenom predmetu, ali koji nije hitne prirode.
31. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud prvostepenu presudu donio 23. januara 2014. godine (nakon dvije godine i mjesec dana), a Kantonalni sud presudu po žalbi 10. oktobra 2017. godine (nakon tri godine i devet mjeseci). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da ukupno trajanje predmetnog postupka od pet godina i deset mjeseci, uzimajući naprijed navedene karakteristike predmeta, ne predstavlja nerazumno dugo trajanje postupka. Ustavni sud, takođe, primjećuje da apelantkinje, osim paušalnog navođenja da je predmetni postupak predugo trajao, nisu ponudile nikakve argumente ili dokaze koji bi upućivali da postoje okolnosti iz kojih bi proizlazilo odugovlačenje predmetnog postupka koje su uzrokovali redovni sudovi i koje bi se mogle staviti tim sudovima na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka u cjelini zadovoljava kriterijum prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
33. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da apelantkinjama nije prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud neće razmatrati zahtjev apelantkinja za dosuđenje naknade nematerijalne štete.
Ostali navodi
34. Apelantkinje tvrde da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud zapaža da apelantkinje navode o kršenju prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Kako je Ustavni sud utvrdio da materijalno i procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno, te kako su nesporno apelantkinje u konkretnom postupku koristile pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju shodno zakonskim odredbama, to Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili prijedlog apelantkinja za sprovođenje vještačenja koji su apelantkinje iznijele na glavnoj raspravi umjesto na pripremnom ročištu, a pri tome nisu učinile vjerovatnim da izvođenje tog dokaza nisu mogle predložiti na pripremnom ročištu, i kada su troškovi postupka odmjereni u skladu s relevantnim zakonskim i odredbama Advokatske tarife.
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu donošenja oduke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji je bio relativno složen, trajao pet godina i deset mjeseci na dvije sudske instance, u slučaju kada ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na odugovlačenje postupka koje se može staviti na teret redovnim sudovima, niti je postupak po samom zakonu hitne naravi.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelantkinje kršenje tih prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada su apelantkinje koristile sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju shodno relevantnim propisima.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević